REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1244/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Jeleni Habulin u pravnoj stvari tužitelja OK, [adresa] ( prije [adresa]) OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju Domagoj Ilić i Srećko Ilić, odvjetnici iz OD Ilić & Ilić d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217, kojeg zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 27. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, odvjetnika Domagoja Ilića te zz punomoćnika tuženika, odvjetnika Franka Žanetića , dana 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 312623, sklopljenog dana 9. svibnja 2008. godine, a solemniziranog po Javnom bilježniku Damiru Andrašiću dana 16. svibnja 2008. godine, broj OV-13335/08, i to između tužitelja OK, [adresa] (prije [adresa]) , OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, a koje u čl. 1. glase: „Kreditor će isplatiti Korisniku kredita iznos od CHF 219.034,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita.“ te koje u dijelu čl. 7. stavka 1. glase: „…a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.

II. O d b i j a s e tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, OIB 87939104217, da isplati tužitelju OK [adresa] ( prije [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 16.475,34 EUR, koji iznos se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 312623, ima vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svake pojedine tražbine pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 15,13 EUR od 05.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,15 EUR od 05.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,20 EUR od 06.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 38,34 EUR od 04.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 51,03 EUR od 06.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 24,18 EUR od 05.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 98,01 EUR od 08.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 99,93 EUR od 06.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 75,12 EUR od 06.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,45 EUR od 04.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 89,72 EUR od 05.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 70,83 EUR od 13.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 77,36 EUR od 04.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 73,09 EUR od 05.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 78,24 EUR od 04.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 70,60 EUR od 21.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 78,82 EUR od 27.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 74,54 EUR od 30.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 95,81 EUR od 02.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 104,04 EUR od 25.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 106,73 EUR od 07.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 117,04 EUR od 07.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 138,07 EUR od 03.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 135,33 EUR od 02.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 167,79 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 171,26 EUR od 09.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 206,08 EUR od 07.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 182,98 EUR od 05.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 194,68 EUR od 08.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 239,10 EUR od 12.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 231,32 EUR od 09.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 214,38 EUR od 09.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 237,82 EUR od 14.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 226,95 EUR od 10.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 343,29 EUR od 13.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 350,14 EUR od 12.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 341,48 EUR od 12.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 338,74 EUR od 11.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 314,39 EUR od 12.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 337,26 EUR od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 345,31 EUR od 14.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 338,66 EUR od 16.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 320,20 EUR od 06.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 329,24 EUR od 20.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 327,74 EUR od 09.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 346,73 EUR od 15.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 307,57 EUR od 15.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 311,61 EUR od 12.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 314,52 EUR od 27.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 311,47 EUR od 13.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 321,91 EUR od 15.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 326,86 EUR od 13.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 330,20 EUR od 12.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 343,71 EUR od 15.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 268,08 EUR od 14.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 279,32 EUR od 13.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 285,21 EUR od 15.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 279,11 EUR od 16.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 270,60 EUR od 14.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 274,31 EUR od 11.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 279,88 EUR od 30.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 284,18 EUR od 17.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 284,89 EUR od 15.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 290,17 EUR od 13.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 296,22 EUR od 16.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 297,38 EUR od 16.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 442,32 EUR od 17.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 16.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 16.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 12.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 16.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 10.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 24.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 22.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 269,19 EUR od 30.09.2015. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, OIB 87939104217, da isplati tužitelju OK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos parničnog troška, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od dana donošenja presude."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 13.lipnja 2023.godine podnio tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika sklopio dana 09.svibnja 2008. Ugovor o kreditu broj 312623 (dalje u tekstu – Ugovor), čija je namjena bila kupnja stana u [adresa], kojim mu je odobren kredit u iznosu od 219.034,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora za devize, važećem na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren na rok od 30 godina, a u cijelosti je otplaćen 01.travnja 2019.godine.

2.Nadalje navodi da je dana 24. siječnja 2016. godine sklopljen Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312623 (dalje u tekstu: Dodatak), kojim je izvršena konverzija kredita u CHF, odnosno otplata obveze se umjesto uz valutu u CHF veže za valutu u EUR, a sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju .

3.Tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio zbog ništetne odredbe o vraćanju kredita u CHF valuti, jer je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4.Navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta (i to primarno kao valuta utočišta za banku, a ne za potrošača!), a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka (pa tako ni tuženik) nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.Dodaje da su u sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni Sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, jer je iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno da je u članku 1. Ugovora određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 219.034,00 CHF, dok je čl.7. reguliran j način otplate kredita, i to u mjesečnim anuitetima koji se sastoje je glavnice i kamata i prvi anuitet dospijeva na naplatu mjeseca dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 1.243,65, a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.

6.Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

7.Stoga tužitelj, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, postavlja tužbeni zahtjev tuženiku za vraćanje onoga što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u švicarskih francima.

