Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-680/2019-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 14. travnja 2026. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja RK, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tužitelja te z. punomoćnika tuženika Marka Božić, odvjetnika u Varaždinu, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 08.08.2006.god. br. 136-239/2006, sklopljenog između tužitelja SK, [adresa] (ranije na: Gornji Kućan, Varaždinska ulica 2D), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 (tada naziva HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, a koja:

- u čl. 3. Kamatna stopa glasi: „… Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…“

- u čl. 4. Otplata kredita glasi: „...obračunatih po srednjem tečaju za CHF HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. na dan plaćanja...“

- u čl. 6. Promjenjiva kamatna stopa glasi: „…Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

- u čl. 8. Prijevremena otplata kredita glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju SK [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.604,87 EUR-a (slovima: dvijetisućešestočetirieura i osamdesetsedamcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na

iznos 35,15 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 158,92 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 157,95 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 159,71 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 165,71 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 156,82 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 159,71 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 163,62 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 59,87 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 63,92 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 63,99 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 61,32 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 61,55 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 63,93 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 64,12 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 70,71 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 69,70 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 70,93 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 72,87 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 72,43 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 74,91 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 75,29 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 75,75 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 84,01 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 84,09 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 82,29 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 88,68 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 86,92 EUR od 30. rujan 2015.

i to za razdoblje do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 1.1.2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.331,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 2.604,87 EUR do iznosa od 26.544,56 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 17.344,85 EUR te radi utvrđenja ništetnosti čl. 3 i čl. 6 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 8.8.2006. broj 136-239/2006. Navodi da je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 156.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 20 godina u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, da je ugovoreno da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je nakon 1.3.2007. promjenjiva i koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 3,88%, da je određivanje kamatne stope povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze tužitelja uvjetovana je i variranjem tečaja CHF-a. Tijekom trajanja otplate kredita da je kamatna stopa od strane tuženika više puta mijenjana na štetu tuženika, a više puta je došlo i do promjene tečaja CHF prema HRK što je utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku. Tužitelj tvrdi da je značajno preplatio iznos obveze koji je početno ugovoren. Također da mu je 2015. ponuđena konverzija kredita iz CHF u EUR što je prihvatio. Neovisno od preplaćenog iznosa koji je utvrđen prilikom konverzije od 32.729,11 HRK, zbog ništetnosti ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope da je značajno oštećen i da mu konverzijom nije vraćen puni iznos preplate dotadašnjih uplata. Pri tome se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te presudu istog suda Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., kao i presudu Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 9.4.2015. te Rev-2245/17-2 od 20.3.2018.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine, ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o kreditu 23.8.2006. i Dodatka Ugovoru o kreditu od 5.11.2016. U odnosu na zastaru, ističe da se tražbina tužitelja temelji na stjecanju bez osnove u kojem slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina pa da su u zastari sva potraživanja nastala prije 7.6.2014. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe i to deklaratornog tužbenog zahtjeva, a to iz razloga što su stranke zaključile Aneks kojim su izmijenile odredbe Ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju i taj je ugovor imao retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksu. Svrha Aneksa da je bila izjednačiti tužitelja s osobama koje su zaključile Ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u eurima pa je i samim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu Ugovora o kreditu. Pri tome se poziva na odredbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Također da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 jer je dopušteno pozivati se na te presude samo u parnicama za naknadu štete dok u ovom slučaju tužitelj traži stečeno bez osnove gdje je potrebno sagledati sve okolnosti svakog pojedinačnog slučaja jer bi se temeljem čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, takve ugovorne odredbe smatrale nepoštenima, ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Konačno, da odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i da je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje Ugovora o kreditu i na izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, a to zaključuje po tome što ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu bilo koje ugovorne odredbe, raskid ugovora, refinanciranje kredita itd. Porast pak tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu i u tom trenutku tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu, a porast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita, obavijest o provedenoj konverziji, Ugovor o kreditu od 8.8.2006., z.k. izvadak, otplatni plan, uplatnice, potvrde o izvršenim transakcijama, pročitan je Aneks uz Ugovor o kreditu o sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12.1.2016., specifikacija uplata, metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje i pročitan nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o.

4. Temeljem provedenih dokaza, sud ocjenjuje tužbeni zahtjev osnovanim , a koji zahtjev je tužitelj precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, time da je dio tužbenog zahtjeva povukao, a kojem povlačenju tužbenog zahtjeva se tuženik nije protivio i shodno tome je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – nastavno: ZPP), donijeto rješenje kao u izreci.

5. Nije sporno između stranaka da su tuženik, ranijeg naziva Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu broj 136-239/2006 8.8.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog 23.8.2006. po javnom bilježniku Jagodi Vajdiš Sevšek iz [adresa], broj OU-1014/2006-1, a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 156.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, da je ugovoren rok otplate u 20 godina u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 3,88% godišnje, da je kamatna stopa više puta mijenjana od strane tuženika i da je došlo do povećanja tečaja CHF prema HRK, što je posljedično utjecalo na obveze tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta, a nije sporno da je tužitelju 2015. ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u EUR i da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu 12.1.2016., a nije sporno ni da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit nakon provedene konverzije.

6. Sporno je između stranaka da li je ništetna odredba čl. 3 i čl. 6 te čl. 8 Ugovora o kreditu. Nadalje, da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15 te da li je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Konačno sporno je i da li je nastupila zastara tražbine.

7. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

9. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

10. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje KK od čijeg saslušanja je tijekom dokaznog postupka odustao. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz spisu priloženih isprava od strane tuženika, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, da ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, a nije dobio nikakve informacije vezano uz mogućnost povećanja kamatne stope ili tečaja CHF, a banka mu je ponudila isključivo sporni Ugovor o kreditu.

11. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12. U vrijeme podnošenja ove tužbe 7.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

13. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 3,88% godišnje prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

14. Utvrđeno je da tužitelj ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, pa tako niti o odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Sud je na temelju iskaza tužitelja ocijenio da predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti predstavlja tipski ugovor i da tužitelj nije pregovarao niti o navedenoj odredbi Ugovora niti je dobio informaciju koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita. Sam ugovoreni obračun naknade nije razumljiv, niti je tužitelj u tom smislu dobio bilo kakve informacije niti prije ili tijekom sklapanja Ugovora, a niti prilikom prijevremene otplate kredita, pa tako ostaje nejasno koji troškovi ulaze u prijevremenu otplatu kredita. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete jer je kao takvu tuženik nije niti ugovorio, a niti je tako sam naziva već naknadom za prijevremenu otplatu kredita, slijedom čega je odredba čl. 8 Ugovora o kreditu u protivnosti s kogentnom normom iz članka 1024. ZOO-a. Osim toga tuženik nije obavijestio tužitelja da bi pretrpio bilo kakvu štetu u konkretnom slučaju kada je tužitelj zatražio prijevremenu otplatu kredita. Posljedično, primjenom odredbe čl. 322. ZOO-a, ovaj sud utvrđuje ništetnom odredbu čl. 8 Ugovora o kreditu. U slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora, međutim, tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa.

15. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.1. Nije točna tvrdnja tužitelja da nije provedena konverzija kredita , jer iz same dokumentacije koju je tužitelj dostavio uz tužbu, a to je obavijest tuženika o provedenoj konverziji od 14.1.2016., proizlazi da je konverzija provedena temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu, da je provedena sa danom 14.1.2016., s datumom valute 30.9.2015. u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a i potpisan je od strane tužitelja što tužitelj niti ne osporava, a prihvatio je i izračun konverzije što je vidljivo na dokumentu sa lista 55 spisa.

16. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Iz Aneksa Ugovora o kreditu od 12.1.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplaćenom iznosu od 32.729,11 HRK, a utvrdile su i preostalu neotplaćenu glavnicu nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 69.004,35 EUR.

19. Aneks Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

21. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

22. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da mu je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu otpočetka bio sklopljen u valuti EUR.

27. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 3,88% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 2.604,87 EUR, uzimajući u obzir i preplatu iz konverzije od 4.284,57 EUR EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude , to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate koji je utuženi iznos tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

29. Slijedom iznijetog, sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka.

30. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 7.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe. Neovisno od toga što je tužitelj u podnesku od 25.3.2021. iz iste činjenične osnove preinačio tužbu, ni u tom slučaju, kao niti u slučaju tužbenog zahtjeva iz podneska od 17.7.2025., nije došlo do zastare tražbine jer je ona prekinuta podnošenjem tužbe, a u konkretnom slučaju radi se o tzv. nepravoj preinaci, obzirom da tužitelj nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev prije provođenja financijskog vještačenja. Naime, neprava preinaka je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, koja je moguća i dopuštena prema člancima 190. i 191. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – nastavno: ZPP), pri čemu zastara zahtjeva za naknadu štete po toj osnovi se prekida već podnošenjem tužbe u postupku, a ne u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva.

31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 11.3.2019., 27.8.2020., 25.3.2021. i 17.7.2025., zastupanja na raspravama 1.4.2021., 28.9.2023., 12.2.2023., 26.3.2024., 10.12.2025., 17.2. i 14.4.2026. u iznosima od po 250,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR, ili ukupno 3.331,80 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5.12.2023. jer isti nije bio potreban za donošenje meritorne odluke.

33. Tuženik nije tražio naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva. Međutim, neovisno i od toga, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocjeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i ne razuman teret za stranku koja svojim držanjem nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu prepisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenje koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenost ugovornih odredaba (tako odluka suda EU C-224/2019 i C-259//2019, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske broj 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjio tužbeni zahtjev, uz okolnost koju i sam navodi da nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelju priznat cijeli parnični trošak, odnosno priznate su mu radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke.

Varaždin, 22. svibnja 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužitelja – ZOU ĆK i ZKF, [adresa],

[adresa]

2) Punomoćnici tuženika – OD Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25