Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-589/2019-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima iz OD Hanžeković & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 7. svibnja 2026. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 22. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim:
- odredba čl.7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103585054 od dana 8.6.2007., solemniziranog po javnog bilježniku Biserki Čmrlec - Kišić iz Varaždina dana 11.6.2007. godine pod posl. brojem OV -6937/07, sklopljenog između tužiteljice UĐ, kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, kao kreditora i to u dijelu koji glasi: da će se korisniku kredita povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za korištenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tuženika za CHF, na dan odobrenja žiro-računa banke,
- odredba čl.8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103585054 od dana 8.6.2007 godine, solemniziranog po javnom bilježniku Biserki Čmrlec-Kišić iz Varaždina dana 11.6.2007. godine pod poslovnim brojem OV-6937/07, sklopljenog između tužiteljice UĐ kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, kao korisnika kredita i to u dijelu koji glasi: da je banka ovlaštena izvršiti jednostranu promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke time da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan s takvom ugovornom odredbom, te navedene odredbe ne proizvode pravni učinak za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. ,Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo te na ime razlike uzrokovane promjenom tečaja valute, isplati ukupan iznos od 8.736,10 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopama određenim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose i to:
- na iznos od 4,56 EUR od 11.2.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 11.4.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 10.5.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 12.6.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 11.7.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 9.8.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 12.9.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 11.10.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 8.11.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 13.12.2008. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 10.1.2009. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 13.2.2009. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 13.3.2009. do plaćanja;
- na iznos od 46,87 EUR od 11.4.2009. do plaćanja;
- na iznos od 64,49 EUR od 12.5.2009. do plaćanja;
- na iznos od 64,49 EUR od 11.6.2009. do plaćanja;
- na iznos od 64,49 EUR od 11.7.2009. do plaćanja;
- na iznos od 64,49 EUR od 11.8.2009. do plaćanja;
- na iznos od 64,49 EUR od 11.9.2009. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 10.10.2009. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.11.2009. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.12.2009. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 12.1.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.2.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 12.3.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 10.4.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.5.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.6.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 10.7.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.8.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 11.9.2010. do plaćanja;
- na iznos od 73,15 EUR od 13.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 60,57 EUR od 11.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 130,76 EUR od 11.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 152,55 EUR od 11.1.2011. do plaćanja;
- na iznos od 141,49 EUR od 11.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 144,06 EUR od 11.3.2011. do plaćanja;
- na iznos od 135,64 EUR od 12.4.2011. do plaćanja;
- na iznos od 138,90 EUR od 11.5.2011. do plaćanja;
- na iznos od 172,46 EUR od 11.6.2011. do plaćanja;
- na iznos od 152,03 EUR od 12.7.2011. do plaćanja;
- na iznos od 184,24 EUR od 11.8.2011. do plaćanja;
- na iznos od 179,69 EUR od 10.9.2011. do plaćanja;
- na iznos od 154,40 EUR od 12.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 133,75 EUR od 11.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 130,38 EUR od 13.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 136,64 EUR od 11.1.2012. do plaćanja;
- na iznos od 143,63 EUR od 11.2.2012. do plaćanja;
- na iznos od 142,90 EUR od 10.3.2012. do plaćanja;
- na iznos od 139,42 EUR od 11.4.2012. do plaćanja;
- na iznos od 140,86 EUR od 11.5.2012. do plaćanja;
- na iznos od 143,55 EUR od 13.6.2012. do plaćanja;
- na iznos od 140,99 EUR od 11.7.2012. do plaćanja;
- na iznos od 142,23 EUR od 7.8.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,77 EUR od 11.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 132,15 EUR od 11.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 132,15 EUR od 10.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 140,89 EUR od 8.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 141,18 EUR od 10.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 432,43 EUR od 9.2.2013. do plaćanja;
- na iznos od 136,87 EUR od 12.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 140,46 EUR od 11.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 136,57 EUR od 11.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 125,24 EUR od 11.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 124,05 EUR od 11.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 127,08 EUR od 10.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 131,62 EUR od 12.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 131,62 EUR od 11.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 135,13 EUR od 13.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 136,87 EUR od 13.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,13 EUR od 9.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 55,02 EUR od 11.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,74 EUR od 11.3.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,32 EUR od 11.4.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,32 EUR od 13.5.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 13.6.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 12.7.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 8.8.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 12.9.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 11.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 12.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 12.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 13.1.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 11.2.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 12.3.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 11.4.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 12.5.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 11.6.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 10.7.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 8.8.2015. do plaćanja;
- na iznos od 56,38 EUR od 10.9.2015. do plaćanja, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 , da tužiteljici UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.615,45 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, tekućom od dana 21. svibnja 2026. do isplate, u roku 15 dana.
IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnom odredba čl.13.st.1. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103585054 od dana 20.1.2016. solemniziranog dana 25.1.2016. godine po javnom bilježniku Koraljki Mađarić iz Varaždina, po poslovnim brojem OV-512/2016.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 5. lipnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi ništetnosti i isplate iznosa od 64.720,87 kn protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. U tužbi je navela da je ugovorna klauzula određena u odredbi članka 16. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, kojom je prilikom zasnivanja ugovornog odnosa određeno za slučaj sporova proizašlih iz ugovora, mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, nepoštena. Navela je da je s tuženikom 8.6.2007. sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103585054 i to stambeni kredit, solemniziran po javnom bilježniku Biserki Čmrlec-Kišić iz [adresa] 11.6.2007. pod poslovnim brojem OV-6937/07 te da joj je temeljem ugovora tuženik stavio na raspolaganje iznos od 120.608,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan puštanja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,75% godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita od 30 godina odnosno 360 mjeseci, a koji kredit se otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu od 84.426,17 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 583,63 CHF u koji iznos je uračunata i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita u iznosu od 36.182,63 CHF, a koja dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom. Navela je da joj je kredit isplaćen 13.6.2007. po tečaju 1 CHF=4,420900 kn, odnosno isplaćen joj je iznos od 533.199,44 kn. Anuitet po predmetnom kreditu iznosi 583,63 CHF x tečaj na dan korištenja (1 CHF=4,420900 kn), odnosno mjesečni anuitet iznosi 2.580,17 kn. Navela je da je način otplate kredita reguliran odredbom čl.7. Ugovora , odnosno da je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je isplata glavnice vezana za tečaj švicarskog franka. Odredbom čl.8. Ugovora regulirana je promjenjivost kamatne stope i to na način da je banka ovlaštena izvršiti jednostranu promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke time da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovor izjavljuje da je suglasan s takvom ugovornom odredbom. Nadalje je navela da je s tuženikom 20.1.2016. sklopila Aneks br.1. Ugovora o kreditu br.5103585054, a koji Aneks je solemniziran 25.1.2016. po javnom bilježniku Koraljki Mađarić iz [adresa], pod poslovnim brojem OV-512/2016. Tvrdi da su spomenute odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli, te način promjene iste sadržane u predmetnom potrošačkom Ugovoru o namjenskom kreditu ništetne i nemaju pravni učinak na obvezno pravni odnos stranaka. Tvrdi da je tijekom otplate kredita tuženik jednostranom odlukom značajno povećao ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da joj je omogućio da pregovara o visini iste. Tvrdi da joj nije uručena dokumentacija u vidu Općih uvjeta banke ili Odluke o načinu obračuna – izračuna kamatne stope, niti joj je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, već je samo bila obaviještena da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko joj zbog toga iznosi nova visina anuiteta kredita, te je oštećena obzirom da je radi promjenjivih kamatnih stopa uplatila više nego je prvotno b ilo ugovoreno. Tvrdi da ju tuženik nije ni na koji način informirao, niti objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, ni o valuti CHF te rizicima ugovaranja kredita u toj valuti, već joj je ponudio jedinu opciju sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF uz napomenu kao da je to za nju najpovoljnije rješenje. Tvrdi da joj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik prikazao samo pozitivnu stranu predmetnog ugovora u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope, a bez da joj je ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju iako su postojale naznake na globalnom svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su već upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno utjecati na tečaj valute CHF prema domaćoj valuti u budućem razdoblju. Tužiteljica tvrdi da joj je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak bila nerazumljiva, te da je ista nepoštena i ništetna jer ju je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati kao potrošača o bitnim činjenicama te da Ugovor o kreditu ne sadrži razloge niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice. Tvrdi da ju tuženik nije informirao i na razumljiv način obavijestio o svim bitnim razlozima i rizicima, kao i činjenici da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kao to čini u odnosu prema euru, kao i činjenicu kako je uz valutnu klauzulu u švicarski franak vezan rizik "Valuta utočišta" koji rizik ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Nadalje je navela da je od trenutka plasiranja kredita vrijednost valute švicarski franak enormno rasla, odnosno došlo je do smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valut i što je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta u domaćoj valuti. Pozvala se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, te potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u djelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, odnosno tužiteljica se poziva na pravomoćna utvrđenja iz navedene presude i tvrdi da su ništetne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF kao i odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika. Tužiteljica je navela i da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15), no da ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivosti ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom banke bez mogućnosti pregovaranja o njenoj visini budući da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja te načelu zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak (odredbe čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu), kao i na obvezu vraćanja tuženika stečenog bez osnove s zateznim kamatama, kao posljedicu ništetnosti spornih odredbi ugovora. Traži i da se utvrdi ništetnom Odredba čl. 13.st. 1. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu br. 5103585054 od 20.1.2016.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je da je s tužiteljicom 20. siječnja 2016. sklopio Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) te tvrdi da su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Istaknuo je da je 4. ožujka 2020. u oglednom po postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje zauzeo jadno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Naveo je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Naveo je da je VSRH zauzeo pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tuženik nadalje tvrdi da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Tuženik je naveo da je jasno da tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Predložio je odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice i naložiti joj da mu naknadi troškove postupka. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da je potrebno utvrditi je li tužiteljica u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužiteljicu kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njezine kreditne obveze. Naveo je da su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama te da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, pa se ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naveo je i da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego štose ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan te da je to i činio. Napomenuo je da je tužiteljici kamatna stopa već 1.10.2011. snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,75%, a od 1.10.2011. je kamatna stopa snižena i to na 4,70%, te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (NN 143/13) te da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena i ništetna i nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naveo je da je deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te da se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može prihvatiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, a li i bez da se povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Osporio je da bi na strani tužiteljice nastupila šteta i da bi ikakvu štetu prouzročio tužiteljici. Naveo je da ako bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (4,75%) pa bi tužiteljica bila dužna vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1.10.2011. pa nadalje, jer joj je od tada kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene pa je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine prema tužiteljici koja iznosi 2.839,94 CHF, odnosno 17.973,48 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Predložio je konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine s tražbinom tužiteljice.
3. Tužiteljica je osporila navode tuženika da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka i navela da je prigovor zastare neosnovan. Navela je da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile razumljive prosječnom potrošaču i da se o njima nije posebno pregovaralo. Navela je da osporava osnovu i visinu prigovora radi prijeboja, s obzirom da je ona prilikom svog osobnog izračuna preplata u razdoblju od plasmana kredita pa do 30.9.2015., već uzela u obzir sve promjene i razlike u visini kamatnih stopa koje se imaju primijeniti na predmetni kredit kako u njezinu korist tako u korist tuženika. Navela je da opreza radi ističe i prigovor zastare potraživanja s osnova istaknutog prigovora radi prijeboja navodeći da se ima primijeniti opći zastarni rok. Navela je i da ustraje kod dokaznog prijedloga za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja. Tuženik je naveo da njegov prigovor radi prebijanja nije u zastari iz razloga što je odredbom čl.198. Zakona o obveznim odnosima propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona nije bila još zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Tuženik je predložio da, ako sud izvede dokaz financijskim vještačenjem , se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita do konverzije i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), kao da se i izračuna razlika između kamata koju bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iz točke VI. prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu.
4. Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu podneskom 27.. svibnja 2025. (stranica 430-433 spisa), nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, odnosno nakon ispravka greški u prijepisu prilikom izrade nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa na način da je isti uskladila s ispravljenim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje i zatražila je isplatu iznosa od 8.736,10 EUR (ranije 64.720,87 kn, odnosno 8.589,94 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR=753450 kn), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku . Tuženik se nije protivio navedenoj preinaci tužbe, odnosno upustio se u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi pa se sukladno odredbi čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe. Naime, odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu . Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Odredbom čl. 190. st. 4. ZPP-a propisano je da će se smatrati da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. Valja reći i da iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV -162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužiteljica je preinačila tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
5. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su -IV- 123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
6. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti na stranici 7 spisa, a koja se sastoji od Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103585054, dopisa tuženika tužiteljici, pregleda prometa po partiji kredita 5103585054, Obavijesti o usklađivanju kamatne stope i otplatnih planova, Obavijest o odobrenom kreditu ili uvjetima o korištenju kredita, tečajne liste banke broj 113 za datum 13.6.2007., Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 s potvrdom o solemnizaciji, Obavijesti o povećanju kamatne stope, Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu, otplatne tablice, dokumentaciju u kuverti stranica 34-135 spisa, a koja se sastoji od Obrasca za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, Obavijesti o Izračunu konverzije kredita, rješenja VSRH broj Gos 1/2019-36, informacija tuženika o stambenim kreditima s ostatkom vrijednosti, o stambenim kreditima uz valutnu klauzulu u CHF, u EUR i USD, informacije o pojmu "valutna klauzula i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom", pisani iskaz GĐ, uputa i pitanja i odgovora za stambene kredite, dopisa Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu, priopćenja za javnost od 21.1.2015. i 16.3.2015. Hrvatske narodne banke, obavijesti o kreditu, metodologije utvrđivanje promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, priopćenja za javnost Ministarstva financija, objave Hrvatske narodne banke o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i u kunama uz valutnu klauzulu u CHF i podaci tuženika. U dokaznom postupku je izveden dokaz financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo -Olđa i saslušana je tužiteljica, kao stranka.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. i tužiteljica UĐ, kao korisnik kredita i DĐ, kao sudužnik 8. lipnja 2007. zaključili predmetni ugovor o kreditu broj 3402006- 1031262160/51400607-5103585054 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.608,80 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nije bilo sporno da je bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,750% godišnje, odnosno da je čl.8. ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Člankom 5. je ugovoreno da se po odobrenju i ispunjenju svih uvjeta određenih odlukama Banke br. 200705221012473, počevši s 11.6.2007., zaključno s 31.7.2007., a iskorišteni iznos od tog datuma prenosi se u otplatu, bez obzir na ugovoreni iznos kredita, a u slučaju promjene krajnjeg datuma korištenja, banka će obavijestiti korisnika kredita o promjeni otplatnog plana. Dok je u slučaju promjene roka korištenja kredita na zahtjev korisnika kredita ugovorene strane suglasne da će sklopiti odgovarajući Aneks ovom ugovoru, uz obvezu korisnika kredita podmiriti sve troškove vezane za sklapanje takvog Aneksa. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da je rok otplate kredita 360 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu, te dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Istim člankom ugovoreno je da je iznos mjesečnog anuiteta 583,63 CHF, a obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Također nije sporno ni to da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 20. siječnja 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Iz tog Aneksa uz ugovor proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.210,97 HRK. Odredbom čl.13.st.1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 od 20.1.2016. ugovoreno je da ako bi se za neku od odredbi ovog Aneksa naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica ne će imati učinka na ostale odredbe Osnovnog Ugovora u CHF.
9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103585054 od 8. lipnja 2007. te odredba čl.13.st.1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 i ima li tužiteljica pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054, a sporno je ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno preciziranog tužbenog zahtjeva za isplatu. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
10. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, osim u dijelu kojim traži da se utvrdi ništetnom odredba čl.13.st.1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 od 20. siječnja 2016.
11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
12. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je ona došla u banku i tražila kredit u eurima, no u banci joj je rečeno da zbog visine svoje plaće ne može dobiti kredit u eurima nego isključivo u švicarskim francima. Nije pregovarala o odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti ju je banka upozorila na neke rizike vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i da bi moglo doći do tako velikih promjena u visini anuiteta. Banka ju nije informirala o rizicima vezanim uz valutu CHF, nije joj spominjan termin valuta utočišta i to sad prvi puta čuje. Bilo joj je bitno riješiti svoje stambeno pitanje, s obzirom da je tada imala dvoje malodobne djece. Vezano za sklapanje dodatka ugovora o kreditu je dobila poziv od banke i sklopila je taj dodatak, s obzirom da su joj rate kredita drastično porasle za oko 1.700,00 kn, te se uz ostale troškove života i dalje morala zaduživati i bila je u nekom začaranom krugu tako da je pristala na konverziju, no smatra da time nije dobila puno obeštećenje. Odgovorila je da je u banci bio pripremljen ugovor o kreditu odnosno u banci su je čekali pripremljeni ugovori i isti joj je bio predstavljen u kratkim informacijama, no bila je u situaciji da joj je to jedino što joj je preostalo u tom trenutku. U početku je imala povjerenja u banku, no kasnije ga je potpuno izgubila. Taj kredit još uvijek otplaćuje i zapravo nakon 18 godina otplaćivanja kredita koji je podignut u iznosu od 72.000,00 EUR još uvijek mora otplatiti 45.000,00 EUR. Nije joj bilo od strane banke rečeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Kredit je podigla kod tuženika jer je tamo imala račun na koji prima plaću i sve rate kredita su išle ustegom s njene plaće. Najbitnije informacije su joj bile o visini kamatne stope, duljini otplate i visini rate, odnosno hoće li od plaće to moći otplaćivati. Bila je svjesna da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sama riječ to govori, ali ne da bi mogle biti takve oscilacije s time da su drugdje u Europi na stambene kredite bile niže kamatne stope. Na pitanje je li ju osobni bankar nagovarao ili na bilo koji način utjecao na sklapanje kredita u CHF odgovorila je da joj je gđa. U rekla da je kredit u švicarskim francima jedini način da dobije kredit za kupnju nekretnine koja joj je bila potrebna. Pročitala ugovor o kreditu i u tom trenutku je to bio jedini kredit koji je mogla dobiti. Nekretnina koja je kupljena sredstvima od kredita je kupljena za život, u njoj žive ona, suprug i dvoje djece i nije nikad korištena u poslovne svrhe. Na pitanje koje je informacije dobila od banke, odgovorila je da kolika je kamata, koliko će trajati otplata kredita, i koliko će dobiti kredita s obzirom na njenu plaću, odnosno kolika će biti rata.
14. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je u konačnici zaključio da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).
15.Pisanu izjavu GĐ sud nije cijenio odlučnom za ishod ovog postupka s obzirom da iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103585054 i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 proizlazi da MĐ nije neposredno sudjelovala u sklapanju istih, odnosno sud je ocijenio da ista nema nikakvih neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 tog Ugovora o kreditu.
16. Dakle, prema stajalištu suda tuženik nije tijekom postupka dokazao da su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast pravnog prednika tuženika iz čl. 8. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik, odnosno njegov pravni prednik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,75% godišnje, slijedom čega je tuženik, odnosno njegov pravni prednik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,75% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
17.Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
18. U vrijeme podnošenja ove tužbe 5. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
19. S obzirom na utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6639/2017-10 od 14. lipnja 2018.(za kamatnu stopu i valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelj ici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007. , kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,75% prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
20. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
21. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
22. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
23. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 od 20.1.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom ( 8.210,97 HRK). Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužiteljica u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
24. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo- Olđa i naložio vještakinji da se očituje koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu ugovorom o kreditu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., uz uračunavanje pretplate iz konverzije, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima zatvaranjem prvo zateznih kamata, kao i na okolnost visine kamata na iznos preplate utvrđen konverzijom od dana preplate do 30. rujna 2015.
25. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju priloženu u spis. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je 8. lipnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 5103585054 između Erste & Steiermärkische bank d.d. i UĐ, kao korisnika kredita i založnog dužnika. Kredit je odobren na iznos od 120.608,80 CHF uz redovnu kamatu od 4,75% godišnje. Rok otplate kredita je 30 godina (360 mjeseci), a otplaćuje se na način da se dio glavnice u iznosu od 84.426,17 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 583,63 CHF u koji iznos je uračunata i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita u iznosu od 36.182,63 CHF, koji dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom. (Kredit 84.426,17 CHF + 36.182,63 CHF = 120.608,80 CHF, ukupni anuitet 440,41 CHF + 143,22 CHF = 583,63 CHF). Vještakinja je prikazala promjene visina kamatnih stopa po kreditu broj 5103585054, odnosno da je u razdoblju od 8.6.2007. do 1.1.2008. iznosila 4,75% godišnje, odnosno anuitet je bio 583,63 CHF, od 1.1.2008. do 1.4.2009. iznosila je 5,25% godišnje, odnosno anuitet je bio 624,11 CHF, od 1.4.2009. do 1.10.2010. iznosi 5,60% godišnje, iznos anuiteta je b io 652,35 CHF, od 1.10.2010. do 1.5.2011. iznosi 5,35% godišnje, a iznos anuiteta je bio 632,61 CHF, od 1.5.2011. do 1.10.2011. iznosi 5,05% godišnje, a iznos anuiteta je 609,36, od 1.10.2011. do 1.1.2014. iznosi 4,70% godišnje, a iznos anuiteta je 582,69 CHF, od 1.1.2014. do 30.9.2015. iznosi 3,23% godišnje, a iznos anuiteta je 478,28 CHF. Vještakinja je navela da je razlika anuiteta izračunata na način da je od anuiteta po promjenama katne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Navela je da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platila 183,29 CHF odnosno 810,31 kn. Nadalje je navela da je razlika radi promjene tečaja izračunata na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Tužiteljica je s osnova promjene tečaja CHF više ukupno platila 68.926,79 kn, i to više od obveza 72.174,21 kn i manje od -2.437,11 kn, odnosno proizlazi da je tužiteljica više platila kroz razdoblje otplate kredita radi promjene kamatnih stopa 810,31 (107,55 EUR) i radi promjene tečaja CHF 68.926,79 kn (9.148,16 EUR), odnosno sveukupno 69.737,10 (9.255,71 EUR), ako se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4.75% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita.Nadalje je vještakinja navela da je 20.1.2016. sklopljen Aneks ugovor o kreditu, radi provedbe postupa konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 107.719,43 CHF odnosno 66.730,99 EUR, a preplata iznosi 1.050,90 EUR po tečaju 1 EUR = 8.020,55 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Vještakinja je napomenula da je u Aneksu ugovora o kreditu navedeni iznos preplate od 8.210,97 kn, što je iznos na dan sklapanja ugovora 20.1.2016. u koji su uključene poslovne promjene u razdoblju od 1.10.2015. do 20.1.2016. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 8.020,55 kn namire više uplaćeni iznosi u razdoblju od 13.6.2007. do 10.4.2008. u iznosi od 3.914,95 kn i obračunata kamata na te iznose 4.105,60 kn prema izračunu, preplaćeni iznosi od 30.9.2015. iznose 65.822,15 kn , odnosno 8.736,10 EUR. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i računski je provedena na način da je kredit koji je odobren u valuti CHF preveden na valutu EUR uz uvjete koje je tuženik primjenjivao za tu vrstu odobrenog kredita, tj. uz kamatu koja je u razdoblju od 13.6.2007. do 31.3.2009. iznosila 5,99%, od 1.4.2009. do 30.6.2014. iznosila je 6,490%, od 1.7.2014. do 30.6.2014. iznosila je 6,560%, od 1.1.2015. do 31.12.2014. iznosila je 6,342% i od 1.7.2015. do 30.9.2015. iznosila je 6,210%. Vještakinja je navela da su uplate tužiteljice izvršene u kunama preračunate u valutu EUR po srednjem tečaju tuženice na dan izvršene uplate. Kronološki su stavljeni u izračun iznosi obveza i uplate i kumulativ više plaćenog iznosa koji na dan 30.9.2015. iznosi 1.050,90 EUR odnosno po tečaju 1 EUR = 7,632078 i iznos preplate je 8.020,55 kn. Dakle, konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15 te su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir navodne preplate tužitelja prema promjene u kamatnim stopama za kredite u valuti EUR kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita EUR, odnosno uplate izvršene u kunama preračunate su u valutu EUR po srednjem tečaju tuženice na dan izvršene uplate. Vještakinja je navela da je tužiteljica u razdobljima kada je kamatna stopa po kojoj je tužiteljica plaćala anuitete bila viša od kamate iz ugovora platila više 10.237,33 kn, a kada je kamatna stopa bila niža platila je manje 9.427,02 kn, dakle sveukupno je više platila 810,02 kn. Vještakinja je navela da je u točki 4. nalaza u kojoj je izvršen izračun preplate prije konverzije i u točki 5. nalaza u kojoj je izvršen izračun preplate nakon konverzije izračun izvršen na način da su u obzir uzete razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata pa nema osnova za daljnji prijeboj.
26. Vještakinji su dostavljeni podnesci stranaka od 8. i 9. svibnja 2024. i ista je u podnesku od 10.svibnja 2024. ispravila greške u prijepisu nalaza i mišljenja, a 10. lipnja 2024. se očitovala na podnesak tuženika kojim isti prigovara nalazu i mišljenju. Vještakinja se detaljno očitovala na prigovore tuženika i navela da je uplata koju spori tuženik ušla u obračun konverzije kao podmirenje obveza i za taj iznos je povećana preplata priznata u konverziji i u konačnici umanjena preostala utužena preplata s osnove promjene kamatnih stopa i promjene tečaja nakon provedbe konverzije. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 4. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja, te kod podneska od 10. lipnja 2024.gdje je objašnjena razlika i usklađena s podacima iz izračuna konverzije.
27. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te je prihvatio i obrazloženje vještakinje na prigovore tuženika. Tužiteljica nakon ispravka greški u prijepisu nije imala nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje Vlaste Santo-Olđa i precizirala je tužbeni zahtjev u skladu s istim. Tu valja napomenuti da je vještakinja i uzela u obzir tzv. negativne razlike po osnovi kamatnih stopa i u skladu s tim su tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev. Dakle, iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljica u razdobljima kada je kamatna stopa po kojoj je tužiteljica plaćala anuitete bila viša od kamatne stope iz ugovora o kreditu, odnosno početno ugovorene kamatne stope od 4,75 % godišnje platila 10.237,33 kn više, a kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene je platila manje 9.427,02 kn, dakle sveukupno je platila više 810,02 kn . Dakle, stalna sudska vještakinja je uzela u obzir te negativne razlike, pa nema osnova za daljnji prijeboj koji je tuženik tražio.
28. Dakle, kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,75% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. preplatila iznos od 69.737,10 kn, odnosno sa zateznom kamatom na preplaćene iznose u iznosu od 4.105,60 kn, 73.842,70 kn, a uz uračunavanje iznosa od 8.020,55 kn preplate priznate u konverziji 65.822,15 kn, odnosno 8.736,10 EUR, sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 8.736,10 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz ispravljenog nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose. Sud nije osnovanim ocijenio zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl.13.st.1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054 od 20.1.2016. kojom je ugovoreno je da ako bi se za neku od odredbi ovog Aneksa naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica ne će imati učinka na ostale odredbe Osnovnog Ugovora u CHF, s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
19. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, to je nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 5. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prek ida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju je tužiteljica je podneskom od 26.5.2025. preinačila tužbu, na način da je povisila tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio je 64.720,87 kn (8.589,94 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosi 8.736,10 EUR i tužiteljica je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela, osim u dijelu kojim je tražila da se utvrd i ništetnom odredba čl.13.st.1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103585054. Prema stajalištu suda tužiteljica nije uspjela u parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva i zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 200,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 22.9.2020. kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu i obrazloženog podneska od 27.5.2025. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje sud je tužiteljici priznao trošak u iznosu od 200,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Za sastav podneska od 10.5.2025. kojim tužiteljica predlaže od vještakinje tražiti razjašnjenje razlike u nalazu i mišljenju i odgoditi raspravu određenu za 14.5.2024. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8.t.4. Tarife. Za sastav podneska od 22.10.2025. tužiteljici je priznat trošak u visini od 100,00 EUR, sukladno tbr.8.t.3. Tarife. Sud je tužiteljici priznao trošak zastupanja na ročištima održanim 23.9.2020., 4.9.2025. i 7.5.2026. u iznosima od po 200,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato ukupno 1.350,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak vještačenje u iznosu od 265,45 EUR. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, s obzirom da je čl.11.st.1. točka 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.615,45 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
31. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 22. svibnja 2026.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Hanžeković & partneri, odvjetnicima u Zagrebu
