REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-406/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja ŽB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika OTP banka d.d. OIB: 52508873833, [adresa] zastupani po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u [adresa], radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika 15. travnja 2026., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 55249/07. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom Banke o kamatnim stopama, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 65.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita i tužene banke te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba predmetnoga Ugovora o kreditu u dijelu kojim se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu koji je zaključen između tužitelja i tužene banke.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833., da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 2.975,56 eura (slovima: dvijetisućedevetstosedamdesetpeteuraipedesetšestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 2.143,20 eura teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

IV. Utvrđuje se neosnovanost zahtjeva tuženika usmjerenog na postojanje potraživanja radi prebijanja iznosa od 31.988,37 eura.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka kao nepotreban.

II. Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 24,44 eura.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833, da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.228,09 eura (slovima:tritisućedvjestodvadesetosameuraidevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 18. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, broj: 55249/07 prema kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 65.000,00 u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano Odlukom tužene banke o kamatnim stopama, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija - Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna - izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promijene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tužitelj tvrdi da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, a niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene do kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene - povećanja kamatne stope. Naprotiv, tužitelju je slana samo jednostrana obavijest tužene Banke daje došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova - veća visina anuiteta otplate kredita. Zbog naprijed navedenoga, tužitelj smatra daje odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena odnosno neodrediva te kao takova ništetna i nema pravni učinak na obvezno — pravni odnos stranaka.

1.1. Temeljem čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnome postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje I stupanj. Sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Slijedom izloženog, svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe imalo je za posljedicu stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, protivno čl. 1111. i dr. ZOO-a/05., a u svezi primjene i čl.26. i niza drugih odrednica ZOO-a/05.

1.2. Sukladno navedenom, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj nije u posjedu cjelokupne poslovne dokumentacije vezano uz promjene kamatnih stopa i dr. po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga tužitelj moli nadležni Sud da službenim putem zatraži od tužene poslovne banke sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima po svakoj promjeni kamatne stope, kao i pregled svih zaduženja i uplata po predmetnom kreditu, sve u svrhu konačnog specificiranja tužbenog zahtjeva tužitelja u ukupnom iznosu.

1.3. Tužitelj navodi da je 16. srpnja 2014. g. Visoki trg. sud RH u Zagrebu donio je Presudu broj Pž-7129/13. u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao tužitelj, vodio protiv osam banaka (predmetnu Presudu u međuvremenu je svojom Presudom Revt 249/14-2 Od 9. travnja 2015. g. potvrdio i Vrhovni sud RH, te i Ustavni sud RH svojom Odlukom U-111-2521/15.), a istim Presudama pravomoćno se presuđuje da se potvrđuje Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Od 04. 04. 2013. g. u dijelu točke … izrijeke, kojim se utvrđuje da su u razdoblju Od 10. rujna 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. a koje povrijede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna... Točkom IV predmetne Presude potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Od 04. 04. 2013. g. u dijelu točke … izrijeke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima.. .nalaže prekinuti sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.4. Nadalje tužitelj tvrdi da je predmetnim Ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, prema otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za valutu Ugovora na dana plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

1.5. Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je Splitska banka d.d., [adresa], OIB 69326397242, pripojena OTP banka d.d. [adresa], OIB 52508873833. Prije svega ističe da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a, da je tužitelj kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 55249/07, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev. Navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, da da nije sporno da su tužitelj i tuženik 01.08.2007.g. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55249/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 65.000,00 CHF na rok otplate od 240 mjeseci, kao i da je ugovorena kamatna stopa od 5,00% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama ili drugim aktima Kreditora. Tuženik smatra da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, navodi da u ovom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice "Potrošač" jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita i da je u ovom postupku zadatak suda utvrditi primjenjuje li se načelo zaštite apstraktnog potrošača i na konkretnog potrošača.

2.1. Tuženik nadalje tvrdi da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo, da je ista odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, tvrdi da navedena odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i da nije uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana. Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

2.2. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula CHF navodi da je ista također jasna, uočljiva i razumljiva i da ne može biti predmetom ocjene poštenosti, te da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

2.3. Ističe i kako su stranke sklopile 24. kolovoza 2016. Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu broj 55249/07 (tzv. Konverzija) kojim je provedena konverzija čime su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, da je tada tužitelju priznata preplata po kreditu i da tužitelj u ovom postupku ne može potraživati nešto što mu je već priznato i isplaćeno od strane tuženika. Tuženik pojašnjava da je tužitelj svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne.

3. Rješenjem ovog suda broj P-406/2019-25 od 13. listopada 2025., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ivanu Šnajderu iz Županje na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen kao i radi promjene kamatnih stopa i to u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. (konverzija) te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata, kao i da vještak iskaže posebno preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i posebno po osnovi valutne klauzule.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 11. prosinca 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 832,36 eura i iznos od d 2.143,20 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate po eura sa zateznima kamatama.

5. U podnesku od 14. travnja 2024. tuženik navodi kako tužitelj disponira tužbenim zahtjevom na način da isti vrši preinaku istoga, uvećanjem kondemnatornog zahtjeva od prvotno postavljenog u tužbi, na što tuženik ne pristaje odnosno istoj preinaci se protivi.

6. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 11. prosinca 2025. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od ukupno 2.975,56 eura. Tužitelj je u ovom postupku podnio stupnjevitu tužbu te je nakon što je sud naložio tuženiku dostavu sve potrebne dokumentacije vezane za predmetni Ugovor o kreditu, po pozivu suda prije zaključenja prethodnog postupka tužitelj podneskom od 20. ožujka 2025. postavio određeni tužbeni zahtjev na iznos od 3.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

6.1. Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljem tekstu ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kako je tužitelj nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.975,56 eura, to proizlazi da nije izvršio preinaku tužbenog zahtjeva jer isti nije povećao. Navedeno raspolaganje tužitelja u procesnom smislu predstavlja djelomično povlačenje tužbe temeljem čl. 193. Zakona o parničnom postupku ZPP, obzirom da se u smislu te odredbe smanjenje smatra djelomičnim povlačenjem. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dopis tužitelja tuženiku od 30. svibnja 2019. (list 104 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 1. kolovoza 2007. (list 105-112 spisa), potvrdu o preuzimanju ponude o prihvaćanju konverzije (list 214 spisa), Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu broj 55249/07 od 24. kolovoza 2016. (list 2015-218 spisa, 364-367 spisa), početni otplatni plan (list 346-351 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 20. prosinca 2013. (list 352 spisa), pregled uplata po kreditu (list 353-363 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 374-377 spisa), konačni otplatni plan (list 378-379 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 456-462 spisa), pisano očitovanje vještaka (list 477-478 spisa). Sud je također proveo dokaz saslušanjem vještaka Ivana Šnajdera te saslušanjem tužiteljice ŽB u svojstvu parnične stranke. Sud je ovim rješenjem pod točkom I. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu ne daje niti ima zakonsku ovlast dati potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli pa se njegovim saslušanjem ne može utvrditi činjenica obaviještenosti tužitelja o spornim odredbama prije sklapanja ugovora.

8. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djemlomično utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Prije svega valja naglasiti da prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP- a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55249/07 od 1. kolovoza 2007. (list 105-112 spisa) nesporno je da su tužitelj i tuženik1. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu, koji je potvrđen istoga dana od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-12.197/07 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.000,00 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 240 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,00%, s tim da je člankom 11. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 10. (d)1.) istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije nekretnine.

10.1. Nesporno je i da su stranke 24. kolovoza 2016. zaključile Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu broj 55249/07 (list 215-218 spisa, 364-367 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim dodatkom je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti od 31.988,37 eura te su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

10.2. Uvidom u početni otplatni plan (list 346-351 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 20. prosinca 2013. (list 352 spisa), pregled uplata po kreditu (list 353-363 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 374-377 spisa), konačni otplatni plan (list 378-379 spisa) utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

10.3. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

10.4. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka (prednik tuženika Splitska banka d.d.) u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

10.5. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž- 6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

11. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

11.1. Sporno je među parničnim strankama primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

11.2. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne. Sporno je i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da je da je sud odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika a kako je ranije obrazloženo te da tuženik osim navedenoga nije ponudio niti jedan drugi dokaz, iz čega slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužiteljice značajno porasle.

14. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni ugovor o kreditu podigla radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj su ona i kći živjele u [adresa]. Podigla je kredit u Splitskoj banci jer je tamo imala poznanike koje su joj kredit u valuti CHF preporučili kao najpovoljniji. Pojašnjeno joj je da bi kamatna stopa mogla porasti ali su garantirali da neće jer je Švicarska stabilna zemlja i da ne bi trebalo biti problema. Podigla je iznos od 65.000,00 CHF te joj je rata u početku iznosila oko 1.200,00 kuna, a kasnije je porasla i na iznos od 3.600,00 kuna što je bila čitava njezina plaća koju je banka skidala za kredit. Kada je dobila zaštićeni račun, banka je skidala manje iznose za taj kredit. Ugovor je pročitala i potpisala, ali je u banci nisu upozoravali na moguće rizike, niti je u banci pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama. Tada su svi dizali kredite u CHF te su joj prijatelji koji rade u toj banci garantirali kako će sve biti dobro. Konverziju je isprva odbila, ali je prilikom prodaje kuće 2017. morala prihvatiti konverziju jer joj je to banka uvjetovala. S provedenom konverzijom zatvorila je kredit u cijelosti. Navela je i da u vrijeme zaključenja ugovora nije imala trgovačko društvo, obrt te nije kredit koristila kao poreznu olakšicu, da ju je u banci dočekao pripremljeni tekst ugovora, koji je pročitala i složila se s tim, te da se potpisom konverzije nije odrekla potraživanja koje proizlazi iz ništetnih odredbi iz kamatne stope i valutne klauzule. Navela je i da nikada ne bi zaključila ovakav ugovor o kreditu da je znala da će rate toliko porasti. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika tužiteljica je navela da je po zanimanju ekonomski tehničar, da je mjesec dana razmatrala uzimanje kredita, da se informirala o ponudama kredita kod drugih banaka prije podizanja ovog kredita, da je razumjela odredbe ugovora kada je pročitala Ugovor o kreditu, da razumije pojam promjenjive kamatne stope, da je bila svjesna rizika koje sa sobom nosi Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ali da su joj u banci rekli da nema rizika te da kamatna stopa može vrlo malo oscilirati, te da se odlučila sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom jer tada nije bilo u ponudi kredit s fiksnom kamatnom stopom. Također je navela da je bila svjesna da će se potpisom Ugovora o kreditu uvjeti iz ugovora primjenjivati na njenu konkretnu situaciju, da je primala obavijesti iz banke o promjeni kamatne stope, te je čitala te obavijesti i razumjela ih je, te da je pročitala i sklopila Ugovor o konverziji, ali da nije samovoljno pristala na konverziju nego je bila prisiljena kod prodaje kuće potpisati.

14.1. Iz iskaza tužiteljice kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako od strane tuženika nije upozoren na valutni rizik i mogućnost promjene kamatne stope, da je bila svjesna mogućnosti manjih oscilacija kamatne stope no da je postupala s povjerenjem u Banku čiji su joj djelatnici rekli da nema rizika i da je taj kredit najpovoljniji. Također je utvrđeno kako je tužiteljica imala status potrošača, kao i da se prihvatom konverzije nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope.

15. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da je iskaza tužiteljice slijedi da tužiteljicu prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja i kamatne stope. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

16. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranka ovog postupka, u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

17. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena kao i promjenom tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

18. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

19. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20.1. Prema odredbi čanka 96. stavak 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07. Odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice iz kojega slijedi da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF i parametrima po kojima se može mijenjati kamatna stopa, a koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

22. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 55249/07 u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/03.

23. Pored toga, u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

24. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

25. Ocjenjujući odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je ista za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nisu na valjan način objašnjeni posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

26. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

27. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

28. Uzimajući u obzir odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 DB od 23. travnja 2015.).

29. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos preplaćen radi promjene tečaja CHF, a kako je to tužbom i zatraženo.

30. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

31. Naime, svrha i cilj zaštite potrošača upravo je usmjerena na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju obeštećenje je olakšano jer da su nepoštene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. No, u konkretnom slučaju odnosno kada je potrošač pristao na konverziju potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule). Naime, konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli niti promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“

31.1. Kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena (čl. 19 c ZIDZPK – a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule ( niti promjenjive kamatne stope), već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, na način da se napravio simulirani otplatni plan kao da je ugovor od početka ugovoren uz valutu EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže, odnosno da li je ispravila neravnotežu nastalu uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovo je posebice važno u tužbama poput ove a kojom tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

32. Dakle, što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka sklopljenog Sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu broj 55249/07 zaključenog 24. kolovoza 2016. (list 215-218 spisa, 364-367 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015 ), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Sporazum kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Sporazum ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

33. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Sporazum koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Sporazuma ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

34. U vezi predmetnog Sporazuma kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR u ovoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Ž1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

35. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

36. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka o konverziji, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji.

37. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom o konverziji nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

38. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a što slijedi i iz iskaza tužiteljice.

39. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

40. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

41. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

42. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivanu Šnajderu iz Županje.

43. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te pisane dopune nalaza i mišljenja proizlazi da su tužitelj i tuženik 01. kolovoza 2007. godine sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55249/07 na iznos od 65.000,00 CHF na rok otplate od 240 mjeseci ( 20 godina ) uz kamatnu stopu od 5,00 % godišnje promjenjivo, uz efektivnu kamatnu stopu od 5,52 % godišnje promjenjivo. Tužitelj je u utuženom periodu prilično uredno otplaćivao kredit, ali u fiksnim iznosima uplata ( ne prema tečaju važećem na dan uplate ), i ti iznosi su podmirivali iznose anuiteta. Tijekom otplate tužitelj nije uplatio anuitet kredita dospijeća 10. lipnja 2009. godine. Uplate su podmirivale iznose anuiteta do travnja 2014. godine, kada su uplate prepolovljene, pa je tužitelj uplaćivao tri anuiteta po 1.000,00 HRK umjesto 2.000,00 HRK. Tada su nastupile i ustege, koje iznose 500,00 HRK svaki mjesec. Bez obzira na aktiviranje ostatka glavnice kredita kao dospjelog, tuženik je nastavio sa ustegama i poslije stavljanja kredita u tečaj. Dana 10. travnja 2014. godine tuženik je otkazao ugovor o kreditu te ostatak glavnice kredita stavio u otplatu, a naplata je nastavljena kroz ustege i poslije otkazivanja ugovora. Bez obzira na činjenicu da tužiteljica nije uredno otplaćivala obveze po kreditu, vještak smatra da do trenutka otkazivanja ugovora o kreditu trebalo izračunati preplate po osnovi promjene kamatne stope odlukom tuženika, kao i po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj.

43.1. Nadalje slijedi da je vještak prikazao iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope odlukom tuženika, te je na navedene iznose izračunao zakonsku zateznu kamatu prema važećim stopama u navedenom periodu. Obračun je napravio sa datumom 09. listopada 2014. godine, to jest, dan uoči otkazivanja ugovora o kreditu i stavljanja ostatka kredita u tečaj. Sa danom 09. listopada 2014. godine, preplata po osnovi povećanja kamatne stope odlukom tužitelja, a nakon izvršenog prijeboja za manje plaćene iznose, iznosila je 2.143,20 EUR, a zakonska zatezna kamata: iznosi 832,36 EUR, odnosno ukupno 2.975,56 EUR.

44. U podnesku od 20. studenoga 2025. tužitelj navodi da je vještak postupio djelomično prema nalogu suda i izračunao je i prikazao sve preplate po osnovu povećanja kamatnih stopa i na taj dio nalaza tužitelj nema primjedbi, no nije u cijelosti postupio prema nalogu suda i nije utvrdio i prikazao svakomjesečne preplate rata kredita nastale radi povećanja tečaja CHF nego je samo konstatirao da preplata po osnovi tečaja u odnosu na početni tečaj po kojemu je kredit i plasiran, a po izvršenom prijeboju za manje plaćene iznosi 0,00 EUR. Nadalje vještak navodi da tužiteljica nije uredno plaćala anuitete po ugovoru o kreditu pa da isti smatra da preplata po osnovu valute CHF (koja preplata očito postoji) nije za isplatu tužiteljici nego bi njome trebalo namiriti dugovanje po kreditu na dan otkazivanja kredita. Pri tome vještak uopće ne prilaže izračun koji bi se mogao ispitati i krajnje je nejasno odakle vještak izvodi zaključak da se preplata treba prebijati i da tužiteljica nema pravo na ikakvu preplatu po osnovu valute CHF dok istovremeno kaže da ima pravo i da postoji preplata po osnovu povećanja kamatne stope. Uz navedeno vještak propušta utvrditi da je tužiteljica nakon otkaza kredita isti u cijelosti isplatila pri čemu tuženik sigurno nije tužiteljici ništa oprostio već upravo suprotno, tužiteljici je naplatio svu svoju tražbinu na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud pozove vještaka na dopunu nalaza i mišljenja na način da dostavi u spis pregled svih mjesečnih preplata po osnovu valute CHF kao i da uzme u obzir činjenicu da je kredit u cijelosti otplaćen nakon otkaza, kao i da iskaže da li je i u kojem iznosu u konverziji tužiteljici utvrđen tzv „manjak“ kada već nije utvrđen i priznat višak.

45. U pisanom očitovanju od 1. prosinca 2025. vještak je naveo da izračun preplate po kreditu ovisi o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, kao i promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, ali iznos preplate prvenstveno ovisi o stvarnim uplatama tužitelja ( dakle, bez obzira na eventualne promjene kamatne stope i tečaja, iznos preplate je odnos stvarne uplate i uplate kakva je prvotno ugovorena, odnosno, ukoliko tužitelj nije platio anuitet nema niti preplate po anuitetu ). Nadalje je naveo da su iznosi navedeni u PRIVITKU 1. vještačenja, ujedno i ukupni iznosi preplate – samo preplaćeni iznosi – i to do datuma posljednje redovite uplate anuiteta od strane tužitelja, i to bez prijeboja sa iznosima kada je tužitelj plaćao manje nego što bi plaćao po prvotno ugovorenom anuitetu. ( iznosi su u stupcu " preplata ", a datum uplate u stupcu " od " ). Dakle, radi se o iznosima preplate prema stvarnim uplatama tužitelja, u točno navedenim iznosima i na navedene datume. Odnosi li se navedena preplata na iznose zbog promjene kamatne stope ili zbog promjene tečaja, nije od presudnog značaja za navedeni izračun. Na primjedbu punomoćnika tužitelja o konačnoj otplati kredita i zaračunatim iznosima za konačnu otplatu napominje da je prema Rješenju o izvođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem određen utuženi period, te je isti od 01. siječnja 2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine. U navedenom periodu tužitelj nije otplatio kredit, (nego, prema dokumentima, 26. listopada 2016. godine), a u svojemu vještačenju sam uzeo u obzir sve uplate učinjene u navedenom periodu, kao i zaduženja tužitelja od strane tuženika – stavljanje ostatka kredita u tečaj.

46. U podnesku od 11. prosinca 2025. tužiteljica po punomoćniku navela je da je vještak postupio prema nalogu suda te je izračunao sve mjesečne preplate nastale radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF u razdoblju od 01.01.2009. pa do 30.09.2015., izračunao zakonske zatezne kamate na sve svakomjesečne preplate od izvršene uplate rate kredita do 30.09.2015. te utvrdio visinu preplate priznate u konverziji. Vještak je utvrdio da je tužitelj temeljem promjene kamatnih stopa i temeljem valute CHF preplatio iznos od 2.143,20 eura. Nadalje vještak je utvrdio da sveukupne zakonske zatezne kamate do 30.09.2015. godine na gore navedenu preplatu iznose 832,36 eura kao i da je tužitelju u konverziji nije priznata preplata.

47. Tuženik je u podnesku od 14. travnja 2026. naveo da osporava predmetni nalaz i mišljenje u cijelosti, da se protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj i da se protivi metodologiji izračuna vještaka, te ističe kako razlika u anuitetima s osnova kamatne stope i valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 1.373,87 €, a ne 2.143,20 € kako navodi vještak Razlika u izračunima između nalaza vještaka i internog nalaza Banke je u tome što je vještak izračun radio kao da se radi o urednom kreditu. Naime, izračun ukupne preplate tj. preplate po kamati i preplate po tečaju je napravljen do otkaza kredita koji je izvršen dana 25.09.2014., a s obzirom da je klijent bio dosta neuredan u plaćanju i zbog toga je i otkazan.

48. Vještak Ivan Šnajder saslušan je i usmeno na raspravi 15. travnja 2026. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 17. studenoga 2025. i podneska od 1. prosinca 2025. U odnosu na zaprimljeni podnesak tuženika od 14. travnja 2026. naveo je da se uglavnom primjedbe svode na pravnu osnovu tužbe a u dijelu primjedaba oko uzimanja u obzir slučajeva kada je tužiteljica plaćala manje nego što bi platila da nije bilo promjene kamatne stope niti promjene tečaja izjavljuje da je isto naveo u III. poglavlju vještačenje u 8. odlomku gdje je istakao da je uzeo u obzir slučajeve kada je tužiteljica plaćala manje kao i to da je izvršio prijeboj za manje plaćene iznose sa utvrđenim iznosima preplate i to prema dospijeću. Nadalje, tuženik navodi iznos koji je banka izračunala kao preplatu u iznosu od 1.373,87 eura. Kao što je u načinu vještačenja objasnio vještačio je samo utuženi period a ne cijelo vrijeme korištenja i otplate kredita te se razlika između vještačenog iznosa i iznosa izračunatog od banke sastoji u tome. Pogledao je i podnesak tužitelja i isti je usklađen sa vještačenim iznosom.

49. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u utuženom razdoblju.

50. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.975,56 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

51. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od 2.975,56 eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana od dana stjecanja utvrđene razlike, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

52. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

53. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja kojim traži da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 31.988,37 eura, a koji iznos predstavlja dug tužitelja po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen Sporazumom o konverziji, valjda navesti da prigovor radi prebijanja nije osnovan, Naime, tražbina banke koju ističe radi prijeboja nije istovrsna niti dospjela tražbina nastala po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi, nego predstavlja rezultat zakonski provedene konverzije kredita, koja proizvodi pravne učinke i ne može retroaktivno neutralizirati posljedice ništetnosti iz izvornog ugovora. Tuženica ističe da bi tražbinu tužitelja s osnove preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli trebalo prebiti s iznosom glavnice utvrđene prilikom provedbe konverzije kredita iz CHF u EUR. Međutim, tražbina tužitelja proizlazi iz posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, odnosno iz obveze vraćanja stečenog bez osnove temeljem čl. 323. ZOO-a, dok se iznos preostale glavnice utvrđen konverzijom temelji na posebnom zakonskom režimu uređenom Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sporazum o konverziji proizvodi pravne učinke i valjan je, što je potvrđeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos- 1/2019, prema kojem konverzija ne otklanja pravne posljedice prethodno ništetnih ugovornih odredbi, ali ni ne stvara samostalnu restitucijsku tražbinu banke prema potrošaču po osnovi razlike glavnice. Tuženica pritom ne potražuje dospjelu i određenu novčanu tražbinu koja bi bila podobna za prijeboj u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima, već zapravo osporava visinu tužiteljeve restitucijske tražbine pozivanjem na ekonomske učinke provedene konverzije. Sud smatra da se izračun konverzije ne može koristiti kao osnova za umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja nastalog zbog ništetnih ugovornih odredbi, budući da bi se time potrošaču uskratila puna zaštita koja mu pripada prema pravilima o nepoštenim ugovornim odredbama i učincima ništetnosti. Osim toga, sama činjenica da je prilikom konverzije utvrđen određeni iznos preostale glavnice ne predstavlja dokaz da je tužitelj stekao neku korist bez osnove na štetu banke, niti da banka raspolaže protutražbinom podobnom za prijeboj.

54. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.975,56 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

55. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

56. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 9. srpnja 2020., 29. siječnja 2025., 1. listopada 2025., 15. travnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava 4 obrazložena podneska i to podneska od 6. srpnja 2020., 1. listopada 2020., 30. siječnja 2025., 20. ožujka 2025. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podneska od 24. srpnja 2020., 24. listopada 2025., prema Tbr. 8. t. 4. OT sa 25 bodova za svaki podnesak odnosno 50 bodova,

- trošak sastava podnesaka od 30. rujna 2025., 20. studenoga 2025. i 10. prosinca 2025. prema Tbr. 8. t. 3. OT sa 50 bodova za svaki podnesak, ukupno 150 bodova,

te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 1150 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 2.300,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 575,00 eura sveukupno iznosi 2.875,00 eura.

56.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura. Ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 3.228,09 eura.

56.2. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

56.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 22. svibnja 2026. temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

57. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

58. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 22. svibnja 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika