REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4687/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HZMO, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se u cijelosti tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, Croatia osiguranje d.d.. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 da isplati tužitelju, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 11.669,94 € uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 23.06.2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01, siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01, srpnja te godine, kao i da tužitelju nadoknadi parnične troškove, sve to u roku od petnaest dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranica ovog Zavoda GĆ stradala je u prometnoj nesreći dana 01.11.2009. godine kao biciklista uslijed naleta vozila reg, oznake [registarska oznaka], a koje vozilo je osigurano kod tuženika pod brojem police [broj police]. Odgovornost osiguranika tuženika proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-252/2009 od 23. rujna 2010. godine. Radi posljedica predmetne nesreće, priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog opče nesposobnosti za rad s osnove ozljede izvan rada a čijom isplatom trpimo štetu rješenjem broj 794219 od 06.04.2011. godine. Iste činjenične i pravne osnove vođeni su postupci radi naknade štete zbog isplaćene invalidske mirovine, ali za različita razdoblja kako je šteta nastala, a koji su i pravomočno okončani i to postupak P- 1618/2047, P-1749/2016 | P-3090/2014 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Po pojedinim zahtjevima tuženik je postupao u mirnom postupku, a za razdoblje naknade štete od 01.03.2021. do 31.03.2023. u tijeku je postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu broj P-8567/2023. Svakom isplatom tužitelj umanjuje svoju imovinu, tako je i isplatom mirovine u razdoblju od 01.04.2023. do 31.05.2025. godine nastala šteta u iznosu od 11.669,94 €, a u skladu s Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) tužitelj ima pravo potraživati štetu u punom iznosu. Tuženik je odštetnim zahtjevom od 29.05.2025. pozvan da podmiri u mirnom postupku štetu nastalu za razdoblje od 01.04.2023. do 31.05.2025. u iznosu od 11.669,94 €. Po istom tuženik nije postupio.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Što se tiče primjene zakona, tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik ukazuje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina (ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja -prometne nezgode). Pojašnjenja radi, tuženik navodi da je njegova obveza kao osiguravatelja regulirana Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Dakle, postojanje stvarne štete, odnosno, razmjernog iznosa koju bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju treba se prosuđivati sukladno mjerodavnom čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Odredbom članka 27. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji, pri čemu se razmjeni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Prema tome, tuženik kao osiguravatelj bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Međutim, ukoliko tužitelj i dalje bude tvrdio da postoji šteta vezana za utuženi period u ovosudskom postupku, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja s ciljem i svrhom kako bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike, odnosno, tuženik predlaže da vještak utvrdi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu za utuženi period, sve sukladno mjerodavnom čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U smislu navedenog, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku sve prouzročene parnične troškove ovog postupka sa pripadajućim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu K-252/2009 od 23.09.2010. godine, presudu Kž-592/10 od 24.11.2010. godine, rješenje broj 794219 od 6.04.2011. godine, nalaz i mišljenje o invalidnosti te mišljenje stručnog povjerenstva, obračun, ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja.

4. Nesporno je da je tužiteljev osiguranik GĆ nastradala u prometnoj nezgodi dana 1. studenog 2009. godine kao biciklist uslijed naleta vozila reg. oznake [registarska oznaka], a koje vozilo je osigurano kod tuženika pod brojem police [broj police]. Odgovornost osiguranika tuženika proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-252/2009 od 23. rujna 2010. godine. Rješenjem tužitelja broj 714909 od 10.12.2009. osiguraniku HZMO-a, GĆ priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad s osnove ozljede izvan rada.

5. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznos invalidske mirovine za osiguranika tužitelja i to za razdoblje od 1. travnja 2023. do 31. svibnja 2025. godine u iznosu od 11.669,94 eur, a što je razvidno iz obračuna i ispisa iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja. Nesporna je pasivna legitimacija, navod tužitelja da je njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu, sporan je osnov kao i visina tužbenog zahtjeva.

6. Odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.

7. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira ZOOP.

8. U ovom postupku između stranaka radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovina stoga se u ovom slučaju promjenjuje odredba čl. 27 zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

9. Prema čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, stoga u ovom slučaju treba utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena ozljedom na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo slučaju kada bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.

10. Prema odredbi čl. 221a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom slučaju teret dokazivanja je na strani tužitelja.

11. Tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Sud zaključuje da s obzirom da u ovoj pravnoj stvari nije utvrđeno postojanje stvarne štete sukladno mjerodavnom zakonu o obveznim osiguranjima u prometu čl. 27 st. 3.

12. Sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti jer tužitelj nije dokazao postojanje razlike između invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku