REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-3063/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja NM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ŽM, radi utvrđenja ništetnosti, na ročištu za objavu presude, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9019951095, od 07.12.2015., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita sukladno Tarifi tuženika u kreditnom poslovanju.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više traženi trošak (250,00 eura) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 07.12.2015. broj ugovora: 9019951095. Predmetni je kredit sklopljen na iznos od 225.000,00 kuna, s fiksnom kamatnom stopom od 8,38% godišnje i obvezom vraćanja u 53 rate, dok ukupan iznos koji korisnik kredita temeljem predmetnog kreditnog ugovora plaća iznosi 267.367,97 kuna, izračunato na dan sklapanja ugovora.

1.2. Člankom 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita sukladno Tarifi tuženika u kreditnom poslovanju. Predmetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena je i ništetna. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/15), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca i tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dakle ista je nametnuta od strane tuženika po načelu uzmi ili ostavi (take it or leave it).

1.3. S obzirom na trenutak sklapanja predmetnog kreditnog ugovora u primjeni je i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) Zakon o zaštiti potrošača/14 usklađen je u cijelosti s predmetnom Direktivom 93/13 EEZ. Tako je čl. 3. Direktiva 93/13 EEZ određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

1.4. Tužitelj iznosi kako predmetna naknada od 1,30 % od iznosa kredita ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno tuženik nije imao nikakav trošak a pogotovo nije mogao imati trošak u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa stoga je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna i njome se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je tužitelj kao potrošač stavljen na temelju primjenjivih zakonskih odredbi nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim odredbama. Sporna ugovorna odredba nije ni transparentna, odnosno tuženik nije spornu odredbu izrazio jasnim i razumljivim jezikom, na način da ista bude jasna ne samo na gramatičkoj razini, iako je trebao tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze.

1.5. Člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika, a to je Grad Zagreb, međutim predmetni Ugovor zaključen je u Splitu, u tuženikovoj Podružnici Split, stoga je pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi poslovna jedinica tuženika, dakle Općinski sud u Splitu. Predmetna prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora ništetna je i nepoštena, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i [adresa] poglavito uzimajući u obzir da putovanje od Splita do Zagreba traje preko 3 sata u jednom smjeru. U ovom pravcu tužitelj se poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, od 29.01.2020. i 13.10.2020. prema kojima je pitanje nepoštenosti prorogacijske klauzule questio facti, ali se smatra da prorogacijska klauzula uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu ako putovanje od prebivališta potrošača do sjedišta tuženika i natrag traje duže od tri sata 1.6. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada) te ističe prigovor zastare.

2.2. Tuženik kao najbitnije ističe sljedeće da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna.

2.3. Obrazlažući naprijed navedeno tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 303. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja 2 naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. S druge strane, naglašava se kako je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023) kreditnim institucijama zabranjeno potrošaču naplatiti (isključivo!) naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna,

2.4. Tuženik ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 49. – čl. 56. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno odredbi čl. 49. ZZP-a, pojedinačne ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Isto tako, tuženik upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 1,30% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 225.000,00 kn, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade u visini od 1,30% od iznosa kredita ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a. Naime, tumačeći čl. 49. st. 1. ZZP-a, nepoštenost pojedine ugovorne odredbe ne uzrokuje svaki oblik neravnoteže, već ZZP zahtijeva da ona bude značajna. Neravnotežu koja je u tržišnim odnosima uobičajena sudovi ne smiju uzimati u obzir, već samo neravnotežu koja izlazi iz uobičajenih okvira. Obzirom na informiranost tužitelja o obvezi plaćanja predmetne naknade te okolnost da je iznos naknade minimalan u odnosu na isplaćeni iznos kredita, nikako se ne može zaključiti kako je predmetna naknada uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 52. ZZP-a .

2.5. Obzirom da tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: 4 „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 52. ZZP-a.

2.6. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž- 120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.

2.7. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije i tužitelju naloži naknaditi tuženiku trošak postupka.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o kreditu broj 9019951095 od 7. prosinca 2015. (list 5-8 spisa), Najave korištenja kredita za partiju 9019951095 (list 9 spisa), Općih uvjeta poslovanja tuženika (list 20-28 spisa), te saslušanjem tužitelja (list 47 spisa).

4. Stranke su popisale parnični trošak.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kojom se korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita.

7. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9019951095 dana 7. prosinca 2015. na iznos od 225.000,00 kuna. Nije sporno niti da taj Ugovor u čl. 13.2 . sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,30 % iznosa kredita. Nije sporno da je ta naknada iznosila 900,00 kuna i da je naplaćena od strane tuženika. Sporno je, je li ta ugovorna odredba ništetna.

8. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu potrebna novčana sredstva za njegove osobne potrebe. Sa djelatnicima banke je finalizirao iznos kredita od 225.000,00 kuna, a za naknadu koju je trebao platiti pitao je zašto se plaća naknada, na što je dobio odgovor da se radi o naknadi koja se mora platiti prema odluci banke, da se o tome ne može pregovarati. Radilo se o naknadi u određenom postotku koja se naplaćivala automatizmom.

9. Na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se tužitelju nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima, dok tuženik nije dokazao suprotno.

10. Prema odredbi čl. 49. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. br. 41/14., dalje: ZZP/14) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 55. stavak 1. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11.1. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena mogućnost da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

12. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 52. ZZP/14 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknade za obradu kredita - nakande za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

14. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja iz provedenog postupka, ovaj sud ocjenjuje kako je nepoštena i time i ništetna predmetna ugovorna odredba čl.13.2 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9019951095, od 07.12.2015. kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kredita, zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

15. Neosnovano tuženik smatra da je predmetna ugovorna odredba valjana jer nije protivna Ustavu i zakonu, da je bila određena prije sklapanja samog ugovora te u skladu sa Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da tužitelj ni ne tvrdi da je predmetna ugovorna odredba nezakonita, već nepoštena.

16. Nije osnovan prigovor zastare, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

17. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda na koju se poziva tužena. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb što bi ga moglo odvratiti od ostvarenja njegovih prava, a sama odredba je formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Štoviše, tužitelj je u svom iskazu naveo da je mislio da je ugovorena nadležnost suda u Splitu. Stoga je i ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti prema sjedištu tuženika nepoštena i ništetna prema odredbi članka 49. ZZP/14. te nije između stranaka sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. točka 4. ZPP-a. Tužitelj je tužbu podnio pred Općinskim sudom u Splitu, kao mjesno nadležnom prema poslovnoj jedinici tuženika, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a.

18.1 Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u sporu na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a pripada naknada parničnog troška koja je odmjerena prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.; dalje: Tarifa) i to za radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1, zastupanje na ročištima 4. ožujka 2026., 7. travnja 2026. i 6. svibnja 2026. po 100 bodova, što iznosi 400 bodova, pomnoženo s vrijednosti boda od 2 eura 800,00 eura, a s PDV-om od 25% 1000,00 eura. Tom iznosu se pridodaje trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eura i presudu 53,09 eura, što ukupno iznosi 1.106,18 eura.

18.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2. travnja 2026. (100 bodova + PDV), jer nije bio potreban za vođenje parnice.

18.3. Slijedom navedenog, o trošku postupka je odlučeno je kao u točki II izreke presude.

U Splitu, 22. svibnja 2026.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis