Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj P-236/2024-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Sladakoviću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Metke Hrga, odvjetnice u Poreču, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dio odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu br. 326-2/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 05.01.2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to

dio odredbe u čl. 2.1. koji glasi:

'' CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. ''

dio odredbe iz čl. 3.2. koja glasi .

„(...)po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. dio odredbe u čl. 4.3. koji glasi :

„(...) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovoru o kreditu br. 326-2/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 05.01.2006. godine o ugovaranju troškova naknade i obrade kredita, a koja glasi:

„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita.“

dio odredbe u čl. 18.3. koji glasi :

„(...)odredbe i Tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.(...)“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.637,66 EUR-a (tisuću šesto trideset sedam eura i šezdeset šest centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

- 05.1.2006. do isplate za iznos od 163,72 EUR-a,

- 31.10.2008. do isplate za iznos od 0,60 EUR-a,

- 31.12.2008. do isplate za iznos od 4,95 EUR-a,

- 31.1.2009. do isplate za iznos od 6,58 EUR-a,

- 28.2.2009. do isplate za iznos od 7,97 EUR-a,

- 31.3.2009. do isplate za iznos od 4,43 EUR-a,

- 30.4.2009. do isplate za iznos od 5,05 EUR-a,

- 31.5.2009. do isplate za iznos od 2,39 EUR-a,

- 31.6.2009. do isplate za iznos od 0,92 EUR-a,

- 31.7.2009. do isplate za iznos od 1,16 EUR-a,

- 31.8.2009. do isplate za iznos od 2,66 EUR-a,

- 30.9.2009. do isplate za iznos od 1,13 EUR-a,

- 31.10.2009. do isplate za iznos od 1,09 EUR-a,

- 30.11.2009. do isplate za iznos od 3,11 EUR-a,

- 31.12.2009. do isplate za iznos od 4,94 EUR-a,

- 31.1.2010. do isplate za iznos od 7,55 EUR-a,

- 28.2.2010. do isplate za iznos od 6,94 EUR-a,

- 31.3.2010. do isplate za iznos od 10,49 EUR-a,

- 30.4.2010. do isplate za iznos od 9,82 EUR-a,

- 31.5.2010. do isplate za iznos od 11,67 EUR-a,

- 30.6.2010. do isplate za iznos od 22,46 EUR-a,

- 31.7.2010. do isplate za iznos od 20,13 EUR-a,

- 31.8.2010. do isplate za iznos od 27,25 EUR-a,

- 30.9.2010. do isplate za iznos od 24,79 EUR-a,

- 31.10.2010. do isplate za iznos od 20,83 EUR-a,

- 30.11.2010. do isplate za iznos od 29,19 EUR-a,

- 31.12.2010. do isplate za iznos od 39,82 EUR-a,

- 31.1.2011. do isplate za iznos od 32,29 EUR-a,

- 28.2.2011. do isplate za iznos od 35,19 EUR-a,

- 31.3.2011. do isplate za iznos od 31,83 EUR-a,

- 30.4.2011. do isplate za iznos od 32,44 EUR-a,

- 31.5.2011. do isplate za iznos od 46,66 EUR-a,

- 30.6.2011. do isplate za iznos od 42,79 EUR-a,

- 31.7.2011. do isplate za iznos od 66,85 EUR-a,

- 31.8.2011. do isplate za iznos od 68,95 EUR-a,

- 30.9.2011. do isplate za iznos od 47,11 EUR-a,

- 31.10.2011. do isplate za iznos od 46,91 EUR-a,

- 30.11.2011 do isplate za iznos od 46,25 EUR-a,

- 31.12.2011. do isplate za iznos od 48,56 EUR-a,

- 31.1.2012. do isplate za iznos od 51,99 EUR-a,

- 29.2.2012. do isplate za iznos od 52,26 EUR-a,

- 31.3.2012. do isplate za iznos od 50,33 EUR-a,

- 31.4.2012. do isplate za iznos od 50,43 EUR-a,

- 31.5.2012. do isplate za iznos od 52,52 EUR-a,

- 30.6.2012.do isplate za iznos od 51,02 EUR-a,

- 19.7.2012. do isplate za iznos od 341,64 EUR-a,

koja kamatna stopa od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.srpnja 2015. godine iznosi visinu eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.prosinca 2022. godine visinu prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. godine do 29.prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna kamatna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr.),

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 948,00 eura (devetsto četrdeset osam eura), sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos dosuđenog troška teče od donošenja odluke o trošku pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna kamatna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr.), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika (HYPO ALPE ADRIA BANK d.d.) kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 326-2/2006, kojim ugovorom mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.230,00 CHF. Navodi da se je nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, odnosno od početka otplate kredita pa nadalje, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, a u vrijeme zaključenja ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da ga je propustio u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, shodno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018, nakon izjavljene revizije od strane tuženika (i tužitelja) na navedenu odluku Visokog trgovačkog suda RH (Pž-6632/17 od 14.06.2018.) koja revizija je odlukom Vrhovnog suda RH od 03.09.2019. pod posl.br. Rev 2221/18-11, odbijena kao neosnovana u korist tužitelja, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, u ovom slučaju tužitelja, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Tvrdi da se tuženik, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Navodi da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Smatra da ono o čemu ga je tuženik trebao informirati jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na njegovu štetu tužitelja. Nadalje da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Pojašnjava da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne i tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Da Hrvatska narodna banka kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju Hrvatske narodne banke. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Zatim da poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to ne zna, niti to može znati. Obzirom da nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Zbog toga jer se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a on kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, predložio je da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Pojašnjava da su sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl.81., čl.82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) te čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine, br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), a ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Ukazuje na odredbe. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetne kredite znatno preplatio. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Tužitelj smatra da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu uz valutu CHF pa je zato predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos te da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći, obzirom je to jedini navedeni parametar koji je tužitelju bio poznat prilikom sklapanja ugovora, s time da na svaki pojedini utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Pored navedenog, tužitelj smatra da su nepoštene i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se određuje pravo kreditoru da od iznosa kredita odbije i od tužitelja naplati jednokratne troškove naknade obrade u bilo kojem iznosu, zbog čega su i navedene odredbe Ugovora ništetne te da joj je zato kreditor dužan isplatiti navedeni iznos zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća istog (naplate) pa do isplate istog tužitelju. Navodi da nema svu potrebnu dokumentaciju radi čega se je obratio tuženoj sa zahtjevom za povrat sredstava i dostavom dokumentacije, ali da tuženik tome nije udovoljio. Stoga pojašnjava da zbog navedenog u ovom trenutku nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev prije nego sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, a nakon čega će tužitelj odrediti preciznu visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom.

Tužitelj je naveo da je u konkretnom slučaju učinjena konverzija sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu, međutim na ročištu održanom dana 04. lipnja 2024. ispravio je historijat svoje tužbe na način da je naznačio da stranke nisu sklopile dodatak ugovora o kreditu kojim je učinjena konverzija.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužba podnesena dana 14.lipnja 2023. godine, te ističe materijalnopravni prigovor zastare. Pojašnjava da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što da znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14. lipnja 2018. nastupila zastara potraživanja. Protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Da se prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Da je ova tužba ujedno prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Navodi da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Ističe da rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme da ne može ići njemu na teret. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Tvrdi da tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastup ila je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, da se je na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov, te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, da citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Da tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Nadalje navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može n iti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. S obzirom na navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time da propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, da članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju da nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanju, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Pojašnjava da se ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Navodi da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Pojašnjava da se oba uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Smatra da je sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Zaključuje da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena, kao što je i danas. Tvrdi da je općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdio i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula BM i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Smatra da u trenutku sklapanja nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P - 1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Zatim navodi da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Stoga tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra BM i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Nadalje ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već da odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Da kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita temeljem čega ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja su prethodno naznačene u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga da jasno proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Osim toga, da članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Stoga da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Smatra da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe ili raskida ugovora. Radi utvrđenja da li se radi o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, smatra da je potrebno utvrditi dvije stvari procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da li ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Tvrdi da se oba uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Na kraju osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi provedbi vještačenja prije no što tužitelj određeno postavi tužbeni zahtjev. Predložio je da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: metodologiju promjene kamatnih stopa Hypo Alpe Adria Bank d.d. (36-37), obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita (317-318), otplatni plan (320-321), pregled prometa (322-330), obavijest o promjeni kamatnih stopa (331), specifikaciju uplata (332-332), otplatni plan (336-341), saslušao je tužitelja (360), pročitao nalaz i mišljenje Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (376-385), te očitovanje Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (414).

4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

5.U ovom postupku nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika (Hypo Alpe Adria Bank d.d.) kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 326 - 2/2006 dana 05. siječnja 2006. na iznos od 17.230,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita , na rok otplate od 84 mjeseca. Nije ni sporno da je za vrijeme otplate predmetnog Ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja na način da je isti rastao. Nadalje nije sporno da je tim ugovorom ugovoren trošak naknade i obrade kredita koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita .", koji trošak je naplaćen.

6. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li su odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te na naknadu za obradu kredita ništetne. Zatim je bilo potrebno utvrditi iznos razlike po osnovi promjene tečaja CHF primjenjujući tečaj CHF na dan isplate kredita u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno plaćeni, kao i iznos jednokratnih troškova obrade kredita.

7.Prije svega bilo je potrebno raspraviti da li tužitelj ima pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tužena u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarsk i franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tužena u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a-502.h Zakona o parničnom postupku (NN SL SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, NN

53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 – u nastavku ZPP) i čl. 131.-141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj pravnoj stvari može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Predmetni Ugovor o kreditu od 05. siječnja 2006. predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koji se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

S tim u vezi sud je saslušao tužitelja (360) koji je u svom iskazu izjavio da je bio zaposlen u Agrokoki Pula, te je preko tada Hypo Alpe Adria Bank d.d. primao plaću. Radi radi toga obratio se je toj banci kako bi podigao kredit jer je namjeravao kupiti auto. Službenica u banci mu je rekla da u ponudi imaju dvije vrste kredita, jedan vezan uz valutu Euro, a drugi vezan uz valutu CHF. Izračunala je rate po oba kredita koje su od prilike bile podjednake, s time da je rata kredita vezana uz valutu Euro bila neznatno veća. Međutim službenica mu je rekla da mu je povoljniji kredit vezan uz valutu CHF. Banka je pripremila ugovor o kreditu kojeg je pročitao, ništa posebno nije pitao. Bilo mu je bitno da dobije novac, a ni službenica banke mu nije ništa pojašnjavala. Bio je i kod javnog bilježnika koji mu je isto tako pročitao ugovor, ali nije ništa pojašnjavao. Još je izjavio da je predmetnim ugovorom ugovorena naknada troškova i obrade kredita, ali ni o toj odredbi mu ništa nije posebno objašnjeno. Pojasnio je da je auto kupio za potrebe svoje obitelji, a kredit da je on otplaćivao.

Sud je u potpunosti prihvatio iskaz tužitelja kao jasan, logičan i uvjerljiv koji je u skladu s drugim provedenim dokazima, odnosno utvrđenjima iz naprijed navedenih presuda.

Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne. Osim toga iz navedenog iskaza tužitelja jasno proizlazi da je on iznos koji je dobio iz predmetnog kredita upotrijebio za kupnju automobila, koji automobil služi njemu i njegovoj obitelji za svakodnevne potrebe. Stoga su neosnovani navodi tuženika da on ne bi bio potrošač u smislu naprijed navedenog.

Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli su ništetne.

Nadalje, namjena kredita, u konkretnom slučaju za kupnju osobnog automobila nije od utjecaja na naprijed navedena utvrđenja s obzirom da se navedene presude odnose i na ovakve ugovore i to iz razloga što se je njima odlučivalo o ugovornim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su banke koristile u svim takvim ugovorima, pri čemu nije od važnosti namjena kredita.

8.Što se tiče odredbe ugovora koja se odnosi na naknadu za jednokratnu obradu kredita sud zaključuje da tužitelj s tuženikom i u vezi te odredbe nije pojedinačno pregovarao što znači da na nju nije imao utjecaj kao niti na njezin sadržaj.

Naime, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovornog mehanizma tako da se na temelju točnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Nadalje, iz sporne ugovorne odredbe kao i iz cijelog ugovora ne proizlazi opravdanost ugovaranja takve naknade (u postotku od odobrenog iznosa kredita). Ona ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, kao ni pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradom kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

Sve to ukazuje na činjenicu da je sporna odredba ništetna jer ju je kao i cijeli ugovor pripremio tuženik o kojoj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, koja odredba nije bila jasna niti razumljiva i kao takva je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Neosnovano tuženik navodi da tužitelj u ovom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Naime odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) kao ni tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/02, 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbama. Dakle, iako tuženik pravilno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9. Preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu kod valutne klauzule predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početnog isplatnog tečaja za švicarski franak i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, a trošak obrade kredita je jednokratan koji je plaćen prilikom podizanja kredita.

10.Radi tog utvrđenja sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb koji su u svom nalazu (366-372) izvršili obračun te utvrdili da su uslijed promjene tečaja CHF-a nastale razlike, te da ukupna razlika iznosi 1.473,94 eura, a naknada za obradu kredita iznosila je 163,72 eura.

Tužitelj se je očitovao na takav nalaz i mišljenje na način da ga je prihvatio te je u skladu s njime i konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbe koje se odnose na matematički izračun.

11.Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao jasan, logičan i stručan na koji parnične stranke nisu imale primjedbi. Što se tiče izračuna negativne razlike valutnog tečaja po prijedlogu tuženika, tuženik istu nije zatražio do zaključenja prethodnog postupka i ona nije predmetnom zahtjeva niti tužitelja niti tuženika iz kojeg razloga nije bilo osnove da se takav zadatak naloži vještaku. Naime, tuženik je tek po provedenom vještačenju, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prebijanja što nije dopušteno (članak 288.a stavak 6. Zakona o parničnom postupku - Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP).

12. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednokratne naknade za obradu kredita, tuženik je sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) odnosno u skladu sa čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., u nastavku ZOO/05) dužan vratiti tužitelju iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj bio obavezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja, te iznos jednokratne naknade za obradu kredita.

13. Tuženik je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/05 dužan tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05.

14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

15. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno završen u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (14. lipnja 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Što se tiče zastare na potraživanje za jednokratnu naknadu za obradu kredita navodi se da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je ovom presudom utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe zastara nije nastupila.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.637,66 eura, te s obzirom da je tužitelja zastupa punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužitelju priznao zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 37,50 eura, trošak zastupanja na ročištima: dana 04. lipnja 2024. u zatraženom iznosu od 75,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na taj iznos tj. 18,75 eura, 26. ožujka 2025. u zatraženom iznosu od 150,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na taj iznos tj. 37,50 eura, 28. travnja 2026. u zatraženom iznosu od 150,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na taj iznos tj. 37,50 eura, te trošak sastava podneska od 02. srpnja 2025. u zatraženom iznosu od 75,00 eura, trošak PDV-a od 25% a taj iznos tj. 18,75 eura, zatim trošak putovanja na održana ročišta od [adresa] do Poreča i nazad (61 km x 2 x 0,50 eura) u iznosima od po 61,00 eura, što za tri ročišta iznosi 183,00 eura i trošak parkinga u iznosima od po 5,00 eura što za tri ročišta iznosi 15,00 eura, ukupno 948,00 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak izbivanja njegovog punomoćnika iz pisarnice kao ni trošak cestarine s obzirom da se ne radi o nužnom trošku koji je bio potreban za vođenje ovog postupka.

17.Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 22. svibnja 2026.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude.