REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-6849/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Marijan Belčić, odvj. u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa pun. Zlatko Knezović, odvj. u OD Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br. 016- 521/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 03.03.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 03.03.2006. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-470/06, u dijelu odredbe koji glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 981,18 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 22. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 03.03.2006. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu br. 016-521/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđenog dana 03.03.2006. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-470/06, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 189.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 0,90% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednik tuženika je prilikom isplate kredita dana 16.03.2006. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 7.984,77 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 1.059,76 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetnu odredbu ugovora zajedno s troškovima parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže ugovor o kreditu, početni otplatni plan, zahtjev tužitelja tuženiku za dostavom potvrde o naplaćenoj naknadi , te predlaže saslušanje tužitelja i fin. vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvo prigovorava vrijednosti predmeta spora. Ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 16.03.2006. godine u iznosu od 7.948,77 HRK. Ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U članku 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,90 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodim prilaže Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 6-13), izvadak iz sudskog registra (list 14-15), odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank (list 107-131), te saslušao tužitelja na ročištu od 15. travnja 2026. (list 218-219).

3.1. Sud nije izveo dokaz financijskog vještačenja s obzirom tužitelj u tužbi traži samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog ugovora, ne i isplatu iznosa koji je uplatio na ime ugovorne odredbe.

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 016-521/2006 od 03. ožujka 2006., kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita.

7. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 016-521/2006, te da je u odredbi čl. 5.2. Ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita.

8. Sporno je je li odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,90% od iznosa kredita ništena ili nije.

9. Na ročištu od 15. travnja 2026. tužitelj navodi da je digla kredit u HIPO banci s obzirom su tamo bili najpovoljniji uvjeti. Kredit joj je trebao za gradnju kuće koju koristi za stanovanje. Kuću nije davala u najam niti koristila za poslovne aktivnosti. U trenutku dizanja kredita nije imala obrt niti poslovne udjele u trgovačkim društvima. Ugovor je prije potpisivanja pročitala i u principu ga je razumjela, koji iznos kredita ću dobiti te što što će se dogoditi u slučaju ne plaćanja rata. U vezi ulazne naknade može reći da nije imala izbora ne platiti. U banci su joj rekli da se radi o trošku obrade kredita. Na sam sadržaj ugovora nije mogla utjecati, s obzirom je ugovor bio unaprijed pripremljen.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,90% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP- a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5.2. Ugovora o kreditu od 03. ožujka 2026. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

21. U odnosu na prigovor zastare isti je neosnovan s obzirom tužitelj u ovom postupku ne traži da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetne odredbe Ugovora.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sve sukladno ustaljenoj sudskoj praksi gdje tužitelj kad postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR.

23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 15. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) 100 bodova, trošak sastava podneska od 19. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 100 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife) 50 bodova, sveukupno 350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 700,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 875,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR a koju pristojbu je i platio, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 981,18 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

25. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.