8.Nadalje, tužitelj ističe kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Smatra da provođenjem konverzije nije nastao novi ugovorni odnos među strankama, koji bi isključivao mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotno ugovorenih ugovornih odredbi glede valute u CHF (i promjenjive kamatne stope), jer kad bi tome bilo tako, to bi bilo suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru Europskog suda , te je zbog toga potrebno u svakom konkretnom slučaju utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno je li se provođenjem konverzije ispravila utvrđena (i nesporna) neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, naravno, neravnoteža na štetu potrošača (tužitelja). Smatra da činjenica da je provedena konverzija ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredaba, već se treba utvrditi je li provedenom konverzijom uspostavljenja ranije narušena ravnoteža, jer ukoliko nije, potrošači moraju imati pravo na ostvarenje pune zaštite. Tužitelj smatra da provedenom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno, izvršenom konverzijom nedospjele obveze tužitelja za buduće anuitete preračunate su u euro, te je provedenom konverzijom za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, ali time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno, nije nadoknađena šteta koja je tužitelju nastala u vidu preplaćenog iznosa, po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

9.Tužitelj navodi da je on temeljem od tuženika dostavljene dokumentacije izradio izračun preplate zbog korištenja valute u CHF, temeljem kojega postav lja tužbeni zahtjev, jer je iz izračuna koji dostavlja je razvidno kako je ukupan iznos preplaćene kamate po valuti 16.197,15 EUR, pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu iz čl.1. i čl.7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna u CHF, naložiti tuženoj da mu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplati iznos od 16.197,15 eura sa zateznim kamatama tekućim od 05.srpnja 2007.godine i da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

10.Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023- 6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

11.U odgovoru na tužbu tuženik tužbu osporava u cijelosti i u bitnome navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani: jer je potraživanje tužitelja je u zastari; jer je provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; jer utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; jer sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; jer sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; jer tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP) ; jer metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana , te ističe i prigovor radi prijeboja .

12.Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji, te je rešenjem od 4.3.2020. dao konačnu i obvezujuću potvrdu Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ovo rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti.

13.Smatra da je svrha takve konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je među strankama koje su prihvatile konverziju nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan. Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, jer je uredno provedena konverzija ugovora o kreditu, čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe.

14.Tuženik navodi da se utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet i da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač , budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti ,na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača , pa stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, jer presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS -a.

15.Nadalje tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 09.05.2008. sklopili Ugovor o kreditu, te da nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, pa sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač , jer je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF tuženika uz popratni zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti.

16.Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP) , jer je ista jasna i lako uočljiva odredba, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a uz to prije sklapanja Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

17.Uz navedeno, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu , slijedom toga, smatra da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača .

18.Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu.

19.Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu, jer je Sporazumom o korištenju preplate utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 2.645,70 EUR, te je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podm irenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja te predlaže sudu: da utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.645,70 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 25.01.2016. i da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbi je tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

20.Tužitelj se podneskom od 30.04.2025.očitovao na navode odgovora na tužbu i protivio se istima kao neosnovanim u cijelosti, te smatra da unatoč provedenoj konverziji ima pravni interes potraživati od tuženika preplaćene iznose po kreditu, jer mu nije izvršen povrat istih. Tužitelj smatra da je prigovor radi prebijanja u potpunosti neosnovan.

21.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u skladu s istim podneskom od 30.03. 2026.godine precizirao tužbeni zahtjev, te je isti ispravio na ročištu za glavnu raspravu 27.travnja 2026.g.,kako je to navedeno u izreci ove presude pod I. i II..

22.Tuženik je podneskom od 25.ožujka 2026. ostao kod istaknutog prigovora radi prebijanja u iznosu od 2.645,70 eura .

23.Tužitelj je u podnesku od 13.travnja 2026., u slučaju da sud ocijeni osnovanim prigovor radi prebijanja postavljen od strane tuženika, predložio da se iznos od 2.645,70 EUR kojeg tuženik predlaže sudski prebiti, prebije upravo s iznosom pogrešno izračunate preostale glavnice od 4.884,63 EUR, a u kojem smislu tužitelj postavlja prigovor radi prebijanja.

24.U toku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 312623 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen između prednika tuženika Volksbank d.o. i tužitelja dana 09.05.2008. godine, zk.izvadak, otplatni plan, otplatnu tablicu za izračun efektne kamatne stope za kredit, prometnu karticu po kreditu, plan otplate po promjeni kamatne stope, Aneks br.2. ugovora o kreditu br.312623 od 24.01.2016. sklopljen između prednika tuženika Sberbank d.d. i tužitelja, provedeno je financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj .

25.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

26.Nesporne su činjenice da je tužitelj 09.svibnja 2008.godine s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio ugovor o kreditu, broj 312623 kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 219.034,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora važećom na dan korištenja kredita i da se radilo o kreditu za kupnju stana u [adresa] i da je ugovoreno da se isti otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po prodajnom kreditora tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća .

27.Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

28.Nesporna je činjenica da je tužitelj s prednikom tuženika Sberbank d.d., koja je bila slijednik Volksbank d.d., dana 24.01.2016. godine sklopio Aneks br.2.navedenom ugovoru o kreditu, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015-dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

29.U čl.II. ovog Aneksa sporazumno je utvrđeno da je tužitelj prema izračunu konverzije od 30.rujna 2025.g. uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 19.934,02 kn, te da će se taj iznos koristiti za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

30.Nadalje, u čl.III.st.2. navedenog Aneksa utvrđeno je da temeljem izračuna konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 124.490,71 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na taj dan.

31.Sporno je , u bitnome, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i kakvi su učinci sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF .

32.Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i prednik ovdje tuženika. „u razdoblju od 1. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33.Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

34.Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

35.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on 2008. namjeravao kupiti stan za sebe i svoju obitelj te se kod prednika tuženika, tadašnje Volksbank d.d. , raspitivao o uvjetima kreditiranja i ponuđen mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji, jer su imali najnižu kamatu pa je i rata bila najmanja. Uz to rečeno mu je da je tečaj franka već nekoliko godina stabilan, da se radi o stabilnoj valuti i da je to najbolji kredit. Tužitelj navodi da njega nitko u banci nije upozorio da bi tečaj CHF mogao nešto jače rasti, niti je bio upozoren da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što ga štiti prema euru, a njemu su nakon nekog vremena rate kredita zbog rasta tečaja CHF počele rasti i to jako , pa mu je tako rata s početnih 5.200,00 kn narasla na 8.500,00 kn. Stan je kupio za sebe i svoju obitelj, nikad ga nije iznajmljivao, te dodaje da nikad nije bio vlasnik ni poduzeća, ni obrta, niti je stan koristio u poslovne svrhe.

36.Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je isti iskazivao logično i uvjerljivo, njegov iskaz je životan i u skladu je s dokumentacijom u spisu, napose s Ugovorom o kreditu u kojem je navedeno da se kredit odobrava za kupnju stana u [adresa] , te je iz ugovora vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

37.Tuženik , suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav o kreditu ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF .

38.Stoga su prema mišljenju ovog suda odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 09.05.2008.g.,ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

39.Naime, nije sporno da je prednik tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je prednik tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je iz iskaza tužitelja koji navod i da mu je u banci ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji , da on s djelatnicima banke nije pregovarao, već mu je ponuđen gotov tekst ugovora, te je iz iskaza tužitelja utvrđeno da ga nitko u banci nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu tužitelja kao potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

40.Stoga je valjalo presuditi kao u izreci pod I. i utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora iz čl.1. i 7.u dijelu koji si odnosi na valutnu klauzulu u CHF .

41.Međutim, u konkretnom slučaju, zbog između stranaka sklopljenog Aneksa br.2.ugovora o kreditu od 24.01. 2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude posl.br.P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

42.Naime, nitko od stranaka ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

43.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

44.Na postavljeno pitanje najviši sud dao je odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

45.Nije sporno da je predmetni Aneks 2. ugovoru o kreditu od 24.01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

46.Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

47.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

48.S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

49.Upravo iz tog razloga konkretni Aneks 2. ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

50.Nadalje, budući da je tužitelj sklapanjem tog Aneksa 2. doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

51.To stoga što je sklapanjem Aneksa 2. ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

52.Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

53.U konkretnom slučaju u čl.II. Aneksa 2. ugovora utvrđeno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunat u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30.09.2015., te njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. iznosi 19.934,02 kn, a ova preplata je iskorištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, a u čl.III.st.2. navedenog Aneksa utvrđeno je da temeljem izračuna konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 124.490,71 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na taj dan.Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za namirenje budućih anuiteta.

54.Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

55.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac ,dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZID ZPK/15 predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da su iskorišteni za namirenje budućih dospjelih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR .

56.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZID ZPK/15 je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZID ZPK/15 bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

57.Stoga je sklapanjem Aneksa ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za namirenje budućih anuiteta .

58.Slijedom navedenog prema mišljenju ovog suda tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji (Aneks ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Aneksa nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni suda Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

59.Naime, sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje budućih anuiteta, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

60.Kako u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani, te kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. srpnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 16.475,34 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l'

Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 5.064,68 EUR.

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 18.894,32 EUR (16.475,34 EUR glavnice i 2.418,98 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 4.884,63 EUR (konvertirani iznos),

- je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

61.Stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka Ručevića, a sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića ocijenio stručnim i objektivnim, ali je isti s obzirom na pravna shvaćanja ovog suda o spornim pravnim pitanjima u ovom predmetu neodlučan.

62.Naime, kao što je već naprijed detaljno obrazloženo, ocjenjujući provedene dokaze, te imajući u vidu odredbe ZID ZKP/15, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. , budući da je doneseno oglednom sporu svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer je osnovna svrha donošenja ZID ZPK/15 bila otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK/15).

63.Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije, sukladno odredbama ZID ZPK/15, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno tečaja CHF na dan puštanja kredita , a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

64.Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

65.Zbog svega navedenoga, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti i presuditi kao u izreci pod II..

66.Budući da je tužbeni zahtjev za isplatu odbijen, sud ne može odlučivati niti o tuženikovom i tužiteljevom prigovoru radi prebijanja.

67.Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je zahtjev za isplatu u cijelosti odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

68.Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za isplatu nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužitelja, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

69.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 22. svibnja 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika