Posl. broj: P-436/2026-65

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Krajačić, odvjetnici iz Zaboka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Vici Mandariću i ostalim odvjetnicima iz odvjetničkog društva Mandarić & Einwalter iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a j u s e tužbeni zahtjevi koji glase:

"I/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB dd, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.484,98 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 6. lipnja 2019. godine do 28. veljače 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. ožujka 2023. godine pa do isplate za svako polugodištu uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB dd, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.697,16 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 6. lipnja 2019. godine do 28. veljače 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. ožujka 2023. godine pa do isplate za svako polugodištu uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana. u roku od 15 dana.

Posl. broj: P-436-2026-65

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 27.418,94 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. godine do 28. veljače 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. ožujka 2023. godine pa do isplate za svako polugodištu uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. lipnja 2019. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 5. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 9012209657 za izgradnju i dovršenje objekta kojim se banka kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 303.659,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se po članku 4. ugovora obvezao platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje, obračunata u CHF i sadržana u anuitetima. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,30 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tuženika u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim, što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, a tuženik nije tražio suglasnost tužitelja za isto. Navedena odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanjem mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim je razvidno kako u predmetnom ugovoru o kreditu postoje ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, što samo po sebi ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora, pa ni danas nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Da je znao da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samo mogućnost otplate kredita i njenu egzistenciju, ne bi nikada preuzele takvu obveza. Navodi dalje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik (kao i ostali tuženici u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredit, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta u koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Istom presudom utvrđeno je da je tuženika (kao i ostali tuženicu u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači isu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Navodi i da je dio presude Visokog trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope potvrđen i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017. od 14. linja 2018., u točki I. potvrđena je navedena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i u dijelu kojim se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 06. 08. 2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine pa do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/08, 89/08, 133/09, 78/12 i 56/13) – sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude odnose i na ugovorni odnosa tužiteljica i tuženika. Osim toga, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla. Obzirom na izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno, kao jedinu valjanju kamatnu stopu smatra početno ugovorenu od 4,30 % godišnje te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita. Osim toga, tužitelj ističe da je s tuženikom 2015. godine, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15) sklopio aneks ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela te utvrdili da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 61.101,53 kuna. Tužitelj tvrdi da neovisno o provedenoj konverziji ima i dalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji joj je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pri tome se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broje: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Tužiteljica potvrđuje da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHR u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHR izjednači s položajem u kojim bi bio da je koristio kredit u eurima i da je kamatna stopa određena aneksom određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle i za te kamatne stope nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika. Navodi dalje da je aneksom utvrđeno da je preplaćeni iznos od 8.935,94 kune, ali da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČĆ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjući Direktivu 93/13 EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima , utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjeničke situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredbe ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41 i 43. presude). S obzirom na navedeno tužitelj smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelja navodi i da se prije pokretanja ovog postupka obrati tuženiku da mu dostavi točan ispis prometa po kreditu (uplata koje je izvršio) kao i podataka kada i po kojoj je stopi mijenjana početno ugovorena kamata, na tuženik mu je dopisom od 24. 5. 2019. odgovorio da je obzirom na opseg tražene dokumentacije postupak prikupljanja iste još u tijeku. Sukladno tome, tužitelj pozivom na odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku traži da mu tuženik dostavi dokumentaciju koja je zajednička za stranke te je postavio tužbeni zahtjev kao u tužbi.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara nedostatku pravnog interesa s obzirom da su stranke 3. prosinca 2015. sklopile dodataka ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015, dalje: ZID ZPK/15); osporava tužitelju svojstvo potrošača i s time u vezi primjenjivog presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa; ističe prigovor zastare te tvrdi da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe. Predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Na pripremnom ročištu 2. rujna 2019. je rješenjem, temeljem odredbi čl. 186.b. st. 3. i čl. 325.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst i 25/2013. i 89/14 i 70/2019., dalje: ZPP-a), tuženiku naloženo da dostavi tužitelju dokumentaciju koju je tražio.

4. Tuženik je uz podnesak od 11. rujna 2019. dostavio u spis dokumentaciju sukladno rješenju, a tužitelj je nakon primitka dokumentacije, podneskom od 3. listopada 2019. postavio određeni tužbeni zahtjev.

5. Tuženik podneskom od 29. svibnja 2020. dodatno osporava tužbene zahtjev pozivom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36. od 4. 3.

2020. doneseno u oglednom sporu.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 28. svibnja 2020. specificirao tužbene zahtjeve, a tuženik se i tako specificiranim tužbenim zahtjevima protivi.

7. Presudom ovog suda posl. broj: P-274/2019-27 od 30. listopada 2020. suđeno je:

"I. O d b i j a j u s e tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012209657 od dana 05.01.2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić u Zlataru od dana 10. 01. 2007. pod brojem OU-3/07., koji glasi: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.".

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Ulica Franje Račkog 6), OIB: 02535697732, da tužitelju isplati iznos od 63.930,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7.2. Ugovora o kreditu broj 9012209657 od dana 05.01.2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić u Zlataru od dana 10. 01. 2007. pod brojem OU-3/07., koji glasi: "… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke".

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Ulica Franje Račkog 6), OIB: 02535697732, da tužitelju isplati iznos od 50.459,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 267.689,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 01.10.2015. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.".

II. O d b i j a s e tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

III. N a l a ž e s e tužitelju TĆ da tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.125,00 kn (osamtisućastodvadesetpet kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 30. 10. 2020. pa do isplate, u roku od 15 dana, a o d b i j a s e preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 5.500,00 kn (pettisućapetsto kuna)."

8. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž-2146/2021-3. od 19. kolovoza 2025. preinačena je navedena presuda u dijelu pod toč. I – I i I – III izreke i suđeno je:

" Usvaja se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012209657 od dana 05.01.2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić u Zlataru od dana 10.01.2007. pod brojem OU3/07, koji glasi:" Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7.2. Ugovora o kreditu broj 9012209657 od dana 05.01.2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić u Zlataru od dana 10.01.2007. pod brojem OU3/07, koji glasi: "… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke"."

9. Rješenjem pod istim poslovnim brojem, ukinuta je presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-274/2019-27 od 30. listopada 2020. u dijelu pod toč. I – II, I – IV i I – V izreke te pod toč. II i III izreke (u dijelu kojim je prihvaćen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka od 1.078.37 eur) te se u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje a o troškovima nastalima u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

10. Prema obrazloženju navedene drugostupanjske odluke:

"32. S obzirom na činjenicu da je tužitelj zaključio aneks uz ugovor o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK njegova tražbina na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

33. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeto je međutim, pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u eure i pravima potrošača, tako da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo, u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO, od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Na taj način je, glede materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK, obveza tuženika na povrat više plaćenih svota po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz Ugovora o kreditu prestala je sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19. c st. 1. točke 6. ZID ZPK, odnosno zaključivanjem Aneksa, ali je ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne svote obračunate od dana dospijeća svake pojedine svote do dana prestanka obveze-izvršene konverzije i koja obveza proizlazi iz odredbe 1115. ZOO.

34. Međutim, tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, jer su isplate koje je na temelju njih učinio vraćene u njegovu imovinu s obzirom da su iskorištene za njegov račun prema obvezama koje je tuženik preuzeo Aneksom, a preplata je iskorištena za ispunjenje obveza iz Aneksa, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. lipnja 2023. prema kojemu potrošač koji je s bankom sklopio dodatak, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu.

35. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

36. Na pitanje o prirodi pravnog posla među strankama, odnosno o tome je li konverzijom kredita koja je ugovorena izvršena obnova ili novacija obveze tužitelja, valja zamijetiti kako je i sam Vrhovni sud RH u postupku Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', izričito odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pri čemu je ZID ZPK poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Dakle, u tom pravcu valja odgovoriti i na pitanje o obnovi ili novaciji ugovora stranaka, pa reći da je radi takvog stava Vrhovnog suda RH za zaključiti kako se i na ovaj institut primjenjuju odredbe specijalnog propisa o potrošačkom kreditiranju, a ne opća pravila obveznog prava o obnovi ugovora.

37. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19. c u vezi s člankom 19. e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

38. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu kamatu ne bi bilo odlučivanje izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

39. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

40. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke koji se odnosi na isplatu, jer nije jasno koji dio navedene kamate je sadržan u kojem dijelu zahtjeva koji je postavljen, odnosno je li navedena kamata moguće sadržana i obračunata i u dijelu glavnice koja je ovdje dosuđena, a koja glavnica po ranije iznesenom stavu ovog suda tužitelju ne bi pripadala, te je na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom.

41. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke, dok će se o troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

42. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu.".

11. U ponovljenom postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj: 9012209657 od 25. 1. 2007., otplatna tablica od 05. 01. 2007., izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., dopis tuženika tužitelju od 24. 5. 2019., dodatak navedenom ugovoru o kreditu od 1. 12. 2015., plan otplate kredita, ispis knjigovodstvene kartice po kreditu, te nalaz i mišljenje stalnog sudskom vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Zagreba.

12. Na ročištu za glavnu raspravu 16. rujna 2020. odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanje stranaka jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

13. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

14. Radi razjašnjena pitanja na koja ukazuje ukidno rješenje, zatraženo je očitovanje sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića te je on i saslušan na ročištu 14. travnja 2026.

15. Tužitelj je podneskom od 25. veljače 2026. precizirao tužbene zahtjeve kao u izreci presude, a što obrazlaže time da vještak u dopunskom očitovanju od 16. veljače 2026. navodi da su u ranijem nalazu i mišljenju iskazane zakonske zatezne kamate na preplate od dana pojedinih uplata pa do konverzije pa "sukladno navedenom te te izraženom shvaćanju vijeća Županijskog suda u Zagrebu iz rješenja posl. br. Gž-2146/21. od dana 19. kolovoza 2025. godine kako tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose preplate odnosno zatezne kamate na više plaćane iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, te prema uputi istog suda kako je prvostupanjski sud dužan utvrditi takve zatezne kamate, kako bi mogao donijeti zakonitu i pravilnu odluku, tužitelj iste iznose potražuje toč. I. i II. sada uređenog tužbenog zahtjeva u EUR.". Tužitelj osim toga ističe kako u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više preplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije se ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Odredbama ZID ZPK/15 nigdje nije predviđeno da potrošač sklapanjem dodatka o osnovnom ugovoru gubi prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojeg su egzistirale do zaključenja ugovora o kreditu niti bi uvidom u sadržaj dodatka osnovnom ugovoru bilo razvidno da se tužitelj ( potrošač ) odrekao potraživanja nastalog temeljem nepoštenih i ništetnih klauzula, a visina kojeg preplaćenog iznosa je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđena po vještaku financijske struke, od kojeg je tužitelj oduzeo iznos preplate priznat u konverziji, te s te osnove ima potraživanje pod toč. III. zahtjeva.

16. Tužitelj se podneskom od 8. ožujka 2026. protivi preinaci tužbe, a sud je na ročištu 9. ožujka 2026. preinaku tužbe dopustio budući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

17. Nije sporno:

- da je tužitelj 5. siječnja 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 9012209657 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 303.659,77 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, koji se korisnik obvezuje vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, s rokom otplate od 360 mjeseci,

- da je člankom 4.1 ugovora ugovoreni da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je "promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana....", a na dan zaključenja ugovora iznosi 4,30 % godišnje,

- da je člankom 7.2 ugovoreno da se kredit i kamata otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je tečaj na dan puštanja kredita iznosio 4,564907 kn za 1 CHF,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 1. prosinca 2015.sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

18. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž-2146/2021-3 od 19. kolovoza 2025. pravomoćno su utvrđene ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF.

19. I dalje je sporno, ima li tužitelj pravo na isplatu temeljem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kako glavnice, odnosno preplate po konverziji (točka III. preciziranog tužbenog zahtjeva) tako i zakonskih zateznih kamata od pojedinih uplata pa do konverzije (točke I. i II. preciziranog tužbenog zahtjeva.

20. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o., tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 5. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012209657 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 303.659,77 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita; rok otplate 360 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima; promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30 % godišnje; prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 10. ožujka 2007., a sljedeće svakog desetog dana u mjesecu; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 15. siječnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,564907 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 303.659,77 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 1.386.178,61 kn. Prema platu otplate s prikazom promjena kamatnih stopa po kreditu proizlazi kako se u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 4,30 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 10. srpnja 2007.; 5,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2008.; 6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2010.; 6,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. studenoga 2010.; 5,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. svibnja 2011.; 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. lipnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. kolovoza 2011; 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. rujna 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2014. te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je u tabeli 1 nalaza dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te usporedni plan otplate prema slijedećim elementima: glavnica u iznosu od 303.659,77 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata od 4,30 % godišnje, te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveze i to: prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" tabele 1), a zatim te razlike u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjena ugovorenog srednjeg tečaja banka na dan plaćanja (stupac "p" table 1).Vještak napominje i da je skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 9/2015.) za obveze plaćene nakon 23. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona). Konačno, iskazane su razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "r" tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), uz korekciju za dio tog iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. S obzirom da je po predmetnom ugovoru provedena konverzija, radi ocjene učinaka efekata konverzije, za anuitete dospjele do 30. rujna 2025. obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" tabele), kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" tabele 1) do 30. rujna 2015., te je uračunana preplata po konverziji.

21. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. ožujka 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 19.771,24 CHF, odnosno 106.161,43 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), s pojedinim mjesečnim iznosima razliku danim u stupcu "m" table 1 (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p" tabele 1 (u kunama), a razlike obveza u tom razdoblju koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanje pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 161.528,14 kn; s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "r" tabele 1. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do dana konverzije 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 61.101,53 kn), preostala razlika (manje priznati iznos preplate) s danom 30. rujna 2015. iznosi 320.977,89 kn (267.689,57 kn glavnice i 53.288,32 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

22. Tužitelj se podneskom od 28. svibnja 2020. očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno njemu i precizirao zahtjeve za isplatu.

23. Tuženik podneskom od 29. svibnja 2020. u bitnome ističe pravne prigovore, osporavajući samo potrebu provođenja vještačenja.

24. S obzirom na drugostupanjsko ukidno rješenje, vještak u svom dopunskom očitovanju navodi da je u osnovnom nalazu i mišljenju iskazao zatezne kamate ne utvrđene iznose preplate (razlike) koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa i tečaja, od dana pojedinih uplata pa do dana konverzija (30. rujna 2015., odnosno zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja pa do 30. rujna 205, iznose ukupno 63.930,07 kn (8.484,98 eura), a zatezne kamate na mjesečne iznose po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja pa do 30. rujna 2025. iznose ukupno 50.459,78 kn (6.697,16 eura).

25. Navedeni su iznosi jasno vidljivo iz zbrojeva stupaca "r" i "t" tabele 1 iz nalaza (list 304 spisa).

26. Tužitelj na očitovanje vještaka nije imao prigovora te je sukladno tome, podneskom od 25. veljače 2026. precizirao zahtjeve za isplatu.

27. Tuženik podneskom od 8. ožujka 2026. prigovara očitovanju vještaka tvrdeći da vještak nije izvrši zadatak sukladno ukidnoj odluci odnosno 39. odlomku obrazloženja iste koji citira, a ističe i da vještak u dopuni navodi veći iznos kamate nego što je to bilo u ranijem nalazu kada je govorio o iznosu od 53.288,32 kn na ime kamata.

28. S obzirom na tuženikove prigovore, vještak je saslušan na ročištu 14. travnja 2026. Vještak navodi da je podneskom od 8. ožujka 2026. tuženik prigovorio da se nije očitovao po postavljenom zadatku i to s toga što nije u skladu s uputom suda drugog stupnja obračunao zatezne kamate na iznos "konverzijske pretplate" u vezi čega može reći da "konverzijska pretplata" nije nikakav zakonom definirani termin i ne zna se što taj termin znači, a ono što je sigurno, isti se ne odnosi na predmet tužbe odnosno ovog postupka. Naime, u predmetnoj drugostupanjskoj odluci piše između ostaloga da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate na više plaćene iznose koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, a upravo takav izračun je sadržan u nalazu i mišljenju izraženom u ovome predmetu. Nije sporno da je banka odnosno tuženik prilikom provođenja konverzije u skladu s odredbama ZID ZPK visinu obveze tužitelja o konvertiranom kreditu umanjila za sve uplate koje je tužitelj obavio po CHF kreditu za razdoblje otplate tog kredita, sve do obračunskog dana konverzije (30. rujna 2015) i dio tih uplata čine i iznosi glavnica koji su predmet ovog sudskog postupka, a za koje iznose je tužitelj prihvaćanjem konverzije dao nalog tuženiku što da istima napravi, dakle da ih uračuna u obvezu izračunatu za konvertirani kredit u valuti EUR, i upravo u tom smislu je zauzeto pravno shvaćanje u recentnim odlukama Vrhovnog suda RH, a koje je preneseno i u predmetnu drugostupanjsku odluku. Tuženik osim navedenog ističe kako sam u dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 16. veljače 2026. iskazao veći iznos zateznih kamata nego u osnovnom nalazu u pogledu čega može reći da navedeno nije točno. Naime, kada se usporede iznosi zateznih kamata kako ih je iskazao u osnovnom nalazu i mišljenju, a koji su izračunani na razlike po obje osnove (zbroj iznosa iz tabele 1 i to za stupac "r" odnosno "t"), ono što je u osnovnom nalazu i mišljenju napravio bilo je uračunavanje pretplate priznate u konverziji, a koje uračunavanje je učinio primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o obveznim odnosima, dakle, na način što se prvo podmiruju dospjele zatezne kamate, a tek eventualno pretplate bi se podmirivalo glavno potraživanje tužitelja. U slučaju da sud zauzme pravno shvaćanje da bi tužitelju pripadale samo zatezne kamate jer je glavno potraživanje prestalo sklapanjem dodatka ugovoru o konverziji, tada se od tih nominalno izračunatih iznosa zateznih kamata ništa ne odbija i od toga postoji razlika u konačnom iznosu između osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja.

29. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim te njegov iskaz sasvim jasnim i određenim, ali, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.

30. Naime, ovaj sud i dalje smatra da su tužbeni zahtjevi neosnovani zbog pravih pitanja, odnosno učinaka konverzije, pri čemu, sukladno odredbi čl. 377. st. 2. ZPP-a, pravnim shvaćanjima drugostupanjskog suda ovaj sud nije veza.

31. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

32. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

34. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

35. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

36. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

37. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

38. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

39. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

40. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

41. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

42. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

43. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

44. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

45. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

46. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

47. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

48. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

49. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

50. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

51. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

52. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

53. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

54. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

55. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom bi razlike u pravnim shvaćanjima bile otklonjene.

56. Imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud i dalje smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

57. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

58. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

59. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

60. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

61. Dakle, ovaj sud utvrđuje da tužitelj nema pravo niti na isplatu preplaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli (s čime se, prema odlomcima 32. i 33. obrazloženja, slaže i drugostupanjski sud), a niti po osnovi zakonske kamate na pojedine više plaćene iznose od svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, a koje su jasno vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka.

62. S obzirom na navedeno, tužbeni su zahtjevi odbijeni u cijelosti.

63. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.

64. Naime, tužitelj je pravomoćno uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevima (presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž-2146/2021-3 od 19. kolovoza 2025.), a nije uspio sa zahtjevima za isplatu koji ovise o pravnim učincima provedene konverzije, pri čemu se sud imao u vidu da o tim učincima i sada postoji izuzetna pravna nesigurnost uslijed različite prakse svih sudova pa stoga podnošenje tužbe sa takvim tužbenim zahtjevima u konkretnim okolnostima nije bilo očito nerazumno, a odlučivanje o troškovima razmjerno uspjehu u parnici bi poništilo i učinke dijela tužbenog zahtjeva s kojima je tužitelj uspio, pa je stoga odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zlataru 22. svibnja 2026.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja Kristini Krajačić, odvjetnici iz Zaboka,

2. punomoćniku tuženika Vici Mandariću, odvjetniku iz Zagreba