Pr-7362/2021-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijaliste BĐ, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, Split, Spinčićeva 1, zastupan po pun.Ivici Zaradiću, odvj. u Solinu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 29.travnja 2026., u nazočnosti zam.pun.tužiteljice i pun.tuženika, a po objavi presude dana 22.svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza iznos od 905,73 eura neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 16,19 EUR koja teče od 15. ožujak 2018.

- 16,19 EUR koja teče od 15. rujan 2018.

- 7,70 EUR koja teče od 15. veljača 2019.

- 11,95 EUR koja teče od 15. srpanj 2019.

- 20,44 EUR koja teče od 15. kolovoz 2019.

- 50,17 EUR koja teče od 15. rujan 2019.

- 3,45 EUR koja teče od 15. ožujak 2020.

- 9,41 EUR koja teče od 15. travanj 2020.

- 50,43 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

- 11,95 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.

- 28,93 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.

- 7,70 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.

- 20,44 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

- 3,45 EUR koja teče od 15. studeni 2021.

- 16,19 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.

- 7,70 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.

- 3,45 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.

- 28,93 EUR koja teče od 15. kolovoz 2022.

- 25,22 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

- 5,31 EUR koja teče od 15. listopad 2022.

- 29,22 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

- 5,99 EUR koja teče od 15. veljača 2023.

- 1,33 EUR koja teče od 15. svibanj 2023.

- 0,80 EUR koja teče od 15. srpanj 2023.

- 5,04 EUR koja teče od 15. rujan 2023.

- 0,27 EUR koja teče od 15. listopad 2023.

- 0,80 EUR koja teče od 15. siječanj 2024.

- 1,33 EUR koja teče od 15. ožujak 2024.

- 0,80 EUR koja teče od 15. travanj 2024.

- 0,80 EUR koja teče od 15. svibanj 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se za više zatraženo u iznosu od 709,27 eura tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.350,45 eura sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić, koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], po referentnoj stopi odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 14.prosinca 2021. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Klinici za unutarnje bolesti te da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena više od 2 km od mjesta rada. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljevom mjestu prebivališta pripada II. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 380,00 kuna mjesečno. Tužitelj da ima pravo pored mjesečne karte i na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) je propisano redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. S obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju svakodnevan redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužitelj za pojedine dane ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Naime, kada tužitelj radi noćnu smjenu ili praznikom ili nedjeljom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta, radi čega je prisiljen koristiti osobni automobil. Prema tome, tužitelj ima pravo uz mjesečni iznos pokazne karte i na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za sve dane kada nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Nadalje, tuženik je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza. Sukladno odredbi iz čl.66. st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017., a kojim je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, tužitelju je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Tužitelj napominje da i prije 01.12.2017. nije bilo moguće umanjivati iznos isplate mjesečne pokazne karte iz razloga što se mjesečna pokazna karta plaća na mjesečnoj razini bez obzira na broj putovanja, odnosno da se ista mogla ne isplatiti jedino za mjesec u kojem tužitelj nije cijeli mjesec putovao na posao.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Podredno postavlja protutužbu zbog stjecanja bez osnove jer da je tužiteljici neosnovano u posljednjih 5 godina isplaćivao troškove prijevoza za one dana u mjesecu kada je ista dolazila na posao iako je u tom mjesecu koristila pretežni dio godišnjeg odmora. Nadalje, u daljnjem tijeku postupka navodi da se protivi postavljenoj tzv. stupnjevitoj tužbi odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu te predlaže da sud pozove tužitelja da uredi tužbu sukladno odredbama čl.186b Zakona o parničnom postupku, na način da postavi određeni tužbeni zahtjev.

2.1.Sud je po podnesenoj protutužbi formirao spis pod novim posl. brojem Pr- 593/2025 u kojem je dana 6.ožujka 2025. rješenjem utvrđeno povlačenje protutužbe.

3.Tužitelj je podneskom od 18.lipnja 2025., sukladno rješenju suda, uredio tužbeni zahtjev na način da je kao vrijednost predmeta spora označen iznos od 1.615,00 eura te zatražena isplata toga iznosa na ime razlike manje isplaćenog putnog troška za razdoblje od 01.11.2016. do 30.9.2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od 17,00 eura teče od 15. -og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate, te ujedno zatraženo da se parnični trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužitelja.

3.1.Konačno, nakon provedenog financijskog vještačenja te sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je podneskom od 27.ožujka 2026. uredio i postavio tužbeni zahtjev na način da je kao glavni tužbeni zahtjev postavljen onaj kojim se traži isplata iznosa od 905,73 eura prema cijeni pokazne karte, te podredni tužbeni zahtjev na iznos od 196,93 eura po prijeđenom kilometru.

3.2.Tuženik se u odnosu na tako uređeni tužbeni zahtjev istom usprotivio navodeći kako slijedi: tužitelj je prvim uređenim tužbenim zahtjevom utužio iznos od 1.615,00 eura za razdoblje od 01.11.2016. do 30.09.2024. dakle za 95 mjeseci, odnosno skoro 8 godina. Za razliku od tužbe i uređenja tužbenog zahtjeva u kojima je samo jedan tužbeni zahtjev sada podneskom od 27.03.2026. postavlja dva tužbena zahtjeva, glavni i podredni. Time da je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva (i to ne povećavanjem visine tužbenog zahtjeva već suštinskom izmjenom potraživanja), kojoj preinaci se tuženik protivi, a ukoliko naslovljeni sud dopusti preinaku tužbenog zahtjeva, ističe se prigovor zastare potraživanja za oba tužbena zahtjeva, i glavni i podredni. Glavni tužbeni zahtjev prema posljednjem podnesku tužitelja predstavlja zahtjev za isplatu za cijelo utuženo razdoblje prema prijeđenom kilometru, a podredni tužbeni zahtjev prema posljednjem podnesku tužitelja predstavlja zahtjev za isplatu za cijelo utuženo razdoblje u visini putne pokazne mjesečne karte javnog prijevoznika za II. zonu. Međutim, tako tužitelj da nije utužio i tuženik u odnosu na oba ovakva tužbena zahtjeva ističe prigovor preinake tužbe i tužbenog zahtjeva. Nadalje, opreza radi, za slučaj da sud zauzme stav kako se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva tuženik ističe kako se izričito protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva koje je tužitelj pokušao provesti navedenim podneskom od 27.03.2026. Naime, tužitelj je podneskom od 17.06.2025. kojim je po prvi puta pravilno uredio tužbeni zahtjev (i to po izričitom nalogu suda pod prijetnjom odbacivanja neuredne tužbe) potraživao ukupno 1.615,00 eura i to na način da je 17,00 eura potraživao za baš svaki mjesec osmogodišnjeg utuženog perioda. Sada podneskom od 27.03.2026. ne potražuje za svaki mjesec utuženog razdoblja iznos od 17,00 eura, a za neke mjesece (značajniji broj njih uopće ne potražuje) povlači tužbu. Tuženik je donio nekoliko pisanih Odluka o troškovima prijevoza tužitelja koje su dostavljene tužitelju i prema kojima je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao troškove prijevoza. Tužitelj nikada nije tuženiku podnio pisani prigovor, žalbu ili nešto slično protiv navedenih odluka niti protiv načina na koji tuženik izračunava visinu putnih troškova. Na koncu, tuženik prigovora da je provođenje vještačenja bilo nepotrebno. Naime, tužitelj je trebao sam pribaviti podatke o visini putnih troškova koje mu je isplaćivao tužitelj za svaki mjesec za utuženo razdoblje. Nakon toga, tužitelj je trebao od cijene mjesečne pokazne karte oduzeti taj isplaćeni iznos putnih troškova. Tužitelj se nije tuženiku kao poslodavcu pisano izjasnio da je potrebna promjena korištenja prava prijevoza niti mu kao dokaze priložio dokaz o prebivalištu/boravištu, vozni red i raspored svog radnog vremena. Da radnik ne može tužbom tražiti troškove ili razliku troškova prijevoza ako se prethodno nije pisano obratio poslodavcu s takvim zahtjevom odnosno priložio tražene dokaze potvrđuje i sudska praksa. Tužitelj tvrdi da mu u cijelom utuženom višegodišnjem periodu javni prijevoz nije omogućavao redoviti dolazak i povratak s posla, a nikada u utuženom višegodišnjem periodu nije tuženiku dostavio vozni red i raspored radnog vremena kako bi mu dokazao da mu javni prijevoz ne omogućuje redoviti dolazak i povratak s posla. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatom prijevoza po prijeđenim kilometrima neosnovan. Za slučaj da sud zbog bilo kojeg razloga utvrdi da su izneseni prigovori tuženika, u cijelosti ili djelomično neosnovani kao takvi, tuženik ističe kako se protivi djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja. Tuženik se protivi i tužbenom zahtjevu iz toč. II tužbenog zahtjeva tužitelja, posebno u dijelu u kojem se traži da se već presudom naloži tuženiku isplatiti parnične troškove tužitelja na račun punomoćnika-odvjetnika tužitelja. Tuženik je već ranije istakao prigovor preinake tužbenog zahtjeva jer zahtjev za isplatu parničnog troška na račun odvjetnika nije istako u tužbi, već naknadno, te tuženik na tom prigovoru ustraje.

4.Sud je tijekom postupka izveo dokaz: pregledom tarifnih zona Promet d.o.o. Split, cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava Promet d.o.o. Split, cjenika pokaznih karata, čitanjem Odluke KBC Split klasa:121-01/15-01/01, ur.broj:2181-147-02/MJ-14-1 od 28.05.2015., Odluke klasa:121-01/18-01/07, ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od 05.10.2018., Odluke KBC klasa:121-01/18-01/07, ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od

05.10.2018.., Odluke klasa:121-01/22-01/250, ur.broj:2181-147-47/J.Š.-22-1 od

24.05.2022., Odluke KBC Split klasa:121-01/22-01/391, ur.broj:2181-147-47/J.Š.-22- 1 od 18.08.2022., Odluke KBC klasa:121-01/18-01/07, ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od 25.10.2018., evidencije o bolovanju tužiteljice, evidenciju rada i platne liste za tužiteljicu, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

5.Tužiteljica konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje razliku na ime troškova prijevoza za razdoblje od 01.11.2016.-30.09.2024. iznos od 905,73 eura prema cijeni pokazne karte kao glavni zahtjev, te iznos od 196,93 eura prema prijeđenom kilometru kao podredni zahtjev.

5.1.Glavni tužbeni zahtjev je osnovan dok podredni tužbeni zahtjev nije osnovan. Stranke su popisale parnični trošak.

6.Prema prihvaćenom glavnom tužbenom zahtjevu radi se o sporu male vrijednosti zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl.457. - 467. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11-pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP) budući se tužbeno potraživanje odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eura.

7.Tužiteljev radni odnos reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19, 78/19. dalje: Dodatak I. KU), Dodatkom II. (NN 92/19), Dodatkom III. (NN 56/20),

Dodatkom IV. (NN 3/23), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17, 128/17, 47/18-Dopuna, 123/19- Dodatak), Sporazum o osnovici za izračun plaće u javnim službama (NN 2/19), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/22, 127/22-Dodatak I., 58/23-Dodatak II., 128/23-Dodatak III.), Temeljnim kolektivnim ugovorom za zaposlenike u javnim službama (NN 29/24).

8.Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće jer predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR već na ugovoru o radu i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama.

9.Odredbom čl.66. st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.1.Odredbom čl.66. st.7. TKU/17, odnosno čl.65.st.9. TKU/22 propisano je ako je od prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

9.2.Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

9.3.Odredbom čl.66. st.12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eura od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden euro.

9.4.Odredbom čl.66. st.16. TKU/17, odnosno čl.65 st.21 TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

9.5.Odredbom čl.66. st.17. TKU/17, odnosno čl.65 st.23 TKU/22 propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10.Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke iskazala je da kod tuženika radi od 2007. na Klinici za unutarnje bolesti, na lokaciji Križine i to u turnusima. Na radno mjesto dolazi osobnim automobilom, s obzirom da joj autobusne linije, a to bi bila autobusna linija br.27, ne bi pokrivala pravovremeni dolazak na radno mjesto. Što se tiče načina na koji joj je poslodavac isplaćivao putni trošak ne bi mogla odgovoriti kako je isti obračunat s obzirom da bi joj svaki mjesec bio isplaćen drugi iznos. Na pitanje je li se obraćala poslodavcu vezanu za isplatu putnog troška odnosno načina obračuna navodi da se istom obratila negdje prije nego što je počela pandemija Covid dakle prije 2020., ali na navedeni upit nikada nije dobila odgovor. Isto tako, a vezano za upit je li od poslodavca ikada zaprimila odluku na koji način joj se treba isplaćivati putni trošak, navodi da takvu odluku nije dobila. Na pitanje je li utuženom razdoblju koristila bolovanje navodi da je 2023. rodila pa je koristila porodiljin dopust otprilike u trajanje u godinu i dva mjeseca. Nadalje, da se prilikom izjašnjavanja o načinu dolaska na posao izjasnila da je kao način dolaska zaokružila dolazak automobilom. U vrijeme Covida autobusne linije od njenog mjesta stanovanja do mjesta rada nisu mogli pokriti pravovremeni dolazak na posao. Tužiteljica također navodi da u cijelom utuženom razdoblju njezina adresa prebivališta i stanovanja je [adresa], ne zna odakle poslodavcu da bi njena adresa bila [adresa], budući navedena ulica- [adresa] pripada [adresa], a koja bi spadala u II. tarifnu zonu javnog prijevoznika. Što se tiče linije broj 27 ne zna točno koji je raspored vožnje te linije.

11.S obzirom na utuženo razdoblje u spisu se nalazi nekoliko odluka koje je donio tuženik glede prava i načina na isplatu troškova prijevoza za tužiteljicu i to kronološki kako slijedi:

- dana 28.svibnja 2015. donesena je Odluka klasa:121-01/15-01/01, urbroj:2181-147- 02/MJ-14-1 kojom je tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova javnog prijevoza u visini mjesčne pokazne karte I.zone javnog prijevoznika počevši od 23.04.2015.

- dana 5.listopada 2018. donesena je Odluka klasa:121-01/18-01/07, Ur.broj:2181- 147-02/ZD-18-1 kojom je tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova prijevoza za I.zonu od adrese [adresa] do mjesta rada Spinčićeva 1, Split od 01.10.2018.

- također dana 5.listopada 2018. donesena je odluka Klasa:121-01/18-01/07, Ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 kojom je tužiteljici naznačeno da nema pravo na naknadu troškova prijevoza budući da je od mjesta prebivališta [adresa] do mjesta rada Šoltanska 1, Split udaljenost manja od 2 km

- dana 25.listopada 2018. donesena je odluka Klasa:121-01/18-01/07, Ur.broj:2181- 147-02/ZD-18-1 kojom se utvrđuje tužiteljici pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese prebivališta [adresa] do mjesta rada Šoltanska 1, Split u visini pokazne karte za II.zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. počevši od 01.10.2018.

- također dana 25.listopada 2018. donesena je odluka klasa:121-01/18-01/07, Ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 kojom se utvrđuje tužiteljici pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese prebivališta [adresa] do mjesta rada Spinčićeva 1, Split u visini pokazne karte za II.zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. počevši od 01.10.2018.

11.1.U navedenim odlukama razvidno je konfuzno postupanje tuženika kao poslodavca glede utvrđivanja materijalnog prava tužiteljice kao radnika.

12.Prvenstveno se ističe da tužiteljica nikada nije imala prijavljenu adresu u Splitu. Naime, pregledom podataka iz JRO utvrđeno je da je tužiteljica na adresi [adresa] prijavljena od 24.svibnja 2013., te da navedena ulica nikada nije ni pripadala poštanskom području grada Splita. Stoga je neosnovano i nepotkrijepljeno tuženik u odluci od 28.05.2015. te 5.10.2018. utvrdio da bi tužiteljica imala pravo na naknadu troškova prijevoza u visini pokazne karte za I.tarifnu zonu.

13.Na okolnost visine potraživanja obavljeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, a koje kao stručno, argumentirano i objektivno ovaj sud prihvaća. Vještak u svojem nalazu i mišljenu naveo da je uvidom u podatke u spisu evidentno je kako je tužitelj udaljen 8,64 kilometra od radnog mjesta u Splitu te je za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 17,28 kilometara pomnoženo s naknadom po prijeđenom kilometru. U drugoj opciji je obračun naknade prijevoza izračunat u visini cijene mjesečne pokazne karte Promet d.o.o. Split za mjesto prebivališta tužiteljice. U mjesecima u kojima je tužitelj pretežno koristio godišnji odmor, cijena mjesečne karte je svedena na nulu. Dokumentacija u spisu da je bila dostatna za utvrđivanje broja radnih dana, iznosa isplaćene naknade troška prijevoza, kao i cijene mjesečne pokazne karte Promet d.o.o. Split. U tablici koja je sastavni dio nalaz i mišljenja je prikazan iznos isplaćene naknade prijevoza, te izračun različitih varijanti naknade prema traženju. Tuženik da je tužitelju isplaćivao naknadu s naznakom međumjesne karte koju je umanjivao za dio mjeseca kada tužitelj nije radio. Evidentno je kako je tuženik u gotovo svim mjesecima isplatio tužitelju manju naknadu za prijevoz. Na osnovi podataka iz spisa i izvršenog obračuna, vještak navodi da u razdoblju obračuna plaća od 01.11.2016. do 30.09.2024. tuženik kao poslodavac je tužitelju isplatio manju naknadu troška prijevoza: - prema prijeđenim kilometrima u iznosu od 196,93 eura; - prema cijeni pokazne karte u iznosu od 905,73 eura.

14.Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da glavnim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 905,73 eura neto prema cijeni pokazne karte, dok podrednim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 196,93 eura neto prema prijeđenom kilometru.

14.1.Tako uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se usprotivio na način kako je to već navedeno pod toč.3.2. obrazloženja ove odluke.

15.Kako su sve odluke tuženika donesene na način da je tužiteljici priznato pravo na isplatu troškova prijevoza prema pokaznoj karti javnog prijevoznika Promet d.o.o., a protiv kojih tužiteljica nije izjavila pravni lijek, iste su kao takve bile obvezujuće kako za tuženika tako i za tužiteljicu. S tim u vezi osnovan je glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu po cijeni pokazne karte i to pokazne karte II. tarifne zone javnog prijevoznika budući je istoj adresa prebivališta u utuženom razdoblju bila u [adresa], a ne u Splitu, kako je to tuženik pogrešno naveo u svojim odlukama od 28.05.2015 i 05.10.2018., da bi kasnije to isto ispravio odlukom od 25.10.208.

15.1.Nadalje, tužitelj navodi da mu je poslodavac umanjivao iznos naknade za one dane kada ne bi dolazio na posao npr. zbog korištenja jednog dana godišnjeg odmora, bolovanja ili slobodnog dana. Navedeno je u suprotnosti s Tumačenjima odredbe čl. 66. TKU/17 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU-a koje (Tumačenju br. 31/18 od 20.6.2018.) u kojem se navodi da se naknada za trošak prijevoza neće isplatiti za vrijeme privremene spriječenosti za rad i za dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, te s Tumačenjem br. 103/19 od 17. travnja 2019. u kojem se navodi da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti u slučajevima kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Kako tuženik tužitelju nije isplaćivao naknadu za trošak prijevoza u slučaju korištenja slobodnog dana ili godišnjeg odmora ili bolovanja do dva dana, a što je opravdani izostanak do dva dana, proizlazi da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjeni iznos naknade troškova prijevoza pa je tužitelj, prema mišljenju suda, dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s odredbom čl.135. st.1. ZR-a prema kojoj je u slučaju radnog spora teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno.

16.Što se tiče prigovora tuženika prema podnesku od 23.travnja 2026. navodi se kako slijedi. Tuženik navodi kako tužiteljica podneskom od 26.03.2026. postavlja dva tužbena zahtjeva-glavni i podredni, čime da je izvršila preinaku tužbenog zahtjeva, kojoj preinaci da se tuženik protivi. Međutim, taj navod tuženika je neosnovan budući je tužiteljica već u tužbi pored troškova na ime mjesečne karte zatražila i naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, te kasnijim podnescima od 20.10.2023. i 18.06.2025., a na koja se tuženik nije očitovao te se po istima upustio u raspravljanje sve dok nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka. U tom kontekstu nije osnovan ni prigovor zastare. Naime, iz odredbe čl.139. Zakona o radu proizlazi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina ako nije drugačije određeno. Kako je tužba podnesena dana 14.prosinca 2021., a najstarije potraživanje je dospjelo 15.ožujka 2018., podnesena je unutar zastarnog roka.

16.1.U odnosu na protivljenje djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, navodi se slijedeće. Nije sporno da je smanjenje odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka svrsishodno radi rješenja odnosa među strankama s obzirom da tužitelj nema potrebnog financijskog znanja da bi u potpunosti ispravno matematički postavio određeni tužbeni zahtjev. U situaciji kada tužitelj prvotno potražuje isplatu iznosa od 1.615,00 eura pa potom, po dostavi nalaza i mišljenja sudskog vještaka, snižava tužbeni zahtjev tako da glavnim tužbenim zahtjevom potražuje 905,73 eura, a podrednim 196,93 eura, dakle povlači dio tužbenog zahtjeva, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 26.travnja 2021. radilo bi se o djelomičnom povlačenju tužbe na koje se primjenjuju odredbe o povlačenju po čl.193 ZPP-a, a s obzirom da je do djelomičnog povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženika (Županijski sud u Varaždinu Gž-1601/24, Županijski sud u Puli-Pola Gž- 1405/21, Županijski sud u Zagrebu Gž R-1281/22). Naime, ako se gleda ukupan iznos koji je tužiteljica potraživala prvotno uređenim tužbenim zahtjevom (1.615,00 eura), te konačno glavnim tužbenim zahtjevom koji je usvojen (905,73 eura), ista je djelomično povukla tužbu.

17.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, pa je u presudi pod točkom I. odlučeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza neto iznos od 905,73 eura. Naime, prema odredbi čl. 135. st.1. ZR-a u slučaju radnog spora teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva te kako je vještak na temelju platnih lista tužiteljice i odjelnih lista utvrdio manje isplaćen trošak prijevoza primjenom odredbi TKU-a i same odluke tuženika, valjalo je glavni tužbeni zahtjev prihvatiti, dok je ista odbijena za iznos od 709,27 eura zbog protivljenja djelomičnom povlačenju.

18.Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 84. st.3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st.3. ZR/14).

19.Kako je sud prihvatio glavni tužbeni zahtjev, to nije posebno obrazlagao podredni tužbeni zahtjev.

20.Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama čl.154.-155. Zakona o parničnom postupku.

20.1.Prema odredbi članka 154. stavak 2., ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

20.2.Naime, kada stranka djelomično uspije u sporu, tada prilikom određivanja razmjernog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovi tužbenog zahtjeva, odnosno treba uzeti u obzir ne samo kvantitativni uspjeh s tužbenim zahtjevom već i kvalitativni.

20.3.Tijekom postupka tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovu, tužitelj je s istom uspio u cijelosti, dok u odnosu na visinu nije uspjela u cijelosti već u omjeru od 56%, pa je samim time i djelomično uspjela u postupku. Time se uspjeh tužitelja umanjuje, pa kad se uzme u obzir osnova i visina, tužitelj je u postupku uspio sa 78%, dok bi uspjeh tuženika s druge strane onda bio 22%. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.

20.4.Tužitelju je priznat slijedeći trošak: sastav tužbe-100 bodova, sastav podneska od 20.10.2023. i 18.06.2025. -po 100 bodova, zastupanje na ročištu od 28.10.2025., 04.12.2025., 14.04.2026. i 29.04.2026.- svako po 100 bodova, sastav podneska 27.03.2026.-25 bodova (Tbr.8. toč.4-nije obrazloženi podnesak), pristup na ročište za objavu presude-50 bodova, ukupno 775 bodova (1 bod=2,00 eura), što daje 1.550,00 eura+PDV=1.937,50 eura. S obzirom da je razlika uspjeha tužiteljice i tuženika 56%, tužiteljici pripada 56% od 1.937,50 eura što iznosi 1.085,00 eura+trošak vještačenja od 265,45 eura, ukupno 1.350,45 eura.

20.5.Navedeni stav vezano za izračun uspjeha i troškova postupka zauzet je u odlukama Županijskog suda u Vukovaru (Gž R-55/2025, Gž R-57/2025), a upravo u odnosu na (djelomični) uspjeh stranaka (protiv istog tuženika u istoj vrsti radnih sporova), a glede izjavljenih žalbi na parnični trošak. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.

20.6.U izreci odluke kojom se dosuđuju troškovi postupka sud navodi samo ukupan iznos troškova postupka koji je jedna stranka dužna naknaditi drugoj, dok se priznavanje/nepriznavanje troškova, prijeboj i ostalo obrazlažu u samoj odluci (Županijski sud u Varaždinu, Gž 829/05 od 14.9.2005.).

21.U odnosu na prigovor da se parnični trošak isplati na račun pun.tužiteljice, odlučeno je kao u toč.II izreke sukladno čl.94. st.1. Zakona o parničnom postupku, prema kojem opseg punomoći određuje stranka. Naime, tužiteljica je na ročištu na kojem je saslušana kao parnična stranka izjavila kako je opunomoćila odvjetnicu da trošak postupka primi na svoj račun.

22.S obzirom na sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci.

Split, 22.svibnja 2026.

Sudac

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun.tuženika

-u spis