REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-6173/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Heleni Frigo Bomeštar, u pravnoj stvari tužiteljice MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupan po punomoćniku Petri Vatavuk odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 22. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu br. 9014365127 od 24.02.2009. sklopljenog između tužiteljice MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u čl. 12.3. glasi: ’’Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.’’

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 480,58 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.03.2009. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 9014365127 od 24.02.2009. sklopljenog između tužiteljice MH , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u dijelu čl. 10. glasi: ”Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (u cijelosti ili djelomično) u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.’’ IV. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 227,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.05.2019. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana."

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročen parnični trošak u iznosu od 1.356,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 17. listopada 2024. godine navodi da je dana 24.02.2009. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br.9014365127 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.000,00 EUR obračunato po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica je 10.05.2019.g. zatvorila prijevremeno navedeni kredit jednokratnom uplatom. Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora, tuženik je propisao da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tužiteljici prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. izlazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice. Ujedno se ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a što je potvrdila i sudska praksa. Tuženik je naplatio tužiteljici dana 10.05.2019. prilikom prijevremene otplate kredita izlaznu naknadu u iznosu od 1.710,31 kn, odnosno 227,00 EUR. U daljnjem tijeku postupka i to podneskom od 20. siječnja 2025. godine tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti i odredbe čl. 12.3. Ugovora predlaže usvojiti tužbeni zahtjev pobliže označen u izreci ove presude uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu podneskom od 27. studenog 2024. godine osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno, tuženik ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena, a isto proizlazi i iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj. Naime, u izračunu je jasno navedeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 0,00 EUR, a iznos koji je tužitelj platio prilikom zatvaranja kredita ne odnosi se na iznos utužene naknade, a što je također razvidno iz priložene dokumentacije. Tuženik u bitnom dijelu navodi da je naknada valjano ugovorena i da ih je imao osnova naplatiti. Osporava osnov tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, odnosno činjenicu da je dana 14. srpnja 2006. godine naplaćena naknada za obradu kredita u visini od tadašnjih 4.339,52 kn. Konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo po strankama sve predložene dokaze i izvršio uvid u zahtjev klijenta po kreditu br. 9014365127 na listu 5 spisa, u nalog klijenta na listu 6 spisa, u prijevremenu otplatu kredita na dan 10.5.2019. na listu 7 spisa, u potvrdu banke na listu 8 spisa, u Ugovor o kreditu na listu 9 do 15 spisa, u knjigovodstvenu karticu na listu 37 do 53 spisa, dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja i dokaz uvidom u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka dokazivanja, a temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - nastavno ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan na način i do iznosa određenih izrekom ove presude.

5. Među strankama nije sporna činjenica zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu od 24. veljače 2009 .godine, a što je i od strane suda utvrđeno uvidom u isti na listu 9 do 14 spisa.

5.1. Isto tako nije sporna visina i datum naplate ulazne naknade u iznosu od 480,58 eur i dan plaćanja iste tj. 12. ožujka 2009.godine, a kako su stranke navele na ročištu održanom dana 16. travnja 2026. godine.

5.2. Nije sporno da sporne odredbe ugovora glase i to:

- čl. 12.3. - ’’Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.’’

- čl.10- ”Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (u cijelosti ili djelomično) u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.’’

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknada sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj je novac trebao za kupnju stana.

6.1. Iz iskaza tužiteljice, a nakon što joj je predočen ugovor na listu 9 do 14 spisa, ista je navela da je sklopila taj ugovor i po navedenom kreditu sudužnik je bio suprug. Radilo se o stambenom kreditu za kupnju stana. Sklopljen je u PBZ poslovnici u Sarajevskoj ulici i to kod privatnog tj. osobnog bankara, trebali su donijeti 3 zadnje plaće i koliko su joj ponudili toliko je prihvatila jer joj je kredit bio potreban. O nikakvim drugim stvarima nisu pričali, nije znala ništa o naknadama tuženika niti ju je itko o tom upozorio. Novci su direktno doznačeni na račun prodavatelja i onda joj je on rekao da je uplaćeno manje 500,00 eur i onda je saznala o toj naknadi. Prijevremeno su suprug i ona otplatili kredit. Ne sjeća se više da li je platila naknadu za prijevremeno, misli da je. Ono čega se sjeća da im je morala nešto platiti, misli na banku, prije nego što su joj izdali potvrdu da je kredit isplaćen.

6.2. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je tužiteljica potrošač, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojima se nije uopće pregovaralo. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužiteljice da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi. Takvo utvrđenje ne umanjuje navod tuženika da je tužitelj "vidio" ugovorne odredbe o naknadama.

7. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. To znači da je na tuženiku teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, jer je tužitelj imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove, koji nisu naznačeni niti u visini (npr. u postotku od iznosa kredita) niti je navedeno na što se naknada i troškovi odnose.

7.3. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu po stavu ovog suda predmetna odredba čl. 12.3. ugovora nije čak niti transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali čak i da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.2. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2.4. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 12.3. ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u naplaćenoj visini) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

11.4. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

12. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 12.3. ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 12.3. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

12.1. Zbog svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 12.3. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno odluci tuženika (točka I izreke presude).

13. U odnosu na dio ugovora koji se odnosi na obvezu tužitelja platiti tuženiku tzv. izlaznu naknadu kod prijevremene otplate kredita, sud nastavno utvrđuje.

13.1. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13.2. Prema čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

13.3. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO- a prema kojoj odredbi dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe da se troškovi prijevremene otplate sastoje od administrativnih troškova i troškova financiranja.

14.1. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je gore prezentirao isti ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

14.2. Sud primjenom odredbe čl. čl. 219. i 221a. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

15. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo doli nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. VS RH pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome VS RH naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

16. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 10. ugovora u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu uz uvjete koje odredi tuženik, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja ugovora, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom ugovoru igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

16.1. Stoga navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu pa je sud odlučio kao pod točkom II izreke ove presude.

17. Kako su obje naknade utvrđene ništetnim, odnosno utvrđeni su ništetni dijelovi ugovora, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredba. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja su utvrđene ništetnima.

17.1. Kako je visina naplaćene naknade među strankama nesporna i to u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu u visini od 480,58 eur i dan plaćanja iste, a kako su i stranke navele na ročištu održanom dana16. travnja 2026. godine to je odlučeno kao pod točkom II izreke presude, pri čemu tužiteljici pripada i pravo na kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj Uredbom o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29 ZOO-a.

17.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadama na način kako ih stavljalo u ugovore ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

18. U odnosu na visinu naknade za plaćenu prijevremenu otplatu kredita i sa te osnove zatražena isplata iznosa od 227,00 eur valja napomenuti da ista nije osnovana. To iz razloga što tužiteljica tijekom trajanja ovog postupka nije dokazala da je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a niti je dokaz o istom dostavila u spis. U svom iskazu je navela da se ne sjeća je li je platila naknadu, da misli da je. Također valja istaći da je tužiteljica tijekom postupka povukla dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja određen raspravnim rješenjem suda od 21.svibnja 2025. godine. Sve navedeno upućuje na zaključak da zatraženu naknadu tužiteljica nije platila

18.1. U konkretnom slučaju teret dokaza je na tužiteljici pa kako ista nije dokazala da je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita valjalo je istu odbiti sa dijelom tužbenog zahtjeva i odlučiti kao pod točkom IV izreke presude.

19. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, VS RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10.10.2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ništetno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

20. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29 ZOO-a, a odluka o kamati na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 Ovršnog Zakona.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st. 1 u svezi s čl.155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja istih po punomoćnicima-odvjetnicima i isti je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

21.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe po tbr.7 toč.1 od 100 bodova, troška sastava dva podneska po tbr.8 toč.1 (13.1.2025. i 20.1.2025.) od 200 bodova i troška pristupa na dva ročišta po tbr.9 toč.1 (21.5.2025. i 16.4.2026.) od 200 bodova, odnosno sveukupno 500 bodova što prema važećoj vrijednosti boda po tbr.54, a prema vrijednosti predmeta spora sveukupno iznosi 1.000,00 eur uz 25% povećanja po tbr.46 u iznosu od 250,00 eur uz trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 53,23 eur i na presudu u visini od 53,23 eur sveukupno iznosi i čini trošak tužiteljice od 1.356,46 eur.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026. godine

Sudac

Helena Frigo Bomeštar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa :

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.Punomoć. tužiteljice uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na tužbu u visini od 53,23 eur i na presudu u visini od 53,23 eur

2.Punomoć. tuženika