REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-339/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja IG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., iz Zagreba radi isplate, nakon glavne rasprave održane 16. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 2. i 3. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5140030240-6970008037/2005, koji je tužitelj IG, [adresa], zaključio sa Addiko Bankom d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, dana 04.02.2005. godine, koje glase: „Članak 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja."

II Nalaže se tuženiku, Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju, IG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove, isplati iznos od 2.589,35 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31.srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 39,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.05.2012 godine do isplate

-za iznos od 64,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012 godine do isplate

-za iznos od 63,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2012 godine do isplate

-za iznos od 63,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2012 godine do isplate

-za iznos od 61,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2012 godine do isplate

-za iznos od 58,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.10.2012 godine do isplate

-za iznos od 62,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.11.2012 godine do isplate

-za iznos od 63,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2012 godine do isplate

-za iznos od 63,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2013 godine do isplate

-za iznos od 58,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2013 godine do isplate

-za iznos od 60,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.03.2013 godine do isplate

-za iznos od 62,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2013 godine do isplate

-za iznos od 61,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2013 godine do isplate

-za iznos od 56,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.06.2013 godine do isplate

-za iznos od 54,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.07.2013 godine do isplate

-za iznos od 56,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.08.2013 godine do isplate

-za iznos od 58,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.09.2013 godine do isplate

-za iznos od 62,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013 godine do isplate

-za iznos od 59,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2013 godine do isplate

-za iznos od 60,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.12.2013 godine do isplate

-za iznos od 61,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2014 godine do isplate

-za iznos od 63,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2014 godine do isplate

-za iznos od 65,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.03.2014 godine do isplate

-za iznos od 64,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2014 godine do isplate

-za iznos od 62,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2014 godine do isplate

-za iznos od 61,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.06.2014 godine do isplate

-za iznos od 62,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014 godine do isplate

-za iznos od 64,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014 godine do isplate

-za iznos od 66,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014 godine do isplate

-za iznos od 66,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.10.2014 godine do isplate

-za iznos od 67,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2014 godine do isplate

-za iznos od 69,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2014 godine do isplate

-za iznos od 68,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.05.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.06.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.07.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.08.2015 godine do isplate

-za iznos od 68,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2015 godine do isplate

III Nalaže se tuženiku, Addiko Banka d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju IG, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 2,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2008 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 4,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 6,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 7,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 5,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 4,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 1,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 1,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 0,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 1,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2009 do 10.02.2016.g

-za iznos od 4,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2009 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 7,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 6,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2010 do 10.02.2016.g,

-za iznos od 12,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 10,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 13,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 27,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 23,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 35,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 29,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 24,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2010 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 39,34 EUR sa z.z kamatom počevši od 01.12.2010 do 10,02,2016.g.

-za iznos od 48,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2011 do 10.02.2015.g.

-za iznos od 41,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 42,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 38,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 39,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 55,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 53,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.07.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 75,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 75,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.09.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 58,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.10.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 58,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2011 do 10.02.2016.g,

-za iznos od 57,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2011 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2012 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 64,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2012 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 64,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012 do 10.02.2016.g.

-za iznos od 62,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2012 do 10,02,2016.g.

-te naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu 2.025,00 eura, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodeći da je sa prednikom tuženika, dana 04.02.2005, godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030240-69700008037/2005, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Nike Bagarića, iz [adresa], broj ovjere OU- 44/05. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 18 godina. Tužitelj i tuženik su sklopili Aneks uz gore navedeni Ugovor o kreditu. U članku 2. gore navedenog ugovora, je navedeno, da Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Slavonske banke d.d. Osijek Podružnice Požega odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće i za zatvaranje kredita kod Slavonske banke d.d. Osijek i Banke Brod u ukupnom iznosu od 46.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. U članku 3. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Dana 10.02.2016.g., ugovorne strane su sklopile Aneks Ugovornu kreditu broj gornji. U članku 2.Pretplata tog aneksa ugovoreno je: Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015 godine iznosi 8.989,30 HRK. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina iznosa pretplate utvrđuje na dan 30.09.2015 godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama banke. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za adaptaciju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. Konverzija je je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bio stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana. Tužitelj ne spori, da je njemu tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu međutim, ista je napravljena protivno zakonu, ništetna je, ali kako tužitelj nije dobio prikaz i izračun te pretplate, (odnosno iz izračuna nije jasno, da li se ta utvrđena pretplata odnosi na „promjenjivu kamatu ili pak na valutnu razliku), prisiljen je podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu. Tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe članka 2. i 3. st. 2. ugovora o kreditu, broj 514003024069700008037/2005 koji je tužitelj zaključio sa prednikom tuženika i člankom 2. aneksa ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos, čija će se visina utvrditi, nakon što tuženik dostavi izračun pretplate na dan 30.09.2015. (po mjesecima), te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da da tužitelj tužbom zahtijeva isplatu nespecificiranog novčanog iznosa zbog navodno ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 5140030240-69700008037/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku i zato što tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe s obzirom na to da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom. Podredno predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora, valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne. Također, tuženik podredno predlaže da vještak u nalazu i mišljenju iskaže razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) i u odnosu na ta razdoblja ističe prigovor prijeboja.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 4. veljače 2005., aneks ugovora o kreditu od 10. veljače 2016., priloženu sudsku praksu, otplatni plan, popis uplata za namirenje obveza po kreditu, pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Filipa Tolića od 21. svibnja 2025. te ostale priloge i podneske spisu. Nadalje je sud saslušao svjedoka FG i tužitelja IG.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 25. svibnja 2025. osnovan.

5. U postupku je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora kreditu koji je predmet spora, pravni interes na podnošenje kondemnatorne tužbe i nepostojanje obveznopravnog odnosa među strankama.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu 4. veljače 2005. broj 5140030240- 69700008037/2005. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 15 godina. U članku 2. ugovora je ugovoreno banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Požega odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće i za zatvaranje kredita u ukupnom iznosu od 46.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. U članku 3. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

7. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 10. veljače 2016. sklopili Aneks ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

8. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

9. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku – dalje ZPP (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

9.1. Prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

9.2. Dakle, tom odredbom ZPP određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

10. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502.c ZPP vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 2. i 3.st.2. ugovora o kreditu kojeg je s prednikom tuženika sklopio 4.2.2005. i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

12. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CFH osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi koje se odnese na valutnu klauzulu.

14. Naime, obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

14.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

15. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

15.1.Tužitelj IG je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu 2005. godine bio zaposlen u Vodoprivredi Požega na poslovima vezanim za svoje zanimanje mehaničar poljoprivrednih strojeva. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta niti kakve druge poslovne ili profesionalne djelatnosti. 2015. godine je otvorio obrt vezano za šumarstvo. Sredstva kredita je utrošio za adaptaciju kuće u kojoj je živio sa svojom obitelji i nije ovu kuću nikada iznajmljivao. U banci tuženika ponuđen mu je kredit samo u CHF i rečeno mu je da će nekada platiti manju ratu a nekada veću ratu ali nitko nije objasnio da će to biti tako velika razlika. Pročitao je glavne stavke ugovora prilikom potpisivanja ali i da je pročitao "sitna slova" pitanje je da li bi to razumio. Na pitanje je li ikada na adresi imao prijavljeno sjedišta obrta iskazao je da je 2015. godine otvorio obrt " [obrt]" a radi se o šumarskoj djelatnosti pri čemu ništa od te djelatnosti nisu obavljali u toj kući i dvorištu.

16. Svjedok FG, zaposlenica tuženika, iskazala je da je prilikom sklapanja kredita informirala klijente da visina rate ovisi o tečaju CHF i oni su potpisali ugovor u kojemu je u čl.3 i 4 označena visina kamate i da je kamata promjenjiva. Banka je nudila kredite u eurima i CHF i klijenti su sami birali u kojoj valuti će zaključiti ugovor o kreditu pri čemu su birali najpovoljniji. Klijentima je objasnila da će se iznos kredita povećavati odnosno smanjivati ovisno o promjeni kamatne stope i tečaja.

17. Sud cijeni da je iskaz tužitelja podudaran sa utvrđenjima suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, a tako je iskazao i tužitelj. Iako je djelatnica banke saslušana kao svjedok iskazala da je upozorila klijente da će se iznos kredita povećavati odnosno smanjivati ovisno o promjeni kamatne stope i tečaja, na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Okolnost da je tužitelj pročitao glavne stavke ugovora prilikom potpisivanja ne umanjuje činjenicu da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da tužiteljica kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, dakle radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11 i 78/15, dalje: ZOO- a) koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Načelo savjesnosti i poštenja proizlazi iz odredbe članka 4.ZOO, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza.

21. Dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

23. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

25. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 4.2.2005. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke te valutna klauzula vezana uz CHF, nepoštene, posljedica je čega ništetnost tih odredbi.

25.1.Stoga je sud tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 2. i 3. koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu uz CHF prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

26. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. ZOO, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Uvidom u Aneks ugovoru o kreditu od 10. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eure. Ugovorne strane su utvrdile da je na dan 30. rujna 2015. po predmetnom kreditu uplaćeno više u iznosu 8.989,30 kuna.

28. Radi utvrđenja postojanja razlike između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu od 4.2.2005. od sklapanja ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta pa do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu od 10.2.2016. provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Filipu Toliću.

28.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 21.5.2025. vještak je naveo da je u tablici 2. nalaza i mišljenja sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika nastala je zbog više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja kredita. Tužitelj je na dan 30.09.2015. god. (do konverzije) više platio iznos od 28.498,98 kuna ili 3.782,43 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa je došao na način da sam početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 1.592,16 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. U tablici 3. je sačinio specifikaciju preplaćenog iznosa po tečaju CHF. U tablici 4. je sačinio specifikacija „potplaćenog“ iznosa po tečaju CHF („negativne razlike“ tj. manje plaćeno po mjesecima i ukupno). Tužitelj je na dan 30.09.2015. god. (do konverzije) manje platio iznos od 3.318,41 kuna ili 440,41 eura. Sukladno čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu od 10. veljače 2016. god. utvrđena je pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 8.989,30 HRK. Ako bi se utvrđena pretplata umanjila za iznos pretplate priznat u izračunu konverzije, onda bi konačna pretplata bila 19.509,68 HRK (28.498,98 HRK 8.989,30 HRK). U tablici 5. je prikazao skupni pregled pretplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima umanjen samo za iznos koji je tužitelju priznat u Aneksu Ugovora o kreditu (bez negativnih razlika). Uvidom u čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. god. utvrdio je da je korisniku kredita (tužitelju) utvrđena pretplata temeljem konverzije na dan 30.09.2015. god. u iznosu od 8.989,30 kn. Navedenim iznosom je zatvarao najstarije utvrđene ukupne pretplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom ne bude iscrpljen. Nakon prethodnog spomenutog umanjenja, utvrdio je ukupne pretplate na dan 30.09.2015. god. (dan provođenja konverzije) u iznosu od 19.509,68 kn ili 2.589,35 eura.

29. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga sud nalazi pravni interes tužitelja za podnošenjem kondemnatorne tužbe ( zahtjeva )u ovom postupku.

29.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

29.2. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka.

30. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita, kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 2.589,35 eura. Nesporno je da je iznos priznat u konverziji 8.989,30 kuna.

31. Tužitelj tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 25. svibnja 2025. uz utvrđenje ništetnosti članka 2. i 3.st.2. ugovora o kreditu zahtjeva isplatu po osnovi stečenog bez osnove u iznosu 2.589,35 eura, te isplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate, kao i zakonsku zateznu kamatu na utvrđenu preplatu u aneksu ( iznosi priznati u konverziji) od dospijeća pa do 10.2.2016. ( do potpisane konverzije). Tužitelj je istodobno je povukao dio tužbenog zahtjeva u kojemu je potraživala utvrđenje ništetnosti čl. 2 (pretplata) aneksa ugovora o kreditu sklopljenog dana 10. veljače 2016.

32. Tuženik se u podnesku od 3 lipnja .2025. usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, preinaci tužbenog zahtjeva i istakao prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. Podneskom od 7. travnja 2026. se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da je predložio dopunu vještačenja da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite jer smatra da je sud dao pogrešan zadatak vještaku.

33. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije mogao podnijeti stupnjevitu tužbu jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b.st.3.ZPP-a sud nalazi da tužitelj nije mogao specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja stručnog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a iz istog razloga sud ne sud nalazi da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva nakon što je uređen nakon vještačenja.

34. Sud je odbio zahtjev tuženika za dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka na okolnost navedenu pod točkom 34. obrazloženja jer je sudski vještak nalaz i mišljenja dao u skladu sa zadatkom suda i stanje stvari je dovoljno razjašnjeno.

35. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos 2.589,35 eura stekao bez osnove (što predstavlja preplaćeni iznos umanjen za iznos priznat u konverziji ), a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje upravo taj iznos, to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev osnovan pa ga je usvojio, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate( točka II izreke). Sud je prihvatio i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose preplate priznate u konverziji računajući od njihova dospijeća pa do dana potpisane konverzije ( točka III izreke). Naime, sukladno članku 1115. ZOO u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava.

36. Sud ne nalazi osnovanim prigovor tuženika da tužitelj nema pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru o kreditu obzirom više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), te sklapanjem Aneksa ugovora kojim su prema tuženiku stranke stvorile valjanu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 Zakona o obveznim odnosima).

37. Sud nije izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323. ZOO koja popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku.

38. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

38.1. Prema odredbi članka 225. ZOO tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

38.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

38.3. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

38.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38.5. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

38.6. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 14. lipnja 2023. i potražuje isplatu s osnove povećanja tečaja, to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištima održanima 26. siječnja 2024., 18. ožujka 2026. i 15. travnja 2026. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu do 125,00 eura, sastav dva obrazložena podneska od 16. rujna 2023. i 26. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 eura za svaki, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, što ukupno iznosi 2.025,00 eura ( obračunat PDV od 25%) koji je sud priznao i dosudio tužitelju.

40. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 22. svibnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba