Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-603/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: 1. RB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. CB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica iz Buja, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, kojeg zastupaju punomoćnici iz R i partneri odvjetničkog društva d.o.o. Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 02. travnja 2026., u prisutnosti 1.-tužitelja RB, punomoćnice tužitelja Orjane Makovac Zubalj, te zamjenske punomoćnice tuženika ĐB, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 22. svibnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama, pod poslovnim brojem: Ovr-1255/2019 od 19.06.2019. godine.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, da solidarno nadoknadi tužiteljima RB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 9.369,75 (devettisućatristošezdesetdevet eura i sedamdesetpet centi) eura u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji navode da tužbu podnose postupajući po Zaključku Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019, od 01.06.2021. godine, kojim su upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koja ovrha je određena Rješenjem o ovrsi naslovnog suda, poslovni broj: Ovr-1255/2019 od 19.06.2019. godine, na nekretnini u vlasništvu tužitelja.

Tužitelji u tužbi od bitnoga navode da su, kao korisnici kredita, sa tuženikom dana 20.03.2008. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652- 5103889818, kojim je tužiteljima odobren kredit u iznosu 178.832,21 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), sa kamatnom stopom 7,950% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 8 Ugovora).

Tužitelji se pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelji se pozivaju i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

S obzirom na naprijed navedena pravomoćna utvrđenja iz parničnog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, koje interese su povrijedile banke, tužitelji smatraju da je predmetni ugovor o kreditu, ništetan, a svakako smatra da su sukladno pravomoćnim utvrđenjima Visokog trgovačkog suda ništetne bitne odredbe ugovora, bez kojih ugovor o kreditu ne može opstati.

Temeljem takvog ugovora o kreditu, tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika po čl.50.st.1.toč.7. Ovršnog zakona odnosno ispunjenje tražbine je odgođeno odnosno izmijenjeno čl.50.st.1.toč.10. dokle god takav ugovor egzistira, pa je stoga i predmetna ovrha nedopuštena, slijedom čega tužitelji predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, koji je pravovremeno podnio, prvenstveno ističe da su tužitelji, sukladno odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona, upućeni pokrenuti parnicu isključivo zbog žalbenih razloga propisanih odredbama čl. 50. st. 1. tč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona – da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, da je tražbine prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka i da je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, a što nesporno proizlazi iz zaključka naslovnog suda posl.br. Ovr-1255/2019-18 od 01.06.2021., slijedom navedenog predmet ovog postupka mogu biti isključivo navedeni žalbeni razlozi.

Tuženik ukazuje da se tužitelji u tužbi pozivaju na razloge propisane čl.50.st.1. toč.7. i toč.10. Ovršnog zakona, međutim isti nisu ni u kakvoj vezi s navodima iz tužbe, budući da tužitelji osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva temelje isključivo na činjenici da se radi o kreditu sklopljenog s valutnom klauzulom u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom te odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenih u kolektivnim sporovima radi povrede prava potrošača, međutim niti se tužitelji mogu smatrati potrošačima, niti navedeno može biti relevantno za parnični postupak kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, niti eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora može biti razlog ništetnosti ugovora o kreditu, pa je stoga očito da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani te usmjereni isključivo pokušaju sprječavanja tuženika u namirenju svoje tražbine u ovršnom postupku posl.br. Ovr-1255/2019. Tužitelji se u tužbi pozivaju na odluke donesene u kolektivnim sporovima u kojima je utvrđeno da je od strane banaka došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, međutim tuženik tvrdi da Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51401652-5103889818 nije potrošački ugovor u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se navedeni zakon, odnosno odredbe o zaštiti potrošača, ne primjenjuje na ugovore o kreditu s potrošačem koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna pa je pozivanje tužitelja na navedene odluke u cijelosti promašeno.

Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, na koju se pozivaju tužitelji, nije utvrđeno da je ništetan predmetni ugovor, već da mogu biti ništetne pojedine ugovorne odredbe sve u smislu članka 324. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Smisao i svrha ugovora o kreditu jest da banka korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik da banci iskorišteni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno , pritom, niti jedna od navedenih odredaba ne predstavlja uvjet ugovora ni odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor sklopljen te samim time niti nedopuštenost ovrhe posl.br. Ovr-1255/2019. Budući da tužitelji nisu uredno ispunjavali svoje obveze prema tuženiku, tuženik je sukladno čl. 15. Ugovora o kreditu otkazao isti te su Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103889818 i pripadajući Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103889818, postali ovršni, a radi osiguranja tuženikove tražbine u korist tuženika upisano je založno pravo na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], a koje su predmet ovršnog postupka poslovni broj: Ovr - 1255/2019, te su tužitelji odredbom čl.13.st.3. predmetnog Ugovora o kreditu ovlastili tuženika da može na temelju Ugovora o kreditu provesti prisilnu ovrhu prodajom nekretnine nakon što javni bilježnik na ugovor stavi potvrdu ovršnosti. Obzirom da ovršna klauzula nikad nije ukinuta nisu osnovani navodi tužitelja kako tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, a ne postoji pravomoćna sudska odluka iz koje bi proizlazila ništetnost ovršne isprave temeljem koje je pokrenut ovršni postupak posl.br. Ovr-1255/2019.

Tuženik dalje navodi kako su Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu, stranke otklonile eventualnu ništetnost osnovnog ugovora tj. njegovih pojedinih odredbi, već i jasno definirale međusobna prava i obveze, a što obuhvaća i visinu utužene glavnice, te kamate.

Slijedom svega navedenog, tuženik ponavlja da su tužba i tužbeni zahtjevi tužitelja neosnovani, te predlaže da sud iste odbije, kao i da naloži tužiteljima da tuženiku naknade troškove postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao Zaključak Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie posl.br.: Ovr-1255/2019-18 (stranica 17-19), Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. (stranica 25-34), Potvrda ovršnosti (stranica 35 i 54), Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103889818, od 04.02.2016. (stranica 36-40), Presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj. P- 2135/2019-27, od 28.03.2024. (stranica 87-98), Presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1798/2024-3, od 04.06.2024. (stranica 99-106), te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Pazinu posl.br.: Ovr-1255/2019 (stranica 128-148), te je saslušan 1.-tužitelja kao stranka, dok su tužitelji odustali od saslušanja 2. -tužiteljice kao stranke

4. Sud je dokaznom postupku izvršio uvid u odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019, od 19.06.2019. godine.

7. Sud nalazi da su u ovoj pravnoj stvari sporna sljedeća pitanja:

- postojanje pretpostavki za proglašenje ovrhe nedopuštenom radi razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, po članku 50. stavku 1. točka 7. Ovršnog zakona;

- postojanje pretpostavki za proglašenje ovrhe nedopuštenom ako je ispunjenje tražbine, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, po članku 50. stavku 1. točka 10. Ovršnog zakona;

- primjenjivost odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima i ništetnost cijelog ugovora o kreditu;

- osnovanost prigovora prava na dom.

8. Sukladno čl.55.st.3. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 06/2024 – dalje: OZ) propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

9. Uvidom u ovršni spis Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama -Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019 (stranica 128-148) utvrđeno je da su tužitelji, kao ovršenici, Zaključkom poslovni broj: Ovr-1255/2019-18, od 01.06.2021. godine, upućeni da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrenu parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

10. Sud je čitanjem isprava u ovršnom spisu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019 i to iz žalbe 1.-ovršenika RB (stranica 136-138) utvrdio da je isti podnio žalbu iz žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a tj. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (toč.7.), te iz članka 50. stavka 1. točke 10. OZ -a ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

11. Nadalje iz isprava u ovršnom spisu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019 i to iz žalbe 2.-ovršenice CB utvrđeno je da je ista podnijela žalbu zbog razloga da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti iz članka 50. stavka 1. točke 2. OZ-a, međutim radi se o žalbenom razlogu radi kojeg nije moguće biti upućen na pokretanje parničnog postupka, već se isti razlog raspravlja u ovršnom postupku od strane ovršenog suda, te je kao žalbeni razlog 2.-ovršenica dodatno istaknula i prigovor prava na dom, međutim na tom žalbenom razlogu nije utemeljena tužba u ovoj pravnoj stvari.

