Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-115/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš- Horvat, u pravnoj stvari tužiteljice NŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Santici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić j.t.d. Split, Sukoišanska 25, protiv tuženog Doma za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, Split, OIB: 69403366669, zastupanog po punomoćnicima Meri Blaslov Pavasović i Eciji Kuljiš- Bajić, odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ecija Kuljiš-Bajić & Meri Blaslov Pavasović, Split, Ćiril Metodova 38, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-107/2023-23 od 8. srpnja 2025., 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Doma za starije i nemoćne osobe Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-107/2023-23 od 8. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženog Doma za starije i nemoćne osobe Split za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 156,25 EUR (stotinu pedeset šest eura dvadeset pet centi).

III. Odbija se zahtjev tužiteljice NŽ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 608,89 EUR bruto sa zateznom kamatom po stopi koja se obračunava do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište,

uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom, a za razdoblje od 1.1.2024. do isplate, po stopi koja se određuje, a za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-za lipanj 2018., na iznos od 38,89 EUR, od 15.07.2018.,

-za kolovoz 2018., na iznos od 13,85 EUR od 15.09.2018.,

-za rujan 2018., na iznos od 50,95 EUR od 15.10.2018.,

-za studeni 2018., na iznos od 138,93 EUR, od 15.12.2018.,

-za prosinac 2018., na iznos od 97,04 EUR od 15.01.2019.,

-za veljaču 2019., na iznos od 104,95 EUR od 15.03.2019.,

-za lipanj 2019., na iznos od 52,70 EUR od 15.07.2019.,

-za kolovoz 2019., na iznos od 47,91 EUR od 15.09.2019.,

-za studeni 2019., na iznos od 16,00 EUR od 15.12.2019.,

-za siječanj 2020., na iznos od 47,67 EUR od 15.02.2019., sve do isplate, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima (točka I. izreke), kao i trošak postupka u iznosu od 1.359,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava. Zahtijeva naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 156,25 EUR.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.

5.1. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a prema svom uvjerenju, prvostupanjski je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pravilno ocijenio činjenice odlučne za rješenje spora pa nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik.

5.2. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 338. st. 3. ZPP, na koju također ukazuje tuženik jer je obrazloženje pobijane presude sastavljeno u skladu s tom procesnom odredbom.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neisplaćene plaće u iznosu od 608,89 EUR po osnovi prekovremenog rada u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020.

7. I u ovom stadiju postupka sporno je pripada li tužiteljici navedeni iznos jer tuženik i u žalbi ustraje u tvrdnji da se u konkretnom slučaju radilo o danima korištenja zamjenskog tjednog odmora, da je to u postupku analizirano i potvrđeno financijskim vještačenjem, u kojem je navedeno da je na sve sate rada tužiteljici obračunavao dodatke za uvjete rada i uvećanja, da tužiteljica nakon ciklusa rada uzastopnih dana ne bi radila već je bila slobodna, što se suštinski odnosi na tjedni odmor, da je iz danog pregleda vidljiva struktura sati rada ovisno o danu u tjednu kao i ovisno o dobu dana kada je tužiteljica radila te da je tuženik prilikom određivanja tjednog odmora postupao u skladu s čl. 22. Kolektivnog ugovora odnosno da je, u slučaju kada je ukupan broj sati po evidencijama bio niži od mjesečnog fonda, tužiteljici obračunavan i isplaćivan veći broj sati, a u mjesecima kada je po evidencijama imala veći broj sati od fonda sati, plaća u visini mjesečnog fonda sati.

7.1. U odnosu na navedeno treba reći da iz takvih žalbenih navoda proizlazi da je tužiteljica radila u pojedinom mjesecu više od punog fonda radnih sati, što predstavlja prekovremeni rad u skladu s odredbom čl. 61. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR), kojom je propisano da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena). Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena. Stoga je tuženik bio dužan isplatiti tužiteljici plaću za prekovremeni rad, neovisno o tome što joj je u slijedećem mjesecu obračunao puni fond radnih sati, iako ga nije odradila jer je koristila zamjenske dane tjednog odmora, kroz redovne radne dane. Naime, to što je na taj način tuženik odredio raspored radnog vremena ne oduzima tužiteljici pravo na isplatu plaće za prekovremeni rad kada je takvog rada bilo, a u mjesecima kada tužiteljica nije imala mogućnost ostvariti puni fond radni sata, pripada joj pravo na isplatu pune plaće jer raspored radnog vremena određuje poslodavac, a ne radnik. Takav obračun tuženika nije dopušten ni po osnovi kompenzacije prekovremenih sati iz jednog mjeseca za sate redovnog rada iz drugog mjeseca, koje nije odradila ali su joj plaćeni, jer u mjesecima kada tužiteljica nije imala mogućnost ostvariti puni fond radnih sati, pripada joj ionako pravo na isplatu pune plaće.

7.2. Iako je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je u ovom slučaju riječ o nejednakom rasporedu radnog vremena jer tužiteljica nije obavljala poslove u više različitih programa odnosno na različitim lokacijama u ustanovama socijalne skrbi, što je uvjet za primjenu odredbe čl. 15. st. 5. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (''Narodne novine'' broj 32/17 – dalje: KU/17), odnosno čl. 17. st. 5. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (''Narodne novine'' broj 61/18 i 3/19 – dalje: KU/18), navedeno nije utjecalo na ishod spornog odnosa među strankama pa neosnovano tuženik u žalbi ističe da sud nije odlučio o tome je li taj nejednaki raspored utjecao ili mogao utjecati na prava tužiteljice odnosno potraživanje koje je predmet ovog postupka.

8. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljici pripada pravo na isplatu plaće za odrađene prekovremene sate, u skladu s čl. 17., čl. 43. st. 1., 2. 3. i 5. i čl. 45. KU/17 odnosno čl. 19. st. 1., 2. 3. i 5., čl. 51. st. 1. i čl. 53. st. 1. KU/18.

9. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 175. st. 1. ZPP).

10. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, trebalo je potvrditi presudu suda prvoga stupnja i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

12. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (čl. 166. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

13. Tužiteljici ne pripada trošak za sastav odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 22. svibnja 2026.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat