Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 15
Slavonski Brod
Poslovni broj P-171/2022-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Vukoviću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb (pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 21. travnja 2026. godine, , a presude javno objavljene dana 22. svibnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ZĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] ukupni iznos od 8.327,66 EUR, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ima vratiti tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 1. siječnja 2008. godine, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. godine, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koju određuje HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, te nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:
− na iznos od 10,38 EUR od 22.01.2008. do isplate,
− na iznos od 0,03 EUR od 13.02.2008. do isplate,
− na iznos od 6,69 EUR od 13.02.2008. do isplate,
− na iznos od 5,17 EUR od 13.03.2008. do isplate,
− na iznos od 5,07 EUR od 13.03.2008. do isplate,
− na iznos od 12,63 EUR od 12.04.2008. do isplate,
− na iznos od 3,63 EUR od 12.04.2008. do isplate,
− na iznos od 12,67 EUR od 15.05.2008. do isplate,
− na iznos od 5,78 EUR od 12.06.2009. do isplate,
− na iznos od 6,96 EUR od 12.07.2008. do isplate,
− na iznos od 0,79 EUR od 14.08.2008. do isplate,
− na iznos od 1,95 EUR od 11.09.2008. do isplate,
− na iznos od 7,43 EUR od 11.10.2008. do isplate,
− na iznos od 12,80 EUR od 02.11.2008. do isplate,
− na iznos od 24,38 EUR od 12.11.2008. do isplate,
− na iznos od 15,42 EUR od 11.12.2008. do isplate,
− na iznos od 35,41 EUR od 13.01.2009. do isplate,
− na iznos od 39,19 EUR od 12.02.2009. do isplate,
− na iznos od 43,74 EUR od 12.03.2009. do isplate,
− na iznos od 36,66 EUR od 10.04.2009. do isplate,
− na iznos od 33,57 EUR od 13.05.2009. do isplate,
− na iznos od 26,99 EUR od 10.06.2009. do isplate,
− na iznos od 22,98 EUR od 11.07.2009. do isplate,
− na iznos od 23,24 EUR od 12.08.2009. do isplate,
− na iznos od 28,02 EUR od 16.09.2009. do isplate,
− na iznos od 25,80 EUR od 13.10.2009. do isplate,
− na iznos od 24,07 EUR od 13.11.2009. do isplate,
− na iznos od 29,27 EUR od 12.12.2009. do isplate,
− na iznos od 34,99 EUR od 14.01.2010. do isplate,
− na iznos od 40,53 EUR od 12.02.2010. do isplate,
− na iznos od 41,14 EUR od 13.03.2010. do isplate,
− na iznos od 48,77 EUR od 14.04.2010. do isplate,
− na iznos od 47,20 EUR od 12.05.2010. do isplate,
− na iznos od 51,50 EUR od 11.06.2010. do isplate,
− na iznos od 78,53 EUR od 14.07.2010. do isplate,
− na iznos od 72,22 EUR od 12.08.2010. do isplate,
− na iznos od 8,92 EUR od 02.09.2010. do isplate,
− na iznos od 85,94 EUR od 11.09.2010. do isplate,
− na iznos od 83,83 EUR od 08.10.2010. do isplate,
− na iznos od 74,64 EUR od 10.11.2010. do isplate,
− na iznos od 6,38 EUR od 02.12.2010. do isplate,
− na iznos od 96,06 EUR od 10.12.2010. do isplate,
− na iznos od 15,93 EUR od 02.01.2011. do isplate,
− na iznos od 102,93 EUR od 12.01.2011. do isplate,
− na iznos od 6,28 EUR od 02.02.2011. do isplate,
− na iznos od 100,72 EUR od 09.02.2011. do isplate,
− na iznos od 9,58 EUR od 02.03.2011. do isplate,
− na iznos od 100,99 EUR od 09.03.2011. do isplate,
− na iznos od 6,43 EUR od 02.04.2011. do isplate,
− na iznos od 94,17 EUR od 09.04.2011. do isplate,
− na iznos od 13,99 EUR od 02.05.2011. do isplate,
− na iznos od 90,05 EUR od 07.05.2011. do isplate,
− na iznos od 29,77 EUR od 02.06.2011. do isplate,
− na iznos od 103,62 EUR od 08.06.2011. do isplate,
− na iznos od 37,87 EUR od 02.07.2011. do isplate,
− na iznos od 100,42 EUR od 07.07.2011. do isplate,
− na iznos od 72,81 EUR od 02.08.2011. do isplate,
− na iznos od 98,00 EUR od 09.08.2011. do isplate,
− na iznos od 46,88 EUR od 02.09.2011. do isplate,
− na iznos od 112,33 EUR od 07.09.2011. do isplate,
− na iznos od 9,92 EUR od 02.10.2011. do isplate,
− na iznos od 131,50 EUR od 07.10.2011. do isplate,
− na iznos od 10,28 EUR od 02.11.2011. do isplate,
− na iznos od 130,48 EUR od 08.11.2011. do isplate,
− na iznos od 7,64 EUR od 02.12.2011. do isplate,
− na iznos od 131,81 EUR od 09.12.2011. do isplate,
− na iznos od 15,41 EUR od 02.01.2012. do isplate,
− na iznos od 130,61 EUR od 06.01.2012. do isplate,
− na iznos od 20,07 EUR od 02.02.2012. do isplate,
− na iznos od 133,68 EUR od 08.02.2012. do isplate,
− na iznos od 20,70 EUR od 02.03.2012. do isplate,
− na iznos od 134,38 EUR od 07.03.2012. do isplate,
− na iznos od 17,59 EUR od 02.04.2012. do isplate,
− na iznos od 132,33 EUR od 07.04.2012. do isplate,
− na iznos od 19,72 EUR od 02.05.2012. do isplate,
− na iznos od 132,77 EUR od 08.05.2011. do isplate,
− na iznos od 4.734,63 EUR od 31.05.2012. do isplate
u roku od 15 dana.
II.Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ZĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.913,27 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja nastaje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 21. ožujka 2022. godine podnio tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d., 10. prosinca 2007. godine u [adresa]. U tužbi navodi da mu je odobren kredit u iznosu od 40.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjeseca i početnom promjenjivom kamatnom stopom od 6,10% godišnje. Ističe kako su sve uplate vršene u kunama prema srednjem deviznom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.Tužitelj naglašava da je o povoljnostima kredita u švicarskim francima obaviješten putem reklama, pri čemu su mu službenici banke prezentirali CHF kao "čvrstu valutu", a same kredite kao znatno povoljnije od onih u eurima zbog niže kamatne stope. Međutim, navodi da ga banka nije informirala o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, niti mu je pojašnjeno da je rizik intervalutarnih promjena kod CHF-a neusporedivo veći nego kod EUR-a, s obzirom na to da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u na isti način kao prema euru. Smatra da mu banka namjerno nije priopćila podatke na temelju kojih bi mogao sagledati stvarni opseg svojih obveza i iznos ukupnog zaduženja tijekom cijelog trajanja ugovora. Posebno ističe da o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i ostalim bitnim elementima ugovora nije imao mogućnost pregovarati, jer se ponuda banke temeljila na principu "uzmi ili ostavi", a ugovor je bio unaprijed formuliran standardni tiskani obrazac. Tužitelj se izričito poziva na pravomoćne presude iz Kolektivnog spora (slučaj udruge Potrošač protiv osam banaka), kojima je utvrđeno da je Addiko Bank (kao pravni slijednik Hypo banke) povrijedila kolektivne interese potrošača koristeći ništetne i nepoštene odredbe o CHF klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamati. Tvrdi da je banka, čije je znanje i iskustvo u financijskom poslovanju u odnosu na njega kao prosječnog potrošača nemjerljivo superiorno, propustila svoju dužnost savjetovanja i informiranja, čime je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja te načelu jednake vrijednosti činidbe. S obzirom na to da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 30. svibnja 2012. godine, tužitelj pravnu osnovu tražbine temelji na institutu stjecanja bez osnove (članak 1111. ZOO-a). Smatra da je banka stekla imovinsku korist temeljem ništetnih odredbi koje su naknadno otpale, te mu je stoga dužna vratiti sve preplaćene iznose nastale zbog rasta tečaja CHF-a i nezakonitih izmjena kamatne stope.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 16. svibnja 2022. godine u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, ističući prvenstveno prigovor zastare svih utuženih tražbina. Pozivajući se na članak 226. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), tuženik tvrdi da tražbine povremenih davanja, kakvi su anuiteti kojima se otplaćuju glavnica i kamata, zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ukoliko bi se zahtjev temeljio na institutu stjecanja bez osnove, banka ističe opći zastarni rok od pet godina, uz napomenu da prema praksi Vrhovnog suda RH (Rev-x 183/11-2) kod ništetnih poslova zastara počinje teći od dana samog sklapanja ugovora, što je u ovom slučaju prosinac 2007. godine, pa je svako potraživanje odavno zastarjelo. Nadalje, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 30. svibnja 2012. godine, čime je ugovorni odnos prestao postojati ispunjenjem obveza. Banka naglašava da se ništetnost može utvrđivati samo za postojeće ugovorne odredbe, a kako ove više ne proizvode pravne učinke, sud ne bi trebao pružati pravnu zaštitu u odnosu na nepostojeći odnos. Tuženik također izričito osporava primjenu Kolektivnog spora na ovaj slučaj, tvrdeći da u trenutku sklapanja ugovora (2007.) institut kolektivne zaštite potrošača uopće nije bio propisan u hrvatskom pravnom sustavu (uveden tek 2013.), te da se ti propisi ne mogu primjenjivati retroaktivno. Materijalnopravno, tuženik tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u potpunosti valjane i zakonom dozvoljene prema članku 22. ZOO-a. Ističe da svrha takve odredbe nije bogaćenje banke, već očuvanje realne vrijednosti isplate činidbe u uvjetima tržišnih promjena, što je potvrdio i Ustavni sud RH (U-I-392/2011). Banka naglašava da se o odredbi pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj imao potpunu slobodu izbora između više različitih kreditnih proizvoda (u HRK, EUR ili CHF) s različitim uvjetima, te je samostalno odabrao CHF procijenivši to svojim interesom. U pogledu transparentnosti, tuženik ističe da je tužitelj bio detaljno upoznat s rizicima promjene tečaja. Navodi da je banka sustavno informirala klijente putem brošura "HYPO Times" u kojima se CHF opisivao kao "sigurno utočište", ali se i jasno upozoravalo da rizik rasta tečaja može povećati anuitete. Dodatno, banka se poziva na brojna javna upozorenja HNB-a i medijske napise iz tog razdoblja o visokom riziku kredita u francima. Posebno se naglašava uloga javnog bilježnika (Miroslava Bračuna) koji je prilikom solemnizacije ugovora bio dužan, sukladno Zakonu o javnom bilježništvu, objasniti strankama smisao i sve pravne posljedice posla, uključujući i rizike valutne klauzule. Konačno, tuženik zaključuje da banka nikako nije mogla predvidjeti povijesni i ekstremni rast tečaja CHF-a koji je uslijedio godinama nakon sklapanja ugovora, te da stoga nije postupala nesavjesno niti protivno načelu poštenja. Smatra da bi bilo nerazumno prebaciti cjelokupni tečajni rizik na banku za promjene na koje ona nema nikakvog utjecaja. Iz svih navedenih razloga, tuženik predlaže sudu da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.
3. Tužitelj se u podnesku od 5. srpnja 2022. godine detaljno očitovao na odgovor na tužbu, ističući da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne temeljem članaka 322. i 324. ZOO-a te članaka 81. i 83. Zakona o zaštiti potrošača. Naglasio je da presude iz Kolektivnog spora (P- 1401/2012 i druge) obvezuju ovaj sud sukladno članku 502.c ZPP-a, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti. Tužitelj je osporio potrebu za provođenjem personalnih dokaza (poput saslušanja javnog bilježnika) jer su činjenice o nepoštenosti odredbi već pravomoćno utvrđene na općoj razini. U pogledu zastare, tužitelj je naveo da petogodišnji rok za povrat stečenog bez osnove počinje teći tek od pravomoćnosti revizijske odluke Vrhovnog suda RH u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018.), pa tražbina nije zastarjela.
4. Tužitelj je podneskom od 7. lipnja 2023. godine povisio vrijednost predmeta spora na iznos od 7.963,37 EUR (60.000,00 kn), zadržavajući pravo na konačnu specifikaciju nakon vještačenja, uz napomenu da se svako povećanje zahtjeva ima smatrati novom tužbom u pogledu zastare.
5. Tužitelj je u podnesku od 31. ožujka 2025. godine, nakon zaprimanja nalaza vještaka konačno uredio tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 8.327,66 EUR. Naveo je da na nalaz vještaka nema primjedbi te je predložio sudu da dopusti preinaku tužbe kao svrsishodnu radi konačnog rješenja spora.
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom (pravnim slijednikom Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007. godine. Temeljem navedenog ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 40.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,10% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti dana 30. svibnja 2012. godine.
7. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, te ima li tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovornih odredbi o predmetu i cijeni ugovora (valutna klauzula i kamata) s obzirom na njihovu jasnu formulaciju. Konačno, sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te metodologija izračuna tečajnih razlika
8. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave i to:
Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 10. prosinca 2007. broj 5140230452-26000074429/2007, izvadak iz sudskog registra za tuženika Addiko Bank d.d., povijesni izvadak iz sudskog registra iz kojeg je razvidan pravni slijed tuženika (Slavonska banka d.d. i Hypo Alpe -Adria-Bank d.d.), otplatni plan kredita, analitičku karticu kredita dostavljenu od strane banke, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Martića od 25. ožujka 2025. godine te njegovo dodatno pisano očitovanje od 13. lipnja 2025. godine, Odluku o visini naknade za usluge Banke na koju se upućuje u članku 24. Ugovora, pravomoćne presude iz Kolektivnog spora (slučaj udruge Potrošač protiv banaka) na koje se tužitelj poziva, te je saslušan tužitelj ŽĆ kao stranka u postupku te je provedeno vještačenje po stalnom sudsko vještaku za financije i računovodstvo Anti Martiću.
9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
10. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave i to:
-Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 10. prosinca 2007. broj 5140230452-26000074429/2007 iz kojeg se utvrđuje da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu za kupovinu osobnog vozila u iznosu od 40.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Utvrđeno je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,10% godišnje te otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunama prema srednjem tečaju na dan dospijeća ili plaćanja.
-Izvadak iz sudskog registra za tuženika Addiko Bank d.d. kojim se utvrđuje da je tuženik upisan pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 080072083 i OIB-om 14036333877. Sjedište tuženika je u Zagrebu, Slavonska avenija 6, a registriran je kao dioničko društvo za obavljanje bankarskih i drugih financijskih usluga.
-Povijesni izvadak iz sudskog registra iz kojeg je razvidan pravni slijed tuženika te se utvrđuje da je Addiko Bank d.d. pravni sljednik banaka HYPO BANKA CROATIA d.d. i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.. Također, utvrđeno je da je tuženiku pripojeno društvo SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek temeljem ugovora o pripajanju iz 2008. godine, čime je tuženik preuzeo sve obveze navedene banke.
-Otplatni plan kredita iz kojeg se utvrđuje da je tužitelju prezentiran plan otplate 84 rate, pri čemu je visina anuiteta fiksirana na 600,86 CHF. Utvrđeni su dospijeća rata, pri čemu je prvi anuitet dospio 1. veljače 2008. godine, a plan je sadržavao i iskazanu stopu naknade od 2,50% te efektivnu kamatnu stopu od 7,09%.
-Analitičku karticu kredita dostavljenu od strane banke iz koje se utvrđuje tijek otplate kredita, točni datumi uplata i tečajevi CHF koje je banka primjenjivala prilikom svake uplate. Iz navedene kartice se utvrđuje i nesporna činjenica da je tužitelj 30. svibnja 2012. godine izvršio prijevremenu otplatu cjelokupnog preostalog duga uplatom iznosa od 114.144,44 HRK na ime glavnice.
-Odluku o visini naknade za usluge Banke na koju se upućuje u članku 24. Ugovora, kojom se utvrđuje da su uz kamate ugovoreni i troškovi naknada za obradu kredita i druge usluge koje je banka obračunavala korisniku. Navedena odluka, zajedno s ugovorom, čini cjelinu uvjeta pod kojima je kredit odobren i otplaćivan.
11. Tužitelj ŽĆ je u svom iskazu u bitnome naveo da je 2008. godine podigao namjenski kredit radi kupnje novog obiteljskog automobila jer je dobio dijete. Istaknuo je da su mu u banci prilikom dolaska ponudili upravo kredit u švicarskim francima, prezentirajući ga kao najpovoljniji, što je on prihvatio jer mu je ugovorena rata od 2.400,00 kn u tom trenutku odgovarala. Iako je ugovor pročitao, naveo je da po struci nije ekonomist te da mu nitko nije objasnio, niti ga upozorio na rizik da bi ugovorena rata mogla rasti. Tužitelj je bio u uvjerenju da je iznos rate fiksan onako kako je dogovoreno, te je izričito naglasio da nikada ne bi podigao takav kredit da je znao da bi rata mogla dosegnuti iznos od 4.000,00 kn, koliko je kasnije iznosila. Pojasnio je kako mu u trenutku sklapanja posla nije bilo pojašnjeno što u stvarnosti znači valutna klauzula niti da ona može dovesti do tako velikog povećanja mjesečne obveze. Također je potvrdio da u vrijeme realizacije kredita nije imao otvoren obrt niti trgovačko društvo na sebi, već je vozilo koristio isključivo u privatne svrhe. Vezano uz kamatnu stopu, iskazao je da nije tražio njezinu izmjenu u banci jer mu nije bila poznata niti jasna razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope. Na kraju je zaključio da je predmetni kredit prijevremeno otplatio (30. svibnja 2012. godine) isključivo zato što mu je zbog stalnog rasta rata „sve došlo do grla“, zbog čega je bio prisiljen podići novi kredit u drugoj banci samo kako bi zatvorio dugovanje prema tuženiku.
12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja ZĆ koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo, već mu je ugovor predan kao unaprijed pripremljen tiskani obrazac banke. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je u poslovnici banke, prilikom podizanja namjenskog kredita za kupnju obiteljskog vozila, upravo ovaj kredit prezentiran kao najpovoljniji za njega, s ratom koja mu je u tom trenutku odgovarala, dok je u potpunosti izostalo pregovaranje o samim mehanizmima promjene kamate i tečaja. Nadalje, prema iskazu tužitelja koji nije uvjerljivo osporen od strane tuženika, cijeli proces informiranja se sveo na općenite tvrdnje bankovnih službenika, koji tužitelju, kao osobi koja nije ekonomske struke, nisu pružili valjanu informaciju niti simulaciju vezanu uz rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti su ga upozorili da bi mu mjesečna obveza mogla narasti s ugovorenih 2.400,00 kn na čak 4.000,00 kn
13. Rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem P-171/2022-11 od dana 12. studenoga 2024. godine, određen je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a vještakom je imenovan Anto Martić, stalni sudski vještak za područje financija i računovodstva iz [adresa]. Vještaku je naloženo da po uvidu u spis i dokumentaciju iskaže visinu tražbine na okolnost preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike, uspoređujući srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta sa srednjim tečajem na dan korištenja, odnosno isplate kredita. Također, vještak je imao zadatak utvrditi je li tečaj CHF ikada bio manji od početnih parametara. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 25. ožujka 2025. godine utvrdio da su stranke sklopile ugovor uz početni tečaj od 4,408638 HRK za 1 CHF te da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 30. svibnja 2012. godine, nakon 52. rate, uplatom iznosa od 114.144,44 HRK na ime glavnice i 3.404,64 HRK na ime troška otplate. Iz detaljnog tabličnog izračuna (Tablica 1 i 2 nalaza) proizlazi sljedeći zaključak: Za vrijeme otplate kredita tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja koji je važio na dan isplate kredita. Tužitelj je zbog promjene isključivo tečaja CHF tijekom otplate kredita ukupno preplatio iznos od 62.745,02 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 8.327,66 EUR.
14. Tuženik je tijekom postupka podnio više podnesaka kojima je osporavao nalaz i metodologiju vještaka: U podnesku od 29. listopada 2024. godine, još prije same izrade nalaza, tuženik je predložio da se vještačenje provede primjenom prosječne kamatne stope na kunske kredite umjesto CHF kamate, uz uvažavanje tzv. "negativnih razlika" radi prijeboja. Nakon zaprimanja nalaza, u podnesku od 20. svibnja 2025. godine, tuženik je istaknuo da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, tvrdeći da bi se u slučaju ništetnosti valutne klauzule morala primijeniti kamatna stopa za kunske kredite iz tog razdoblja kako bi se uspostavila "stvarna ravnoteže" između stranaka, pozivajući se analogno na Zakon o konverziji. U dodatnom očitovanju od 27. svibnja 2025. godine, tuženik je iznio tehnički prigovor navodeći da je vještak prikazao veći iznos tečajnih razlika jer je za uplate vršene prije dospijeća koristio tečaj na dan dospijeća, umjesto tečaja na dan plaćanja, što smatra protivnim ugovornim odredbama.
15. Vještak Anto Martić se na navedene prigovore očitovao podneskom od 13. lipnja 2025. godine (dostavljenim sudu 16. lipnja 2025.), u kojemu je u bitnome naveo da je zadatak vještaka strogo definiran rješenjem suda te se odnosi isključivo na financijski izračun razlike tečaja, dok bi određivanje hipotetskih kamatnih stopa za kunske kredite predstavljalo pravnu interpretaciju i izlazak izvan okvira naloga suda. Nalaz i m išljenje izrađeni su isključivo na temelju stvarnih financijskih podataka i dokumentacije iz spisa, bez pravnih kvalifikacija. Vještak je odbio i izračun koji je priložio tužitelj (iznos od 8.214,04 EUR), jer tužitelj nije dao potpun prikaz metodologije niti izvora podataka, pa vještak u cijelosti ostaje kod vlastitog izračuna preplate od 8.327,66 EUR
16. Na glavnoj raspravi održanoj 21. travnja 2026. godine, vještak Anto Martić je saslušan pred sudom te je u svom iskazu u bitnome naveo kako u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 25. ožujka 2025. godine, kao i kod dodatnog pisanog očitovanja od 13. lipnja 2025. godine. Vještak je, odgovarajući na upite suda, pojasnio kako je prilikom izračuna tečaja za čitavo razdoblje otplate, od prve do posljednje uplate, utvrdio da tečaj CHF nikada nije bio manji od početnog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Vezano uz zadnju uplatu tužitelja u iznosu od 114.144,44 HRK, vještak je potvrdio da je i na taj iznos primijenio isti princip usporedbe s početnim tečajem kao i kod svih prethodnih uplata anuiteta. Pritom je izričito naveo kako iznos od 3.404,64 HRK, koji je tužitelj platio na ime troškova prijevremene otplate, nije uračunat u ukupni iznos utvrđene razlike preplate. Očitujući se na tehničke prigovore tuženika iz podneska od 27. svibnja 2025. godine, a koji su se ticali datuma primjene tečaja, vještak je obrazložio da Ugovor o kreditu propisuje primjenu srednjeg tečaja na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja u slučaju prijevremene uplate. Pojasnio je kako za uplate vršene nakon dospijeća ugovor ne sadrži izričitu odredbu o tečaju, što ostavlja prostor za različite obračunske pristupe, ali je naglasio da se prigovori banke odnose prvenstveno na način preračuna u CHF. Budući da se njegov nalaz temelji na stvarnim kunskim iznosima uplata koji su bili temelj za izračun preplate, vještak je zaključio da eventualne sitne korekcije u primjeni tečaja za pojedine uplate nakon dospijeća ne utječu na izračun konačne razlike preplate. Naposljetku je naveo da se zatezne kamate na utvrđene iznose preplate obračunavaju od datuma svake pojedine uplate.
17. Nakon saslušanja vještaka, sud je utvrdio da je nalaz jasan, potpun i izrađen u skladu s pravilima struke. Sud drži da je usmeno izlaganje vještaka na uvjerljiv način otklonilo sve tehničke dvojbe koje je tuženik naveo, zbog čega je sud predmetni nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.
18. Temeljem uvida u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 od 10. prosinca 2007. godine i iskaz tužitelja ZĆ, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom kupovine osobnog vozila za osobne potrebe . Tužitelj je u svom iskazu pojasnio da je automobil kupio jer je u to vrijeme dobio dijete te je izričito potvrdio da u trenutku realizacije kredita nije imao otvoren obrt niti trgovačko društvo, već je vozilo koristio isključivo u privatne svrhe.
19. Uz ovakvo činjenično utvrđenje, ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom u svrhe koje nisu namijenjene njegovu zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Slijedom navedenog, na ovaj pravni odnos primjenjuju se mjerodavne odredbe o zaštiti potrošača, uključujući i one o nepoštenim ugovornim odredbama.
20. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.
21. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza saslušanjem službenika banke.
22. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezen tiran kao najpovoljnijim a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.
23. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
24. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti . Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“ 25. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvog kontakta i pružanja informacija putem osobnih bankara, odnosno putem zaposlenika auto kuće, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. 26. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. U pogledu strukture tužbenog zahtjeva, tužitelj u svom konačno uređenom zahtjevu od 31. ožujka 2025. godine zahtijeva isplatu iznosa od 8.327,66 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, temeljeći svoje potraživanje na institutu stjecanja bez osnove (članak 1111. ZOO-a) kao izravne posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj je u svom petitiuumu postavio isključivo kondemnatorni zahtjev za isplatu. Tuženik je u odgovoru na tužbu osnovano primijetio da tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke da su odredbe ništetne, ističući kako bi za postizanje uspjeha u parnici sud prvo morao utvrditi tu ništetnost. Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije postavio zaseban zahtjev za utvrđenje ništetnosti, ovaj sud je o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlučivao kao o odlučnom prethodnom pitanju u smislu članka 12. ZPP-a. Rješenje tog prethodnog pitanja predstavlja nužnu pravnu osnovu o kojoj sud mora odlučiti kako bi mogao dosuditi isplatu na ime restitucije, odnosno povrata onoga što je tuženik primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom i koja je kasnije otpala.
26. Kako su odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu (kojima su ugovorene valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa) ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. stavku 1. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. S obzirom na to da je ništetnost ugovornih odredbi o CHF klauzuli i promjenjivoj kamati utvrđena kao prethodno pitanje, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa koji je precizno utvrđen financijskim vještačenjem, a koji s osnova tečajne razlike iznosi 8.327,66 EUR.
27. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja ZĆ temeljem odredbe članka 190. stavka 3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 pročišćeni tekst, 8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o CHF klauzuli bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući da je teško procijeniti i odrediti točan iznos preplate, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja po vještaku Anti Martiću nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP -a i rezultira povredom prava na pristup sudu.
28. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva na iznos od 8.327,66 EUR odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na povrat preplaćenog, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP -a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.
29. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod pr ijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. 35. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). 36. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
30. Neosnovan je prigovor zastare koji je tuženik Addiko Bank d.d. istaknuo u svom odgovoru na tužbu i kasnijim podnescima. Naime, člankom 328. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) izričito je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, slijedom čega zahtjev tužitelja ZĆ, koji se temelji na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kao odlučnom prethodnom pitanju, ne može zastarjeti. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud ističe da se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, prema kojemu su u slučaju ništetnosti ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju takvog ugovora. Vezano uz početak tijeka zastare u ovakvim slučajevima, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 (potvrđeno i objedinjenim shvaćanjem Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tih odredbi. U konkretnom predmetu ZĆ, ništetnost spornih odredbi tuženika (njegovih pravnih prednika) već je prethodno ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača (slučaj udruge Potrošač protiv osam banaka), u kojemu je presuda u pogledu valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Budući da je tužitelj ŽĆ podnio tužbu dana 21. ožujka 2022. godine, razvidno je da od trenutka pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu (kao trenutka saznanja za ništetnost i početka tijeka zastare) do dana utuženja nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, koji bi u ovom slučaju nastupio tek 14. lipnja 2023. godine. Slijedom navedenog, prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud mu je priznao pravo na naknadu nužnih troškova odmjereno prema vrijednosti predmeta spora od 8.327,66 EUR i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Nagrada za rad odvjetnika, koja čini osnovicu za obračun PDV-a, priznata je za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 05.07.2022. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 07.06.2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova) prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na pripremnom ročištu od 11.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova) sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 31.03.2025. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova) prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 21.04.2026. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova) sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 22.05.2026. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova) sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife. Ukupna nagrada za rad odvjetnika iznosi 1.200,00 EUR, na koji je iznos tužitelju priznat porez na dodanu vrijednost (PDV) po stopi od 25% u iznosu od 300,00 EUR. Pored troškova zastupanja, tužitelju su priznati stvarni izdaci na koje se ne obračunava PDV, a koji obuhvaćaju trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR isplaćen vještaku Anti Martiću sukladno nalogu suda te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, što odgovara protuvrijednosti od 100,00 HRK zatraženih u tužbi. Sveukupni priznati troškovi parničnog postupka iznose 1.913,27 EUR.
Slavonski Brod, 22. svibnja 2026.
Sutkinja
Miranda Gavrić Jularić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
