Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj P-234/2024-24
(P-650/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužiteljice GRŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 22. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Božice Petak Vujec, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, te punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, 22. svibnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 02535697732, da tužiteljici GRŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.916,24 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto šesnaest eura i dvadeset i četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2025., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje Zakon o obveznim odnosima) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 49,20 EUR sa kamatom od 01.06.2009. do plaćanja;
na iznos od 115,41 EUR sa kamatom od 01.08.2009. do plaćanja;
na iznos od 212,60 EUR sa kamatom od 01.09.2009. do plaćanja;
na iznos od 15,52 EUR sa kamatom od 01.04.2010. do plaćanja;
na iznos od 51,94 EUR sa kamatom od 01.05.2010. do plaćanja;
na iznos od 87,83 EUR sa kamatom od 01.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 18,68 EUR sa kamatom od 01.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 52,31 EUR sa kamatom od 01.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 66,86 EUR sa kamatom od 01.02.2011. do plaćanja;
na iznos od 90,07 EUR sa kamatom od 01.03.2011. do plaćanja;
na iznos od 72,83 EUR sa kamatom od 01.04.2011. do plaćanja;
na iznos od 77,66 EUR sa kamatom od 01.05.2011. do plaćanja;
na iznos od 82,83 EUR sa kamatom od 01.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 67,30 EUR sa kamatom od 01.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 108,78 EUR sa kamatom od 01.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 247,24 EUR sa kamatom od 01.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 293,12 EUR sa kamatom od 01.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 61,56 EUR sa kamatom od 01.02.2012. do plaćanja;
na iznos od 108,93 EUR sa kamatom od 01.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 175,22 EUR sa kamatom od 01.04.2012. do plaćanja;
na iznos od 107,22 EUR sa kamatom od 01.05.2012. do plaćanja;
na iznos od 103,26 EUR sa kamatom od 01.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 106,14 EUR sa kamatom od 01.07.2012. do plaćanja;
na iznos od 529,33 EUR sa kamatom od 01.08.2012. do plaćanja;
na iznos od 101,26 EUR sa kamatom od 01.09.2012. do plaćanja;
na iznos od 101,08 EUR sa kamatom od 01.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 96,24 EUR sa kamatom od 01.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 37,18 EUR sa kamatom od 01.12.2012. do plaćanja;
na iznos od 171,36 EUR sa kamatom od 01.01.2012. do plaćanja;
na iznos od 113,18 EUR sa kamatom od 01.02.2013. do plaćanja;
na iznos od 79,80 EUR sa kamatom od 01.03.2013. do plaćanja;
na iznos od 102,47 EUR sa kamatom od 01.04.2013. do plaćanja;
na iznos od 98,97 EUR sa kamatom od 01.05.2013. do plaćanja;
na iznos od 98,13 EUR sa kamatom od 01.06.2013. do plaćanja;
na iznos od 87,00 EUR sa kamatom od 01.07.2013. do plaćanja;
na iznos od 177,43 EUR sa kamatom od 01.09.2013. do plaćanja;
na iznos od 93,45 EUR sa kamatom od 01.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 144,91 EUR sa kamatom od 01.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 230,37 EUR sa kamatom od 01.12.2013. do plaćanja;
na iznos od 21,84 EUR sa kamatom od 01.02.2014. do plaćanja;
na iznos od 96,21 EUR sa kamatom od 01.03.2014. do plaćanja;
na iznos od 13,69 EUR sa kamatom od 01.04.2014. do plaćanja;
na iznos od 58,44 EUR sa kamatom od 01.05.2014. do plaćanja;
na iznos od 55,71 EUR sa kamatom od 01.06.2014. do plaćanja;
na iznos od 429,48 EUR sa kamatom od 01.07.2014. do plaćanja;
na iznos od 57,12 EUR sa kamatom od 01.08.2014. do plaćanja;
na iznos od 61,29 EUR sa kamatom od 01.09.2014. do plaćanja;
na iznos od 63,30 EUR sa kamatom od 01.10.2014. do plaćanja;
na iznos od 60,23 EUR sa kamatom od 01.11.2014. do plaćanja;
na iznos od 1.939,26 EUR sa kamatom od 13.11.2014. do plaćanja;
na iznos od 10,01 EUR sa kamatom od 01.04.2015. do plaćanja;
na iznos od 397,27 EUR sa kamatom od 01.05.2015. do plaćanja;
na iznos od 17,72 EUR sa kamatom od 01.10.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.316,92 eura (četrnaest tisuća tristo šesnaest eura i devedeset dva centa) kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 02535697732, da tužiteljici GRŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.297,81 eura (tri tisuće dvjesto devedeset sedam eura i osamdeset jedan cent) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, odnosno od 22. svibnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje:
1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 17. svibnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-2838715, a radilo se o stambenom kreditu, u iznosu glavnice od 87.500,00 CHF.. Navodi kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,95 % godišnje, kao i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Navodi kako je tužiteljica s tuženikom sklopila 6. travnja 2016. Dodatak ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – dalje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa valutna klauzula su ništetne, te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene ugovorne odredbe ništetne su temeljem čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. – Zakon o zaštiti potrošača) jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, navedene odredbe protivne su čl. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, koje je u konkretnom slučaju povrijeđeno skladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena.
1.2 Tužiteljica navodi kako sklopljenim Dodatkom ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužiteljici nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu tužiteljici na koju ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Poziva se na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je presuđeno kako su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika, ništetne. Nadalje, tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz te presude i u ovom predmetu. Navodi kako tuženik nije tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojasnio specifičnost "valute utočišta", jer je tužiteljica sklapanjem ugovora preuzela opći rizik valutne klauzule, ali i dodatni rizik koji nosi sa sobom švicarski franak, pri čemu navedeni rizik banka razumije, a potrošač ne razumije. Stoga ovom tužbom traži isplatu preplaćenog iznosa s osnove navedenih ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 12.633,30 eura. Podneskom zaprimljenim 16. kolovoza 2019. uređuje tužbeni zahtjev, te traži isplatu iznosa od 5.833,29 eura.
1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužiteljica nadalje navodi kako je sud vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, te se poziva na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog sud broj Pž-7129/13-4 i broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.09.2019.g. kojom je obrazloženo kako je upravo ugovornom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je potrošač rizik preuzeo na sebe, pritom ne znajući za taj rizik jer ga tuženik kao banka o tome nije informirao, prouzročena neravnoteža između prava i obveza stranaka, te je tuženik takvim postupanjem povrijedio kolektivni interes i prava potrošača. Tuženik kao banka nije informirao potrošače, u konkretnom predmetu i tužitelja kao potrošača, o značenju specifične valute tzv. ''valute utočišta'', a koja znači da je CHF siguran za ulagače s obzirom da nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, pri čemu potrošač koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje a ne zarađuje u valuti CHF, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, na sebe preuzima rizik ''valute utočišta'' i ne znajući za taj opisani rizik. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. obrazložio je kako prosječnom potrošaču ugovorne odredbe nisu bile razumljive s obzirom da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti solemnizacija ugovora ne utječe na uklanjanje ništetnosti ugovornih odredaba na koje tužiteljica ukazuje u tužbi. Poziva se na čl. 502.s. Zakona o parničnom postupku, te navodi kako je sud u ovom predmetu vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora. Smatra kako unatoč provedenoj konverziji ima pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer su u osnovnom ugovoru bile u primjeni ništetne ugovorne odredbe koje sklopljenim aneksom nisu mogle postati poštene, te stoga predlaže da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i da potom sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.
2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 8. svibnja 2025., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 7.916,24 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.
3. U odgovoru na tužbu i daljnjim podnescima tuženik se očitovao na navode tužiteljice, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari.
3.1. Tuženik navodi kako je konverzija za tuženika bila prisilna, a za tužiteljicu dobrovoljna, te je na nju tužiteljica izričito pristala. Tuženik smatra kako se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom postupku jer se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik navodi kako su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio je na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe tužiteljici bile jasne, lako uočljive i razumljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala te podnio zahtjev za kredit u CHF.
3.2. Navodi kako u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da nisu postojale takve okolnosti koje bi upućivale na posebni rizik ili naznake na globalnom ili domaćem tržištu vezano za rast tečaja CHF spram kune, te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ističe kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, čime je javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužiteljici, ako je se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao
3.3.Tuženik navodi kako su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljica je tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Prema tome, tuženik je tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja. Smatra kako u tužbi nije navedeno u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, te tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se u postupku sasluša javni bilježnik Ivan Marodi. Ujedno tuženik ističe prigovor radi prebijanja kojeg je specificirao u podnesku od 12. rujna 2024. u iznosu od 14.316,92 eura.
3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.
5. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-650/2019-8 od 11. svibnja 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž-1244/2020-2 od 30. studenog 2020.
6. U ovom predmetu je rješenjem broj P-650/2019-14 od 24. veljače 2021. određen prekid postupka, te je određeno kako će s postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom zahtjeva za prethodnu odluku zavedenog pod brojem C-474/20, ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njihov završetak. Potom je rješenjem broj P-650/2019-18 od 24. svibnja 2024. postupak nastavljen jer je rješavanje u navedenom predmetu Suda Europske unije okončano.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u ugovor o kreditu broj 218-50-2838715 od 17. svibnja 2005. na listovima 5-7 spisa, u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. na listovima 8-9 spisa, u priloženu sudsku praksu, u dodatak ugovoru o kreditu od 06. travnja 2016. na listovima 28-30 spisa, u otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF na listovima 33-35 spisa, u otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR na listovima 36-37 spisa, u pregled izvršenih uplata na listovima 38-42 spisa, u izjavu o prihvatu izračuna konverzije na listovima 43-44 spisa, u otplatni plan na listovima 46-47 spisa, u priloženu sudsku praksu, u predavanje suca Vrhovnog suda doc. Dr. sc. GR: "Tužbe radi kredita u CHF s pregledom pravomoćnih presuda hrvatskih sudova u predmetima utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu u CHF" na listovima 121-125 spisa, u promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora na listovima 334-339 spisa, u izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. na listovima 340-343 spisa, u izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. na listu 360 spisa, pročitan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 23. travnja 2025. na listovima 372-390 spisa, te je saslušana tužiteljica.
8. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Ivana Marodija iz [adresa], s obzirom na to da isti nije neposredno sklapao s tužiteljicom predmetni ugovor o kreditu, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljica s istim posebno pregovarala o uvjetima kredita i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze, posebice vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i rizik kojeg takve ugovorne odredbe sa sobom nose. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako joj prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik nije pojasnio ugovorne odredbe vezane promjenjivu kamatnu stopu i za valutu CHF. Stoga sud smatra kako bi iskaz javnog bilježnika bio irelevantan za donošenje odluke u ovom postupku, jer isti nema neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o načinu pregovora tužiteljice i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III- 3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022.
9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 184/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.
10. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
11. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik 17. svibnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-2838715 dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju pod brojem OV-722/05-1 od 19. svibnja 2005., a koji je ugovoren na iznos od 87.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 300 mjeseci, te kako tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu nadalje otplaćuje.
12. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
13. Nesporno je kako su tužiteljica i tuženik 6. travnja 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
14. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
15. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
16. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
17. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
18. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
20. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je u svom iskazu navela kako je ugovor o kreditu sklopila 2005. s tuženikom radi kupnje stana. U tom stanu živjela je s djetetom i koristila ga isključivo za osobne potrebe. Stan nikada nije bio u najmu, niti je na adresi na kojoj se nalazi stan imala prijavljen obrt ili firmu. Završila je srednju školu, gimnaziju, te je u vrijeme sklapanja ugovora, kao i danas zaposlena u firmi Metal Dekor. Obavlja administrativne poslove. Ranije nije imala kreditna zaduženja te se nije interesirala kod drugih banaka vezano za realizaciju kredita jer je kod tuženika imala otvoren tekući račun i to je bila njena matična banka. Vezano za sklapanje ugovora bila je u banci više puta i razgovarala s jednom osobom, osobnim bankarom. U to vrijeme tuženik je nudio najpovoljnije uvjete za sklapanje ugovora o kreditu pa ga je odabrala iz tog razloga. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen i nije mogla mijenjati pojedine ugovorne odredbe. Nije joj ponuđen kredit u eurima, niti u kunama te je rečeno da je kredit u švicarskim francima najpovoljniji i neka ne razmišlja o drugom kreditu. I sam osobni bankar je rekao da i on ima takav ugovor o kreditu, kao i drugi zaposlenici banke koji su u to vrijeme uzimali kredit. Isto tako se sjeća reklama koje su se u to vrijeme pojavljivale na televiziji i u novinama i reklamirao je kredite u švicarskim francima. Nisu joj posebno pojašnjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno o ekonomskom riziku koji proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. Rečeno je da je švicarski franak stabilna valuta, odnosno da se tečaj ne mijenja. Nije joj poznat pojam valuta utočišta. Ugovor nije pročitala jer je čekao već unaprijed pripremljen. Javni bilježnik također nije posebno pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već joj je samo rečeno da mora redovito otplaćivati rate jer će se u protivnom aktivirati ovrha na plaći i oduzeti stan. Banka za vrijeme otplate kredita nije slala nikakve obavijesti, a izmjenu ugovora nije tražila. Prilikom sklapanja aneksa ugovora bila je u banci, i to na poziv banke, te taj aneks prihvatila jer su rekli da će na taj način biti manja mjesečna rata kredita. Također joj pojedine ugovorne odredbe aneksa ugovora o kreditu nisu posebno pojašnjavane. Ne sjeća se koliko je rata iznosila na početku, plaća je iznosila 2.400,00 kn i rata je kasnije narasla preko tog iznosa, a nakon sklapanja aneksa, otkad je valuta euro rata iznosi oko 315,00 eura mjesečno. Rate kredita otplaćuje još uvijek ja putem trajnog naloga. Nitko u banci nije joj rekao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF-a.
21. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.
22. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne.
23. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
24. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
25. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, jer je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009. i 112/2012.) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
28. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
29. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer je ovaj postupak pokrenut 12. lipnja 2019.
30. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
31. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
32. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
33. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
34. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužiteljici da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
35. Osim toga, tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
36. Prigovor tuženika kako tužiteljica u situaciji kada je potpisan Aneks ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu, sud smatra neosnovanim. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici a niti je tuženik dokazao da je tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
37. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
38. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnosi na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
39. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
40. Tužiteljica se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak, te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano. Sve i da je dala takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Stoga konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz euro, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos preplate ne znači kako je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
41. Tužiteljica je u predmetu dokazala kako je navedeni ugovor sklopila kao potrošač, jer je sklopljen kao namjenski kredit za kupnju stana, u kojem se nikada nije obavljala nikakva poslovna djelatnosti, niti je bio iznajmljen. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice. Stoga je prigovor tuženika o tome kako tužiteljica nije ugovor sklopila kao potrošač u cijelosti neosnovan.
42. S obzirom na to kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne jer su nerazumljive, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
43. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, temeljem ovosudnog rješenja broj P-234/2024-7 od 30. siječnja 2025. na okolnost utvrđenja visine iznosa za koji je tužiteljica kao potrošač oštećena na način da se utvrdi više plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog dodatka o prihvatu konverzije, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, te je naloženo vještaku da prilikom izračuna uzme u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita za cijelo razdoblje do konverzije kredita, kao i da prilikom izračuna utvrdi i uzme u obzir i iznos za koji je tužitelju prilikom konverzije umanjena neotplaćena glavnica.
44. Vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje 23. travnja 2025. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako preostali iznos preplate prema postavljenom zadatku po osnovi više plaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF iznosi 7.916,24 eura. Na isti nalaz i mišljenje tužiteljica i tuženik nisu dali nikakve primjedbe, niti ne prigovaraju matematičkom izračunu vještaka. Također je u svom nalazu i mišljenju vještakinja obrazložila način izračuna. U skladu s tim izračunom je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim 8. svibnja 2025., te ga postavila u visini od 7.916,24 eura, sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Sud stoga u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja. Datumi nastanka pojedinih razlika specificirani su po datumima uplata, te su navedeni iznosi istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude.
45. Istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika je neosnovan. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru radi prebijanja tvrdi da mu je tužiteljica dužna vratiti iznos za koji je umanjena neotplaćena glavnica. Plaćanjem otplatnih obroka tužiteljica nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primljeno. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prijeboja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužiteljici, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužiteljici. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučio kao u toč. II. izreke presude.
46. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 7.916,24 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.
47. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od ukupno 7.916,24 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.
48. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa).
49. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljici.
50. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 12. lipnja 2019. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava ukupno četiri obrazložena podneska i to od 13. kolovoza 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28. siječnja 2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 8. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) sastava podneska od 8. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 22. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 29. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 15. siječnja 2026. (Tbr.9. t. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 22. travnja 2026. (Tbr.9.t. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV (Tbr.42. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 500 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 172,81 eura. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 2. veljače 2021., 30. siječnja 2024., 8. listopada 2024., 6. veljače 2025., 21. siječnja 2026., 2. ožujka 2026. jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka i u kojima tužiteljica ponavlja ranije iznesene navode, dok joj je priznat trošak ukupno četiri obrazložena podneska. Također joj nije priznat trošak izbivanja iz ureda, kao i putni trošak dolaska na ročište, jer isti ne predstavlja opravdani i nužni trošak u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku.
51. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 3.297,81 eura.
52. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 22. svibnja 2026.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah - Stojan
Viša sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćnicima
2. tuženik po punomoćnicima
