REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj: P-124/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu pojedincu Janu Malovcu, u parničnom predmetu tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Margetić, odvjetnici u Zagrebu, Mažuranićev trg 13 , protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 51400607 - 5103576768 od dana 31.05.2007 godine, solemniziranog kod Javnog bilježnika Ive Hanžeković Živković iz Zagreba, Gajeva 2, pod posl.br.: OV -6936/07 dana 04.06.2007. godine sklopljen između tužitelja, ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 da tužitelju, ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnom iznosu od 11.590,83 EUR (slovima: jedanaest tisuća petsto devedeset eura i osamdeset tri centa) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini niže navedeni iznos kako slijedi: na iznos od 7,55 eura od 11.09. 2007.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 11.10. 2007.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 13.11. 2007.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 12.12. 2007.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 12.01. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 13.02. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 11.03. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 12.04. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 7,55 eura od 13.05. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 12.06. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 11.07. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 12.08. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 11.09. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 10.10. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 12.11. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 13.12. 2008.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 13.01. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 11.02. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 02.03. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 10.04. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 54,00 euro od 12.05. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 102,22 euro od 11.06. 2009.g. pa do konačne isplate na iznos od 105,90 euro od 11.07. 2009.g. pa do konačne isplate na iznos od 108,42 euro od 20.08. 2009.g. pa do konačne isplate na iznos od 111,77 euro od 16.09. 2009.g. pa do konačne isplate na iznos od 92,41 euro od 08.10. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 99,52 euro od 03.11. 2009.g. pa do konačne isplate

na iznos od 105,57 euro od 05.12. 2009.g. pa do konačne isplate na iznos od 114,50 euro od 02.01. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 123,28 euro od 02.02. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 122,22 euro od 04.03. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 135,76 euro od 30.03. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 131,64 euro od 29.04. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 136,55 euro od 02.06. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 172,79 euro od 09.07. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 167,61 euro od 03.08. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 190,45 euro od 03.09. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 180,88 euro od 07.10. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 150,49 euro od 29.10. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 180,62 euro od 09.12. 2010.g. pa do konačne isplate na iznos od 212,07 euro od 05.01. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 191,24 euro od 08.02. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 155,88 euro od 09.03. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 179,92 euro od 07.04. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 190,97 euro od 12.05. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 208,73 euro od 03.06. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 194,97 euro od 06.07. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 275,86 euro od 04.08. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 276,09 euro od 07.09. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 211,95 euro od 06.10. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 181,43 euro od 05.11. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 170,13 euro od 07.12. 2011.g. pa do konačne isplate na iznos od 183,50 euro od 04.01. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 193,71 euro od 04.02. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 192,00 euro od 09.03. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 186,86 euro od 04.04. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 188,84 euro od 08.05. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 194,42 euro od 12.06. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 189,78 euro od 04.07. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 190,21 euro od 02.08. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 187,01 euro od 05.09. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 181,68 euro od 10.10. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 188,71 euro od 07.11. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 187,81 euro od 11.12. 2012.g. pa do konačne isplate na iznos od 190,12 euro od 08.01. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 172,03 euro od 06.02. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 182,86 euro od 07.03. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 193,28 euro od 30.03. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 175,49 euro od 08.05. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 170,55 euro od 04.06. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 167,07 euro od 02.07. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 172,99 euro od 02.08. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 177,84 euro od 06.09. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 185,89 euro od 03.10. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 181,92 euro od 05.11. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 185,19 euro od 05.12. 2013.g. pa do konačne isplate na iznos od 185,06 euro od 08.01. 2014.g. pa do konačne isplate na iznos od 104,76 euro od 05.02. 2014.g. pa do konačne isplate na iznos od 19,61 euro od 04.03. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 62,05 euro od 02.04. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 58,65 euro od 03.05. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 50,25 euro od 04.06. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 58,66 euro od 03.07. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 62,07 euro od 02.08. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 64,69 euro od 04.09. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 66,44 euro od 04.10. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 68,70 euro od 06.11. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 30,24 euro od 09.12. 2014.g. pa do konačne isplate

na iznos od 70,15 euro od 06.01. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,90 euro od 02.02. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,89 euro od 04.03. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 68,67 euro od 03.04. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,90 euro od 05.05. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,90 euro od 04.06. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,89 euro od 04.07. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,90 euro od 04.08. 2015.g. pa do konačne isplate

na iznos od 71,90 euro od 04.09. 2015.g. pa do konačne isplate, a koje zakonske zatezne kamate teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku, od dana 01.09.2007. do dana 31.12.2007. godine po stopi zatezne kamate od 15% godišnje određene sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 22.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 23.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 da tužitelju, ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnove razlike nedospjele glavnice do dana konverzije iznos od 5.095,67 EUR (slovima: pet tisuća devedeset pet eura i šezdeset sedam centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 30.01.2016.g. pa do konačne isplate, a koje zakonske zatezne kamate teku od dana 30.01.2016. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 22.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 23.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.612,50 EUR (slovima: pet tisuća šesto dvanaest eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška.

Obrazloženje

1. U tužbi (str. 1-2 spisa) podnesenoj 11. lipnja 2019. tužitelj je u bitnome naveo kako je 31. svibnja 2007. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 51400607- 5103576768, a kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 170.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 360 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu sa inicijalnom stopom od 4,750% i uz inicijalni anuitet određen od strane tuženika u iznosu od 535,21 CHF, sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Tužitelj i tuženik su 3. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim su proveli konverziju valutne klauzule iz CHF u EUR. Odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak su ništetne. Navedenim ugovornim odredbama povrijeđeni su prava i interesi tužitelja kao potrošača-korisnika kredita, te su navedena odredbe utvrđene nepoštenim presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano donosio odluke o promjeni odnosno povećanju visine kamatne stope na štetu tužitelja, čime je tuženik ostvario nepripadajuću korist koju u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije u mogućnosti samostalno utvrditi. Slijedom navedenog, predložio je prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu (str. 218-241 spisa) podnesenom 7. travnja 2022. tuženik je u bitnome naveo da nije sporno kako je 31. svibnja 2007. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 51400607-5103576768, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporio je tužbeni zahtjev u cijelosti slijedom konverzije valute kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je valuta kredita promijenjena iz CHF u EUR čime je tužitelj doveden u isti položaj kao i korisnici kredita koji su sklapali ugovore s valutnom klauzulom u eurima, istaknuo je prigovor zastare, i prigovor prijeboja te predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Stranke su u bitnome ostale pri navodima iz tužbe i odgovora na tužbu tijekom nastavka postupka, pri čemu je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 12. veljače 2026. (str. 806-810 spisa).

4. Nesporno je utvrđeno, a što proizlazi iz navoda samih parničnih stranaka, kako su tužitelj i tuženik 31. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 51400607- 5103576768 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, koji je izmijenjen aneksom sklopljenim 3. veljače 2016. kojim je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR.

5. Spornim su u ovom postupku utvrđeni mjesna nadležnost, zastara potraživanja tužitelja te valjanost spornih ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i obveza tuženika na povrat eventualne razlike između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa odnosno prijeboja međusobnih tražbina, posebno vezano uz naknadnu konverziju valutne klauzule ugovora iz CHF u EUR.

6. U smjeru razrješenja spornih činjenica, pročitane su sljedeće isprave: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103576768 od 31. svibnja 2007. sa aneksom od 3. veljače 2016. (str. 4-18, 175-204 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5103576768 za razdoblje od 8. lipnja 2007. do 30. rujna 2015. i 5114195848 za razdoblje od 1. rujna 2015. do 10. lipnja 2019. (str. 44-65 spisa), obavijesti o promjeni kreditnih uvjeta sa otplatnim planovima (str. 26-43, 106-174 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita sa prijedlogom aneksa ugovora i promotivnim materijalima (str. 66-105, 242-243 spisa), informativne brošure za različite vrste kredita i valutni tečaj (str. 244-255, 280-293, 313-320 spisa), pisani iskaz BI od 27. siječnja 2020. (str. 278-279 spisa), radne upute Erste banke (str. 325-330 spisa), graf devizne izloženosti Erste Bank d.d. (str. 339 spisa) i priopćenja Hrvatske narodne banke (str. 300-312, 321-324, 336-338 spisa). Provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje (str. 782-802 spisa). Saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora i dodatka ugovoru o kreditu (str. 759 -760 spisa). Pročitana je dostavljena sudska praksa i zaključci Vrhovnog suda Republike Hrvatske te stručni članci.

7. Obzirom je tužitelj u podnesku od 5. prosinca 2022. dostavio istu dokumentaciju koju je prethodno već dostavio u spis, ista nije ponovno pojedinačno navođena sa brojevima stranica (str. 439-609 spisa).

8. Tužbeni zahtjev kako je preinačen podneskom od 11. veljače 2026. (str. 806- 810 spisa) je osnovan.

9. Tuženikovo protivljenje preinaci tužbe (str. 811-821 spisa) je utvrđeno neosnovanim.

10. Čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u nastavku teksta: ZPP) propisuje da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu a iznimno ju može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

11. Čl. 191. st. 1. i 2. ZPP-a definira preinaku tužbe kao promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

12. U ovom slučaju je preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja kojim je utvrđen novčani iznos preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu i time se temelji na istoj činjeničnoj osnovi na kojoj je i podnesena tužba u ovom postupku, slijedom čega nije riječ o takvoj preinaci kojoj bi se tuženik mogao protiviti te je u ovom postupku odlučivano po tako preinačenom tužbenom zahtjevu sukladno čl. 191. st. 2. ZPP -a (sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. i ponovljenom u odluci VRSR broj: Rev 429/2024-2 od 12. lipnja 2024.).

13. Iz iskaza tužitelja na okolnosti sklapanja ugovora i dodatka ugovoru o kreditu (str. 759-760 spisa), utvrđeno je da mu je u pregovorima o odobravanju kredita jedino bilo bitno da mu se odobri kredit, a da se kod ugovaranja kredita sa djelatnicom tuženika nisu dotakli pitanja eventualne nadležnosti za rješavanje sporova, već se tužitelj oslanjao na kazivanje djelatnice, pri čemu mu nisu objašnjeni, ili barem nisu valjano objašnjeni, rizici sklapanja ugovora o kreditu na način na koji je isti sklopljen. Navedeni iskaz potvrđuje struktura samog ugovora o kreditu i dodatka istom (str. 4-18, 175-204 spisa) koji po svom obliku i izričaju odgovara unaprijed formuliranom standardnom obrascu takvog tipa ugovora. Kako iz navoda tužitelja proizlazi da mu je jedini interes u trenutku sklapanja kredita bio dobivanje sredstava za osobne potrebe, bilo bi neživotno i nelogično da se u takvim okolnostima vlastite hitnoće upušta u raspravljanje o nečemu što nije neposredno vezano uz samo ostvarivanje kredita kao što je utvrđivanje koji bi sud bio potencijalno nadležan u slučaju spora oko izvršavanja kredita. Obzirom da tuženik nije osporio niti dokazivao da se o navedenoj odredbi pregovaralo, utvrđeno je da je ugovor o kreditu između stranaka potpisan po unaprijed formuliranom obrascu ugovora bez pregovora o prorogacijskoj klauzuli.

14. Stoga je preostalo utvrditi da li je predmetnom prorogacijskom klauzulom došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., u nastavku teksta: ZZP). Tužitelj živi u [adresa] za koji je prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ br.: 67/18 i 21/22) općemjesno nadležan Općinski sud u Gospiću. Udaljenost je u tom smislu očita prednost obzirom da je vremenski i kilometarski put između [adresa] i [adresa] znatno vremenski i kilometarski dulji od puta između Otočca i Gospića. Iz navedenog je utvrđeno kako bi obzirom na očiglednu razliku u duljini i trajanju puta, u ovom slučaju došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana u slučaju održavanja prorogacijske klauzule na snazi obzirom da bi tužitelju u tim okolnostima bila otežana mogućnost pristupa sudu, posebno jer je saslušanje tužitelja kao stranke bilo potrebno radi utvrđivanja okolnosti osporenih od strane tuženika u odgovoru na tužbu, a koje se odnose na prorogacijsku klauzulu i pregovore oko sklapanja ugovora o kreditu. Dodatno, situacija u kojoj tuženik pruža mogućnost svojim klijentima sklapanje ugovora i time olakšava sklapanje ugovora u raznim mjestima širom Republike Hrvatske, a ograničava ostvarivanje njihovih prava u slučaju eventualnih sporova na način da određuje takvo rješavanje isključivo u mjestu tuženikova sjedišta, čini takvu odredbu nepravednom i očigledno usmjerenom prema ograničavanju mogućnosti ostvarivanja prava potrošača. Slijedom navedenog, predmetna prorogacijska klauzula je utvrđena nepoštenom u smislu članka 81. stavka 1. u vezi članka 82. točke 19. ZZP-a te je prigovor mjesne nenadležnosti odbijen.

15. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, uključujući i tuženika u ovom postupku, odlučeno na način da je utvrđeno kako su iste u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupale suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku teksta: ZOO).

16. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

17. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u nastavku teksta: ZPP) smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

18. Pri tome se napominje da iz teksta samog ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103576768 od 31. svibnja 2007. sa aneksom od 3. veljače 2016. (str. 4-18, 175-204 spisa) te iskaza tužitelja (str. 759-760 spisa) proizlazi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme njegova sklapanja nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer tužitelja nije upozorio na rizičnost ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te na tu okolnost nije predložio dokazne prijedloge osim saslušanja tužitelja.

19. Stoga je na tuženiku, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, teret dokaza na okolnost obavijesti koje je upravo on dao tužitelju, kao određenom potrošaču, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, a on ničim nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama u ovom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Iz dostavljenih isprava: informativnih brošura za različite vrste kredita i valutni tečaj (str. 244-255, 280-293, 313-320 spisa), pisanog iskaza BI od 27. siječnja 2020. (str. 278-279 spisa), radne upute Erste banke (str. 325-330 spisa), grafa devizne izloženosti Erste Bank d.d. (str. 339 spisa) i priopćenja Hrvatske narodne banke (str. 300-312, 321-324, 336-338 spisa) vidljivo je da je sam tuženik bio svjestan valutnog rizika na koji je upozoravala i Hrvatska narodna banka, ali nije utvrđeno da je tužitelju kao ekonomski neukoj stranci – potrošaču na njemu razumljiv i laički način objašnjeno što taj valutni rizik podrazumijeva i na koji način može utjecati na tijek njegove otplate kredita.

20. Status potrošača u slučaju tužitelja nije doveden u sumnju, obzirom je aneksom ugovora o kreditu sklopljenim 3. veljače 2016. (str. 175-204 spisa), valuta ugovora o kreditu izmijenjena upravo sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015, u nastavku teksta: ZID ZPK), a isto je u svom iskazu potvrdio i tužitelj (str. 759-760 spisa), iz čega jasno proizlazi status potrošača na strani tužitelja, pri čemu tuženik osporava status potrošača tužitelju isključivo deklaratorno, bez navođenja razloga o eventualnoj sumnji u takav status tužitelja.

21. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavn ica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

22. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, s obzirom se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, nije protekao jer od pravomoćnog okončanja pos tupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa do 11. lipnja 2019., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina.

23. Pri tome se napominje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, a taj parnični postupak je pokrenut podnošenjem tužbe od 4. travnja 2012., slijedom čega predmetno potraživanje koje dospijeva u razdoblju od 11. rujna 2007. do 14. rujna 2015. nije obuhvaćeno navedenim rokom zastare jer je za navedeno dospjelo potraživanje danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare što znači da je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počela teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

24. Nastavno na navedeno, točno je kako su tužitelj i tuženik sklopili aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute tog ugovora ali ovaj sud je stava da tužitelj neovisno o tom aneksu ima pravo na naknadu navedenih preplaćenih iznosa iz ugovora.

25. Prvenstveno, tuženik opravdano postavlja pitanje treba li tužitelju nadoknaditi preplaćene iznose plaćene na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o jednostrano odredivoj promjenjivoj kamatnoj stopi ako je ugovor o kreditu u CHF konvertiran u ugovor u EUR.

26. Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) su putem ZID ZPK iza članka 19. dodani glava IV.a koja obuhvaća čl. 19.a do 19.i te glava IV.b koja obuhvaća članke 19.j do 19.l.

27. Izmjena je donijeta da bi se uredile obveze vjerovnika i potrošača u postupcima:

- konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,

- konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i

- konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što sve proizlazi iz odredbe čl. 19.a st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/2015, u nastavku teksta: ZPK).

28. Čl. 19.b ZPK propisuje načelo konverzije kredita: konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. Način konverzije je propisan detaljno čl. 19.c st. 1. ZPK koji u bitnome propisuje da se krediti denominirani u CHF i denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF retroaktivno konvertiraju u kredite u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kako glavnica, tako i kamatne stopa koje su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Eventualne preplate dužnika zbog razlike u tečaju CHF i EUR, kao i zbog razlike u kamatnoj stopi su se morale uračunati u buduće obroke.

30. U odredbama ZID ZPK se nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu 2016. vrijedio devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Takav zaključak dodatno reafirmira načelo konverzije kredita pripisano čl. 19.c ZPK: konverzija se mora provesti na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravna načela služe kao pomoć u interpretaciji pravnih normi, pa u ovoj situaciju i upućuju na odgovor na pitanje imaju li korisnici kredita pravo na povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji nisu vraćeni prilikom konverzije. Kako čl. 19.c ZPK postavlja normativni zahtjev da se korisnici kredita u CHF izjednače s korisnicima kredita u EUR, interpretativni učinak te specijalne norme se mora prelijevati i na opći zakon. Da bi se korisnici kredita u CHF uistinu izjednačili s korisnicima kredita u EUR, korisnici kredita u CHF moraju imati pravo na povrat preplaćenih iznosa bez pravne osnove, a koji nisu vraćeni prilikom konverzije. U protivnom bi bili u lošijem položaju od korisnika kredita u EUR uz pretpostavku da postoji preplaćena razlika koja nije vraćena (uračunata u buduće obroke) nakon konverzije.

33. Korisnici kredita, stoga, ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem, što navodi i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

34. Provedenim vještačenjem po Maji Kostijal, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grane financije i računovodstvo (str. 782-802 spisa) utvrđeno je da su anuiteti u periodu od 1. kolovoza 2007. pa do 1. rujna 2015. odnosno do konverzije preplaćeni uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja , a u odnosu na prvotno ugovorene temeljem Ugovora o kreditu za iznos tzv. pozitivnih tečajnih razlika je iznos od 87.331 HRK, odnosno po fiksnom tečaju 7,5345 za 1 €, preplata iznosi 11.590,83 EUR, a da su anuiteti u periodu od 1. svibnja 2009. pa do 1. rujna 2015. odnosno do konverzije preplaćeni uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja a u odnosu na prvotno ugovorene temeljem Ugovora o kreditu za iznos tzv. pozitivnih tečajnih razlika u iznosu od 82.343,69 HRK, odnosno, fiksnom tečaju u iznosu od 10.928,89 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

35. Vještak je utvrdio i prikazao i tzv. negativne tečajne razlike, odnosno razdoblja kada su kamata i tečaj bili niži od prvotno ugovorene, u ukupnom iznosu od 12,50 HRK / 1,66 EUR, pri čemu je napomenula kako navedene razlike nisu uzete u obzir pri izračunu preplate, već su samo prikazane u tablici.

36. Vještak je ujedno utvrdio kako je tužiteljici prilikom konverzije, na ime preplaćenih pozitivnih tečajnih razlika priznata preplata u iznosu od 1.603,73 HRK / 212,85 EUR.

37. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj i tuženik nisu prigovorili u matematičkom dijelu samog izračuna te je tužitelj u podnesku od 11. veljače 2026. (str. 806-810 spisa) preinačio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka.

38. Tuženik nije osporavao visinu nalaza i mišljenja vještaka ali je tražio da sud pri donošenju odluke, ukoliko ne bi odbio cijeli tužbeni zahtjev, uzme u obzir i ona razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja koji je važio na dan isplate kredita te prebije potraživanje tuženika s tužiteljem slijedom razlike tečaja.

39. Sud je navedeni nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan ne smatrajući potrebnim isti dopunjavati i dodatno saslušavati vještaka jer je ovo vještačenje obavljeno prema zadatku određenom od strane ovoga suda pri čemu ovaj sud smatra da vještak nije niti trebao uzimati u obzir anuitete koje je tužitelj platio po nižem tečaju CHF jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primio da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bio dužan vratiti, već se radi o iznosima za koje je tuženik tužitelju dug otpustio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi.

40. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci te je tužiteljici temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja te sukladno pravilnoj pretvorbi valute HRK u sada važeću valutu EUR dosuđen iznos od 11.590,83 EUR na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te iznos od 5.095,67 EUR s osnove razlike nedospjele glavnice do dana konverzije, pri čemu mu je priznato pravo na zatezne kamate temeljem stjecanja bez osnove od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

41. Tužitelj i tuženik potražuju parnični trošak.

42. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu slijedom čega mu je priznat ukupni traženi trošak radnji izazvanih vođenjem postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u nastavku teksta: Tarifa).

43. Tužitelju je stoga priznat zatraženi trošak tužbe u visini 250 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife.

44. Tužitelju su priznati troškovi obrazloženih podnesaka od 29. studenog 2022., 15. travnja 2024. i 11. veljače 2026. u visini 250 bodova svaki sukladno Tbr. 8.1. Tarife.

45. Odbijen je trošak podneska od 2. prosinca 2022. obzirom je podnesen neposredno nakon podneska tužitelja od 29. studenog 2022., bez ikakvih radnji suda ili suprotne strane od podnošenja prvog podneska, te su oba podneska mogli biti podneseni kao jedan, i kao takav je utvrđen nepotrebnim u smislu čl. 155. st. 1. ZPP - a.

46. Tužitelju je priznat trošak podneska od 11. travnja 2023. u visini 25 bodova sukladno Tbr. 8.4. Tarife, obzirom je bila riječ o prijedlogu za odgodu ročišta, dok je odbijen za preostalih 225 bodova.

47. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja na ročištima 6. prosinca 2022., 14. veljače 2024., 21. svibnja 2024. i 11. svibnja 2026. u visini 250 bodova svaki sukladno Tbr. 9.1. Tarife.

48. Zbroj svih priznatih radnji iznosi 2.025 bodova. Pomnoženo sa vrijednosti boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 4.050,00 eura. Uvećano za PDV po stopi od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 5.062,50 EUR.

49. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja kao nužna radnja za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva u iznosu 550,00 EUR.

50. Navedeno čini ukupni zbroj troška tužitelja u iznosu od 5.612,50 EUR.

51. Zatezna kamata je određena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

U Gospiću 22. svibnja 2026.

Sudac:

Jano Malovac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku, u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana njene objave, putem ovog suda na Županijski sud.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćnici Ines Margetić, odvjetnici u Zagrebu, Mažuranićev trg 13, putem e-oglasne ploče suda

- tuženiku po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, putem e-oglasne ploče suda