Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-668/2019-43
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Brlečić & partneri j.t.d., iz Varaždina, Optujska 25/I, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 929632233473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 9. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Predraga Brlečića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Brlečić & partneri j.t.d. iz Varaždina i zamjenika punomoćnika tuženika ŽU, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba , te objave presude 22. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za prekidom ovog parničnog postupka.
i p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici EU, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 7.496,99 EUR (sedam tisuća četiristo devedeset šest eura i devedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:
iznos 5,00 EUR od 1. studenoga 2007. do isplate
iznos 27,55 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate
iznos 27,55 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate
iznos 27,55 EUR od 1. veljače 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate
iznos 89,27 EUR od 1. travnja 2008. do isplate
iznos 175,88 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. rujna 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. listopada 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od prosinca 2008. do isplate
iznos 52,44 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate
iznos 83,03 EUR od 1. veljača 2009. do isplate
iznos 87,41 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate
iznos 169,10 EUR od 1. travanj 2009. do isplate
iznos 80,15 EUR od 1. svibanj 2009. do isplate
iznos 74,02 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate
iznos 70,34 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate
iznos 71,48 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate
iznos 74,91 EUR od 1. rujna 2009. do isplate
iznos 71,48 EUR od 1. listopada 2009. do isplate
iznos 89,64 EUR od 1. studeni 2009. do isplate
iznos 89,64 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate
iznos 105,72 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate
iznos 109,70 EUR od 1. veljača 2010. do isplate
iznos 109,70 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate
iznos 109,70 EUR od 1. travnja 2010. do isplate
iznos 109,70 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate
iznos 109,70 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate
iznos 109,70 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate
iznos 160,14 EUR od 1. kolovoz 2010. do isplate
iznos 136,25 EUR od 1. rujna 2010. do isplate
iznos 136,25 EUR od 1. listopad 2010. do isplate
iznos 136,25 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate
iznos 130,94 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate
iznos 130,94 EUR od 1. siječanj 2011. do isplate
iznos 130,94 EUR od 1. veljača 2011. do isplate
iznos 130,94 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate
iznos 130,94 EUR od 1. travanj 2011. do isplate
iznos 130,94 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate
iznos 150,98 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate
iznos 163,99 EUR od 1. srpanj 2011. do isplate
iznos 146,32 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate
iznos 159,61 EUR od 1. rujna 2013. do isplate
iznos 159,61 EUR od 1. listopada 2013. do isplate
iznos 159,61 EUR od 1. studeni 2013. do isplate
iznos 159,61 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate
iznos 159,61 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. veljače 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. travnja 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. rujna 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. listopada 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. studenoga 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate
iznos 115,07 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. veljače 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. travnja 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate
iznos 119,05 EUR od 1. rujna 2015. do isplate
sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 772,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, naknaditi trošak parničnog postupka tužiteljici EU iz [adresa], u iznosu od 2.779,14 EUR (dvije tisuće sedamsto sedamdeset devet eura i četrnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 22. svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 28. prosinca 2006. sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 103.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, što je iznosilo 473.407,61 kunu, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, pod brojem OU- 1323/06-1 28. prosinca 2006. Navodi da je člankom 2. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, a člankom 7. da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se otplata kredita veže uz švicarski franak. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-249/2014, a vezano uz odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Navodi da su posljedice ugovorenih ništetnih odredbi ugovora bile takve da je od početnog anuiteta od 2.373,44 kn isti dosezao 3.600,00 kn. Nadalje navodi da je s tuženikom sklopila i Dodatak ugovora o kreditu 25. veljače 2026. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), no da je taj dodatak rezultat ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je i obračun po kojem je konverzija izvršena rezultat ništetnih ugovornih odredaba (iako naknadno tijekom postupka tužiteljica više ne ističe ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu niti da je obračun konverzije rezultat ništetnih odredbi). Stoga na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci tuženika traži isplatu u iznosu od 62.309,86 KN.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije budući da uplate po kreditu nisu bile vršene samo od strane tužiteljice već i drugih osoba, a da bi tužiteljica mogla potraživati samo preplaćene iznose koje je sama platila. Ističe prigovor zastare smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi čl. 230. ZOO. Nadalje, stranke da su 25. veljače 2026. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Sklapanjem ugovora o konverziji smatra da je tužiteljičin položaj u cijelosti izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno da je time uspostavljena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove time da tužitelj uopće ne osporava da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK. Stoga u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica je u podnesku od 26. svibnja 2021. predložila prekid postupka do završetka postupaka pred Sudom Europske unije o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku koji zahtjev je zaveden pod brojem C-474/20 te po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem C-567/2020. Kako su u međuvremenu navedeni postupci okončani, to više nema osnova za prekidanjem ovog postupka iako tužiteljica nije povukla prijedlog za prekidom postupka. Nadalje je tužiteljica u podnesku od 26. svibnja 2021. navela da glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije, a koji se temelji na tvrdnji da iz prometa o partiji kredita proizlazi da su određene uplate bile izvršene od strane drugih osoba, u cijelosti da je neosnovan jer je uplate vršio sudužnik po predmetnom kreditu PU, tadašnji suprug tužiteljice za potrebe adaptacije kuće obitelji PU. Navodi da su se uplate evidentirale kao uplate po partiji kredita tužiteljicei da sukladno čl. 161. ZOO obvezu može ispuniti i treća osoba, a ne samo dužnik. Protivi se prigovoru zastare pozivajući se na odluku od dana 20.03.2018.g., posl.br. Rev-2245/2017 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te suprotno stavu tuženika, unatoč sklopljenom Aneksu, da tužitelj ima pravni interes voditi ovaj postupak te ima pravo na povrat, odnosno restituciju, kao posljedicu ništetnost ugovornih odredbi o čemu da je svoj zauzela i sudska praksa. Protivi se svim navodima tuženika te ponavlja da predlaže prekid postupka. Tužiteljica i na ročištu 22. svibnja 2023. predlaže odgodu ročišta s obzirom na to da još uvijek nije zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za problematiku po pitanju konvertiranih kredita i potraživanja potrošača. Pri tome tužiteljica nije navela po kojoj osnovi predlaže da sud odredi odgodu ročišta, a nije niti odustala od prijedloga za prekid postupka. Naime, odredbom čl. 214. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 ~ dalje ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 2. ZPP propisano je da će sud prekid postupka odrediti i ako je:
1) odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju 2) odlučio podnijeti zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovorā Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije, dok je stavkom 2. istog članka propisano da sud može odrediti prekid postupka:
1) ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen trgovački prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna,
2) ako je zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovorā Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije već podnesen u drugom postupku, a odluka suda ovisi o rješenju tog zahtjeva, 3) u postupku u kojemu odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, kad se na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objavi rješenje kojim se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (glava tridesetdruga – b). Iako o rješavanju istovrsnog spornog pitanja – prava na isplatu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli prema kojoj je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, a nakon kojeg je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR Vrhovni sud Republike Hrvatske do danas još nije zauzeo jedinstveno pravno stajalište, sukladno citiranoj odredbi ZPP- a ne postoji pravna osnova po kojoj bi sud mogao odrediti prekid ovog parničnog postupka. Stoga je sud odbio ovaj prijedlog tužiteljice kao neosnovan.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o namjenskom kreditu od 28. prosinca 2006., potvrdu o solemnizaciji od 28. prosinca 2006. javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103438227 od 15. svibnja 2019., presliku prometa po kreditu/specifikaciju uplata, Dodatak ugovoru o kreditu 25. veljače 2016., obavijest o izračunu efekata konverzije od 30. rujna 2015., tečajnu listu HNB-a, sažetak izračuna konverzije, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, pročitan je iskaz tužiteljice, nalaz i mišljenje i očitovanje na podnesak tužitelja sudske vještakinje Natalije Jambrečić.
5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je novčano potraživanje tužiteljice zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.
7. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 28. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita kupnja i adaptacija kuće, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 103.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje, da je člankom 7. Ugovora Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 670.274,74 KN, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 611,41 KN.
8. Sporno je među strankama da li tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu ima aktivnu legitimaciju, da li tužiteljica ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužitelja u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.
9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
10. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 11. siječnja 2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 1.- tužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 1. - tužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.
16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 28. prosinca 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena prvotužena) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila s tuženikom kod kojega je bila klijent i to radi ishođenja sredstava za izgradnju kuće za stanovanje u kojoj i danas živi. Navela je da joj je prije sklapanja kredita zaposlenik banke prezentirao predmetni kredit kao najbolju opciju i da prije samog sklapanja nije bila upozorena na bilo kakve rizike sklapanja takvog ugovora, da je niti u banci niti kod javnog bilježnika nitko nije upozorio da bi moglo doći do drastičnog povećanja rata kredita niti joj je bio objašnjavan način promjene kamatne stope koju je morala plaćati. Smatrala je da razumije odredbu o promjeni kamatne stope, ali nije znala da bi moglo doći do takvog povećanja iznosa rata kredita. Sjeća se da je u početku rata iznosila oko 2.300,00 kuna, da se kasnije povećala na preko 4.000,00 kuna, tako da takve rate više nije mogla otplaćivati jer joj je cijela plaća bila potrebna za otplatu jednog anuiteta. Prije sklapanja samog ugovora nije pregovarala sa tuženikom o pojedinim odredbama ugovora već je sadržaj samog ugovora bio unaprijed pripremljen, te je ona samo isti trebala potpisati. Navela je da se ne sjeća da li se obratila banci za sklapanje ugovora o konverziji ili se banka obratila njoj, ali zna da je na konverziju pristala jer nije mogla otplaćivati tako visoke rate. Nakon provedene konverzije rata joj se nešto smanjila a tek nakon 2 godine nakon sklopljene konverzije rate su se postepeno počele smanjivati i došle su na iznos kakve su bile u početku kod samog sklapanja ugovora. Nije joj bilo ništa posebno objašnjavano kod sklapanja ugovora o konverziji već joj je prikazan obračunati iznosi koji će joj banka vratiti ako na konverziju pristane i koliko će iznositi rate kredita nakon konverzije. O odredbama ugovora o konverziji nije pregovarala jer su odredbe ugovora o konverziji bile unaprijed pripremljene i prikazane.
18. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljici posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njezina obveza veže uz valutu švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužiteljice u cijelosti prihvaća.
19. Što se tiče prigovora tuženika da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju jer pojedine uplate na ime otplate kredita nije vršila ona nego druge osobe valja reći da je u dokaznom postupku utvrđeno kako je upravo tužiteljica otplaćivala predmetni ugovor dok tuženik ničime nije dokazao da bi druge osobe u svoje ime izvršile uplate po kreditu tužiteljice na čije plaćanje se obvezala ona kao korisnik kredita.
20. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužiteljica kao stranka nije mogla pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o pobijanim odredbama iz članka 2. i 7. ugovora o kreditu. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
21. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.
22. Glede prigovora tuženika da tužiteljica nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužiteljica prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te je stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 28. prosinca 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci banke i o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
23. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužiteljice podnesena je 7. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
24. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 7.496,99 EUR, koji je tužiteljica platila više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužiteljice za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan korištenja kredita, stekao bez osnove.
25. U nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 4. svibnja 2025. i dopuni od 2. srpnja 2025. proizlazi da je u razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 1. kolovoza 2013. odobren moratorij na otplatu glavnice i kamate, zatim da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužiteljica platila primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 29. prosinca 2006. (4,569571 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 1. studenog 2007. do 1. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužiteljica platila više 7.536,83 EUR i to bez uzimanja u obzir razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate i kada je kamatna stopa bila niža od početne, a kada se uračuna preplata obračunata konverzijom kredita sukladno dodatku ugovoru o kreditu od 81,15 EUR preostala razlika više plaćenog iznosi 7.496,99 EUR. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, dakle bez obveze plaćanja kamatnih stopa izmijenjenih sukladno jednostranoj odluci banke na štetu potrošača i plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate. Kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino na naprijed navedeni način.
26. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Tužiteljica je na izrađeni nalaz vještaka dostavila očitovanje 8. rujna 2025., a nakon što je vještakinja dostavila dopunu nalaza u kojemu je obračun prikazala bez uračunavanja tzv. negativnih razlika, iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasna sa zaključkom nalaza, dok je tuženik u podnesku od 18. lipnja 2025. navodi da nema prigovora na matematički obračun vještaka, no i nadalje osporava pravo tužitelju na isplatu. Sud nije uvažio prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja i za dopunu nalaza dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.
27. Tužiteljica je podneskom od 8. rujna 2025. specificirala tužbeni zahtjev tako da je isti postavila sukladno nalazu sudskog vještaka te potražuje isplatu od 7.496,99 EUR sa zateznom kamatama na pojedine preplaćene iznose anuiteta. S obzirom na tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužiteljica je djelomično povukla tužbu na što tuženik nije pristao pa je valjalo odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji je iznosio 8.269,94 EUR, iako prema dostavljenom nalazu i mišljenju sudske vještakinje ista preplata iznosi 7.496,99 EUR. Kako preostali iznos tužbenog zahtjeva kako ga je u tužbi postavila tužiteljica nije dokazan niti proizlazi iz vještačkog nalaza, sud je isti našao neosnovanim pa je djelomično isti odbio i to u iznosu od 772,95 EUR zajedno sa potraživanim zateznim kamatama.
28. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.
29. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
30. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.
31. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
32. Tužiteljici su primjenom odredbe čl. 151. i 155. st. 1. ZPP odmjereni sljedeći troškovi. Priznat joj je trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 26. svibnja 2021., 27. lipnja 2025., 8. rujna 2025. u zatraženim iznosima od po 250,00 eur za svaki sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje, sud je priznao trošak zastupanja na ročištima 1. ožujka 2021., 13. listopada 2021., 22. svibnja 2023., 15. svibnja 2024. i 9. travnja 2026. u zatraženim iznosima od po 250,00 eur za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat joj je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Tužiteljici je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 129,14 EUR koliko je istu platio sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, dalje: Tarifa sudskih pristojbi). Sud nije priznao trošak sastava podnesaka od 20. rujna 2019., 11. veljače 2021. i 22. siječnja 2025. (u kojima napominje da je naznačio pogrešan OIB tužiteljice, obavještava o uplati sudske pristojbe) u ztraženim iznosima od po 62,50 EUR za svaki jer isti nisu bili potrebni za parnicu, kao niti trošak sastava podneska od 28. rujna 2021. (u kojemu ponovno predlaže prekid postupka), podneska od 15. svibnja 2023. u kojemu iznosi već ranije iznesene navode te predlaže nalog vještaku, što je tužiteljica mogla iznijeti i na ročištu 22. svibnja 2023. za koje je trošak zastupanja priznat u cijelosti, niti trošak sastava podneska od 25. veljače 2026. u kojemu ponavlja već ranije navode, jer isti nisu bili potrebni za parnicu. Ukupno su tužiteljici priznati troškovi u iznosu od 2.779,14 EUR. Pri tome, valja reći da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa osnovom potraživanja, a u neznatnom dijelu nije uspjela sa visinom, odnosno uspjela je sa 95,33 % (100 % + 90,65 % = 190,65 %, 190,65 / 2 = 95,338 %), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, radi čega je sukladno čl. 154. st. 5. ZPP da tuženik tužiteljici nadoknadi sve troškove. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 22. svibnja 2026.
Sutkinja
Ana Lazić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Brlečić & partneri j.t.d., odvjetnicima iz Varaždina, Optujska 25/I
2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radoslava Lopašića 6
