P-4594/2021-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Stalna Služba u Supetru

21400 Supetar

Ulica Hrvatskih velikana 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sutkinji Anđelini Kliškić, u pravnoj stvari tužitelja NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. kojeg zastupa punomoćnica Velimira Anibalović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10., koje zastupaju punomoćnici u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Velimire Anibalović, odvjetnice u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika ŠM, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, na ročištu za objavu presude 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., članka 2., članka 7. i članka 23 pod P) Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208136595, kreditna partija: 7103454297 od 22. prosinca 2006. godine, solemniziranog dana 27. prosinca 2006. godine kod javnog bilježnika Ervina Kuzmanića iz Supetra pod brojem: OU-199/06, sklopljenog između tužitelja OM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju OM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 10.835,40 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- O,35 EUR od dana 22. siječnja 2008. godine do isplate,

- 0,07 EUR od dana 1. veljače 2008. godine do isplate,

- 2,97 EUR od dana 5. svibnja 2008. godine do isplate,

- 15,71 EUR od dana 5. studenog 2008. godine do isplate,

- 6,84 EUR od dana 5. prosinca 2008. godine do isplate,

- 27,54 EUR od dana 5. siječnja 2009. godine do isplate,

- 27,52 EUR od dana 5. veljače 2009. godine do isplate,

- 30,69 EUR od dana 5. ožujka 2009. godine do isplate,

- 23,16 EUR od dana 5. travnja 2009. godine do isplate,

- 24,77 EUR od dana 5. svibnja 2009. godine do isplate,

- 18,94 EUR od dana 5. lipnja 2009. godine do isplate,

- 15,46 EUR od dana 5. srpnja 2009. godine do isplate,

- 16,15 EUR od dana 5. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 19,79 EUR od dana 5. rujna 2009. godine do isplate,

- 16,58 EUR od dana 5. listopada 2009. godine do isplate,

- 15,74 EUR od dana 5. studenog 2009. godine do isplate,

- 20,52 EUR od dana 5. prosinca 2009. godine do isplate,

- 24,85 EUR od dana 5. siječnja 2010. godine do isplate,

- 30,31 EUR od dana 5. veljače 2010. godine do isplate,

- 29,03 EUR od dana 5. ožujka 2010. godine do isplate,

- 37,30 EUR od dana 5. travnja 2010. godine do isplate,

- 37,03 EUR od dana 5. svibnja 2010. godine do isplate,

- 44,61 EUR od dana 5. lipnja 2010. godine do isplate,

- 62,78 EUR od dana 5. srpnja 2010. godine do isplate,

- 51,94 EUR od dana 5. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 77,44 EUR od dana 5. rujna 2010. godine do isplate,

- 68,15 EUR od dana 11. listopada 2010. godine do isplate,

- 57,37 EUR od dana 5. studenog 2010. godine do isplate,

- 81,58 EUR od dana 5. prosinca 2010. godine do isplate,

- 98,18 EUR od dana 5. siječnja 2011. godine do isplate,

- 89,57 EUR od dana 5. veljače 2011. godine do isplate,

- 87,48 EUR od dana 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- 80,25 EUR od dana 5. travnja 2011. godine do isplate,

- 90,67 EUR od dana 5. svibnja 2011. godine do isplate,

- 103,79 EUR od dana 5. lipnja 2011. godine do isplate,

- 15,03 EUR od dana 5. srpnja 2011. godine do isplate,

- 109,77 EUR od dana 5. srpnja 2011. godine do isplate,

- 166,47 EUR od dana 5. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 165,22 EUR od dana 5. rujna 2011. godine do isplate,

- 122,09 EUR od dana 5. listopada 2011. godine do isplate,

- 119,77 EUR od dana 5. studenog 2011. godine do isplate,

- 114,18 EUR od dana 5. prosinca 2011. godine do isplate,

- 123,02 EUR od dana 5. siječnja 2012. godine do isplate,

- 131,39 EUR od dana 5. veljače 2012. godine do isplate,

- 130,24 EUR od dana 5. ožujka 2012. godine do isplate,

- 126,26 EUR od dana 5. travnja 2012. godine do isplate,

- 127,85 EUR od dana 5. svibnja 2012. godine do isplate,

- 131,28 EUR od dana 5. lipnja 2012. godine do isplate,

- 127,74 EUR od dana 5. srpnja 2012. godine do isplate,

- 129,10 EUR od dana 5. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 125,60 EUR od dana 5. rujna 2012. godine do isplate,

- 120,66 EUR od dana 5. listopada 2012. godine do isplate,

- 127,73 EUR od dana 5. studenog 2012. godine do isplate,

- 125,92 EUR od dana 5. prosinca 2012. godine do isplate,

- 128,36 EUR od dana 5. siječnja 2013. godine do isplate,

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

- 120,30 EUR od dana 5. veljače 2013. godine do isplate,

- 123,59 EUR od dana 5. ožujka 2013. godine do isplate,

- 128,54 EUR od dana 5. travnja 2013. godine do isplate,

- 124,10 EUR od dana 5. svibnja 2013. godine do isplate,

- 115,72 EUR od dana 5. lipnja 2013. godine do isplate,

- 61,74 EUR od dana 8. srpnja 2013. godine do isplate,

- 51,38 EUR od dana 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- 113,79 EUR od dana 5. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 119,52 EUR od dana 5. rujna 2013. godine do isplate,

- 125,60 EUR od dana 8. listopada 2013. godine do isplate,

- 123,05 EUR od dana 5. studenog 2013. godine do isplate,

- 125,44 EUR od dana 5. prosinca 2013. godine do isplate,

- 124,74 EUR od dana 5. siječnja 2014. godine do isplate,

- 120,85 EUR od dana 5. veljače 2014. godine do isplate,

- 122,71 EUR od dana 5. ožujka 2014. godine do isplate,

- 120,00 EUR od dana 5. travnja 2014. godine do isplate,

- 117,19 EUR od dana 14. svibnja 2014. godine do isplate,

- 116,73 EUR od dana 6. lipnja 2014. godine do isplate,

- 119,82 EUR od dana 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- 4.757,78 EUR od dana 10. srpnja 2014. godine do isplate,

po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i to u razdoblju od 22.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.030,90 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

1. Tužitelj je kod ovog suda 30. prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208136595, kreditna partija: 7103454297 (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 22. prosinca 2006. te isplate iznosa od 81.655,77 HRK, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio navedeni ugovor radi adaptacije kuće i to u svojstvu potrošača, te je temeljem navedenog ugovora tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 51.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama uz primjenu valutne klauzule (članak 1. Ugovora). Tužitelj nadalje navodi da je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora određeno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima koji sadrže iznos glavnog duga i kamata, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na za CHF na dan plaćanja. Kredit d se plaćao izravnim terećenjem sa računa tužitelja te je konačno (prijevremeno) isplaćen uplatom korisnika kredita, ovdje tužitelja u poslovnici 10. srpnja 2014. Navodi se dalje da je za vrijeme otplate kredita pokrenut kolektivni spor koji je u odnosu na na utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule vezane za CHF, pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. Naime, u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, pokrenutom temeljem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka sa sjedištem u [adresa], donesene su sljedeće presude kojima je pravomoćno odlučeno o podnesenoj kolektivnoj tužbi, te je u odnosu na tuženika u ovom predmetu:

- Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., pod točkom II izreke, potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te je - Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., pod točkom I. izreke, potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se u tužbi poziva na pravna utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora s obzirom da je

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u navedenom razdoblju na koje se odnosi naprijed navedeni kolektivni spor. Tužitelj se u tom smislu poziva na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine. Tužitelj se stoga u tužbi poziva na pravno utvrđenje iz naprijed navedenih presuda kojima je u postupku pod poslovnim brojem P-1401/12, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, pravomoćno odlučeno o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te ističe da se u ovom slučaju radi o ugovoru istovrsnom onima koji su bili predmet opisanog kolektivnog spora, pa zahtijeva od suda da utvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF ništetne. Sve to s obzirom da je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, o čemu da ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je isti propustio učiniti. Štoviše, da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Stoga, tužitelj navodi da kako su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF ništetne i nepoštene, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, tužitelj da je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do njegove potpune otplate, preplatio tuženiku ukupan iznos od 81.655,77 kn¹ (10.837,58 eura), prema izračunu tužitelja više plaćenih iznosa anuiteta, kojeg tužitelj dostavlja u privitku tužbe, te u nastavku postavlja tužbeni zahtjev u točki I. na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1, 2. 7. i 23. pod P) Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te u točki II. na isplatu iznosa od 81.655,77 kn (10.837,58 eura), zajedno sa pripadajućim kamatama koje tek na pojedinačne iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu pod točkom II.

3. Tužba je dostavljena tuženiku na odgovor te je isti u svom odgovoru zaprimljenom kod ovog suda 22. ožujka 2023. naveo kako u cijelosti osporava tužbu tužbeni zahtjev u cijelosti iz više osnova. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, te osporava tužitelju i status potrošača, a koji da predstavlja osnovnu pretpostavku za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivnih parnica. Nadalje, tuženik navodi kako su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovnog broja Rev 2221/18 a kojom odlukom da ej potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite a što da potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, a koje shvaćanje Suda Eu da je primjenjivo u ovom slučaju. Konačno tuženik osporava da tužitelj ne bi bio informiran prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te ističe da je tužitelja kao i općenito potrošače informirao i upozoravao o valutnoj klauzuli na različite načine. Konačno tuženik osporava i tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih te se u tom smislu poziva na odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da kada se vraća ono što je

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, te se ujedno poziva i na mišljenje Građanskog djela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. koje mišljenje je potvrđeno u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015., prema kojima proizlazi da tuženik u konkretnom slučaju nije bio nepošten u trenutku stjecanja te ga treba smatrati savjesnim.

4. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 18. ožujka 2026. u točki II. na način kako je to upravno navedeno pod točkom II. izreke presude.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 320813659 od 22. prosinca 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Ervina Kuzmanića pod brojem OU-199/06, 27. prosinca 2006., pregleda tablice uplata po navedenom kreditu, pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, specifikacija uplata po predmetnom kreditu, financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije i računovodstvo Darki Cecić, čitanjem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Darke Cecić od 14. srpnja 2025. te saslušanjem tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i isplata iznosa pretplate po osnovi navedenih ništetnih odredbi.

8. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22. prosinca 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208136595, kreditna partija: 7103454297, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 51.150,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, a korisnik kredita se obvezuje vratiti kredit u valutnu klauzulu (čl.1.Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu u roku od 132 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 537,38 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja (čl.7.Ugovora). Nije sporno ni da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također, među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao što nije sporno niti to da je tužitelj prijevremeno isplatio kredit na dan 10. srpnja 2014.

9. Među strankama se u tijeku postupka ukazala spornom osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

10. Uzimajući u obzir razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 22. prosinca 2006.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

11. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

13.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

14.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, tamo kao petotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

18. Ovdje je za navesti da je prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj poziva u tužbi.

19. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 1., 2., 7. i 23. Ugovora sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

21. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

22. Međutim, svakako je za navesti da je sud u postupku saslušao tužitelja pri čemu iz iskaza istoga proizlazi da je 2006. godine po preporuci pristupio u Zagrebačku banku s namjerom da podigne kredit, te mu je djelatnica banke predočila papir koji je bio ugovor kojeg je on naposljetku i potpisao. Tom prilikom da mu djelatnica banke nije pojasnila nikakve rizike sklapanja takvog ugovora, a on da nije imao nikakva znanja o tome da bi moglo doći do konkretne situacije odnosno da bi tečaj CHF mogao toliko narasti. U banci da mu nisu priložili niti projekciju tečaja švicarskog franka i njegovu usporedbu s kretanjima drugih tečaja. Stoga i iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da tužitelj kao potrošač nije mogao uvidjeti sve moguće rizike i ekonomske posljedice podizanja takvog kredita.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

23. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je adaptacija kuće tužitelja, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

24. Uzimajući u obzir gornja utvrđenja, sud je zaključio da odredbe čl. 1., 2, 7. i 23. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

25. Kako je u konkretnom slučaju i visina tužbenog zahtjeva bila sporna sud je radi utvrđenja visine razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule proveo i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Darki Cecić koja je u spis predmeta dostavila nalaz i mišljenje od 14. srpnja 2025. Iz navedenog nalaz i mišljenja proizlazi da utužene preplaćene razlike nastale uslijed tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK iznose ukupno 81.639,44 kuna¹ (10.835,40 eura), a sve po datumima specificiranima u stupcima 3. i 4. Tablice 2. koja se nalazi u vještvu, dok negativne razlike uslijed smanjenja tečaja CHF izose ukupno 411,98 kuna (54,67 eura), a sve kako je po datumima vidljivo u stupcima 3. i 4. Tablice 3. vještva.

26. Kako tužitelj nije imao nikakve prigovore na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Darke Cecić, dok je tuženik u svom podnesku od 12. kolovoza 2025. ustrajao isključivo u prigovorima osnove potraživanja, dok na matematički izračun vještakinje nije imao primjedbe, to je sud nalaz i mišljenje vještakinje u cijelosti prihvatio budući je isti sačinjen objektivno i stručno.

27. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 18. ožujka 2026. uredio tužbeni zahtjev u točki II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos od 10.835,40 eura zajedno sa pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose kako je to naznačeno u izreci presude pod točkom II.

28. Stoga, a kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u točki. II. u cijelosti sukladno nalazu i mišljenju izrađenom u ovom predmetu od strane stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Darki Cecić čije mišljenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao istinitim i pravilnim, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu jer je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a posljedica ništetnosti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, pri čemu je tuženik dužan tužitelju isplatiti i zatezne kamate počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta. Naime, tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

29. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

30. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

31. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

32. Dakle, a kako je predmetna tužba podnesena 30. prosinca 2021. to računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, pa se istaknuti prigovor zastare ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

33. U nastavku je sud odlučio o troškovima postupka.

34. O troškovima ovog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, u svezi s Tbr. 7. st. 1., Tbr. 8. st. 1., Tbr. 9, Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine' ' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23- dalje u tekstu: Tarifa) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14).

35. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora tužitelju je za sastav tužbe priznato 100 bodova, za pristup na ročišta od 17. studenog 2022. i 9. travnja 2026 po 100 bodova., te za sastav obrazloženih podnesaka od 13. listopada 2022., 12. kolovoza 2025. i 20. ožujka 2026. po 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, a kako vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura sukladno Tbr. 50 Tarife, tužitelju je priznat iznos od

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

sveukupno 1.200,00 eura, što uvećano za trošak PDV od 25 % iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je imao i trošak vještačenja u iznosu od 530,90 eura koji iznos mu je također priznat.

36. Dakle, tužitelju je priznat sveukupni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.030,90 eura, koji iznos mu je tuženik dužan nadoknaditi, pa je o trošku postupka odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

37. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude

U Supetru, 22. svibnja 2026..

Sutkinja

Anđelina Kliškić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku, Velimira Anibalović, odvjetnica u Zagrebu

- tuženom po punomoćniku, odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb

- u spis

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _