REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-256/2025-110

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, u pravnoj stvari tužiteljice UZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Židiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženog UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Oliveru Obrovcu, odvjetniku u Zagrebu i 2. tuženog FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Desanki Vranjican, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vranjican, Hodak & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka i stranaka osobno, uz javnu objavu 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice UZŽ iz [adresa] koji glasi:

" I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-4157/2016 (ranije: Ovr-3210/10), određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj: Ovr-3210/2010 od 7. veljače 2011. na suvlasničkom dijelu nekretnine tužiteljice UZŽ, a koji se suvlasnički dio sastoji od 1/2 dijela nekretnine, i to: 4. suvlasnički dio: 47/1000 dijela povezano s vlasništvom trosobnog stana na VI (šestom) katu – potkrovlje, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, ukupne korisne površine 96,80 m2, koji se nalazi na zk.č.br. 6925, u naravi [adresa]., površine 469 m2, Stambena zgrada, [adresa], površine 469 m2, ukupno: 469 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], suvlasnički udio redni broj: 4 (E-4), k. o. [katastarska općina], povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta, a sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb.

II. Nalaže se I. tuženiku i II. tuženiku solidarno nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu prema određenju Suda, zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.",

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici UZŽ iz [adresa] da 1. tuženom PZ iz [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 13.377,17 eura sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev 1. tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.502,67 eura odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ovr-3210/10 od 17. travnja 2012. kao treća osoba upućena da pokrene parnicu radi utvrđenja da ovrha na njenom suvlasničkom dijelu nekretnine nije dopuštena. Navodi da je suvlasnica u 1/2 dijela nekretnine - stana u [adresa] na 6. katu - potkrovlje, površine 98,80 m2, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, sagrađena na čest. br. d.2273/5, po novoj izmjeri čest. 6925 k. o [katastarska općina] zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta te zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade povezanih temeljem odredbe čl. 68 i 370 Zakona o vlasništvu, upisanog u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i II tuženika. Kako je u međuvremenu došlo do promjene katastarske općine i zemljišno knjižnog uloška u koji je nekretnina upisana kao i broja ovršnog predmeta u kojem se vodi ovršni postupak protiv II. tuženika, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 1. srpnja 2025. traži od suda da donese presudu kao u izreci te obveže tuženika na naknadu parničnog troška u iznosu od 10.889,72 eura.

2. 1. tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Istaknuo je kao nesporno da je naslovni sud rješenjem donesenim u postupku pod br. Ovr- 3210/10 (sada Ovr-4157/16) od 17. travnja 2012. uputio tužiteljicu na pokretanje parničnog postupka, ali je naveo kako tužiteljica uz tužbu nije priložila niti jedan dokaz da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu dok je sukladno odredbama zemljišnoknjižnog prava za pravni status nekretnine mjerodavno stanje u zemljišnim knjigama, a kao jedini vlasnik predmetne nekretnine uknjižen je ovdje 2. tuženik, što upućuje na zaključak kako je tvrdnja tužiteljice da je suvlasnica predmetne nekretnine netočna. Također navodi kako tužiteljica uz tužbu nije dostavila niti dokaz o činjenici da se nalazi u braku sa 2. tuženikom, dok je teret dokazivanja činjenica da se radi o bračnoj stečevini na tužiteljici. Tijekom postupka isticao je da je pravo vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu stečeno pravnim poslom sukladno odredbama posebnog propisa, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo što upućuje na zaključak da se ne radi o klasičnoj kupoprodaji, već o takvoj vrsti kupoprodaje koja ima za cilj stjecanje prava vlasništva u odnosu na stan u pogledu kojeg je postojalo stanarsko pravo pa se predmetna nekretnina ne može smatrati bračnom stečevinom iz razloga što je 2. tuženik stanarsko pravo iz kojeg je izvedeno njegovo pravo vlasništva stekao prije zaključenja braka sa tužiteljicom. Nakon što je utvrđeno da 2. tuženik nije imao stanarsko pravo na predmetnom stanu, već da je pravna osnova sklapanja ugovora o kupoprodaji stana bilo rješenje stambene komisije Ministarstva obrane Republike Hrvatske kojim je 2. tuženiku predmetni stan dodijeljen na korištenje s pravom otkupa na temelju Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane, navodi da se i dalje radi o stjecanju vlasništva sui generis budući da je smo 2. tuženik stekao pravo na otkup stana pa po analogiji navedena pravna situacija proizvodi isti učinak kao i stjecanje na temelju stanarskog prava. Stoga traži od suda da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška u iznosu od 14.879,84 eura.

3. 2. tuženik nije odgovorio na tužbu, dok je tijekom postupka naveo da podržava navode i tužbeni zahtjev tužiteljice te ga predlaže usvojiti. Traži naknadu parničnog troška uz iznosu od 9.625,00 eura.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u vjenčani list FZ i KZ od 24.10.2007. (list 17 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] (list 86-89 spisa), u uvjerenja o prebivalištu FZ, BZ i UZŽ (list 89-100 spisa), u ugovor o najmu od 15. siječnja 1996. (list 105-108 spisa), u Odluku Ministarstva obrane, Stambene komisije KLASA: UP/I-371-05/97- 04/00875 UR.BROJ: 512-09-02-97-02 od 27. svibnja 1997. (list 109 spisa), u mišljenje Ministarstva obrane, Ureda pomoćnika ministra za opremanje i nabavu od 20. svibnja 1998. (list 110 spisa), u rješenje Ministarstva obrane, Stambene komisije KLASA: UP/I- 371-05/97-04/00875 UR.BROJ: 512-09-02-98-04 od 5. studenog 1998. (list 111-112 spisa), u očitovanje Ministarstva obrane, Samostalni sektor za stambene poslove od 31. ožujka 2022. (list 130 spisa), u Ugovor o kupoprodaji stana od 3. veljače 2000. (list 133- 137 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] (list 266-268 spisa), u Ugovor o cesiji od 13. veljače 2008. (list 269-271 spisa), u izvadak iz knjige položenih ugovora k. o. [katastarska općina], br. [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] (list 272 spisa), u račun Poduzeća za graditeljstvo Uvoz-izvoz i usluge od 16. prosinca 1998. (list 273 spisa), u prijavu poreza na dodanu vrijednost od 11. siječnja 1999. (list 274 spisa), u prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave s povratnicom (list 365-367 spisa), u ovršni prijedlog od 5. svibnja 2005. (list 368-369 spisa), u rješenje o ovrsi br. Ovrv-35709/01 od 12. svibnja 2005. (list 370 spisa), u rješenje Općinskog suda u Zagrebu br. Zs-12558/2005 od 22. kolovoza 2005. (list 371 spisa), u ovršni prijedlog od 15. listopada 2010. (list 372-374 spisa), u ispis podataka o predmetu zabilježbe ovrhe Z-7360/2011 (list 375 spisa), u presudu Županijskog suda u Zlataru br. Kž-336/2008 od 21. siječnja 2009. (list 376-378 spisa), u spise ovoga suda br. Ovr- 3210/2010, P-4826/2008 (ranije Ovrv-35709/2001), Ovr-4157/2016, Z-7360/2011, Zs- 12558/2005, proveo dokaz saslušanjem svjedoka LZ i MZ te dokaz saslušanjem tužiteljice, I. tuženika i II tuženika.

5. Pregledom spisa ovoga suda Ovr-3210/2010 utvrđeno je da je UZ iz [adresa] kao ovrhovoditelj dana 15. listopada 2010. podnio prijedlog za ovrhu protiv FZ iz [adresa] temeljem pravomoćne i ovršne presude ovoga suda br. P-4826/08 od 4. prosinca 2009. i Ugovora o cesiji od 13. veljače 2008. radi naplate iznosa od 165.422,02 kn sa zateznim kamatama od 1. siječnja 1999. do isplate, iznosa od 6.671,20 kn sa zateznim kamatama od 13. svibnja 2005. do isplate te iznosa od 8.765,00 kn sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2009. do isplate prodajom predmetne nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

6. Temeljem navedenog prijedloga sud je 7. veljače 2011. donio rješenje o ovrsi sa zabilježbom rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti i prodajom nekretnine ovršenika.

7. Dana 16. veljače 2012. tužiteljica FZŽ kao treća osoba uložila je prigovor temeljem čl. 55. Ovršnog zakona tvrdeći da navedene nekretnine nisu u cijelosti vlasništvo ovršenika, već se radi o zajedničkoj bračnoj stečevini nje i njezinog supruga, svakog u 1/2 dijela.

8. Rješenjem od 17. travnja 2012. tužiteljica FZŽ upućena je na pokretanje parničnog postupka protiv ovrhovoditelja ŠZ i ovršenika FZ radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

9. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu u k. o. [katastarska općina] br. [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] koji prileži spisu ovoga suda br. Ovr-3210/10 utvrđeno je da je kao vlasnik stana u [adresa] na 6. katu - potkrovlje, površine 98,80 m2, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, sagrađena na čest. br. d.2273/5, po novoj izmjeri čest. 6925 k. o [katastarska općina] uknjižen FZ iz [adresa] u cijelosti.

10. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] utvrđeno je da je u isti upisana kč. br. [katastarska čestica] stambena zgrada, [adresa], površine 469 m2 koja je etažirana sa upisanim suvlasničkim dijelom 47/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) trosobni stan na VI. (šestom) katu-potkorvlje, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, ukupne površine 96,80 m2 kao vlasništvo FZ u cijelosti.

11. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je odlučivao o pitanju predstavlja li predmetni stan bračnu stečevinu tužiteljice i 2. tuženika odnosno njihovo suvlasništvo i u kojem omjeru kao o prethodnom pitanju.

12. Uvidom u vjenčani list Gradskog ureda za opću upravu Zagreb, Matični ured Trnje, utvrđeno je da je u maticu vjenčanih matičnog područja Zagreb, Trnje za godinu 1999. pod rednim brojem 00706 izvršen upis činjenice sklapanja braka KZ i FZ dana 5. lipnja 1999.

13. Uvidom u uvjerenja o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke (list 98-100 spisa) proizlazi da je tužiteljica imala prijavljeno prebivalište u periodu od 17. ožujka 1980. do 11. veljače 1999. na adresi u [adresa] od 11. veljače 1999. ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa]. Nadalje proizlazi da je II. tuženik od 14. srpnja 1976. do 11. svibnja 1998. imao prijavljeno prebivalište u [adresa], od 12. svibnja 1998.do 11. studenog 1998. na adresi u [adresa], a od 11. studenog 1998. ima prijavljeno prebivalište adrese u [adresa]. Njihova kćer BZ koja je rođena **.**.1999. od svoga rođenja ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa].

14. Uvidom u ugovor o najmu stana od 15. siječnja 1996. koji je zaključen između LZ kao najmodavca i KZ kao najmoprimca proizlazi da je predmet ugovora bio najam stana u [adresa] na adresi [adresa] koji se nalazi na 7. katu a sastoji se od 2 sobe kuhinje i kupaonice. U ugovoru je navedeno da se zaključuje na neodređeno vrijeme, odnosno na rok od godinu dana.

15. Uvidom u Odluku Ministarstva obrane, Stambene komisije KLASA: UP/I-371- 05/97-04/00875 UR.BROJ: 512-09-02-97-02 od 27. svibnja 1997. utvrđeno je da je II. tuženom temeljem čl. 4 st. 2. alineja 2. Pravilnika Ministarstva obrane o postupku prenamjene zajedničkih prostorija stambenih zgrada u stambene i poslovne prostorije odobrena prenamjena zajedničke prostorije u [adresa]. ukupne površine 85 m2 u stambeni prostor, na teret vlastitih sredstava. Odlukom je II. tuženik obvezan da obavijesti Stambenu komisiju Ministarstva obrane o završetku radova na prenamjeni, nakon čega će mu komisija prenamijenjeni prostor dodijeliti na korištenje.

16. Spisu prileži prethodno pozitivno mišljenje Ministarstva obrane, Ureda pomoćnika ministra za opremanje i nabavu od 20. svibnja 1998. o omogućavanju otkupa stana 2. tuženiku.

17. Iz sadržaja rješenja Ministarstva obrane, Stambene komisije KLASA: UP/I-371- 05/97-04/00875 UR.BROJ: 512-09-02-98-04 od 5. studenog 1998. proizlazi da je 2. tuženiku dodijeljen stan u [adresa]. sa pravom otkupa. Radi se o stanu u vlasništvu Republike Hrvatske koji je dan na upravljanje Ministarstvu obrane, a odluka je donesena na temelju Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane ("Narodne novine" broj 89/95. i 15/98.) i Naputka o provedbi iste Odluke. U rješenju nisu navedeni članovi obiteljskog domaćinstva, a iz točke III. rješenja proizlazi da je 2. tuženik glede korištenja stana dužan postupati sukladno odredbama Zakona o najmu stanova i ostalim pozitivnim propisima.

18. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana od 3. veljače 2000. utvrđeno je da je zaključen između Republike Hrvatske, Ministarstva obrane kao prodavatelja i FZ kao kupca na temelju zahtjeva za kupnju stana od 3. travnja 1998. i čl. 50b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Predmet kupoprodaje je stan koji se nalazi u Zagrebu na adresi [adresa]. površine 96,80 m2 koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe a koji se nalazi u Zgradi sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

19. Uvidom u očitovanje Ministarstva obrane, Samostalnog sektora za stambene poslove od 31. ožujka 2022. proizlazi da je pravna osnova za sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana bilo rješenje Stambene komisije Ministarstva obrane KLASA: UP/I-371-05/97-04/00875 UR.BROJ: 512-09-02-98-04 od 5. studenog 1998. kojim je FZ kao pripadniku Hrvatske vojske od 1991. i nadalje dodijeljen stan u [adresa] s pravom otkupa na temelju točke I., II. i III. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane ("Narodne novine" broj 15/98.) od 6. veljače 1998. u vezi s točkom I. Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane ("Narodne novine" broj 89/95.), Vlade Republike Hrvatske i Naputka o provedbi Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane, ministra obrane broj KLASA: 370-01/95-01/01, UR.BROJ: 512-01-95-6358. Temeljem navedenog rješenja FZ je predmetni stan kupio od Ministarstva obrane Republike Hrvatske sukladno čl. 50b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kojim je propisano da je Ministarstvo obrane ovlašteno prodavati stanove koji su vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike u vlasništvo Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 52/91.). Navodi se da FZ nije bio nositelj stanarskog prava niti je kupio stan po osnovi stečajnog stanarskog prava, već mu je stan dodijeljen na korištenje s pravom otkupa kao pripadniku Hrvatske vojske, a ujedno je i pravo na otkup ostvario s osnova sudjelovanja u Hrvatskoj vojsci temeljem ranije navedene Odluke pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

20. Svjedok LZ iskazala je da poznaje tužiteljicu i 2. tuženika jer su stanovali u njezinom stanu na adresi [adresa] od 1996. do 1998. Zaključili su interni ugovor o najmu stana kojeg su, prema njezinom sjećanju, potpisale obje stranke. Dolazila je svaki mjesec prekontrolirati stan i preuzeti najamninu koju su joj oboje plaćali na ruke, odnosno jedan mjesec je platila tužiteljica, drugi mjesec 2. tuženik, odnosno zajedno kako je tko stigao. Također, čuli su se i telefonom pogotovo ukoliko je u stanu bio neki problem kao primjerice kada je pukla vodovodna cijev. Tužiteljica i 2. tuženik su u tom stanu živjeli zajedno, a u kojem su oni statusu bili u smislu bračne ili izvanbračne zajednice to ne zna jer ju to nije zanimalo. Poznato joj je, međutim, da je gospođa EZ rodila dijete upravo u trenutku kada su ona i gospodin EZ iseljavali iz njezinog stana. Sjeća se da su joj reli da će u stanu živjeti toliko dugo dok ne dobiju vlastiti stan jer su podnijeli zahtjev Ministarstvu obrane za dodjelu stana. Nije joj poznato jesu li izvršili prijavu prebivališta na adresi [adresa] za vrijeme trajanja ugovora o najmu stana.

21. Svjedok MZ rekao je da poznaje tužiteljicu i 2. tuženika s kojim je zajedno sudjelovao 1991. u osnivanju oružanih snaga, a nakon toga su zajedno radili u Ministarstvu obrane i on mu je bio nadređeni. U sklopu Ministarstva obrane djelovala je i Uprava za stambene poslove čija je načelnica bila gospođa GZ. Viđao je 2. tuženika i tužiteljicu zajedno kao par, ali nisu se družili kao kućni prijatelji tako da mu nije poznato od kada su i gdje živjeli zajedno. Poznato mu je da je 2. tuženom EZ dodijeljen stan [adresa] na korištenje sa pravom otkupa jer je predsjednica komisije bila GZ koja je bila načelnica uprave, a on joj je kao tadašnji pomoćnik ministra bio nadređeni. Zna da se radilo o stanu na [adresa]. Uvjeti za dodjelu stanova bili su propisani pravilnikom i zna da se vodilo računa o tome da se osobi koja podnese zahtjev dodijeli veća kvadratura stana ukoliko je živio sa više članova obiteljskog domaćinstva. Obzirom da je tužiteljica UZŽ također bila zaposlena u Ministarstvu obrane, mogla je također tražiti da joj je dodjeli stan i možda bi ga dobila ako bi zadovoljila uvjeta, ali bi bilo nekorektno jer misli da su u to vrijeme već živjeli zajedno, a do tog zaključka je došao na temelju toga što su se u Ministarstvu obrane vodili za ruke i viđao ih je i izvan Ministarstva zajedno. Osobe kojima je dodijeljen stan na korištenje plaćale su najamninu Upravi za graditeljstvo kojoj je opet on bio nadređeni, sve do trenutka otkupa stana. Misli da osoba kojoj rješenjem stambene komisije nije imenom i prezimenom bio dodijeljen stan na korištenje s pravom otkupa nije mogla biti stranka na strani kupca u ugovoru o kupoprodaji takvog stana. Ukoliko je netko živio u izvanbračnoj zajednici sa osobom kojoj je rješenjem stambene komisije dodijeljen takav stan na korištenje, pa je naknadno sklopljen brak, taj bračni drug nije mogao biti stranka ugovora o kupoprodaji stana, već samo osoba kojoj je stan pod tim uvjetima dodijeljen, odnosno koja je na tom stanu stekla stanarsko pravo. Nije mu poznato koja je bila uobičajena kvadratura koja je dodjeljivana samcu, ali u svakom slučaju samac nije mogao dobiti stan od 100 m2. Sigurnosne službe Ministarstva obrane vršile su sigurnosne provjere da se utvrdi živi li neka osoba sama ili ne u postupku dodijele stanova. Da je 2. tuženik živio sam ne bi mu bio dodijeljen stan od blizu 100 m2 i u vezi sa tom činjenicom je vršena sigurnosna provjera. Da je tu bilo kakvih propusta, to bi za sobom povlačilo političku odgovornost.

22. Tužiteljica u svom iskazu navodi da su ona i 2. tuženik tijekom 1994. i 1995. povremeno živjeli zajedno u stanu na [adresa], a od 1996. živjeli su zajedno u stanu na adresi [adresa]. Radilo o zajednici koja je u svemu, pa tako i u ekonomskom smislu, bila izjednačena sa bračnom, a u toj zajednici je rođeno i dijete, njihova kćerka, 14. siječnja 1999. U stanu na adresi U [adresa]. na 6. katu - potkrovlje živi od 19. prosinca 1998. kada su ona i suprug u taj stan uselili, a na toj adresi prijavljeni su od svibnja 1998. Njezin suprug na tom stanu nije imao stanarsko pravo, već je rješenjem koje je glasilo na njegovo ime dobio taj tada tavanski prostor kako bi ga uredili u stambeni prostor. Dakle, radilo se o potpuno neuređenom tavanskom prostoru čija je prenamjena u stambeni prostor financirana jednim dijelom sredstvima Ministarstva obrane, a drugim dijelom njihovim sredstvima, pri čemu se ne može odrediti o omjeru ulaganja. Prenamjena i uređenje stana trajalo je od 1996. do 1998. Brak sa 2. tuženikom zaključila je 5. lipnja 1999. Predmetni stan kupljen je od Ministarstva obrane 2000. Zaposlena je u Ministarstvu obrane od 1. veljače 1992. S obzirom da je imala niži čin u vojsci od supruga i da je suprug imao više godina radnoga staža, imao je veće šanse da dobije stan zbog čega su se složili da on podnese zahtjev. On je imao čin časnika, a tužiteljica dočasnika. Nije davala nikakvu suglasnost suprugu da može zaključiti ugovor o otkupu toga stana na svoje ime jer to od nje nitko nije tražio. Stan je kupljen na način da je dano učešće za stan, a ostali iznos plaćan je putem kredita. Učešće za kupovinu stana plaćeno je iz njihovih zajedničkih sredstava stečenih radom, a na isti način je otplaćivan i kredit za stan iz sredstava njihovih osobnih dohodaka, odnosno mirovine. U periodu od 1996. pa negdje do 1999. je njezina plaća u Ministarstvu obrane iznosila između 4.000,00 i 5.000,00 kuna, a suprugova negdje između 7.000,00 i 8.000,00 kuna. Bila je zaposlena u Ministarstvu obrane sve do 2011. kada je umirovljena po sili zakona, a suprug je u mirovini od 2000. U braku su dijelili sve obveze, kućanske poslove kao i financije. Razlog što je suprug upisan kao vlasnik stana je taj što je Ministarstvo obrane tražilo od nje da potpiše dokument da se odriče prava tražiti drugi stan za sebe, budući da su radili kod iste pravne osobe i nije bilo mogućnosti da oba bračna druga steknu stan putem liste Ministarstva obrane za dodjelu stana.

23. 2. tuženik u svom iskazu navodi da im je Ministarstvo obrane 1996. dodijelilo tavanski prostor koji je bio neuseljiv, a u to vrijeme je Ministarstvo obrane uređivalo takva tri stana. Ministarstvo obrane je financiralo vanjsku konstrukciju zgrade, dakle krov i prozore, izlijevanje deke i glazure te izradu projektne dokumentacije, dok su tužiteljica i on nakon toga postavljali knauf, uvodili grijanje, uređivali kupaonu i sve ostale unutrašnje radove iz svojih sredstava. U to vrijeme 1996. živjeli su zajedno u Stupničkoj 6 u zajednici koja je bila izjednačena sa bračnom. U predmetni stan su uselili 19. prosinca 1998., a u braku je sa tužiteljicom od 5. lipnja 1999. Stan je kupljen 4. veljače 2000. kada je zaključen ugovor. Pravo na kupnju stana ostvario je kao djelatnik Ministarstva obrane u kojem je radila i njegova supruga. Budući da je imao viši čin od nje, prijavio se za ostvarenje prava na kupnju stana jer nije bilo moguće da oba bračna druga ostvare pravo na stan. Taj stan kupljen je na način da je supruga dala polog, a on otplaćuje mjesečne rate prema uplatnicama. Supruga je bila zaposlena cijelo vrijeme braka do odlaska u mirovinu, a stan je otplaćivan od sredstava koje su ostvarili kroz plaću i mirovinu. Ne sjeća se koliku je plaću primao od 1996. do 1999., ali sjeća se da je njegova plaća bila veća od plaće njegove supruge. Suprugu nije nitko zvao na potpisivanje ugovora o kupoprodaji stana jer za to nije bilo potrebe budući da su svi znali da oni žive zajedno. Prijedlog za dodjelu stana podnio je on jer je imao veće šanse da dobije stan iz razloga što je bio časnik Hrvatske vojske, dragovoljac Domovinskog rata, a sada je i ratni vojni invalid. Od 1990. do 1992. bio je pripadnik specijalne policije Tigrovi, a od 1992. radi u Ministarstvu obrane kao zapovjednik MORH GSHV. I učešće za kupnju stana i sve rate za otkup financirane su iz njihovih zajedničkih sredstava. Mislim suprugu nitko nije pozvao kako bi dala suglasnost da ugovor o kupoprodaji stana zaključim on na svoje ime. Nije imao status zaštićenog najmoprimca na tome stanu prije nego što sam ga kupio, a stan je još uvijek pod otplatom.

24. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da su tužiteljica i 2. tuženik zaključili brak 5. lipnja 1999., dok je predmetni stan kupljen temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od 3. veljače 2000. koji je zaključen između II. tuženika FZ kao kupca i [adresa], Ministarstva obrane kao prodavatelja za ugovoreni iznos od 120.620,46 kuna uz ugovorenu kamatu od 1% godišnje na obročnu otplatu u roku od 26 godina s time da je plaćeno učešće u iznosu od 3.618,61 kuna, što je utvrđeno uvidom u predmetni Ugovor.

25. Uvidom u Ugovor o najmu stana koji je zaključen 15. siječnja 1996. između LZ kao najmodavca i KZ kao najmoprimca kao i temeljem iskaza svjedoka LZ koje je sud ocijenio logičnim i iskrenim jer je u suglasnosti sa provedenim materijalnim dokazima, a radi se o svjedoku koji nije zainteresiran za ishod ovog postupka, proizlazi da su tužiteljica i II. tuženik u tom stanu živjeli zajedno od 1996. do 1998. i zajedno plaćali najamninu, da je prema njihovom iskazivanju njihova namjera bila živjeti u tom stanu toliko dugo dok ne dobiju vlastiti stan jer su podnijeli zahtjev Ministarstvu obrane za dodjelu stana te da je tužiteljica upravo u vrijeme kada su iseljavali iz toga stana rodila njihovo zajedničko dijete.

26. Svjedok MZ potvrdio je da su tužiteljica i 2. tuženik zajedno radili u Ministarstvu obrane te da su u vrijeme kada je 2. tuženik podnio zahtjev za dodjelu stana bili par te misli da su i živjeli zajedno te da 2. tuženik kao samac sasvim sigurno ne bi dobio na korištenje s pravom otkupa stan veličine 100 m2 jer se vodilo računa o tome da se osobi koja podnese zahtjev dodijeli veća kvadratura ako je živio sa više članova domaćinstva.

27. Nadalje je utvrđeno da se 2. tuženik 12. svibnja 1998. prijavio na istu adresu prebivališta na kojoj je tužiteljica bila prijavljena od 1980., mada se radilo o formalnoj prijavi jer su stranke od početka 1996. zajedno boravile u iznajmljenom stanu na adresi u [adresa], a od kraja 1998., odnosno početka 1999. oboje imaju prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa].

28. Iz iskaza parničnih stranaka proizlazi su zajedno živjele od 1996., najprije u stanu na adresi [adresa], a zatim u stanu na adresi [adresa]. u ekonomskoj i emocionalnoj zajednici u kojoj je rođeno njihovo zajedničko dijete 14. siječnja 1999., dok su brak sklopili 5. lipnja 1999.

29. Nadalje, stranke su iskazale da je zahtjev za dodjelom stana podnio 2. tuženik iz razloga jer je imao viši čin od tužiteljice pa se nalazio na višem mjestu na listi Ministarstva obrane za dodjelu stana, da mu je najprije da je 1996. odobrena prenamjena zajedničke prostorije u Zagrebu na [adresa]. u stambeni prostor te da su zajednički vršili prenamjenu tog prostora u stambeni prostor, dijelom sredstvima Ministarstva obrane, a dijelom vlastitim sredstvima. Sredstvima Ministarstva obrane plaćena je vanjska rekonstrukcija zgrade, dakle krov i prozori, izlijevanje deke i glazure te izrada projektne dokumentacije, a svojim zajedničkim sredstvima financirali su postavljanje knaufa, uvođenje grijanja te kompletno unutarnje uređenje. Sredstva za prenamjenu i uređenje stana kao i sredstva kojima je plaćeno učešće za stan te kasnije otplaćivane rate za otkup stana plaćali su iz zajedničkih sredstava stečenih radom. Plaća tužiteljice je u periodu od 1996. do 1999. bila manja od plaće 2. tuženika, ali 2. tuženik se od 2000. nalazi u mirovini. Stan je i dalje pod otkupom.

30. Sva ova utvrđenja dovode sud do zaključka da su tužiteljica i 2. tuženik od početka 1996. do trenutka sklapanja braka 5. lipnja 1999. živjeli u izvanbračnoj zajednici koja je po svemu bila izjednačena sa bračnom.

31. Istinitost iskaza stranaka potvrđuje sadržaj Odluke Ministarstva obrane, Stambene komisije od 27. svibnja 1997. kojom je 2. tuženiku odobrena prenamjena zajedničke prostorije u [adresa]., ukupne površine 85 m2 u stambeni prostor na teret vlastitih sredstava kao i rješenja o dodjeli stana od 5. studenog 1998. kojom je II. tuženiku taj stan dodijeljen na korištenje s pravom otkupa. Iz rješenja proizlazi da je predmetni stan u vlasništvu Republike Hrvatske te da je II. tuženiku dodijeljen na korištenje s pravom otkupa na temelju točke I., II. i III. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane, Vlada Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 15/98. od 6. veljače 1998. - dalje: Odluka o izmjeni i dopuni Odluke/1998.), a u vezi s točkom I. Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane, Vlada Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 89/95. - dalje Odluka/1995.) te Naputka o provedbi Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravlja Ministarstvo obrane, Ministra obrane, KLASA: 370-01/95-01/01, UR.BROJ: 512-01-95-6358.

32. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji stanova od 3. veljače 2000. proizlazi da je II. tuženik stan kupio od Ministarstva obrane Republike Hrvatske sukladno čl. 50b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" br. 27/91., 33/91., 6/92., 8/92., 33/92., 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 68/98. i 96/99. – dalje: Zakon o prodaji stanova).

33. Do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" br. 58/95.- ZID Zakona o prodaji stanova) koji je stupio na snagu 17. kolovoza 1995. stanovi koji su postali vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o preuzimanju stanova JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske bili su izuzeti od prodaje prema odredbama Zakona o prodaji stanova do donošenja zakona kojim će se urediti posebni kriteriji za prodaju tih stanova (čl. 50. Zakona o prodaji s stanova). Donošenjem ZID Zakona o prodaji stanova izmijenjen je čl. 50. Zakona o prodaji stanova na način da je odlučeno da se prodaju stanovi koji su vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o preuzimanju stanova JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske uz primjenu dodatnih kriterija propisanih tim Zakonom. Iza članka 50. dodani su novi članci 50a., 50b. i 50c. pa je tako čl. 50b. propisano da stanove koji su vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o preuzimanju stanova JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske prodaje Ministarstvo obrane.

34. Odredbom čl. 50a. st. 1. Zakona o prodaji s stanova propisano je da stan mogu kupiti nositelji stanarskog prava koji su to pravo stekli u skladu s propisima, kao i osobe iz čl. 1a tog Zakona, a o su Hrvatski vojni invalid iz domovinskog rata te supružnik, roditelji i djeca, usvojenici, pastorčad, očuh, maćeha i usvojitelj, poginulih, zatočenih ili nestalih branitelja domovinskog rata imaju pravo pod uvjetima propisanim tim Zakonom kupiti stan, koji su dobili na privremeno korištenje, odnosno u najam, prema odredbama Zakona o privremenom korištenju stanova ("Narodne novine", broj 66/91. i 76/93.) i Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata ("Narodne novine", br. 2/94.), ako je nositelju stanarskog prava na tom stanu prestalo stanarsko pravo. II. tuženik nije zadovoljavao te uvjete, već mu je stan dan na privremeno korištenje temeljem ovlaštenja Ministarstva obrane koje mu je dala Vlada Republike Hrvatske.

35. Odredbom točke I. Odluke/1995 dano je ovlaštenje Ministarstvu obrane da može prodavati stanove u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja to Ministarstvo, a koji nisu predmet prodaje prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

36. Točkom II. Odluke/1995 koja je izmijenjena točkom I. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke/1998 propisano je da se stanovi iz točke I. mogu prodavati djelatnicima Ministarstva obrane i djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova koji su u njihovom sastavu od 1992. te da se stan ne može prodati osobi koja u istom mjestu ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan, dok su točkom IV. Odluke/1995 te točkom II. i III. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke/1998 propisani su rokovi za podnošenje zahtjeva za kupnju stana te kome se zahtjev podnosi.

37. U točki III. Odluke/1995 propisano je da se kupoprodajna cijena te drugi uvjeti prodaje stana iz točke I. Odluke određuju prema propisima o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

38. U čl. 50a. st. 2. Zakona o najmu stanova propisano je da se na otkup državnih stanova ne primjenjuju odredbe čl. 6. toga Zakona kojim je u st. 1., 2. i 5. propisano da stan, uz suglasnost stanara, imaju pravo kupiti i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva; kad stanarsko pravo imaju supružnici, da ga mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog te da se takva suglasnost daje se na ugovoru ili u posebnoj ispravi uz ovjereni potpis, a u slučaju uskrate suglasnosti o tome odlučuje sud.

39. Iz sadržaja Odluke Ministarstava obrane, Stambene komisije od 27. svibnja 1997., rješenja o dodjeli stana od 5. studenog 1998. te Ugovora o kupoprodaji stana od 3. veljače 2000. kao i iz očitovanja Ministarstva obrane, samostalnog sektora za stambene poslove od 31. ožujka 2021. proizlazi da 2. tuženik nije bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu niti ga je kupio po osnovi stečenog stanarskog prava niti u ostvarivanju prava koja pripadaju invalidima Domovinskog rata na temelju Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, već mu je stan dodijeljen na korištenje s pravom otkupa kao zaposleniku Ministarstva obrane.

40. Slijedom svih utvrđenih činjenica te uz primjenu materijalnog prava sud zaključuje da pravo 2. tuženika na otkup stana nije pravo koje je stečeno po samom zakonu ispunjenjem zakonskih pretpostavki, već da se radi o pravu koje je 2. tuženiku dano odlukom Ministarstva obrane na temelju ovlaštenja da raspolažu stanovima u vlasništvu Republike Hrvatske i ispunjenjem kriterija na strani 2. tuženika za dodjelu stana kao djelatniku Ministarstva obrane.

41. Tužiteljica je također bila zaposlenica Ministarstva obrane, ali s nižim činom i s manje radnog staža od 2. tuženika, zbog čega su odlučili da će 2. tuženik podnijeti zahtjev za dodjelu stana jer je bilo vjerojatnije da će mu stan biti dodijeljen i to u trenutku kada su već živjeli u izvanbračnoj zajednici.

42. U vrijeme zaključenja braka tužiteljice i 2. tuženika za vrijeme kojeg je kupoprodajom stečen predmetni stan kao i u vrijeme podnošenja ove tužbe, na snazi je bio Obiteljski zakon ("Narodne novine" br. 162/98 - dalje: OBZ).

43. Odredbom čl. 252. OBZ-a propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je odredbom čl. 253. istog Zakona propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

44. Temeljem iskaza tužiteljice i 2. tuženika proizlazi da je stan kupljen sredstvima koja potječu od njihovog zajedničkog rada tijekom trajanja bračne zajednice, pa sud temeljem pravne predmnijeve zaključuje da je predmetna nekretnina suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela.

45. Županijski sud u Zagrebu je rješenjem posl.br. Gž-4105/2024-2 od 19. studenog 2024. ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pos.br. P-1453/2020-71 od 19. siječnja 2024. kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Pošavši od premise da je ovoj parnici prethodio ovršni postupak koji je pokrenuo 1. tuženik protiv 2. tuženika radi namirenja novčane tražbine na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao isključivo vlasništvo 2. tuženika, a da je tužiteljica u tom postupku podnijela izlučni prigovor tvrdeći da je suvlasnica te nekretnine u 1/2 dijela te da u ovom postupku traži da se ovrha na tom dijelu nekretnine proglasi nedopuštenom, drugostupanjski sud je zauzeo stav prema kojem se sukladno čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. br. 91/96., 68/98., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta i 52/25. – dalje: ZVDSP) smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što nije u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga zaštitu prema odredbama zakona te se prema čl. 130. ZVDSP-a vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano te je dao uputu prvostupanjskom sudu da u obnovljenom postupku utvrdi treba li dati prednost načelu da imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka predstavlja bračnu stečevinu supružnika odnosno imovinu stečenu na temelju zakona i da je ta imovina zaštićena od trećih stjecatelja prava na istoj neovisno o tome što bračna stečevina nije ni na koji način evidentirana u zemljišnim knjigama ili prednost treba, ispred stjecanja na temelju zakona, dati načelu povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na vjerovnika koji na temelju tog povjerenja pokreće postupak radi naplate svoje tražbine na nekretnini koja je upisana samo i isključivo kao vlasništvo njegovog dužnika i u odnosu na koju nekretninu nema nikakve evidentirane naznake u zemljišnim knjigama da se radi o bračnoj stečevini. Odgovor na ta pitanja ovisi o utvrđenju savjesnosti i poštenja svih sudionika u predmetnom pravnom odnosu, dakle savjesnost tužiteljice, a jednako tako, i savjesnosti i poštenja 1. tuženika, kao osobe koja je imala određenu novčanu tražbinu spram 2. tuženika, supruga tužiteljice, odnosno je li on znao ili mogao znati da određena prava na predmetnoj nekretnini s osnova bračne ili izvanbračne stečevine, ima i tužiteljica.

46. Radi utvrđivanja navedenih činjenica sud je u nastavku postupka izvršio uvid u spis Općinskog suda u Zagrebu br. P-4826/2008 koji je započeo podnošenjem ovršnog prijedloga na temelju vjerodostojne isprave – računa od 16. prosinca 1998. kojeg je ovrhovoditelj trgovačko društvo DARIO PAOLI d.o.o. ispostavilo ovršeniku, ovdje 2. tuženiku u vezi kupnje namještaja i kućanskih aparata u iznosu od 165.422,02 kune. Ovršenik je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-35709/01 od 12. svibnja 2005. kojim mu je naloženo isplatiti navedeni novčani iznos pobijao prigovorom te je proveden parnični postupak koji je okončan donošenjem presude br. P-4826/08 od 4. prosinca 2009. kojom je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održan na snazi u cijelosti. Temeljem navedene pravomoćne i ovršne presude te Ugovora o cesiji kojim je navedeno potraživanje ustupljeno ovdje 1. tuženiku, podnesen je 15. listopada 2010. u predmetu ovoga suda br. Ovr-4157/2016 prijedlog za ovrhu radi prisilne naplate tražbine zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelje iz iznosa dobivenog prodajom i to nekretnine za koju tužiteljica FZŽ tvrdi da se radi o zajedničkoj bračnoj stečevini nje i njezinog supruga, svakog u 1/2 dijela, zbog čega je kao treća osoba uložila prigovor temeljem čl. 55. Ovršnog zakona.

47. Uvidom u spis Općinskog suda u Zagrebu br. Zs-12558/05 te u izvadak iz knjige položenih ugovora za nekretninu u k. o. [katastarska općina], broj [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška], stambene zgrada [adresa], sagrađena na čest. Br. D.2273/5, po novoj izmjeri čest. Br. 6925 k. o. [katastarska općina], stan na VI. katu-potkrovlje, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe u površini od 96,80 čm, vlasništvo FZ u 1/1 dijela, utvrđeno je da je 8. kolovoza 2005. temeljem zaključka Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv-35709/01 zabilježena ovrha ovrhovoditelja DARIO PAOLI d.o.o. protiv ovršenika FZ.

48. Uvidom u spis ovoga suda br. Z-7360/11 te u izvadak iz zemljišne knjige k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] i to: 4. suvlasnički dio: 47/1000 dijela povezano s vlasništvom trosobnog stana na VI (šestom) katu – potkrovlje, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, ukupne korisne površine 96,80 m2, uknjižen kao vlasništvo FZ u 1/1 dijela, koji se nalazi na zk.č.br. 6925, u naravi stambena zgrada, [adresa], površine 469 m2, ukupno: 469 m2, suvlasnički udio redni broj: 4 (E-4), k. o. [katastarska općina], povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta, a sve upisano u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb proizlazi da je izvršena zabilježba ovrhe na temelju rješenje o ovrsi br. Ovr-3210/2010 od 7. veljače 2011. dana 14. veljače 2011.

49. Sud je radi utvrđivanja relevantnih činjenica u ponovljenom postupku proveo dokaz dopunskim saslušanjem svjedoka MZ te parničnih stranaka.

50. Svjedok MZ je iskazao da ne poznaje gospodina ŠZ, ne sjeća se je li ga ikada susreo na radnom mjestu i nije mu poznato je li ikada dolazio u ured 2. tuženog FZ.

51. Tužiteljica je u bitnom iskazala da je za činjenicu da je pokrenuta ovrha na predmetnoj nekretnini saznala 2012. nakon što joj je suprug rekao da je dobio rješenje. Suprug do 2012. nije poduzimao nikakve pravne radnje u vezi toga stana, a nakon toga sjeća se da joj je rekao da je bio sud u Stubici i da je donesena presuda u njegovu korist. Ne sjeća se u kojem vremenskom periodu se taj postupak vodio, ali se sjeća da je nakon toga gospodin UZ ponovno pokrenuo postupak ovrhe na stanu. U to je vrijeme supruga zastupao odvjetnik Zvonimir Hodak. Dogovorili su se da će to pasivno rješavati. Tvrdi da nije imala nikakvih saznanja o postojanju bilo kakvih pravnih odnosa između supruga i gospodina ŠZ sve do trenutka kada je saznala za ovrhu. Suprug i ona su poznavali gospodina ŠZ od ranije i to od 1994. kada je on dolazio u ured njezinog supruga u MORH-u. Gospodin UZ bio je vanjski suradnik MORH-a i radio je na vanjskim projektima, a od 1997. je zajedno sa njom i njenim suprugom bio u potkrovlju predmetne zgrade te je s njima gledao gdje bi trebao biti njihov stan. U to vrijeme suprug i ona još nisu bili u braku, ali su živjeli zajedno i gospodin UZ je to znao jer se sjeća da im je tom prilikom rekao da im želi sreću u budućem zajedničkom životu. Suprug i ona su se vjenčali 1999. Nije joj poznato je li suprug to rekao gospodinu ŠZ, ali pretpostavlja da je jer je sa njim bio u kontaktu do 2001. Potraživanje s osnova kojeg je pokrenuta ovrha odnosi na neplaćeni namještaj za stan. Sjeća se da je 1999., nakon što su već uselili u stan, gospodin UZ nazvao telefonom i učestalo pitao što je sa tim računom, a ona mu je rekla da ne zna i da to pita njezinog supruga. O tim je razgovorima obavijestila supruga, a on joj je rekao da se ne mora ništa brinuti i da je on to riješio. U periodu od 2000. do 2011. suprugu je dolazila pošta sa suda, međutim kod njih u kući postoji pravilo da svako otvara svoju poštu tako da ne zna sadržaj onoga što je došlo, a budući da je suprug radio u MORH-u i surađivao sa raznim institucijama i sudovima nije joj bilo neobično da mu takva pošta stiže. Ne zna jesu li suprugu u to vrijeme dolazili kakvi pozivi sa suda. Saznala da je stan definitivno "otišao na bubanj" 2012. kada je njezino dijete ušlo uplakano u stan i reklo da se pred zgradom nalazi mnoštvo ljudi te ju je pitalo da li se njihov stan prodaje. Tada im je njezin suprug rekao za predmetnu ovrhu. Nakon toga nije podnijela tužbu protiv gospodina ŠZ i supruga. Nije upisala svoje pravo suvlasništva u stanu u 1/2 u trenutku kada su stan kupili, a niti kasnije jer je poučena primjerom svojih roditelja gdje je sva imovina bila na ocu i smatrala je da time ima i sigurnost budući da se sa suprugom nalazila u braku. U periodu od 1999. do danas nije od supruga tražila da joj prenese suvlasništvo 1/2 stana niti je podnijela tužbu radi utvrđenja prava vlasništva u tom dijelu.

52. Prilikom dopunskog saslušanja tužiteljica je rekla da je ŠZ susrela nekoliko puta u uredu svoga supruga u Ministarstvu obrane dok je mijenjala suprugovu tajnicu i jedan puta kada su se suprug, gospodin UZ i ona našli na kavi, a to je bilo 1997. Razgovaralo se o njihovom useljenju u stan koji je bio u postupku izgradnje. Njezin suprug je rekao da se mora pobrinuti da namjesti taj stan na što mu je gospodin UZ odgovorio da će se on pobrinuti za namještaj, a kada je suprug pitao za plaćanje, rekao je da će to biti poklon od njega za useljenje. Suprug i ona su u tom trenutku već stanovali zajedno u [adresa] te misli da je gospodin UZ to znao je su znali svi u Ministarstvu obrane. Iskazala je da su njezin suprug i gospodin UZ poslovno surađivali. Suprug joj je znao reći da je sa njim bio na ručku ili na kavi, a jesu li bili u prijateljskim ili poslovnim odnosima to treba pitati supruga. Koliko je njoj poznato oni su na taj način surađivali i nalazili se u periodu od 1997. do 2000. kada je njezin suprug otišao u mirovinu. Nije joj poznato je li gospodin UZ ikada bio u njihovom stanu, a ako je, to je moralo biti u trenutku kada ona nije bila prisutna. Poznato joj je da je gospodin UZ protiv njenog supruga vodio postupak pred sudom u Stubici. Zastupao ga je odvjetnik Boris Poturić kojeg poznaje od ranije jer je radio sa njima u MORH-u prije nego je postao odvjetnik. Nije sa njim razgovarala o tom postupku, već je saznala od svog supruga da ga on zastupa. Nakon joj je pročitana rečenica iz ranijeg iskaza od 21. listopada 2025. gdje je izjavila sa se ne sjeća u kojem vremenskom periodu se taj postupak vodio, ali da je nakon toga gospodin UZ ponovno pokrenuo postupak ovrhe na stanu te da pojasni na što je mislila kada je izjavila da je ponovno pokrenut postupak, iskazala je da osim za postupak pored sudom u Stubici nije znala za neki drugi postupak te da joj je suprug nakon što je taj postupak okončan rekao da ga je gospodin UZ ponovno tužio, misli zbog računa za namještaj, i na to je mislila prilikom davanja svog iskaza. Kada joj je predočen sadržaj dostavnice u ovršnom postupku ovog suda Ovrv- 35709/01 na koju je sudski dostavljač prilikom pokušaja dostave prijedloga za ovrhu da je 28. studenog 2006. zabilježio da je zvonio na portafon na adresi ovršenika FZ i da mu se javila ženska osoba navodeći da čuva djecu te da nitko nije otvorio vrata, iskazala je da se možda radilo o njezinoj nećakinji ili sestri jer su jedino one čuvale njihovu djecu.

53. 1. tuženik je iskazao da je gospodina FZ upoznao kada je radio jedan posao za MORH-u, a gospodin F koji je bio građevinar ga je angažirao kao vanjskog suradnika. U to vrijeme se bavio uređenjem interijera te je nabavio namještaj za MORH, a gospodin FZ ga je tada pitao da li bi i njemu mogao nabaviti namještaj za njegov stan. Pristao je, o tome izradio projekt i naručio mu je namještaj, međutim on taj namještaj nije platio, rekao je da nema novaca. To se dešavalo 1998. Kasnije se u nekoliko navrata čuo sa gospodinom FZ kada ga zvao radi plaćanja računa, međutim on ga je počeo izbjegavati pa ga je morao tužiti. Taj spor vođen je u Zagrebu. U Stubici je vođen kazneni postupak jer je gospodina FZ i kazneno prijavio. Ovršni postupak pokrenut je nakon što je presuda Zagrebačkog suda postala pravomoćna ali kada je to bilo, ne zna. Nije mu poznato je li supruga gospodina FZ, ovdje tužiteljica znala za dug zbog neplaćenog namještaja. Nije znao da gospodin FZ ima suprugu odnosno familiju niti da je dobio dijete jer se nisu privatno družili. Nikada nisu odlazili na ručkove niti u kafić na kavu. Susreli su se samo jednom kada je on angažiran kao suradnik na projektu kojeg su vodili MORH i gospodin F odnosno njegova firma te još nekoliko puta kasnije u vezi dogovora o opremanja njegovog stana. Ne sjeća se točnog perioda u kojem je surađivao sa MORH-om ali to je moglo biti negdje od 1996. pa naredne 2 – 3 godine. Zbog tih poslova dolazio je u zgradu MORH-a, a sastajao se i izvan zgrade sa arhitektima iz MORH-a. Ne zna koliko često je dolazio, možda jednom u nekoliko mjeseci, ovisno o potrebi. Nije točno ono što je rekla tužiteljica da je sa njom i njezinim suprugom išao gledati potkrovlje u kojem je trebao biti njihov stan. Bio je u tom potkrovlju kada je namještaj dovezen sa gospodinom F koji je tamo obavljao građevinske radove, a misli da tužiteljicu nikada nije susreo. Kada su dopremali namještaj taj stan nije bio useljen već se radilo o gradilištu. Nije bio pozvan na vjenčanje 2. tuženika i ovdje tužiteljice i nikada nije bilo govora o poklonu namještaja o čemu postoji i pravomoćna presuda.

54. 2. tuženik je iskazao da njegova supruga nije upisala pravo vlasništva s osnove bračne stečevine u zemljišnim knjigama jer nije bila prisutna na komisiji koja mu je dodijelila stan na korištenje. Prije pokretanja ovršnog postupka, a niti nakon toga nije zahtijevala uknjižbu svog suvlasništva na stanu odnosno nije u vezi sa tim pokretala nikakve sudske postupke. Međutim to ne mijenja na stvari činjenicu da je ona suvlasnica stana s osnova bračne stečevine. Gospodina ŠZ je upoznao 1994. u Šimunima, a sljedeće 1995.godine on je boravio u [adresa] u Hotelu Loža koji hotel je opremao sa namještajem, dok je on bio potpredsjednik nadzornog odbora trgovačkog društva Turist Novalja koji je bio vlasnik tog hotela. Nakon toga gospodin UZ bio je kod njega doma u stanu i potkrovlju koji je predmet ovog spora i to 1997. kada taj stan još nije bio dovršen. Bili su prisutni gospodin UZ, tužiteljica i 1. tuženik koji je obećao nabaviti namještaj za opremanje toga stana, nakon čega su sve troje otišli na kavu i tu im je gospodin UZ rekao da će im namještaj za stan pokloniti za useljenje. U tom trenutku njegova sadašnja supruga i on još nisu bili vjenčani, ali je gospodin UZ znao da je ona njegova buduća supruga i znao je da je rođeno njihovo zajedničko dijete jer je dolazio k njemu u ured u vrijeme dok je tužiteljica bila u drugom stanju i on ju je i susreo u njegovom uredu kada je mijenjala njegovu tajnicu, dok je bila u visokom stupnju trudnoće. Sa gospodinom P se susretao, nalazili su se u kafićima na kavi i dolazio je u njegov ured. Imao je col tablice na svom vozilu marke Mercedes Genscher i trebao je parkirno mjesto kao štićena osoba te mu je to isposlovao uz odobrenje nadležne osobe. Gospodin UZ je znao i kada se oženio sa svojom suprugom. Trebao je doći na vjenčanje u Općinu, međutim ispričao se i nije došao. Rekao je da u periodu od 2000. pa nadalje nije dobio nikakvu poštu od suda u vezi postupka koji je gospodin UZ pokrenuo protiv njega. Njegova supruga je znala samo za kazneni postupak koji se vodio protiv njega pred kaznenim odjelom Općinskog suda u Stubici jer ga je gospodin UZ prijavio za kazneno djelo prevare. Za zastupanje u kaznenom postupku pred Općinskim sudom u Stubici angažirao je odvjetnika Poturića. U tom postupku su saznali da je gospodin UZ protiv njega pokrenuo ovršni postupak te je odvjetnik Poturić to išao provjeriti i nastavio ga zastupati u ovršnom postupku. Svojoj supruzi je rekao da je gospodin UZ protiv njega pokrenuo postupak pred sudom u Stubici, ali joj nije rekao za ovršni postupak pred sudom u Zagrebu jer je imao puno posla i to mu je nekako promaknulo. Supruga je saznala za ovrhu na stanu tako što su neki ljudi došli do vrata od ulaza u zgradu i pitali za stan FZ na VI. katu koji je na prodaju upravo u trenutku kada je naišlo njihovo dijete koje se vraćalo iz škole te je ono reklo majci za te ljude. Radilo se o sudskoj komisiji od koje ja tražio da mu pokažu rješenje suda o provođenju ovrhe ali oni to rješenje tada nisu imali.

55. Slijedom provedenih dokaza utvrđeno je da u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu u ovršnom postupku broj Ovr-4157/16 (ranije Ovr-3210/10) dana 15. listopada 2010. i zabilježbe navedene ovrhe u zemljišnom knjigama tužiteljica nije bila upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine niti je u zemljišnim knjigama na bilo koji način bilo evidentirano odnosno predbilježeno ili zabilježeno njezino pravo vlasništva stečeno temeljem zakona.

56. Tužiteljica i 2. tuženik tvrde da je 1. tuženik još u periodu kada je nastalo sporno potraživanje znao da je isti nalaze u izvanbračnoj zajednici u kojoj je rođeno dijete, a nakon toga i u braku jer se u tom periodu intenzivno družio sa 2. tuženikom, dolazio u njegov ured u MORH-u te tamo susreo i tužiteljicu koja je mijenjala njegovu tajnicu, a kasnije 1997. zajedno sa njima bio u potkrovlju zgrade na adresi [adresa] i razgledavao njihov stan koji tada još nije bio dovršen te im obećao nabaviti namještaj za stan, nakon čega da su sve troje otišli na kavu kada im je 1. tuženik i obećao da će im namještaj pokloniti za useljenje. Tužiteljica je naknadno promijenila svoj iskaz u tom dijelu i rekla da joj nije poznato da bi 1. tuženik ikada bio u njihovom stanu, a ako je, da je to moralo biti dok ona nije bila prisutna. Osim ove nedosljednosti u iskazu tužiteljice, valja reći da sud nije povjerovao niti njezinom iskazu u dijelu gdje tvrdi da joj nije bilo poznato da se vodio parnični postupak protiv njenog supruga ovdje 2. tuženika u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj P-4826/2008, a potom ni ovršni postupak u predmetu Ovr-4157/2016 (ranije Ovr-3210/10) u vezi neplaćenog računa za isporučeni namještaj te da je za to saznala tek u trenutku kada je sudska komisija izašla na teren radi izvršenja ovrhe, dok s druge strane tvrdi da je znala da je vođen kazneni postupak kojeg je 1. tuženik pokrenuo protiv 2. tuženika, njezinog supruga pred Općinskim sudom u Stubici. Ovo s toga što je tužiteljica znala da je njezin suprug naručio namještaj za njihov stan od trgovačkog društva DARIO PAOLI d.o.o. čiji je 1. tuženik bio zakonski zastupnik, taj im je namještaj isporučen, a tužiteljica je iskazala da je 1. tuženik u više navrata zvao telefonom i učestalo pitao što je sa tim računom te ga je ona upućivala na supruga, a bilo joj je poznato i koji odvjetnici zastupaju supruga u navedenim parničnim postupcima. Sud drži da nije životno niti logično da bi 2. tuženik svojoj supruzi rekao da je 1. tuženik protiv njega pokrenuo kazneni postupak zbog kaznenog djela prijevare radi neplaćenog računa za namještaj pred Općinskim sudom u Stubici, a da joj nije rekao da se vodi parnični postupak i kasnije ovršni postupak pred ovim sudom, pri čemu je potpuno neuvjerljiv njegov iskaz kada navodi da je razlog tome što je imao puno posla pa mu je to nekako promaknulo. S toga sud zaključuje da je tužiteljica zasigurno znala da se vodi i parnični postupak, ali usprkos tome niti prije, a niti kasnije nije poduzela niti jednu pravnu radnju kojom bi svoje pravo vlasništva stečeno temeljem zakona učinila vidljivim trećim osobama u zemljišnoj knjizi. Prigovor treće osobe podnijela je tek tijekom ovršnog postupka u predmetu Ovr-4157/2016 i to 16. veljače 2012., zbog čega sud zaključuje da je isticanje tog njezinog prava usmjereno isključivo na sprječavanje namirenja tražbine 1. tuženika.

57. S druge strane tužiteljica ničim nije dokazala da je 1. tuženik znao za postojanje njezinog prava na navedenoj nekretnini. Navedena tvrdnja proizlazi isključivo iz iskaza nje i njezinog supruga koji su oboje zainteresirani za ishod parničnog postupka, dok ista tvrdnja nije potkrijepljena nikakvim drugim dokazima.

58. Nadalje, iz sadržaja predmeta Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4826/08 u kojem se 2. tuženik kao tužena strana držao izuzetno pasivno, pa se tako nije odazvao ni pozivu suda za saslušanje, proizlazi da sud nije prihvatio njegove tvrdnje iznesene u prigovoru protiv platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi broj Ovrv- 35709/2001 kojim je započeo navedeni postupak, da sporni račun nije dužan platiti jer da se radilo o poklonu, slijedom čega je donesena presuda kojom je platni nalog kojim je ovdje 2. tuženiku naloženo da plati iznos naveden u spornom računu održan na snazi u cijelosti. Temeljem te činjenice proizlazi da se radilo o poslovnom odnosu između stranaka zbog čega je sud u ovom postupku povjerovao iskazu 1. tuženika kada je naveo da nije bio upoznat sa privatnim odnosno obiteljskim životom 2. tuženika, pogotovo iz razloga jer je predmetni pravni posao sklopljen u vrijeme dok se tužiteljica i 2. tuženik još nisu nalazili u braku.

59. Temeljem navedenih utvrđenja, sud zaključuje da je 1. tuženik bio savjestan i postupao u dobroj vjeri prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu protiv 2. tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude ovoga suda br. P-4826/08 od 4. prosinca 2009. i Ugovora o cesiji od 13. veljače 2008. koji se vodi pod brojem Ovr-4157/2016 (ranije Ovr-3210/10) te da ga štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige iz odredbe čl. 130. st. 2. ZVDSP-a prema kojem se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Stoga sud zaključuje da u ovom slučaju valja dati prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na vjerovnika koji na temelju tog povjerenja pokreće postupak radi naplate svoje tražbine na nekretnini koja je upisana samo i isključivo kao vlasništvo njegovog dužnika i u odnosu na koju nekretninu nema nikakve evidentirane naznake u zemljišnim knjigama da se radi o bračnoj stečevini.

60. S obzirom na izneseno sud zaključuje da ne postoje uvjeti propisani u 55. Ovršnog zakona koji bi sprječavali ovrhu na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine od 1/2 dijela, zbog čega je odlučeno u izreci presude.

61. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a tako što je sud priznao 1. tuženiku pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku odmjeren temeljem Tbr 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. – dalje: OT) i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8.1 OT), za zastupanje na ročištima od 11. prosinca 2013., 5. veljače 2014., 12. listopada 2020., 18. svibnja 2021., 13. listopada 2021., 24. svibnja 2023., 5. rujna 2023., 27. studenog 2023., 9. srpnja 2025., 21. listopada 2025., 26. siječnja 2026. i 14. travnja 2026. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 9.1 OT), za zastupanje na ročištu od 2. ožujka 2022. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9.2 OT), za pristup na ročište 2. veljače 2021. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.5 OT), za pristup na ročište za objavu presude od 28. veljače 2014. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. OT), za sastav podnesaka od 22. rujna 2021. i 25. srpnja 2025. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 8.1 OT), za sastav žalbe na presudu od 17. ožujka 2014. i od 2. veljače 2024. u iznosima od po 625,00 eura (Tbr. 10.2 OT), za sastav revizije od 29. ožujka 2016. u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 10.5 OT) uvećan za PDV od 25%, trošak sudske pristojbe na žalbu od 17. ožujka 2014. u iznosu 626,45 eura, trošak pristojbe na žalbu od 2. veljače 2024. u iznosu od 313,22 eura te trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 626,45 eura ili ukupno 13.377,17 eura.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno Županijskom sudu u Zagrebu.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. I. tuženika

- pun. II. tuženika