Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-502/2025-12

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, I. Gundulića 2, protiv OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, kao tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate.nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9. travnja 2026. godine, u nazočnosti tužitelja LĐ uz punomoćnika Ivana Kalauza, odvjetnika iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 22. svibnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 5. Ugovora o kreditu br. 53443/06 od 13. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja i Societe Generale - Splitska banka d.d. kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11. Ugovora o kreditu br. 53443/06 od 13. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja i Societe Generale - Splitska banka d.d. u dijelu u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju LĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 453,40 eur (četiristotinepedesettrieuraičetrdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 140,99 eur od 18.10.2006. do isplate,

- na iznos od 312,41 eur od 27.05.2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.287,04 eura (tisućudvijestotineosamdesetsedameuraičetiricenta) , sa zateznim kamatama, od 22. svibnja 2026. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa prednikom tuženika Societe Generale – Splitskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 53443/06 dana 13. listopada 2006., na iznos od 23.300,00 CHF, s rokom otplate na 84 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

2. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu, dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, te je stoga navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 – dalje NN 96/03) koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

2.1. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a imajući u vidu odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), po kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbu prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista unaprijed bila formulirana od strane trgovca. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita, u ovom slučaju tužitelju, a kod prijevremene otplate kredita, nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita i tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, osobito stoga što se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Isti je uglavak o naknadi za prijevremenu otplatu kredita također protivan kogentnim odredbama zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora i sve ono što vrijedi i što je u ovom obrazloženju naznačeno za naknadu za obradu kredita vrijedi i za odredbu ugovora za prijevremenu otplatu kredita, a što se ovdje radi nepotrebnog ponavljanja izostavlja.

4. Dakle, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i temeljem ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 17. listopada 2006. naplatio od tužitelja iznos od 233,00 CHF / 1.062,29 HRK, što preračunato u eure po fiksnom tečaju konverzije (1eur = 7,5345 kuna) iznosi 140,99 eura a temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je 26. svibnja 2011. naplatio od tužitelja tužitelja iznos od 382,25 CHF / 2.353,86 HRK, što preračunato u eure po fiksnom tečaju konverzije (1eur = 7,5345 kuna) iznosi 312,41 eura, a što je vidljivo iz dopisa tuženika od 11. rujna 2025., kojeg je tuženik dostavio na zahtjev tužitelja.

6. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe.

6.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima).

6.2. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 453,40 eura (140,99 eura temeljem naknade za obradu kredita i 312,41 euro temeljem naknade za prijevremenu otplatu), za koji iznos je umanjena imovina tužitelja.

6.3. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate.

7. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 5. Ugovora o kreditu 53443/06 od 13. listopada 2006., te odredbu točke 11. navedenog ugovora i obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene a time i ništetne, a što tuženik smatra da tome nije tako, izričito se tim tvrdnjama protivi te predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti.

8.1. Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja a ovisno radi li se o naknadi štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima i neovisno radi li se o subjektivnom ili objektivnom roku tada je za većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa tužitelja taj rok protekao. Ako bi se radilo o povratu mjesečnih anuiteta tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima koji primjenjuje zastarni rok od 3 godine i tada se svakako radi o zastari tužiteljevog potraživanja. Nadalje, u odnosu na stjecanje bez osnove tuženik upire na stajalište izraženo u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 u kojoj je navedeno da se radi o petogodišnjem zastarnom roku koji bi u ovom konkretnom našem predmetu počeo teći od 14. listopada 2006. kao danom sklapanja Ugovora o kreditu, dok je tužba podnesena tek 19. rujna 2025., te se ovdje svakako radi o zastari.

9. Tuženik također ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, budući se kao vrijednost premeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, te time predlaže sudu da postupi sukladno odredbi članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku i da utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 453,40 eura, koliko iznosi vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva kojeg tuženik i ne osporava.

10. Nadalje, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen člankom 5. Ugovora o kreditu i potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka, te tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita te su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive pa i uobičajene za ugovor o kreditu, pa se u tom kontekstu tuženik poziva na članak 1112. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, po kojem čak i da su ugovorne odredbe iz nekog razloga u ovom postupku utvrđene ništetnima tada tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

11. Isto tako tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je određena člankom 11. predmetnog ugovora o kreditu i poziva se na članak 342. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima i na članak 1021. istoga zakona, te na komentar Zakona o obveznim odnosima iz studenog 2014. godine. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se bilanca tuženika s obzirom da tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja te zbog svega navedenog tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene a takvo stanje bilance je zabranjeno te se sankcioniraju na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati.

12. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

13. Tužitelj se svojim podneskom od 16. listopada 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te ističe kako je vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.780,41 eur, jer se u ovom postupku raspravlja i u pogledu kondemnatornog i u pogledu deklaratornog zahtjeva, jer za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,01 euro, a za kondemnatorni dio iznosi 453,40 eura, pa zbroj oba tužbena zahtjeva iznosi 1.780,41 eur, koliko iznosi ukupna vrijednost predmeta spora, a sve sukladno članku 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

13.1. Prigovor zastare smatra neosnovanim te se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sjednici Odjela 30. siječnja 2020., na način da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.2. U odnosu na ostale prigovore koje je istaknuo tuženik u odgovoru na tužbu poziva se na relevantnu sudsku praksu i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 34 Gž-1288/2023-3 od 9. svibnja 2023., u presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022., u presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž 358/2023-2 od 23. svibnja 2023., u presudu Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž 486/2023-2 od 15. lipnja 2023., u presudu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-505/2025- 11 od 4. lipnja 2025., u presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž - 2796/2024-3 od 19. ožujka 2025., u presudu Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

13.3. Vezano za navode tuženika kako tuženik ima pravo zahtijevati popravljanje štete koja je nastala tužiteljevom prijevremenom otplatom tužitelj ističe kako je odredbom članka 1068. stavkom 4. Zakona o obveznim odnosima propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je prema ugovoru trebao biti vraćen.

13.4. U odnosu na navod tuženika vezano za iznos ulazne naknade tužitelj navodi kako u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1 % niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, jer da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

13.5. Uz sve navedeno, tužitelj ističe kako prednik tuženika prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo niti o jednoj spornoj odredbi ugovora jer se radilo o dijelu standardnog tipskog ugovora o kreditu koji je izrađen od strane prednika tuženika, pri čemu tužitelj nije bio u mogućnosti niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora, pa je posljedično takva ugovorna obveza dovela do neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu prema banci. U tom dijelu se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

14. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda dana 8. siječnja 2025. tuženik je istaknuo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te naveo da je stoga nepotrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ali je i dalje osporavao osnovanost zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ostao je kod prigovora zastare, kao i kod prigovora visine vrijednosti predmeta spora.

14.1. Nasuprot njemu tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod postavljene vrijednosti predmeta spora, a sve sukladno članku 37. stavku 1. Zakona o parničnom postupku.

15. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u preslik ugovora o kreditu, broj 53443/06, od 13. listopada 2006. zaključen između tužitelja i prednika tuženika, sa lista 6 do 8 spisa, dopis tuženika od 11. rujna 2025. u kojem se potvrđuje da je naplaćena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, sa lista 10 spisa, presliku obračuna prijevremene otplate kredita od 26. svibnja 2011., sa lista 11 spisa, presliku odluke ŽS u Rijeci broj Gž-354/2024-4 od 23. siječnja 2025., sa lista 23 do 27 spisa, odluku ŽS u Zagrebu broj Gž 1445/2024-2 od 21. svibnja 2024., sa lista 28 do 31 spisa, odluku ŽS u Zagrebu, broj Gž 2962/2023-2 od 14. svibnja 2024., sa lista 32 do 36 spisa, odluku ŽS u Puli-Pola, broj Gž-1219/2025-2 od 22. rujna 2025., sa lista 38 do 41 spisa, odluku ŽS u Zagrebu broj Gž-2047/2022 od 8. studenog 2022., odluku ŽS u Zagrebu broj Gž-4245/2022 od 4. travnja 2023., odluku ŽS u Varaždinu broj Gž-877/2018 od 14. svibnja 2020., odluku ŽS u Osijeku broj Gž- 1516/2019 od 19. studenog 2020., uvid u pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

16. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

17. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je da je kredit podignuo u banci prednika tuženika zato što je, čini mu se, bila neka akcija a i misli da je i ranije imao kod njih kredit i nije bilo nekakve velike razlike u uvjetima kreditiranja i kod ostalih banaka, kredit je podignuo za kućanstvo, nenamjenski kredit za poboljšanje uvjeta života. Nije mu nuđen kredit u nekoj drugoj valuti osim CHF, jer mu je rečeno da je kamata u CHF najpovoljnija. Ugovor o kreditu je letimično pročitao, sjeća se da je bila odredba o plaćanju ulazne naknade rečeno mu je da je to normalno da svi to plaćaju pa da i on mora platiti, isti iznos je ustegnut od iznosa kredita. Uočio je i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, no kad je to počelo sa švicarskim francima prijevremeno je otplatio kredit, zna da je iznos bio prilično velik, čak više od pola njegove plaće tada, ne sjeća se točno iznosa. U banci mu je predočen već pripremljen otisnuti obrazac ugovora o kreditu i nije mogao utjecati na odredbe ugovora niti o njima pregovarati, bilo je uzmi ili ostavi. Išao je kod javnog bilježnika radi ovjere ali mu on ništa nije objašnjavao. Kredit je otplaćivao ustegom od plaće i kredit je u cijelosti otplaćen. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt, trgovačko društvo, opg ili sl. kredit je podigao kao fizička osoba. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen u MUP PU Vukovarsko- srijemska. Nikada nije dobio informaciju, letak ili sl. o tome što ulazi u sadržaj ulazne naknade, nije znao što je samo da mora platiti da bi mogao dobiti kredit. Pitao je za objašnjenje glede ulazne naknade i rečeno mu je da ulaznu naknadu mora platiti da bi dobio kredit. Vezano za izlaznu naknadu kod prijevremenog zatvaranja kredita navodi da je osobno otišao u banku ali se ne sjeća je li osobno napisao zahtjev za prijevremenu otplatu kredita ili mu ga je bankarski službenik napisao a on samo potpisao. Platio je naknadu za zatvaranje kredita koja je bila značajno visoka. Ne sjeća se je li mu predočen obračun za prijevremenu otplatu kredita. Punomoćnik tuženika je dao na uvid tužitelju obračun prijevremene otplate kredita a nakon uvida u isti tužitelj je izjavio da se toga ne sjeća.

18. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

19. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

20. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 13. listopada 2006., na iznos od 23.300,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca.

21. Između stranaka je sporno je li pravilno utvrđena vrijednost predmeta spora, odnosno zbraja li se deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, je li ništetna i nepoštena ugovorna odredba točke 5. kao i točke 11. Ugovora o kreditu broj 53443/06 od 13. listopada 2006., i može li proizvoditi pravne učinke, te je sporna zastara potraživanja tužitelja.

22. Sud ocjenjuje da je pravilan stav tužitelja u odnosu da je vrijednost predmeta spora tužitelj odredio prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, sukladno članku 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (tako i odluka Županijskog suda u Splitu, broj Gž 2796/24 od 19. ožujka 2025. i Županijski sud u Rijeci, broj Gž 768/24 od 10. travnja 2025.) i sud je o istome odlučio na pripremnom ročištu od 8. siječnja 2026. pozivom na navedenu odredbu članka 37. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

23. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 13. listopada 2006.

23.1. Prema odredbi članka 81. st. 2. ZZP 96/2003, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23.2. Odredbom st. 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23.3. Sukladno čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

24. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

24.1. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

25. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obradu kreditnog zahtjeva) kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom točke 5. i točke 11. Ugovora o kreditu ništetne.

25.1. Navedene odredbe su nepošteno ugovorene u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega su i ništavne sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Također, po stavu suda navedene odredba ne prolaze test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

26. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz točke 5. i točke 11. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedenih odredbi, pa su stoga po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

27. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

28. Uvidom u dopis banke tuženika, sada OTP banka d.d. Split, koji je tuženik dostavio tužitelju od 16. rujna 2025. proizlazi da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio iznos od 233,00 CHF odnosno sada 1.062,29 kuna i to 17. listopada 2006., te da je tužitelj naknadu za prijevremenu cjelokupnu otplatu predmetnog kredita platio u iznosu od 382,025 CHF, odnosno 2.353,86 kuna i to 26. svibnja 2011., a koje iznose tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

28.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedene novčane iznose i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

29. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 13. listopada 2006., iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbi zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

31. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.287,04 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 2. rujna 2025. u iznosu od 25 bodova po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 8. siječnja 2026. i od 9. travnja 2026., svako po 100 bodova po Tbr. 9/1, te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova po Tbr.9/3, što sveukupno iznosi 475 bodova i pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 eura iznosi ukupno 950,00 eura. Tome valja pridodati i pripadajući pdv od 25 % u iznosu od 237,50 eura . Sud je priznao tužitelju i iznos troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, što sveukupno iznosi 1.287,04 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

32. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 22. svibnja 2026. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek