Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-657/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Karlovačke banke d.d., Karlovac, I. G. Kovačića 1, OIB: 08106331075, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 6. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužitelja Hasana Karajića, odvjetnika iz ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, a u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku III. Ugovora o kreditu broj: 20298065 od 23.08.2013. godine sklopljenog između tužitelja AD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Karlovačka Banka d.d., Karlovac, I.G. Kovačića 1, OIB: 08106331075 u dijelu koji glasi: " Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.204,65 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23.08.2013. godine kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 20298065. Radi se o kreditu koji mu je kreditor odobrio za troškove školovanja, kako dalje navodi, s time da je u točki III. id. Ugovora ugovorena ulazna naknada koja glasi: „Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.“ Tužitelj nastavno ističe da o iznosu ulazne naknade kredita nije mogao pojedinačno pregovarati, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. No, uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi", pa ovom tužbom predlaže utvrditi ništetnost id. ugovorne odredbe. U tom smislu obrazlaže kako je člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti od tužitelja kao korisnika kredita temeljem ugovora o kreditu, a to su glavnica i ugovorene kamate. Stoga je po tužitelju razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od njega kao tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a to po tužitelju ujedno znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, pa smatra da je navedena odredba zbog toga ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe, kako dalje iznosi, unaprijed je formulirana odredba od strane tuženika o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Iznosi da su opći uvjeti ugovora prema članku 295. ZOO ugovorne odredbe sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, te navedeni opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Također navodi da odredba članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: dalje ZZP) propisuje kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom , ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. članka istog članka propisano je, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima . U stavku 4. propisano je pak ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj najzad ističe da je nepoštena ugovorna odredba temeljem članka 102. stavak 1. ZZP-a, ništava i poziva se na Presudu Suda EU u spojenim predmetima u spojenim predmetima C-224/19 i CC- 259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU -a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 , da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Ssud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama nastalim troškovima“. Stoga slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva iz razloga kako u nastavku obrazlaže. Naime, tuženik osporava da tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati o predmetnoj naknadi i da joj nije objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku kako je naveden u predmetnom ugovoru. Ističe da je predmetna naknada naznačena u samom ugovoru i nacrt ugovora tužiteljica je dobila na uvid prije potpisivanja u prodajnom razgovoru s djelatnikom/zaposlenicom tužene, te su joj pojašnjene sve informacije o glavnim značajkama kreditnog procesa pa je bila slobodna prilikom tog razgovora u slučaju eventualnih daljnjih nejasnoća, pitati. Također tvrdi da je tužena pravovremeno upoznala tužiteljicu sa svim informacijama koje su joj bile potrebne za usporedbu različitih ponuda različitih banaka u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu, i to prije sklapanja samog Ugovora o kreditu te su joj iste informacije bile poznate, odnosno konkretno da joj iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. U tom smislu ističe:

„U skladu s navedenim tužiteljica je bila upoznata sa svim značajkama kreditnog proizvoda i na njih nije imala nikakvih prigovora, pa ne stoji tvrdnja tužiteljice da tužena nikada nije objasnila tematiku predmetne naknade.

Tužiteljica slijedom realizacije kredita, a koji je uključivao dolaske u Banku, ni na koji način nije uvjetovala sklapanje ugovora izmjenama odredbi o visini naknada. Štoviše, iznosi da je ista bila upoznata sa svim naknadama u trenutku sklapanja ugovora. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 23.08.2013. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09), a čiju odredbu tužiteljica i sama citirala u historijatu tužbe, međutim nije jasno koje odredbe predmetnog zakona tužena n ije primijenila budući je u svakom koraku kreditnog procesa postupila pravilno.

Činjenica je da zaposlenici Banke, koji rade na poslovima kreditiranja građana, prije sklapanja ugovora o kreditu informiraju korisnika kredita o svim uvjetima kredita, a tako se radilo i 2013. godine kada je odobren kredit tužiteljici. To što tužiteljica nije imala primjedbe niti na jednu danu informaciju o kreditnom proizvodu niti je imala prigovor na sadržaj Ugovora o kreditu i nije tražila nikakvu eventualnu izmjenu/korekciju odredbi o visini naknada, ne znači da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati.

Dapače, tužiteljica je bespogovorno i vlastoručno potpisala Potvrdu/Suglasnost o plasmanu kredita, u kojoj je sadržana naknada po kreditu, a što je mogla odbiti potpisati ukoliko se s nečime na predmetnoj Potvrdi nije usuglasila. Predmetna Potvrda potpuno transparentno prikazuje iznos naknade od 602,92 HRK. Tužiteljica ovdje na ništavost upire tek paušalno ničim dokazano, a navodi tužiteljice o nepoštenosti i ništavosti odredaba utemeljeni su na pogrešnim tumačenjima relevantnih zakona.

Nadalje, tužiteljica se poziva na članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) navodeći definiciju ugovora kreditu i tvrdeći da samo zato što u istoimenoj definiciji nije spomenuta naknada za obradu kreditnog zahtjeva, znači da je ugrađivanjem iste tužena to napravila protivno zakonu, što dovodi do ništetnosti. Takav stav je apsolutno pogrešan i paušalan. To što predmetna naknada nije dijelom zakonske definicije ne znači da ju stranke suglasno ne mogu ugraditi u ugovor, odnosno da ne postoji neki drugi pravni temelj za stavljanje odredbe o naknadi u sam ugovor.

Banka samostalno utvrđuje visinu naknada vodeći računa o proračunu prihoda i rashoda te o složenosti poslova za koje se naknada obračunava, a u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima. Odluka o naknadama za obavljanje bankarskih usluga dio je Općih uvjeta tužene, donesena je u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima tužene, donijelo ih je tijelo koje je za to ovlašteno, nisu protivne prisilnim propisima niti pravnom poretku, ni po sadržaju niti po formi.

Ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi; a postojanje Odluke o naknadama Banke je svakako podatak kojim je ta naknada određena. U tom smislu rezonira i Županijski sud u Puli – Pola, u svojoj odluci Gž 311/2018-2 od dana 3. rujna 2018.“

2.1. U točki IV nastavlja;

„Tužiteljica je i sama citirala odredbe članka 295. ZOO-a, koja određuje da Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva postupanje je u skladu sa zakonom. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

Prema tome, tužiteljica je bez ikakvih prigovora prihvatila ponudu i prijedloge tužene i svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazila želju za bilo kakvim konkretnim pregovaranjem u segmentu izmjene naknade, kamatne stope ili neke druge odredbe ugovora.

U slučaju da je tužiteljica izrazila bilo kakav prigovor na naknadu, kamatu ili neke druge ugovorne odredbe iste bi bile raspravljene i o istima bi kreditni odbor Banke raspravljao i donio Odluku.

Tužiteljica ovdje svakako ima saznanja da je tužena kreditna institucija koja sukladno odredbi čl. 295 ZOO-a u ponudi ima Ugovore i koji opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Budući da se o odredbama internih akata kreditora, tužene, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari obično i pojedinačno ne pregovara, to ne znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora. Tužiteljica je sa svime bila suglasna i ni na kakvu odredbu Ugovora nije imala prigovora. U skladu s navedenim ne stoji izjava tužiteljice da je iznos naknade naplaćen od tužiteljice po principu „uzmi ili ostavi“, već je svakako ostavljen prostor i prilika za eventualne primjedbe.

Nadalje, tužiteljica nije dokazala da je sporna odredba o naknadi za izvršenje usluge kreditiranja suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a ispunjenje koje pretpostavke je neophodno za utvrđenje nepoštenom predmetne odredbe.

Tužena smatra kako tužiteljica nije dokazala kako je za nju sporna ugovorna odredba o naknadi, o kojoj se navodno nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača te se shodno tome ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom. Tužena ovdje skreće pozornost naslovnom sudu na čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U skladu s navedenim postavlja se pitanje kakav je pravni interes tužiteljice i da li postoji potreba za ispitivanja pravnog interes tužiteljice?

Kako je tužena više puta ovdje i naglasila, tužiteljica je sa svim informacijama, koje su tužiteljici bile potrebne za usporedbu različitih ponuda u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pravovremeno upoznala i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužiteljici iste informacije odnosno konkretno iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. Štoviše tužiteljica je o iznosu naknade bila jasno i razumljivo informirana i iznos naknade joj je jasno, razumljivo i uočljivo prezentiran u prodajnom razgovoru i nacrtu Ugovora koji je dobila na uvid prije nego je isti sklopljen. Ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako tužiteljica tvrdi da je odredba o naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja tužene i da je time tužena uzrokovala neravnotežu u njenim pravima i obvezama treba to i dokazati."

2.2. Tuženik zaključno iznosi da tužiteljica, svojim pasivnim držanjem, nije inicirala niti potaknula bilo kakav pregovor o iznosu naknade za uslugu kreditiranja, a svojom tužbom tužiteljica ne dokazuje da je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je kao takva uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa dakle tužbu smatra neosnovanom. Slijedom navedenog u svakom slučaju tužena predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti te naložiti da se tuženiku naknadi prouzročeni trošak postupka.

3. U dokaznom postupku, radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor za kredit za troškove školovanja broj 20298065 na listu 5-8 spisa, u dokaz o uplati sudske pristojbe na listu 9 spisa i uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s Potvrdom o plasmanu kredita Galić od 26.08.2013.g., podnesak tužitelja od 22.01.2026. s odlukama iz sudske prakse i drugim prilozima u privitku, iskaz tužiteljice osobno dan na glavnoj raspravi održanoj dana 06.05.2026. godine.

4. Među strankama nije sporno da su dana 23. kolovoza 2013. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 20298065, kojim je kako je razvidno iz ugovora tužiteljica podignula kredit u iznosu od 30.140,00 kuna, koji je na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosio 4.000,00 eur, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka III. id. ugovora koji je sklopljen dana 23. kolovoza 2013. godine između tužitelja i tužene Karlovačke banke d.d., a koja odredba se odnosi na predmetnu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća korisnik kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, unaprijed sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga, kako se navodi u id. članku Ugovora o kreditu. Pri tom tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale i nije jasno niti vidljivo na koje se troškove odnosi id. naknada koju je tužitelj bio dužan platiti. Sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost id. odredbe kao ni obveza isplate koju tužitelj potražuje ovom tužbom.

5. Stoga je za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007. – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 96. ZZP-a propisao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2 određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužitelj prethodno zaključenju id. ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svojoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno da je o istoj naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na način da mu je službenik Banke koji je s njim ugovarao kredit, jasno ukazao i izvijestio ga o postojanju obveze plaćanja takve naknade za obradu kredita. Dakle, tvrdi da je tužiteljica imala saznanja o tome kako već tuženik pobliže navodi u odgovoru na tužbu, ali se tako nešto ne utvrđuje točnim nakon iskaza tužiteljice.

7. Naime tužiteljica je navela da je 2013.g. podizala kredit i uopće nije imala saznanja o plaćanju ove naknade, jer je kako navodi postupak takav da se dođe u banku sa zahtjevom za podizanje kredita, a banka onda prema imovnom stanju odnosno plaći daje svoje uvjete koliki kredit se može podići. U okviru toga ona je podigla 4.000,00 eura, jer je kako nadalje iznosi bila prisiljena prihvatiti uvjete koje je banka iznijela, te kredit podići u toj visini i prihvatiti sva pravila po kojima se kredit daje. Pri tom napose ističe da joj nitko nije posebno objašnjavao uvjete, te je ona bila u poziciji da prihvati takvu ponudu banke ili u suprotnom da ne podigne kredit. Međutim, kako je bila prisiljena uzeti kredit to i nije mogla pregovarati niti joj je itko ponudio kakvu opciju odnosno išta rekao u tom smislu. Nastavno dodaje kako je tek kasnije nakon podizanja kredita vidjela da joj je naplaćena id. naknada, obzirom je iznos kredita bio umanjen za iznos te naknade.

8. Vezano uz potonju okolnost je li korisnik kredita prije zaključenja ugovora uopće znao ili nije znao za obvezu plaćanja naknade, treba reći da takva okolnost i nije od bitnog značaja na zakonitost ugovaranja id. naknade, već je za rješavanje odnosa između stranaka od bitnog značaja utvrditi je li tužitelj kao korisnik kredita mogao utjecati i na koji je način mogao utjecati na visinu naknade koju mu je tužena banka odredila. Tužena banka u tom smislu iznosi da je tužiteljica u pravilu mogla utjecati na id. naknadu i individualno pregovarati o visini iste naknade, ali se dakle tako nešto ne utvrđuje kroz iskaz koji je tužiteljica dala na glavnoj raspravi održanoj dana 06.svibnja 2026. godine.

9. U odnosu na samo iskazivanje tužiteljice a sukladno opće poznatom može se utvrditi da se i u ovom slučaju o pojedinim odredbama akata kreditora i ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja i plaćanja naknade za obradu kreditu kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a niti se dakle pregovaralo o id. odredbi ugovora. Pored toga tužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu zaključila s tuženikom kao fizička osoba, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti, daje status prosječnog potrošača. Dakle, iz iskaza tužiteljice, ali i ostalih provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije s tuženikom pojedinačno pregovarala o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj je dana od strane tuženika u formi ugovora, s time da je evidentno kako je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Također se može pretpostaviti da se radilo o tipskom ugovoru, koji se zasigurno ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani u to vrijeme s drugim korisnicima kredita, te je evidentno da je takav tipski ugovor sastavljen po pravnoj službi tuženika i kao takav nije ni podložan promjenama ili pregovorima s klijentom. Tužiteljica je nasuprot tome prihvatila id. ugovor i poštivala navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i određena od strane banke, te se opetuje da čak ni okolnost je li tužiteljica znala i mogla pročitati spornu odredbu ugovora nije od presudnog značaja, obzirom je od presudnog značaja okolnost je li o istoj odredbi mogla pregovarati i je li takva odredba uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Odgovor pak na to pitanje može biti samo negativan da nije mogla niti je pregovarala.

10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je pak da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

11. Isto tako je nesporno da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te u tom smislu ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova. No, sve troškove vezano uz sklapanje, a onda i ovjeru ugovora o kreditu (kao što je solemnizacija) evidentno je snosila sama stranka, te uz to iz predmetne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to bili posebni troškovi koji su nastali zbog sklapanja predmetnog ugovora s tuženikom. Stoga tužitelj t.j. tužiteljica osnovano ističe kako je nejasno na što se odnosi plaćena naknada, obzirom u samom ugovoru nije navedeno na što se odnosi id. naknada za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća Korisnik kredita u visini od 1,000% od iznosa odobrenog kredita, "prilikom isplate plasmana" odnosno kredita.

12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati banci ugovorene kamate, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je sadržano u ugovoru o kreditu. Spomenutom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate. Iz toga onda proizlazi da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja ikakvu naknadu za obradu kredita t.j. ikakvu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja, a što ujedno dovodi do utvrđenja da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO -a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je navedena odredba ništetna i imajući u vidu primjenu odredaba ZOO-a.

13. Uz to valja reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.

14. Dakle, tuženik nije dokazao da se u smislu odredbe članka 87. stavka 4. ZZP-a pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što također za posljedicu ima ništetnost id. odredbe sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a. Stoga je najzad slijedom navedenoga prihvaćen kao osnovan zahtjev tužitelj ice o ništetnosti sporne odredbe i donesena je odluka kao u točki I izreke ove presude.

15. Obzirom je tužiteljica uspjela u postupka dosuđen joj je trošak postupka prema članku 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sam trošak odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 i 107/25– u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 100 bodova koliko je tužitelj potraživao (prema vrijednosti predmeta spora 1.327,22 eur). Tužiteljici je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak od po 200,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 22.01. 2026., te za zastupanje na ročištu od 05.03.2026. i 06.05.2026., dok joj je za zastupanje na ročištu objave odluke priznata 50%-na naknada u iznosu od 100,00 eur. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužiteljici priznat trošak postupka u iznosu od 900,00 eura odnosno trošak u iznosu od 1.125,00 eur uključujući pdv. Tom trošku pridodan je zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 79,65 eura, te je u točki II izreke tužiteljici ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.204,65 eura uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao u točki II izreke ove odluke.

U Karlovcu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu.

2. Tuženiku Karlovačka banka d.d., Karlovac, I. G. Kovačića 1.