12. Čitanjem presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-2135/2019-27, od 28.03.2024. (stranica 87-98), koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1798/2024-3, od 04.06.2024. (stranica 99-106), utvrđeno je da su tužitelji u parničnom postupku koji se vodio pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem: P-2135/2019 pravomoćno odbijeni sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje da bi Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51401652-5103889818 od 20. ožujka 2008. bio u cijelosti ništetan.

13. Tuženik je istaknuo prigovor da se ne radi o potrošačkom kreditu u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se navedeni zakon, ne primjenjuje na ugovore o kreditu s potrošačem koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna, pa da se stoga niti tužitelji ne mogu pozivati na odluke donesene u kolektivnom sporu u kojima je utvrđeno da je od strane banaka došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Vezano uz prigovor tuženika točno je jedino da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije 01. siječnja 2010., a u konkretnom slučaju između parničnih stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, dana 20.03.2008. godine, dakle prije stupanja na snagu naprijed navedenog zakona.

15. Međutim, odluke donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, donesene su na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07), a ne Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16. Nadalje, temeljem odredbe čl.138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Stoga je sud prvenstveno utvrđivao da li se tužitelji mogu smatrati potrošačima, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, dana 20.03.2008. godine, potrošačkim ugovorom.

18. 1.-tužitelj RB u svojem je iskazu potvrdio da je 2008. godine uzeo kredit zajedno s svojom bivšom suprugom, ovdje 2. -tužiteljicom, a namjena tog kredita bila je uređenje kuće u [adresa], predmetna kuća im služi za stanovanje, te se u istoj kući ne obavlja nikakva gospodarska aktivnost. Pored navedenog 1.-tuženik je iskazao kako im prilikom podnošenja zahtjeva nije odobren kunski kredit, niti kredit kod kojeg je glavnica vezana uz valutnu klauzulu euro, za koje nisu bili kreditno sposobni, te da su kreditno sposobni za kredite vezane uz švicarski franak, da nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora o kreditu, da im vezano uz kamatnu stopu od službenice banke nije dana nikakva informacija u smislu pod kojim uvjetima i kriterijima se kamata može mijenjati i tko o tome odlučuje, a vezano uz valutnu klauzulu im nije ništa rečeno o nekim rizicima koji su mogli biti vezani uz tu valutu.

19. Nadalje, sud je vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine (stranica 25-34), utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje da je u nazivu naveden broj predmetnog ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

20. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103889818, od 20.03.2008. godine (stranica 25-34), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste & Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila trećetuženik, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika tj. banke.

21. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, utvrđeno je da je isti ugovor zaključen 20.03.2008. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio trećetuženik

22. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

23. Tuženik, s druge strane, osim općenitog osporavanja svojstva potrošača, nije predlagao nikakve dokaze kojima bi dokazivao da tužitelji nemaju status potrošača. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da tužitelji ne bi imali status potrošača.

24. Stoga sud smatra kako su tužitelji dokazali da su s tuženikom zaključili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, slijedom čega se tužitelji u tužbi mogu osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

25. Temeljem čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. I po čl.502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. I po čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda žalbeni razlog ništetnosti ovršne isprave

- ugovora o kreditu može se razmatrati u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a, a sud svoju ocjenu temelji na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: Rev 3357/2018-4, od 26. listopada 2021., u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha, a isti pravni stav je potvrđen i u odluci broj: Rev-861/2022, od 05. listopada 2022.

29. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj: Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali da je ovršna isprava - Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine – djelomično ništetna u navedenim ugovornim odredbama.

30. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine, utvrđeno je da su tužitelji radi osiguranja povrata tražbine po predmetom ugovoru o kreditu dopustili tuženiku upis založnog prava (hipoteke) u zemljišne knjige na nekretnini čiji su suvlasnici i koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], kuća površine 130 m[2] , garaža površine 42 m , dvorište površine 338 m[2] , ukupne površine 510 m , sagrađeno na k. č. br. [katastarska čestica], s kojim je suvlasničkim dijelom povezano vlasništvo posebnog dijela 2. etaže: 93/175, stan B na katu koji se sastoji od: dnevne sobe, tri spavaće sobe, kuhinje s blagovaonom, wc, predprostorom, terasom i ulazom, ukupne korisne površine 93,65 m[2] .

31. Čitanjem Potvrde ovršnosti (stranica 35 i 54) utvrđeno je da su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine, i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103889818, od 04.02.2016. (stranica 36-40) postali ovršni dana 04.02.2016. godine.

32. Ugovor o kreditu, na koji je javni bilježnik stavio klauzulu ovršnosti i time potvrdio da je isti postao ovršan, je pravnom snagom jednak pravomoćnom rješenju o ovrsi, te se na temelju istoga može provesti ovrha na bilo kojoj stvari ovršenika sukladno pravilima ovršnog postupka.

33. To iz razloga jer iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu u čl.13.st.st.3. i st.4. jasno proizlazi kako taj ugovor u smislu odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu sadrži izjavu 1.-tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te 2. - tužiteljice, kao sudužnika i založnog dužnika, kojom pristaju da tuženik, kao banka, u slučaju provođenja ovršnog postupka ima značaj javne isprave na temelju koje banka može provesti prisilnu ovrhu na založenim nekretninama nakon što javni bilježnik na isti ugovor stavi potvrdu o ovršnosti.

34. Nadalje, u Republici Hrvatskoj, u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P - 1401/2012, pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

35. Tuženik osnovano tvrdi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen u smislu članka 324. Zakona o obveznim odnosima.

36. Međutim, unatoč ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti, a isto tako i ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, slijedom čega predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez tih ugovornih odredbi i nije u cijelosti ništetan kao što je to utvrđeno i u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču -Parenzo pod poslovnim brojem: P-2135/2019.

37. Obzirom da se sporna ovrha poslovni broj: Ovr-1255/2019, za koju tužitelji traže da se proglasi nedopuštenom, provodi na temelju ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine, i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103889818, od 04.02.2016., a koji su ugovori zaključeni s 1.-tužiteljem, kao korisnikom kredita, i 2.-tužiteljicom, sudužnikom i kao založnim dužnikom, te je po istim ugovorima kao osiguranje povrata tražbine po navedenom ugovoru založena nekretnina u njihovom suvlasništvu, te obzirom da predmetni ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan, već djelomično u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, sud stoga zaključuje kako je tuženik, kao ovrhovoditelji, ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja, kao ovršenika na temelju navedenih ovršnih isprava, slijedom čega nije osnovan žalbeni razlog tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl.50.st.1.toč.7. OZ-a odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

38. Vezano uz žalbeni razlog iz čl.50.st.1.toč.10. OZ-a odnosno da je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, sud nalazi kako je navedeni razlog osnovan.

39. Između parničnih stranaka je nesporno da je predmetni ugovor o kreditu otkazan od strane tuženika, dok je iz iskaza 1.-tužitelja utvrđeno kako su obveze po kreditu prije toga uredno ispunjavane sve dok se rata kredita nije toliko podigla da ju više nisu uspjeli pratiti zbog promjene tečaja i kamatne stope kada nisu bili u mogućnosti otplatiti jednu cijelu mjesečnu ratu sa svojim prihodom.

Pored navedenog 1.-tužitlej je iskazao i da je početna mjesečna rata predmetnog ugovora o kreditu iznosila negdje između 5.300,00 i 5.600,00 tadašnjih kuna, te kada je došlo do znatnog povišenja rate da je tada platio 8.100,00 tadašnjih kuna, te da do otkaza ugovora o kreditu ne bi došlo da su i visina kamatne stope i tečaja ostali kao i na početku kada su taj kredit ugovorili.

40. Obzirom da je tijekom ovog postupka utvrđeno kako su u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine, ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak; te kojom se ugovara redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva odlukom banke, te kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo do izmjene mjesečnih rata s početnih 5.300,00 i 5.600,00 tadašnjih kuna, da je u jednom trenutku kada su i tečaj i kamata porasli mjesečna rata iznosila oko 8.100,00 tadašnjih kuna, te da je prestao plaćati kredit kada su se rate podigle i kad ih više nije mogao plaćati, radi čega mu je od strane banke kredit otkazan, sud zaključuje da se tražbina tuženika, kao ovrhovoditelja, temelji na dijelu tih ugovora o kreditu koji su zahvaćeni ništetnošću, a to su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak; te kojom se ugovara redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva odlukom banke.

41. Stoga sud utvrđuje kako tuženik, kao ovrhovoditelji, nije ovlašten tražiti ispunjenje tražbine protiv tužitelja, kao ovršenika, jer je ispunjenje tražbine zabranjeno odnosno izmijenjeno zbog činjenice koja je nastala nakon sastavljanja i potvrđivanja javnobilježničke isprave, slijedom čega je osnovan žalbeni razlog iz čl.50.st.1.toč.10. OZ-a za proglašenjem ovrhe nedopuštenom.

42. Kao što je već prethodno konstatirano pod točkom 11. ovog obrazloženja premda prigovor prava na dom nije istaknut u tužbi, ali je istaknut u ovršnom postupku od strane 2.-tužitlejice/2.ovršenice, kao žalbeni razlog, te kako se radi o konvencijskom pravu zajamčenog odredbom čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, od 04.11.1950. godine ((Narodne novine - Međunarodni ugovori 18/1997, 6/1999 - pročišćeni tekst, 8/1999 - ispravak, 14/2002, 01/2006 i 13/2017 - u daljnjem tekstu: Konvencija), ovaj prvostupanjski sud je stava da je navedeni prigovor potrebno razmotriti u parničnom postupku kako bi se utvrdilo da li tužitelji u ovoj pravnoj stvari uživaju zaštitu sukladno Konvenciji, budući da je riječ je o institutu predviđenom propisima koji su nadređeni Ovršnom zakonu kao zakonskom propisu.

43. Konvencija u čl.8. propisuje:

»1. Svatko ima pravo na poštovanje... doma.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«.

44. Osim toga pravo na dom zajamčeno je i člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) koji glasi: "Dom je nepovrediv.".

45. Test razmjernosti provodi se pomoću eliminacijskih pitanja s tim da negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano:

- da li je predmetni prostor dom tužitelja,

- da li je miješanje u pravo na dom utemeljeno na zakonu,

- da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj,

- da li je miješanje u pravo na dom nužno u demokratskom društvu.

46. Pri odlučivanju o tome predstavlja li određeni prostor "dom" u smislu čl. 8. st.1. Konvencije sud je postupio sukladno Zaključku 1. sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku, broj: Su-IV-246/2015, odlučivao po kriterijima trajnosti i faktične veze, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i pravna shvaćanja sadržana u odlukama Ustavnog suda te Europskog suda.

47. Uvidom u ovršni spis Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama -Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019 (stranica 128-148) utvrđeno je da se ovrha provodi na nekretnini u suvlasništvu oba tužitelja, svaki u ½ dijela, koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], kuća površine 130 m[2] , garaža površine 42 m , dvorište površine 338 m , ukupne površine 510 m , sagrađeno na k. č. br. [katastarska čestica], s kojim je suvlasničkim dijelom povezano vlasništvo posebnog dijela 2. etaže: 93/175, stan B na katu koji se sastoji od: dnevne sobe, tri spavaće sobe, kuhinje s blagovaonom, wc, predprostorom, terasom i ulazom, ukupne korisne površine 93,65 m[2] .

48. Iz iskaza 1.-tužitelja proizlazi kako je predmetna kuća jedina nekretnina koju ima, iako se iz iste iselio nakon razvoda braka 2016. ili 2017. godine, ali da je u predmetnoj kući ostala živjeti 2. -tužiteljica, a osim nje u predmetnoj kući još žive i njihov stariji sin i njihova kćer, koji oboje nemaju svojih nekretnina, a u predmetnoj kući žive od svojeg rođenja, imaju uređene svoje sobe, te kako je predmetna kuća izvorno bila vlasništvo sada pokojnih roditelja 2. -tužiteljice, te kako je zajedno s 2.- tužiteljicom nadogradio istu kuću i u njoj zajednički živjeli.

49. Iz isprava u ovršnom spisu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama - Buie, poslovni broj: Ovr-1255/2019 i to iz žalbe 2. -ovršenice CB (stranica 134-135) utvrđeno je da je predmetna nekretnina jedina kojom raspolažu i predstavlja jedni dom nje i njihove djece, te da bi provođenjem ovrhe 2. -tužiteljica ostala bez jedinog i nužnog smještaja, te kako bi joj i pod uvjetom kasnijeg uspjeha u sporu povodom žalbe bilo otežano vraćanje nekretnine u vlasništvo.

50. Kao sastavni dio Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103889818, od 20.03.2008. godine, nalazi se izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, izdan 18.02.2008. godine (stranica 32-33), gdje su kao suvlasnici upisani oba tužitelja, svaki u ½ dijela, te sud obzirom na datum izdavanja zaključuje kako tužitelji najkasnije od 18.02.2008. godine predmetnu nekretninu koriste za stanovanje, s time da ju je 1. -tužitelj koristio do 2016. ili 2017. godine, kada se iz iste iselio nakon razvoda braka, dok ju 2.-tužitlejica koristi i danas, slijedom čega sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju postoji dovoljna i kontinuirana veza 2.-tužiteljice s tom nekretninom, koja se manifestira u volji da živi u istoj, zbog čega se može zaključiti da sporna nekretnina predstavlja dom za 2.-tužiteljicu.

51. Nadalje, s obzirom da se ovršni postupak poslovni broj: Ovr-1255/2019 provodi na predmetnoj nekretnini koja predstavlja dom za 2.-tužiteljicu i provedbom kojega bi u konačnici došlo do prodaje nekretnine i posljedično iseljenja 2.-tužiteljice, razvidno je da bi time došlo do miješanja u pravo tužiteljice na poštivanje njezinog doma.

52. U postupku nedvojbeno utvrđeno kako tužitelji, kao ovršenici nisu ispunili svoju obvezu povrata kredita po ovršnoj ispravi - Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine - na temelju koje je određena ovrha, da je druga stranka u ovršnom postupku privatna pravna osoba, odnosno banka, ovdje tuženik, te budući da su tužitelji, kao ovršenici, svjesno raspolagali svojim vlasničkim pravom na predmetnoj nekretnini, koristeći ju kao instrument osiguranja tražbine banke, kao ovrhovoditelja, sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako i s izričitim pristankom da u slučaju neisplate duga ovrhovoditelj kao vjerovnik naplati nepodmireni dug iz vrijednosti založene nekretnine, slijedom čega prvostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju postoji legitimni interes tuženika, kao ovrhovoditelja, za ostvarenje svoje tražbine pa tako i na spornoj nekretnini odnosno takvo miješanje je u skladu sa zakonom tj. ovdje primjenjivim Ovršnim zakonom.

53. Vezano uz pitanje da li je predložena ovrha na nekretnini nužna u demokratskom društvu sud ocjenjuje kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o dva suprotstavljena privatna interesa - prava na dom 2.-tužiteljice i pravo tuženika na prisilno ostvarenje svoje tražbine.

Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda miješanje je nužno ukoliko se cilj ne može postići primjenom blaže mjere, međutim u konkretnom slučaju tuženik naplatu svoje tražbine može ostvariti blažom mjerom od predložene ovrhe na nekretnini koja predstavlja dom 2.-tužitlejice.

Naime iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103889818, od 20.03.2008. godine, u čl.11. ugovora ugovoreno je da će tužitelji predati tuženiku radi osiguranja vraćanja kredita određene instrumente osiguranja i to: zadužnicu, bjanko mjenicu, izjavu suglasnosti o zapljeni sukladno čl.178. Ovršnog zakona, dokaz o upisanom zalogu nekretnine, te depozit u visini od 25% od iznosa kredita. Prema ocjeni prvostupanjskog suda svi prethodno navedeni instrumenti osiguranja daju tuženiku, kao ovrhovoditelju, mogućnost na ostvarenje dužne tražbine od strane tužitelja, kao ovršenika, i predstavljaju blažu mjeru u odnosu na provedbu ovrhe na nekretnini koja predstavlja dom 2. -tužitlejice.

Stoga ne postoji neodgodiva društvena potreba da tuženik svoju tražbinu ostvaruje u ovršnom postupku na založenoj nekretnini, te prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju provedba ovrhe na založenoj nekretnini predstavljala bi neopravdano miješanje u pravo na dom 2. -tužitlejice.

54. Budući da u ovoj pravnoj stvari na sva eliminacijska pitanja iz testa razmjernosti odgovor nije pozitivan, to znači da je 2. -tužitlejici povrijeđeno pravo na dom, slijedom čega ista ima pravo na zaštitu predviđenu odredbom čl.8. Konvencije i čl.34.st.1. Ustava Republike Hrvatske.

55. Obzirom da su tužitelji uspjeli dokazati da tuženik, kao ovrhovoditelji, nije ovlašten tražiti ispunjenje tražbine protiv tužitelja, kao ovršenika, jer je ispunjenje tražbine zabranjeno odnosno izmijenjeno zbog činjenice koja je nastala nakon sastavljanja i potvrđivanja javnobilježničke isprave, jer se tražbina tuženika, kao ovrhovoditelja, temelji na dijelu ugovora o kreditu, kao ovršen isprave, koji su zahvaćeni ništetnošću, a to su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak; te kojom se ugovara redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva odlukom banke, te su uspjeli dokazati da provedba ovrhe na nekretnini predstavlja povredu prava na dom 2. -tužitlejice, sud je temeljem čl.55. u svezi s čl.50.st.1.toč.10. OZ-a i čl.8. Konvencije prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

56. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

57. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 730.404,46 kuna / 96.941,33 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 729,93 bodova, u Tbr.40.st.1. Tarife propisano je pravo na uvećanje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10%, što za još jednog tužitelja iznosi dodatnih 10 posto, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

58. Tužitelji u ovoj parnici, kao stranke iz ovršnog postupka u svezi kojeg se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, imaju položaj nužnih i jedinstvenih suparničara u smislu čl.201. ZPP-a budući da se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), te se oni smatraju jednom parničnom strankom.

59. Tužiteljima se priznaju troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 729,93 bodova + 10% što iznosi 1.605,85 eura po Tbr.7.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na ročištima dana 14.09.2022., 04.12.2025. i 02.04.2026. svako u visini od 729,93 bodova + 10% što iznosi 1.605,85 eura što ukupno iznosi 4.817,55 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- PDV od 25% na obavljene radnje u iznosu od 1.605,85 eura po Tbr.46 Tarife.

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 676,89 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje: Uredba);;

- za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 663,61 euro Tar.br.2.st.1. Uredbe.

60. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljima iznosi 9.369,75 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točkom II izreke ove presude.

61. Sukladno čl.151.st.3. ZPP-a propisano da o zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke, a obzirom da tužitelji nisu u tužbi, niti u podnesenom troškovniku potraživali isplatu zakonske zatezne kamate na trošak postupka, isti im nije niti dosuđen, budući da bi dosudom zakonske zatezne kamate na trošak postupka bez zahtjeva stranke, sud prekoračio tužbeni zahtjev.

62. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 22. svibnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljima, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.