Poslovni broj: Us I-1838/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Marijani Vidaković, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenici Marini Sabljić, odvjetnici u Zagrebu, Frana Vrbanića 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po opunomoćenici ŽŠ (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi prestanka prava na obiteljsku mirovinu, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenice tužiteljice Mate Knezovića, odvjetnika u Zagrebu i opunomoćenice tuženika, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-03/25-01/03394297067, Urbroj: 341-99-05/3-25- 2089 od 30. lipnja 2025.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-03/23-02/03394297067, Urbroj: 341-18-05/3-23- 49364 od 22. rujna 2023. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju ove presude.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužiteljici iznos od 2.000,00 eura na ime naknade troškova upravnog spora, dok se za više zatraženo od dosuđenog odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužiteljica pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II 140-03/25-01/03394297067, Urbroj: 341-99-05/3-25-2089 od 30. lipnja 2025. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, , Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-03/23-02/03394297067, Urbroj: 341-18- 05/3-23-49364 od 22. rujna 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim tužiteljici, korisnici obiteljske mirovine, prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 18. svibnja 2023., a isplata se obustavlja s danom 18. svibnja 2023.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja tužiteljica u bitnom navodi da je dana 17. svibnja 2023. predala zamolbu / zahtjev u kojoj moli Područnu službu u Splitu da joj odobri pravo na obiteljsku mirovinu nakon navršene 26. godine života iz razloga jer je radi komplikacija u trudnoći i nakon poroda stavila u mirovanje akademsku godinu 2022/2023., a o kojem zahtjevu da nikada nije bilo odlučeno, a tužiteljica je u listopadu 2023. zaprimila rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Splitu, Klasa: UP/I 141-03/23-02/03394297067, Urbroj:

341-18-05/3-23-60231, broj spisa: 61996, od 5. 10. 2023. u kojem se točkom I. utvrđuje nepripadna isplata obiteljske mirovine tužiteljici u iznosu od 4.580,14 EUR za razdoblje od 19.5.2023. do 30. 9. 2023., dok je točkom II. utvrđeno kako je tužiteljica obvezna vratiti utvrđeni iznos u roku od 15 dana od primitka predmetnog rješenja. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika, Klasa: UP/I 140-03/23-01/03394297067, Urbroj: 341-99-05/3-23-6218, broj spisa: 320270, od 5. veljače 2024. koje rješenje je nakon presude Upravnog suda u Splitu broj: Us I-648/2024-6 od 15. svibnja 2024. poništeno rješenjem tuženika Klasa: UP/I 140-03/24 01/03394297067, Urbroj: 341-99-05/3-24-002678, broj spisa: 320270, od 7 svibnja 2024. U predmetnom postupku prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su pogrešno primijenili pravo, odnosno restriktivnim tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, Odluka Ustavnog suda RH, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje u tekstu ZOMO) i Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata ( NN 121/20017, 98/2019, 84/2021 i 156/2023, daljeu tekstu: ZHBDR). Osporenim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužiteljice. Naime, tužiteljica je korisnica prava na obiteljsku mirovinu sukladno odredbama specijalnog zakona odnosno ZHBDR-a pa se stoga odredbe tog zakona primjenjuju i kod utvrđivanja dana do kojeg tužiteljici pripada pravo na obiteljsku mirovinu. Odredbe ZOMO-a kao općeg propisa primjenjuju se samo na pitanja koja nisu uređena ZHBDR-om kao specijalnim propisom, a što proizlazi iz članka 4. ZHBDR-a. ZHBDR-om je propisano najduže trajanje prava na obiteljsku mirovinu nakon završetka redovitog školovanja za dijete, korisnika prava koje nije zaposlen, a člankom 118. stavkom 1. tog specijalnog propisa je propisano da se prava po tom Zakonu mogu koristiti dok postoje propisani uvjeti za korištenje tim pravima pa je stoga o danu do kojega tužiteljici pripada pravo na isplatu obiteljske mirovine trebalo odlučiti sukladno navedenim odredbama, a ne odredbama ZOMO-a jer se iste mogu primijeniti tek kad specijalnim propisom nije riješeno određeno pravno pitanje. Iako se u osporenom rješenju navodi odredba članka 47. stvaka 2. ZHBDR-a ista se ne tumači pravilno. Tumačenjem navedene odredbe proizlazi kako je tužiteljica radi činjenice da je bila u mirovanju zbog opravdanih razloga (zdravstveni razlozi), postoji mogućnost nastavka korištenja prava, ali samo do završetka tog obrazovanja i ne nakon 27. godine – što proizlazi iz prakse i tumačenja zakona. Obzirom na navedeno te činjenicu da se tužiteljica zaposlila s danom 15. ožujka 2024., predlaže se priznati joj pravo na obiteljsku mirovinu do dana zapošljavanja, odnosno do 7. ožujka 2024. Osporeno rješenje da je donijeto protivno članku 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući se u konkretnom slučaju tužiteljici uskraćuje mirovinsko pravo, a što predviđa navedeni članak kako je to obrazloženo u predmetu Solomon protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. te ističe da i Europski sud za ljudska prava navodi kako bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito i u javnom interesu, ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca. U provedenom postupku propušteno je utvrditi trpi li tužiteljica prekomjeran teret u smislu odredbi Konvencije te je bilo potrebno provesti test razmjernosti s obzirom na činjenicu što je u postupku utvrđeno da je ista u vrijeme kada je navršila 26 godina bila u prekidu odnosno mirovanju fakultetksih obveza radi kompikacija u trudnoći te postporođajnih komplikacija radi kojih je nekoliko dana nakon poroda hospitaliziorana. Naime, u predmetima Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland (12742/87), Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium (17849/91), Stretch v. United Kingdom (44277/98) te H v. [adresa] (33202/96), ESLJP je zauzeo nedvosmislen stav da prava stečena temeljem valjanog akta državnog tijela uživaju zaštitu legitimnih očekivanja i prava vlasništva, te da država ne može temeljem vlastite proceduralne greške, onemogućiti takvo pravo bez povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud u ovim predmetima naglašava da: •pojedinac mora imati zaštitu legitimnog očekivanja ako je pravo valjano stečeno i ako je sam državni sustav omogućio njegov nastanak (Pine Valley); •država ne smije koristi zakonodavne ili administrativne mehanizme za naknadno ukidanje prava koja su već bila priznata (Ž); •pojedinac ne smije snositi posljedice nevaljanosti koju je izazvala sama vlast, čak i kad je formalna greška učinjena od strane javnog tijela (K); •pravna sigurnost i zaštita povjerenja u državno djelovanje moraju biti zaštićeni i kad se radi o administrativnim pogreškama (H). Slijedom navedenoga, a budući da je postupanjem tuženika povrijeđeno načelo zakonitosti istine predviđeno člankom 5. ZUP-a, da nije pravilno primjenjeno materijalno pravo, načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. ZUP-a, da upravno tijelo nije utvrdilo sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje upravne stvari, te samim time nije utvrdilo pravo stanje stvari, načelo ocjene dokaza iz čl. 9. ZUP-a jer tuženik nije savjesno i brižljivo ocjenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Obrazloženje pobijanog riješenja je nepotpuno i kontradiktorno stvarnom stanju, odnosno dokazima u spisu budući da nisu navedeni objektivni razlozi temeljem kojih su doneseni navedeni zaključci, te je pogrešno primjenjena odredba članka 70 . stavka 2. ZOMO umjesto relevantne odredbe članka 47. stavak 2. ZHBDR-a. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se tužba uvažava, poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te se tužiteljici prizna pravo na obiteljsku mirovinu do 7. ožujka 2024. i da naknadi tužiteljice troškove upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da navode tužiteljice smatra neosnovanim iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja tuženika. Osporeno rješenje da je doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima navedenim u obrazloženju osporenog rješenja. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se odbija tužbeni zahtjev.

5. U podnesku od 9. ožujka 2026. tužiteljica se očituje u odnosu na navode iz odgovora na tužbu tuženika navodeći da u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe te ih u potpunosti ponavlja, dok navode tuženika smatra neosnovanima jer isti počivaju na pogrešnom i pretjerano formalističkom tumačenju materijalnog prava. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu i dalje polazi od restriktivnog tumačenja odredbe članka 47. stavka 2. ZHBDR-a zanemarujući pritom svrhu i smisao predmetne zakonske norme. Svrha navedene odredbe jest osigurati djeci umrlih hrvatskih branitelja socijalnu sigurnost tijekom redovitog školovanja, kako bi im se omogućilo završavanje obrazovanja i uključivanje u tržište rada unatoč činjenici da su izgubili roditelja koji je sudjelovao u Domovinskom ratu. Upravo iz tog razloga predmetni zakon predstavlja poseban socijalno-zaštitni propis koji se mora tumačiti u skladu s njegovom zaštitnom funkcijom. Tumačenje zakonske odredbe koje dovodi do gubitka prava zbog objektivnih i opravdanih okolnosti na koje korisnik prava nije mogao utjecati očito je protivno svrsi zakona i načelu razmjernosti. U konkretnom slučaju nesporno je da je tužiteljica bila korisnica prava na obiteljsku mirovinu te da je redovito studirala. Međutim, zbog zdravstvenih razloga povezanih s trudnoćom i postporođajnim komplikacijama bila je prisiljena staviti akademsku godinu u mirovanje. Takva okolnost predstavlja objektivan i opravdan razlog privremenog prek ida školovanja te se ne može tumačiti kao prestanak ispunjavanja uvjeta za korištenje prava na obiteljsku mirovinu. Suprotno stajalište tuženika dovelo bi do situacije u kojoj se korisnika prava sankcionira zbog zdravstvenih i životnih okolnosti na koje nije mogao utjecati, što je očito suprotno socijalnoj svrsi predmetnog zakona. Tuženik pritom pogrešno primjenjuje odredbe ZOMO-a, iako je predmetna pravna situacija uređena odredbama ZHBDR-a kao posebnog propisa. ZHBDR je u odnosu na ZOMO lex specialis te se njegove odredbe primjenjuju prvenstveno, dok se odredbe općeg propisa mogu primijeniti samo ako određeno pitanje nije uređeno posebnim zakonom. U konkretnom slučaju pitanje trajanja prava na obiteljsku mirovinu za djecu umrlih hrvatskih branitelja izričito je uređeno posebnim zakonom, zbog čega je primjena odredbi ZOMO-a pogrešna i dovodi do pogrešne primjene materijalnog prava. Također valja istaknuti kako je tužiteljica pravodobno obavijestila nadležno tijelo o razlozima mirovanja akademske godine te podnijela zahtjev za nastavak korištenja prava. O tom zahtjevu nadležno tijelo nikada nije odlučilo, pa eventualni propusti upravnog tijela ne mogu ići na štetu stranke niti ona može snositi posljedice nepostupanja javne vlasti. Takvo postupanje protivno je temeljnim načelima upravnog postupka, osobito načelu zakonitosti, načelu utvrđivanja materijalne istine i načelu zaštite prava stranaka. Ujedno je potrebno imati u vidu da pravo na mirovinu, pa tako i pravo na obiteljsku mirovinu, predstavlja imovinsko pravo u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svako zadiranje države u takvo pravo mora biti zakonito, legitimno i razmjerno. U konkretnom slučaju tuženik nije proveo nikakav test razmjernosti niti je ocijenio predstavlja li prestanak prava za tužiteljicu prekomjeran teret. Uskraćivanje prava na obiteljsku mirovinu u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazmjerno zadiranje u imovinska prava tužiteljice, osobito imajući u vidu činjenicu da je prekid školovanja bio uzrokovan zdravstvenim razlozima, a ne proizvoljnim ponašanjem tužiteljice. Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava u više je navrata naglasila kako pojedinac mora uživati zaštitu legitimnih očekivanja kada je određeno pravo stečeno temeljem valjanog postupanja državnih tijela, te da država ne može naknadno uskratiti takvo pravo na način koji pojedincu nameće nerazmjeran teret. Načelo legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti nalaže da pojedinac ne smije snositi posljedice pogrešaka ili nepostupanja javne vlasti. Upravo zbog toga je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti teleološko i svrhovito tumačenje zakona, vodeći računa o zaštitnoj funkciji predmetnog propisa i konkretnim životnim okolnostima tužiteljice. Razumno i zakonito rješenje u ovom slučaju jest priznati tužiteljici pravo na obiteljsku mirovinu do trenutka zaposlenja, odnosno do 7 ožujka 2024., na koje kako je to i zatraženo u tužbi. Slijedom navedenog, tužiteljica ustraje u postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. U sporu je održavanjem rasprave 23. travnja 2026. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

7. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, i pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za izvođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice kao stranke, kao suvišno i nepotrebeno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

12. Sporno je među strankama je li osporenim drugostupanjskim i prvostupanjskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

13. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužiteljici, rođenoj **.**.1997., rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu broj spisa 61996 od 14. travnja 2021. priznato, počevši od 1. travnja 2021. pravo na obiteljsku mirovinu iza umrlog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata KŠ, te da je navedena mirovina određena prema odredbama članka 65. ZOMO- a, te članka 46. i 47. ZHBDR-a.

14. Spis u predmeta prileži potvrda Fakulteta zdravstvenih studija, Sveučilišta u Mostaru, Urbroj: 03-1232/23 od 30. ožujka 2023. iz koje je vidljivo da je tužiteljici odobreno mirovanje studenskih prava i obveza u akademskoj godini 2022./2023.

15. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja uz obrazloženje u bitnom da je prvostupanjsko rješenje doneseno temeljem zahtjeva tužiteljice od 17. svibnja 2023. da joj se odobri korištenje obiteljske mirovine nakon navršene 26. godine života obzirom da je akademsku godinu 2022./2023. stavila u mirovanje, te tuženik citira odredbu članka 70. stavka 1. i 2. ZOMO-a i odredbu članka 47. stavka 2. ZHBDR-a, te navodi da uzimajući u obzir navedene odredbe da je tužiteljica iskoristila razdoblje koje je mogla koristiti obiteljsku mirovinu nakon završenog odnosno prekinutog redovitog školovanja, te da sukladno članku 70. stavku 2. ZOMO-a nakon odobrenog mirovanja školovanja nije isto nastavila prije navršenih 26 godina života ne može joj se produžiti korištenje prava na obiteljsku mirovinu niti premda odredbi članka 70. stavka 2. ZOMO-a, te da tužiteljica nije dostavila nikakve dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da je prekinula mirovanje odnosno da je nastavila redovito školovanje prije navršene 26 godine života.

16. Odredbom članka 47. stavka 2. ZHBDR-a propisano je da djeca umrlog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i umrlog hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, osim djece hrvatskog ratnog vojnog invalida iz članka 46. ovoga Zakona, osiguranika ili korisnika prijevremene starosne, starosne ili invalidske mirovine zbog potpunog ili djelomičnog gubitka radne sposobnosti imaju pravo na obiteljsku mirovinu za vrijeme redovitog školovanja i nakon završetka ili prekida redovitog školovanja ako nisu zaposlena ili korisnici mjere stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, a najduže 12 mjeseci nakon završetka ili prekida redovitog školovanja odnosno najkasnije od dana kad navrše 26. godinu života.

17. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citiranu zakonsku odredbu osporenim rješenjima uz obrazloženje koje je njima dano povrijeđen je zakon na štetu tužiteljice.

18. Naime, tužiteljica je korisnica prava na obiteljsku mirovinu prema odredbama posebnog zakona odnosno ZHBDR-a, pa se se stoga odredbe tog Zakona primjenjuju i kod utvrđivanja dana do kojeg tužiteljici pripadaju prava na obiteljsku mirovinu. Odredbe ZOMO-a kao općeg propisa primjenjuju se samo na pitanja koja nisu uređena odredbama ZHBDR-a kao posebnog propisa, a kako je ovdje (sporno) pitanje do kojeg dana tužiteljici pripada prava na obiteljsku mirovinu uređeno posebnim propsiom i to gore citiranom odredbom članka 47. stavka 2. ZHBDR-a, to su tuženik kao i prvostupanjsko tijelo prilikom odlučivanja o datumu do kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu obiteljske mirovine trebali odlučiti sukladno navedenoj odredbi, a ne primjenom odredbi ZOMO-a jer se iste mogu primijeniti samo kada specijalnim zakonom nije riješeno određeno pravno pitanje.

19. Tuženik u osporenom rješenju iako pored odredbi ZOMO-a citira i odredbu članka 47. stavka 2. ZHBDR-a iz obrazloženja istog jasno proizlazi da je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljicu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja pozivom na odredbe ZOMO-a, a ne odredbe ZHBDR-a kao posebnog propisa, a na što s pravom prigovora tužiteljica i čime je u konkretnom slučaju povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

20. Nadalje, tuženik u obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja navodi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u povodu zahtjeva tužiteljice od 17. svibnja 2023. da joj se odobri korištenje obiteljske mirovine nakon navršene 26. godine života obzirom da je akademsku godinu 2022./2023. stavila u mirovanje, dok se u prvostupanjskom rješenju navodi da se isto donosi u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

21. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud prigovore tužiteljice ocjenjuje osnovanim jer je u osporenim rješenjima pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a koje nedostatke je potrebno otkloniti u postupku nakon ove presude.

22. U izloženom, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje nije pravilno i zakonito, pa je stoga valjalo poništiti osporena rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno donijeti novo rješenje na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava odnonso primjeni odredbi ZHBDR-a odnosno postupajući u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci presude.

24. S obzirom na uspjeh tužiteljice u ovom sporu valjalo je na temelju odredbe članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i trošak zastupanja na ročištu od 23. travnja 2026., svaka radnja po 500 bodova, odnosno ukupno 2.000,00 eura Tbr. 27. toč. 1. u svezi Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23).

24.1. Sud nije našao opravndanim troškom u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a podnesak tužiteljice od 9. ožujka 2026. obzirom da isti nije od utjecaja na ishod ovog spora te jer je sve navedeno tužiteljica mogla iznijeti i na ročištu održanim pred ovim sudom 23. travnja 2026. na kojem je u bitnom i ponovila navode iz navedenog podneska, a koji trošak joj je i obistinjen. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Splitu 22. svibnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 127. stavka 1. ZUS-a.

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici, po opunomoćenici

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela

- u spis.