REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5130/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maši Gluhinić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Maše Gluhinić, odvjetnice iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 22. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 188-50-4992739 od 21.07.2008. godine, u dijelu koji glasi: „ Naknada – 0,50 % (nula zarez pedestposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ČN, [adresa] Č 3, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.224,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.08.2008. godine do isplate, i to do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

. / .

III. Nalaže se tuženiku Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 267,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. svibnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ČN za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25. srpnja 2025. navodi da je dana 21. srpnja 2008. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 188-50-4992739 kojim je podignuo kredit u iznosu od 415.792,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Odredbom čl. 3. ugovora, određeno je da se po navedenom kreditu naplaćuje naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Temeljem navedene odredbe, tuženik je od tužitelja dana 11.08.2008. godine naplatio iznos od 1.224,69 EUR (9.227,41 KN) na ime naknade za obradu kredita, a što je vidljivo i iz potvrde tuženika od 12.06.2025. godine. Tuženik je predmetnu odredbu čl. 3 Ugovora o kreditu unio u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno:„3. NAKNADA – 0,50 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, i iz potvrde tuženika od 12.06.2025. godine vidljivo je da je tuženi 11.08.2008. naplatio iznos od 1.224,69 EUR (9.227,41 KN) u korist „ naknade za obradu kredita“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tuženi mogao imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tuženik. Iz svega navedenog proizlazi, kako navodi tužitelj, da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 188-50-4992739 od 21.07.2008. godine, u dijelu koji glasi: „ Naknada – 0,50 % (nula zarez pedestposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.224,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.08.2008. godine do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik nije odgovorio na tužbu, međutim sud nije donio presudu zbog ogluhe iz razloga što je tuženik u petitu tužbenog zahtjeva na zatraženi iznos od 1.224,69 eur zatražio zateznu kamatu koja teče od 12.08.2028. godine (što je na ročištu dana 28.01.2026. godine ispravio zbog omaške u pisanju na 12.08.2008. godine do isplate).

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 4-6 spisa), u Potvrdu tuženika od 12.6.2025. godine (list 7 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 20-21 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 21. srpnja 2008. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 188-50-4992739 kojim je podignuo kredit u iznosu od 415.792,10 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je odredbom čl. 3. ugovora, određeno da se po navedenom kreditu naplaćuje naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita te da je temeljem navedene odredbe tuženik od tužitelja dana 11.08.2008. godine naplatio iznos od 1.224,69 EUR (9.227,41 KN) na ime naknade za obradu kredita, a što je vidljivo i iz potvrde tuženika od 12.06.2025. godine.

6. Tužitelj ĆN u svom iskazu navodi da je 2008. godine odlučio kupiti stan u [adresa], da je stan bio površine 120 m2, da je bio komitent u Raiffeisenbanci i da je imao osobnog bankara u Velikoj Gorici, da mu je isti ponudio kredit u CHF i rekao da je taj kredit najpovoljniji i jedini koji daju, da je tužitelj pristao, da su zajedno prošli te odredbe ugovora, da mu je osobni bankar rekao za tu tzv. ulaznu naknadu, ali mu je rekao da se to mora platiti i da se o tome ne može pregovarati, pa ju je tužitelj i platio. Nadalje, tužitelj ističe da mu osobni bankar ništa više nije govorio o toj ulaznoj naknadi, odnosno čemu služi, samo da ju mora platiti. Tužitelj navodi da je 7 godina plaćao taj kredit, pa kako je rata kredita rasla i više nije mogao plaćati, banka mu je ovršila stan. Tužitelj još dodaje da je taj stan kupio i koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji i da ga nikada nije koristio za nekakve poslovne aktivnosti, kao i da mu ni javni bilježnik ništa nije govorio o toj ulaznoj naknadi.

7. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja nije se moglo utvrditi je li se o ulaznoj naknadi pojedinačno pregovaralo ili nije, međutim, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

9. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

11. Uostalom, valja ukazati da tužitelju očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno spornu odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

12. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 0,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

14. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

15. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 1.224,69 eur / 9.227,41 kn), visina kojeg iznosa jasno proizlazi i iz potvrde na listu 7 spisa.

18. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samih predmetnih Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, dakle na iznos od 1.224,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.08.2008. godine do isplate, te je stoga odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 10.07.2024. godine od 75 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 187,50 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eur, dobije se iznos od 267,14 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

20. Tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

21. Tužitelju temeljem čl. 155. ZPP-a nije priznat trošak zastupanja na ročištu dana 28.01.2026., na ročištu 11.03.2026. i na ročištu za objavu, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Naime, omaška u pisanju petita tužbenog zahtjeva uzrokovala je ne donošenje presude zbog ogluhe i daljnji trošak nepotrebnih ročišta, a što se po mišljenju suda ne može prevaliti na tuženika jer se radi o omašci koja se dogodila tužitelju.

22. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026. godine

Sudac

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 26,55 eur i na presudu od 53,09 eur pun. tuženika