P-2029/2023-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Stalna Služba u Supetru

21400 Supetar

Ulica Hrvatskih velikana 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sutkinji Anđelini Kliškić, u pravnoj stvari tužitelja PK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6., koje zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, ČK, odvjetničke vježbenice kod Martine Radić Šunjić, odvjetnice u Splitu, i odsutnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 216-409/2004 od 10.12.2004. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 4.054,62 EUR s kamatama na pojedine mjesečne iznose od:

1,31 EUR koja teče od 31.12.2008.

3,95 EUR koja teče od 2.2.2009.

5,14 EUR koja teče od 2.3.2009.

1,85 EUR koja teče od 31.3.2009.

2,48 EUR koja teče od 30.4.2009.

1,21 EUR koja teče od 31.12.2009.

5,44 EUR koja teče od 1.2.2010.

4,47 EUR koja teče od 1.3.2010.

10,20 EUR koja teče od 31.3.2010.

9,11 EUR koja teče od 30.4.2010.

11,23 EUR koja teče od 31.5.2010.

29,57 EUR koja teče od 30.6.2010.

25,80 EUR koja teče od 2.8.2010.

37,33 EUR koja teče od 31.8.2010.

33,35 EUR koja teče od 30.9.2010.

26,94 EUR koja teče od 2.11.2010.

40,46 EUR koja teče od 30.11.2010.

56,57 EUR koja teče od 31.12.2010.

44,62 EUR koja teče od 31.1.2011.

49,22 EUR koja teče od 28.2.2011.

43,88 EUR koja teče od 31.3.2011.

44,86 EUR koja teče od 30.4.2011.

67,45 EUR koja teče od 31.5.2011.

69,65 EUR koja teče od 30.6.2011.

88,52 EUR koja teče od 1.8.2011.

78,82 EUR koja teče od 31.8.2011.

68,21 EUR koja teče od 30.9.2011.

64,60 EUR koja teče od 31.10.2011.

63,81 EUR koja teče od 30.11.2011.

68,68 EUR koja teče od 31.12.2011.

72,94 EUR koja teče od 31.1.2012.

73,50 EUR koja teče od 29.2.2012.

70,56 EUR koja teče od 31.3.2012.

72,55 EUR koja teče od 30.4.2012.

73,91 EUR koja teče od 31.5.2012.

71,62 EUR koja teče od 30.6.2012.

72,22 EUR koja teče od 31.7.2012.

70,51 EUR koja teče od 31.8.2012.

66,86 EUR koja teče od 1.10.2012.

70,81 EUR koja teče od 31.10.2012.

72,70 EUR koja teče od 30.11.2012.

71,32 EUR koja teče od 31.12.2012.

63,88 EUR koja teče od 31.1.2013.

70,20 EUR koja teče od 28.2.2013.

70,75 EUR koja teče od 2.4.2013.

68,27 EUR koja teče od 6.5.2013.

60,56 EUR koja teče od 31.5.2013.

60,37 EUR koja teče od 1.7.2013.

62,26 EUR koja teče od 31.7.2013.

65,30 EUR koja teče od 31.8.2013.

69,50 EUR koja teče od 30.9.2013.

67,33 EUR koja teče od 31.10.2013.

68,87 EUR koja teče od 30.11.2013.

70,61 EUR koja teče od 31.12.2013.

60,41 EUR koja teče od 31.1.2014.

62,33 EUR koja teče od 28.2.2014.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

61,70 EUR koja teče od 31.3.2014.

59,57 EUR koja teče od 30.4.2014.

58,89 EUR koja teče od 31.5.2014.

59,19 EUR koja teče od 30.6.2014.

61,62 EUR koja teče od 6.8.2014.

63,66 EUR koja teče od 1.9.2014.

63,23 EUR koja teče od 30.9.2014.

65,00 EUR koja teče od 31.10.2014.

66,19 EUR koja teče od 1.12.2014.

65,49 EUR koja teče od 31.12.2014.

65,69 EUR koja teče od 31.1.2015.

65,69 EUR koja teče od 28.2.2015.

65,69 EUR koja teče od 31.3.2015.

65,69 EUR koja teče od 30.4.2015.

65,69 EUR koja teče od 1.6.2015.

65,69 EUR koja teče od 30.6.2015.

65,69 EUR koja teče od 31.7.2015.

65,69 EUR koja teče od 31.8.2015.

65,69 EUR koja teče od 30.9.2015.

do isplate, sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 216- 409/2004 od 10.12.2004. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (ulazna naknada), te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade za trošak za obrade kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 257,90 EUR-a sa kamatama koje teku od 27.12.2004. do isplate, te na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 264,14 EUR sa kamatama koje teku od 27.12.2018. do isplate, koje kamate teku do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena;

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda 19. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 216-409/2004 od 10. prosinca 2004. te isplate neodređenog iznosa, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.

2. U tužbi se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 216-409/2004 od 10. prosinca 2004., a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja ugovora da predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Ističe se kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive te nepoštene pa prema tome i ništetne jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Nadalje se u tužbi ističe kako je, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Zbog navedenog tužitelj da je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule tuženik da je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj nadalje navodi, a u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali to da ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Također, navodi kako naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknada) predmetnim ugovorom uopće nije određena, već da je isključivo ovisila o aktima tuženika odnosno dužnu činidbu da je mogao izračunati samo tuženik. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i da nije ostavio mogućnost tužitelju da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, a to da je dovelo do toga da je

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Navodi se kako tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi, već da ih je tuženik samo odredio već da se o tome pojedinačno pregovaralo što je rezultiralo time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj u tom smislu navodi da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanje u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Naime, ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovnog broja Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH. Nadalje, tužitelj navodi da je između stranaka zaključen dodatak aneks osnovnom ugovoru, ali njegovim zaključenjem da nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenje tužbe. Naime, tužitelj se poziva na Direktivu 93/13 F odluku vrhovnog suda RH poslovnog broja Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema kojima tužitelj ima pravo na sva potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba. Tužitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH poslovnog broja Rec-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je zauzeto shvaćanje o punoj restituciji potrošača, a koja odluka između ostalog sadrži 3 pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/ 15. Navodi kako sukladno navedenom pravnom shvaćanju potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora a korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljno, ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Stoga tužitelj zaključuje da s obzirom da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi ugovora sukladno članku 323. stavak 1. ZOO-a. Tužitelj se poziva i na odredbu članka 1115. ZOO-a uz napomenu kako ne raspolaže podacima – kreditnom dokumentacijom vezano za zaključenje spornog ugovora, zbog čega da nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjeva, pa sukladno čl. 186.b. ZPP-a postavlja stupnjevitu tužbu te prethodno predlaže da sud naloži tuženiku dostavu kreditne dokumentacije vezane uz zaključenje Ugovora o kreditu, po zaprimanju koje dokumentacije te nakon provedenog dokaza financijsko - knjigovodstvenog vještačenja će postaviti određeni tužbeni zahtjev, s tim da u točki I. tužbenog zahtjeva tužitelj zahtijeva da sud utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dijelove odredbi Ugovora o kreditu broj 216-409/2004 od 10. prosinca 2004. kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), točkom II. zahtijeva na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatu neodređenog iznosa zajedno sa

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznosa, točkom III. zahtijeva utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 216- 409/2004 od 10. prosinca 2004. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), te točkom IV. zahtjeva isplatu neodređenog iznosa na ime povrata naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), sve zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te točkom V. tužitelja zahtijeva isplatu parničnog troška.

3. Tužba je dostavljena tuženiku na odgovor te je isti u svom odgovoru zaprimljenom kod ovog suda 17 listopada 2023. naveo kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, potrošačko svojstvo ugovora o kreditu, navodi kako je tužbeni zahtjev tužitelja neodređen, da je sukladno članku 86.b. st 3. ZPP-a tužitelj dužan dokazati da se prethodno obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu traženih podataka te da ga je u tom zahtjevu tuženik eventualno odbio, a što da tužitelj nije učinio još manje dokazao. Nadalje, tuženik ističe nedostatak pravnog interesa kod tužitelja budući da su stranke sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu zamijenile drugima, i to s retroaktivnim učinkom, uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao i da su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Ističe da tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je aneksom uz ugovor o kreditu već u cijelosti ostvario. Tuženik navodi kako je Sporazumom o konverziji sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim zakonom je u cijelosti uređen način potpune restitucije potrošača, pa da je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu na koji je slobodnom voljom pristao zbog čega da nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Također tuženik osporava primjenjivost presuda Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda RH u predmetu Revt-249/2014 u ovom postupku. Tuženik nadalje osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli bile ništetne te navodi da osim utvrđenja je li se ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tvrdi da navedeno u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Nadalje tuženik ističe kako bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kamatna stopa na kredite koji su odobravanju kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli chf. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravno i činjenično poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK a i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Stoga tuženik smatra da bi pravilno primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Stoga tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK, a na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koja je iznosila 11,16 % te da predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik osporava da bi odredbe o naknadi za obradu kredita bile ništetne te ističe da ugovorna

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

odredba članka 5 ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita da je jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze , a jednako tako osporava da bi odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bile ništetne jer da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj da je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na ugovoru o kreditu. Konačno, tuženik ističe i prigovor zastare te tvrdi da ništetnost nastupa ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Navodi kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO-a. Navodi kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega da tužitelj nema pravo ni na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, čak i kad bi njegov zahtjev i bio osnovan. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati istoga na naknadu troška tuženiku.

4. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te dostave kreditne dokumentacije od strane tuženika tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 26. veljače 2026. na način kako je to upravno navedeno pod točkom I., II. III. i IV. izreke presude.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovor o kreditu broj:

216-409/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziranog od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-792/04 dana 15. prosinca 2004., Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216- 409/2004. od 18. veljače 2016., specifikacija uplata, izračuna konverzije kredita, obavijesti o provedenoj konverziji, otplatnog plana, tablice kamatne stope, obavijesti o promjeni kamatne stope, financijsko knjigovodstvenim vještanjem po Centru za vještanja d.o.o., čitanjem nalaz i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. od 14. kolovoza 2025., usmenim saslušanjem vještakinje za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, čitanjem očitovanja Centra za vještačenje d.o.o. od 2. travnja 2026. te saslušanjem tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu broj 216- 409/2004 od 10. prosinca 2004. sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to odredbi kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezanih uz švicarski franaka (valutna klauzula), te kojima je ugovorena naknada za obradu kredita (ulazna naknada) i naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada). Predmet spora je i isplata iznosa od 4.054,62 eura na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetene klauzule u švicarskom franku, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, te isplata iznosa od 257,90 eura na ime povrata naknade za trošak obrade kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) te iznosa od 264,14 eura na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), sve zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

8. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, pa tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.

9. Između parničnih stranaka u tijeku postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (prije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), sklopili 3.listopada 2005. Ugovor o kreditu broj: 216-409/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziranog od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-792/04 dana 15. prosinca 2004., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 63.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita u svrhu dovršenja kuće (čl.2.Ugovora), da se sva plaćanja obveza zasnovanih na ugovoru, uključujući kamate i mjesečne anuitete, izvršavaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl.3. Ugovora) uz obvezu tužitelja na otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima od 367,92 CHF (čl.3. 2. Ugovora). Isto tako nije sporno da je u čl.6. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da se ista utvrđuje odlukom tuženika kao kreditora. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također, među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF. Nadalje, između stranaka nije sporno da su iste na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak/Aneks ugovora o kreditu dana 18. veljače 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute na dan 30. rujna 2015. iznosi 30.963,76 EUR. Konačno, među strankama nije sporno ni to da je čl. 5. Ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno, te da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u svezi izrade ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, te druge eventualno nastale nuzgredne troškove, kao i da je čl. 8. Ugovora određeno da je banka ovlaštena u slučaju prijevremene konačne otplate kredita zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke, te da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbine.

10. Među strankama se u tijeku postupka ukazala spornom osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

11. Uzimajući u obzir razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 10. prosinca 2004.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

12. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

14. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

15. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

18. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, tamo kao petotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

19. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, navodi se kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj poziva u tužbi.

20. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

22. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

23. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

24. Također, neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

25. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

26. Uzimajući u obzir gornja utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2. i 3. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I.

27. Nadalje, a u odnosu na zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima su ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), kao i dio odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) za navesti je da je ocjena ovog suda, a na temelju činjenica utvrđenih u tijeku postupka da su i navedene sporne odredbe Ugovora neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne.

28. Naime, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je isti 2004. godine odlučio podignuti stambeni kredit kod tuženika te mu je tom prilikom djelatnik tuženika ponudio kredit u švicarskim francima koji je u to vrijeme bio aktualan te iznio samo prednosti tog kredita poput niske kamatne stope, činjenice da se radi o Švicarskoj koja je

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

financijski i gospodarski stabilna država. Kredit je podigao u visini od 60.000,00 švicarskih franaka, kamata je iznosila nešto manje od 5%, a djelatnik banke ga ni u jednom trenutku nije upozorio na eventualne rizike koje nosi takav kredit te mu je samo ponuđen tipski „šprancirani“ ugovor banke. Naveo je da je situacija bila takva da što ti je banka u tom trenutku ponudila to si morao i potpisati, a sama činjenica da je toliki iznos kredita morao imati sudužnika i suglasnost vlasnika za upis hipoteke govori o tome koliko su uvjeti bili rigorozni koliko on kao dužnik nije mogao utjecati na uvjete kredita ni na koji način. Naveo je da sa djelatnikom banke nije mogao pojedinačno pregovarati o kamatnoj stopi, da mu nije spomenuta promjenjiva kamatna stopa, a niti je njemu poznato kako se kreira kamatna stopa i što bi moglo utjecati na visinu kamatne stope jer isti nije financijske struke . Naposljetku je naveo da ga nitko u banci nije upozorio na eventualne rizike koje nosi takva vrsta kredita, dok nekretninu za koju je podignuo kredit koristi i danas, odnosno u istoj živi sa svojom obitelji te ju koristi isključivo u privatne svrhe za stanovanje.

29. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, i to prvenstveno analizom dokumentacije koja prileži spisu te saslušanjem tužitelja, utvrđeno je kako tužitelj i tuženica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali o sadržaju čl. 5. i 8. ugovora o kreditu, prema kojima se naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obračunava kao jednokratna naknada u visini od 0,63 % od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada) te prema kojima je banka ovlaštena u slučaju prijevremene konačne otplate kredita zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke (tzv. izlazna naknada), kao i da da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica, a prije toga nije tužitelju pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok je s druge strane općepoznato da korisnici kredita ne mogu odbiti platiti tu naknadu jer je plaćanje iste uvjet za realizaciju ugovora o kreditu. S druge strane tuženica u konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja udovoljila zahtjevu transparentnosti na način da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naknade za prijevremenu otplatu kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj razini, odnosno da je istome jasno koje to stvarne troškove plaća.

30. Stoga, a uzimajući u obzir navedena utvrđenja te ih dovodeći u vezu sa sadržajem odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača zaključak je suda da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala niti o sadržaju odredbi ugovora koji se tiču tzv. ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita (čl. 5. Ugovora), niti o sadržaju odredbi ugovora koje se tiču tzv. izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita zbog čega takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa se iste po ocjeni ovog suda smatraju nepoštenima. Također je za navesti da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što u konkretnom slučaju sporni ugovor o kreditu i jest, jer upravo iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je istome ponuđen na potpis od banke unaprijed sastavljen, tipski ugovor na čiji sadržaj on uopće nije mogao utjecati.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

31. Kako dakle, iz rezultata provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita, kao ni o ugovornim odredbama za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kreditu, da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da tuženica prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila tužitelju razloge ugovaranja naknade za obradu kredita te prijevremenu otplatu kredita, niti na što se točno odnose takve naknade, to je zaključak ovo suda da su takve odredbe ništetne jer su ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sve to u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP.

32. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

33. Kako je u konkretnom slučaju i visina tužbenog zahtjeva bila sporna sud je radi utvrđenja visine razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule te visine naplaćene ulazne i izlazne naknade u postupku proveo i financijsko vještačenje po Centru za vještačenje d.o.o., Split čije financijsko vještačenje od 14. kolovoza 2025. prileži predmetnom spisu. Iz financijskog vještačenja od 14. kolovoza 2025. proizlazi da je ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 4.054,62 eura, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi ukupno 707,46 eura. Stoga, sveukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnos na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3.347,16 eura. Iz vještva također proizlazi da je ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 257,90 eura., dok ukupna iznos naknade koji j tužitelju obračunat i naplaćen kod prijevremene otplate nedospjele glavnice kredita iznosi 264,14 eura. Također, u vještvu se navodi kako je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu 30.963,76 EUR, što je preračunato iznosilo 236.526,96 kn, a pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 1.928,32 EUR. Navedeno je i da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. S obzirom da ej tuženik istaknuo prigovore na predmetno financijsko vještačenja, sud je Centru za vještačenje naložio dopunu, te je u očitovanju od 2. travnja 2026. navedeno kako tuženik nema prigovore na matematički izračun već da su primjedbe isključivo pravne prirode u koje vještak ne ulazi. U odnosu na navode tuženika kako je vještak u vještvu zanemario okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, vještakinja navodi kako istoj nije takav izračun nije bio niti zadatak. Iako je tuženik predlagao izvođenje dokaza dopunskim vještačenjem na način da vještak izvrši izračun primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, i to na način da primjeni kamatnu stopu od 11,16 % koja odgovara visini kamatnih stopa za kunske kredite u prosincu 2004., kada je zaključen predmetni ugovor, sud je odbio izvesti navedeni dokaz budući bi takav izračun predstavljao hipotetsku situaciju jer bi se radilo o takvom izračunu projiciranog otplatnog plana za kunske kredite stanovišta u kojem bi se koristili podatci

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

HNB te se isti ne bi odnosili na konkretnog tužitelja i tuženika, a kako to navodi i sami vještak u predmetnom očitovanju od 2. travnja 2026. Osim toga, vještak dodatno napominje u svom očitovanju kako bi se podatci HNB odnosili na mjesečne vagane prosječne kamatne stope u postocima na godišnjoj razini te da vještak nema podatke koje bi moguće stvarne kamatne stope za dugoročne kredite u kunama u ponudi imao tuženik te da li je tuženik imao takvu ponudu u vrijeme odobrenja kredita tužitelju, a koje bi se moguće primijenile na tužitelja u trenutku odobrenja kredita.

34. Stoga, a kako je vještak otklonio sve prigovore tuženika, te je financijsko vještvo od 14. kolovoza 2025. sačinjeno objektivno i stručno, to isto ovaj sud u cijelosti prihvaća.

35. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 26.veljače 2026. uredio tužbeni zahtjev na način da pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje od tuženika na ime uvećanja anuiteta uslijed promjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF iznos od 4.054,62 eura zajedno sa pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose od 27. prosinca 2004. te točkom IV iznos od 257,90 eura na ime naknade za trošak obrade kredita (lzlazna naknada) sa zateznim kamatama od 27. prosinca 2018., a sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije. Tužitelj prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i prije provedenog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj više platio na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli te odredbi o troškovima obrade kredita i prijevremene otplate kredita nije mogao znati točan iznos potraživanja, tako da su neosnovani prigovori tuženika da nije bilo osnove za podnošenjem stupnjevite tužbe u ovom predmetu. Tužitelj je postavio konkretni tužbeni zahtjev nakon što je vještačenjem utvrđena visina istoga, te se ne radi o preinaci tužbe.

36. Stoga, a kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u točki. II. i IV. u cijelosti sukladno financijskom vještačenju izrađenom u ovom predmetu od strane Cenra za vještačenje d.o.o., čije mišljenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao istinitim i pravilnim, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu jer je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a posljedica ništetnosti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, pri čemu je tuženik dužan tužitelju isplatiti i zatezne kamate počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta. Naime, tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Što se tiče ulazne i izlazne naknade sud je Na dosuđene iznose ulazne i izlazne naknade dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu od dana njihovog plaćanja 27. prosinca 2004., odnosno od 27. prosinca 2018. pa do isplate, jer je od tog dana tuženik bio nepošteni stjecatelj.

37. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

38. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

39. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

40. Dakle, a kako je predmetna tužba podnesena 19. svibnja 2023. to računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, pa se istaknuti prigovor zastare ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

41. U nastavku je sud odlučio o troškovima postupka.

42. O troškovima ovog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, u svezi s Tbr. 7. st. 1., Tbr. 8. st. 1., Tbr. 9, Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine' ' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23- dalje u tekstu: Tarifa) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14).

43. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora tužitelju je za sastav tužbe priznato 100 bodova, za pristup na ročišta od 11. lipnja 2024., 3. ožujka 2026 i 15. tgravnja 2026. po 100 bodova., te za sastav obrazloženih podnesaka od 7. lipnja 2024. i 26.veljače 2026. po 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, a kako vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura sukladno Tbr. 50 Tarife, tužitelju je priznat iznos od sveukupno 1.200,00 eura, što uvećano za trošak PDV od 25 % iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je imao i trošak vještačenja u iznosu od 800,00 eura koji iznos mu je također priznat.

44. Dakle, tužitelju je priznat sveukupni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 eura, koji iznos mu je tuženik dužan nadoknaditi, pa je o trošku postupka odlučeno kao pod točkom V. izreke presude.

45. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _

U Supetru, 22. svibnja 2026..

Sutkinja

Anđelina Kliškić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku, Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu

- tuženom po punomoćniku, odvjetničko društvo Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb,

- u spis

_ _ _ _ _ ___ ___ ___ ___ ___ ___ ___ _