REPUBLIKA HRVATSKA
P-2350/2023
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Kristina Pavlic odvj. u Zagrebu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Vedran Anić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 08. svibnja 2026. god., u prisustvu pun. tužitelja Kristina Pavlic odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Dražen Čuljak odvj. u Splitu, dana 22. svibnja 2026. godine,
r i j e š i o j e :
Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 64,54 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007., po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos od
0,45 EUR 10.04.2007.
5,29 EUR 10.05.2007.
4,86 EUR 11.06.2007.
8,19 EUR 10.07.2007.
4,63 EUR 10.08.2007.
4,76 EUR 10.09.2007.
8,86 EUR 10.10.2007.
5,50 EUR 12.11.2007.
6,86 EUR 10.12.2007.
2,31 EUR 10.01.2008.
1,07 EUR 12.05.2008.
1,56 EUR 10.06.2008.
2,60 EUR 10.07.2008.
4,24 EUR 11.08.2008.
3,36 EUR 10.09.2008.
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 41388/06 od dana 4.05.2006. koji su sklopili tužitelj BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnik kredita, IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao solidarni dužnik, ŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao jamac-platac i HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, kao pravni prednik tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti tužitelju BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od ukupno 4.278,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 8,70 EUR od 11.6.2006 pa do isplate,
na iznos od 6,93 EUR od 11.7.2006 pa do isplate,
na iznos od 6,23 EUR od 11.8.2006 pa do isplate,
na iznos od 7,75 EUR od 12.9.2006 pa do isplate,
na iznos od 9,10 EUR od 11.10.2006 pa do isplate,
na iznos od 4,56 EUR od 11.11.2006 pa do isplate,
na iznos od 6,06 EUR od 12.12.2006 pa do isplate,
na iznos od 2,54 EUR od 11.1.2007 pa do isplate,
na iznos od 1,64 EUR od 13.2.2007 pa do isplate,
na iznos od 0,72 EUR od 13.3.2007 pa do isplate,
na iznos od 1,59 EUR od 12.2.2008 pa do isplate,
na iznos od 7,16 EUR od 11.3.2008 pa do isplate,
na iznos od 2,35 EUR od 11.4.2008 pa do isplate,
na iznos od 5,56 EUR od 11.10.2008 pa do isplate,
na iznos od 12,80 EUR od 11.11.2008 pa do isplate,
na iznos od 10,11 EUR od 11.12.2008 pa do isplate,
na iznos od 25,47 EUR od 13.1.2009 pa do isplate,
na iznos od 31,32 EUR od 11.2.2009 pa do isplate,
na iznos od 38,50 EUR od 11.3.2009 pa do isplate,
na iznos od 25,90 EUR od 11.4.2009 pa do isplate,
na iznos od 23,65 EUR od 12.5.2009 pa do isplate,
na iznos od 22,39 EUR od 11.6.2009 pa do isplate,
na iznos od 24,93 EUR od 11.7.2009 pa do isplate,
na iznos od 19,86 EUR od 11.8.2009 pa do isplate,
na iznos od 22,16 EUR od 11.9.2009 pa do isplate,
na iznos od 18,21 EUR od 13.10.2009 pa do isplate,
na iznos od 21,72 EUR od 11.11.2009 pa do isplate,
na iznos od 19,71 EUR od 11.12.2009 pa do isplate,
na iznos od 28,60 EUR od 12.1.2010 pa do isplate,
na iznos od 34,11 EUR od 11.2.2010 pa do isplate,
na iznos od 32,94 EUR od 11.3.2010 pa do isplate,
na iznos od 37,62 EUR od 13.4.2010 pa do isplate,
na iznos od 44,36 EUR od 11.5.2010 pa do isplate,
na iznos od 50,37 EUR od 11.6.2010 pa do isplate,
na iznos od 61,88 EUR od 13.7.2010 pa do isplate,
na iznos od 50,62 EUR od 11.8.2010 pa do isplate,
na iznos od 79,23 EUR od 11.9.2010 pa do isplate,
na iznos od 64,22 EUR od 12.10.2010 pa do isplate,
na iznos od 67,12 EUR od 11.11.2010 pa do isplate,
na iznos od 79,57 EUR od 11.12.2010 pa do isplate,
na iznos od 96,03 EUR od 11.1.2011 pa do isplate,
na iznos od 77,53 EUR od 11.2.2011 pa do isplate,
na iznos od 83,27 EUR od 11.3.2011 pa do isplate,
na iznos od 75,14 EUR od 12.4.2011 pa do isplate,
na iznos od 93,53 EUR od 11.5.2011 pa do isplate,
na iznos od 106,13 EUR od 11.6.2011 pa do isplate,
na iznos od 111,85 EUR od 12.7.2011 pa do isplate,
na iznos od 175,41 EUR od 11.8.2011 pa do isplate,
na iznos od 115,13 EUR od 13.9.2011 pa do isplate,
na iznos od 106,13 EUR od 11.10.2011 pa do isplate,
na iznos od 108,35 EUR od 11.11.2011 pa do isplate,
na iznos od 107,53 EUR od 13.12.2011 pa do isplate,
na iznos od 115,38 EUR od 11.1.2012 pa do isplate,
na iznos od 120,86 EUR od 11.2.2012 pa do isplate,
na iznos od 122,55 EUR od 13.3.2012 pa do isplate,
na iznos od 118,56 EUR od 11.4.2012 pa do isplate,
na iznos od 120,69 EUR od 11.5.2012 pa do isplate,
na iznos od 122,89 EUR od 12.6.2012 pa do isplate,
na iznos od 119,60 EUR od 11.7.2012 pa do isplate,
na iznos od 119,29 EUR od 11.8.2012 pa do isplate,
na iznos od 113,09 EUR od 11.9.2012 pa do isplate,
na iznos od 115,21 EUR od 11.10.2012 pa do isplate,
na iznos od 119,81 EUR od 13.11.2012 pa do isplate,
na iznos od 118,35 EUR od 11.12.2012 pa do isplate,
na iznos od 120,46 EUR od 11.1.2013 pa do isplate,
na iznos od 114,46 EUR od 12.2.2013 pa do isplate,
na iznos od 112,13 EUR od 12.3.2013 pa do isplate,
na iznos od 118,76 EUR od 11.4.2013 pa do isplate,
na iznos od 112,04 EUR od 11.5.2013 pa do isplate,
i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, po stopi na osnovi članka 1. Uredbe o visini zatezne kamate (NN 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 857,12 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 22. svibnja 2026. god., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 01. lipnja 2023. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 4.05.2006. godine, kao korisnik kredita zaključio s HVB Splitska banka d.d., pravnom predniku tuženika, kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 41388/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu.) Navedeni kredit tuženik je isplatio tužitelju dana 9.05.2006.godine.
Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 31.600,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju kreditora na dan 9.05.2006. godine. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.
Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u 83 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 476,81 CHF i jednom preostalom anuitetu u kunskoj protuvrijednosti 475,43 CHF obračunatoj prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.
U trenutku isplate kredita dana 9.05.2006. godine tečaj CHF prema kupovnom tečaju kreditora u odnosu na Kunu iznosio je 4,579500 Kn za 1 CHF. Predmetni kredit tužitelj je cijelosti isplatio dana 22.05.2013.godine.
U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženik, su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-2221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika, a kojima je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, odbijaju kao neosnovane.
Tužitelj se potom poziv na pravna stajališta sadržana u obrazloženju presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, Presudi Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev- 2221/2018.
Nadalje navodi da su utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine.
Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.
Članak 3. Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga.
U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok.
Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine.
Presudom je u tom predmetu odbijena revizija tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi: “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) ( u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“.
Tužitelj se potom poziva na obrazloženje presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine.
Nadalje navodi kako s obzirom da je u odnosu na ništetnost valutne klauzule presuda P1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, u odnosu na predmetni postupak sud vezan za ništetnost valutne klauzule, nije nastupila zastara.
Tužitelj se u ovoj tužbi poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 3142/2018: “ Prema navedenom citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a. st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj toč. 4. pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i suviše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“
Sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u predmetnom postupku nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih personalnih dokaza (saslušanje tužitelja i saslušanje svjedoka), osim ukoliko tuženik prigovori svojstvu potrošača tužitelju. U tom slučaju tužitelj predlaže izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na navedene okolnosti.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva tužitelj predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženo u eurima/kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog preplaćenog iznosa do isplate, te tužitelj zadržava pravo specificirati svoj tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju u ovom predmetu.
Slijedom navedenog tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese odluku kojom će utvrditi da su ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 41388/06 od dana 4.05.2006. koji su sklopili tužitelj BĐ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnik kredita i HVB Splitska banka d.d. OIB 69326397242 kao pravni prednik tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61 OIB 52508873833 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
Tužitelj je predložio sudu da donese i odluku kojom će s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli obvezati tuženika na isplatu iznosa od ukupno 4.278,38 EUR /32.235,49 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki preplaćeni iznos pojedinog anuiteta otplate kredita teku od dospijeća, pa do isplate.
U odgovoru na tužbu od 02. ožujka 2026. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.
Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno-pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 22.05.2013.
Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.
U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK.
Prema tome, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.
Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu.
Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF.
Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.
U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj:
Rev-2221/18 od 03.09.2019. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.
Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a A N I Ć & A N I Ć Odvjetničko društvo ∣ Law Firm Str. | 3 značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
Za napomenuti je i da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Tuženik u ovom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.
Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude, posl. broj: Pž-7129/13 i Pž 6632/17 nisu dale subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.
Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a.
Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud ipak prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je da bi s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.
Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno tome kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao tzv. negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.
U podnesku od 18. ožujka 2026. god., tuženik navodi da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo osnovanost istog na način da ustaje u svim navodima, prigovorima i prijedlozima iz odgovora na tužbu te sada dodatno ističe prigovor radi prebijanja.
Tuženik ističe da ne bi trebalo biti sporno da je tečaj CHF u odnosu na HRK tijekom otplate predmetnog kredita oscilirao na više, ali i na niže od onoga na dan isplate kredita, uslijed čega su nastale tzv. negativne razlike, odnosno iznosi kad je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima
– početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita.
S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, tuženik smatra da kad se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, da se ne može banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla, što znači da je prilikom odlučivanja o visini preplate potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.
Dakle, tuženik smatra da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita, dakle zbroj pozitivnih i tzv. negativnih razlika, radi čega je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, i da u odnosu na tzv. negativne razlike da bi bile priznate, tuženik ne treba istaknuti prigovor radi prebijanja ili kakav sličan procesni zahtjev u tom smislu (tako i VSRH u rješenju, posl. broj: Rev- 1277/22 od 08.03.2023.).
Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu prethodno navedenom utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 64,54 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od
0,45 EUR 10.04.2007.
5,29 EUR 10.05.2007.
4,86 EUR 11.06.2007.
8,19 EUR 10.07.2007.
4,63 EUR 10.08.2007.
4,76 EUR 10.09.2007.
8,86 EUR 10.10.2007.
5,50 EUR 12.11.2007.
6,86 EUR 10.12.2007.
2,31 EUR 10.01.2008.
1,07 EUR 12.05.2008.
1,56 EUR 10.06.2008.
2,60 EUR 10.07.2008.
4,24 EUR 11.08.2008.
3,36 EUR 10.09.2008.
Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju.
U tom smislu tuženik upućuje na presudu Županijskog suda u Bjelovaru, posl. broj: Gž-722/2025 od 18.09.2025., kojom je izvršeno prebijanje tzv. pozitivnih i negativnih razlika u činjenično i pravno identičnom predmetu kakav je i ovaj, te se poziva na pravno shvaćanje zauzeto u obrazloženju navedene presude.
Navodi da je u tom predmetu drugostupanjski sud po žalbi ove banke preinačio prvostupanjsku presudu na način da je utvrdio postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u visini tzv. pozitivnih razlika, utvrdio je postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu tzv. negativnih razlika, zatim je utvrđene tražbine prebio u iznosu tzv. negativnih razlika i za taj iznos odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate. Na identičan način trebao bi postupiti sud u ovom postupku.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.
Tužitelj u podnesku od 28. ožujka 2026. god., navodi da neosnovano tuženik tužitelju otklanja postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe. Ovo stoga što je predmet konkretnog spora zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedica djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu uglavaka glede valutne klauzule u CHF.
Temeljem odredba članka 323. stavka 1., članka 324. i članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) tužitelj od tuženika ima pravo tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Dok temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo i na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate, budući da je tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.
5. Neosnovano tuženik osporava da bi se u konkretnoj pravoj stvari mogla primijeniti utvrđenja iz parnice pokrenute povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošaka (Franak).
Ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži u ovom parničnom postupku, sadržajni odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u kolektivnom sporu. Stoga se tužitelj u ovoj parnici koju je pokrenuo protiv sljednika tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u skladu s odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku može i ima pravo pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a navedene odluke obvezuju i Naslovni sud.
Navedeno je potvrdio i Vrhovni sud RH koji u presudi Rev-3142/2018 od 19.3.2019. godine u obrazloženju presude na str. 6 izrijekom navodi: “ Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenje prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj toč. 4 izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom ,s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i suviše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP a.“
Tužitelj je potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, njegov se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima. Dakle, presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjuje se na konkretni slučaj i tužitelj ne treba ponovo dokazivati ništetnost odredbi koje su njome utvrđene ništetnima, nego treba ukazati na to da je potrošač, da je sklopio ugovor o kreditu u razdoblju obuhvaćenom presudom u postupku povodom kolektivne tužbe, da taj ugovor sadrži odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i odredbu o CHF valutnoj klauzuli, a u konkretnom postupku treba dokazati koliko je iznos preplatio zbog tih nepošteno ugovorenih odredbi.
Vrhovni sud se o učinku presude VTS-a izjasnio: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“
U odnosu na navode tuženika u vezi s ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj u cijelosti ustraje kod svih dosadašnjih navoda kojima je ukazao na način postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu i ne informiranju tužitelja o rizicima vezanim za CHF valutnu klauzulu, te o preferiranju i nagovaranju tužitelja – potrošača na sklapanje takvog ugovora sa CHF valutnom klauzulom.
Točno je da je ugovaranje valutne klauzule samo po sebi dopušteno temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Međutim, u konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom su potrošaču pa tako i tužitelju, nerazumljive, nepoštene te time i ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za CHF valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu kako HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što štiti tečaj kune prema EUR, o riziku izvjesnog rasta tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
Ovakvo shvaćanje izraženo je i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018.
U predmetnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao korisnik kredita te sudužnik i jamac mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ugovorne valutne klauzule.
Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, a prilikom zaključenja ugovora tuženik je koristio nepoštenu odnosno ništetnu odredbu vezano za CHF valutnu klauzulu, a na što se tužitelj detaljno pozvao i očitovao u samoj tužbi.
Tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, u vrijeme kada je sklapan predmetni ugovor o kreditu, nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima pa tako nije znao niti da je o tome od strane tuženika trebao biti obavješten, a predmetno je bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu valutnu klauzulu.
Tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu da bi tužitelj s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi kao i da ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule.
Odredbom članka 81. Zakona zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP) koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nje pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. citiranog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Istovjetne odredbe sadržane su u Zakonu o zaštiti potrošača (narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13) kao i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22. i 59/23.) koji je trenutno na snazi.
Tužitelj je u samoj tužbi, a pozivom na presude povodom kolektivnih tužbi ukazao na kojim činjenicama i temeljem čega smatra kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli protivna načelu savjesnosti i poštenja, te iz kojeg razloga ista ostvaruje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
U kolektivnoj parnici - Franak utvrđeno je kako je tuženik u utuženom periodu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Protivno navodima tuženika odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva potrošaču – u ovom slučaju tužitelju, a što je tužitelj detaljno objasnio i u svojoj tužbi, pozivajući se na odluke Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017 i Rev - 2221/2018.
Naime, u navedenom postupcima nesporno je utvrđeno kako banke nisu na primjeren način informirale potrošača o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih razlika, tužitelj osporava osnovanost ovog prigovora te ističe prigovor zastare.
Ovo stoga što tužitelj nije ništa stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta.
Člankom 322. stavkom 2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nje znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani prednika tuženika. Iz Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjih anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora prednik tuženika zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo a povrat u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a, jer se članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi isključivo na potrošače. Tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Tuženik je financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je predniku tuženika kao financijskoj instituciji bio poznat, tako da promjenom tečaja na niži početnog, nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka.
Ovakvo shvaćanje izraženo je u primjerice presudi Županijskog suda u Puli- Pola Gž-82/2025 od 27. siječnja 2025., kao i presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-909/2022 od 8. siječnja 2024.
Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu da nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu donese presudu kojom se u cijelosti usvaja tužba i tužbeni zahtjev tužitelja, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove uzrokovane ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
Tužitelj u podnesku od 07.svibnja 2026. god., navodi kako imajući u vidu da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, usklađuje tužbeni zahtjev sa člankom 48. Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22), te je predložio sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude. Na pripremnom ročištu dana 08. svibnja 2026. god., tužitelj navodi da ne osporava tuženikov matematički izračun negativnih razlika međutim, ali osporava osnov, kako je obrazloženo podneskom od 28. ožujka 2026. godine.
Tuženik na istom ročištu navodi da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva iz posljednjeg podneska tužitelja, ne osporava tužitelju status potrošača, te smatra da se daljnji dokazi ne trebaju provoditi, pa predlaže održati i glavnu raspravu i zaključiti raspravljanje.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 41388/06 od 04. svibnja 2006 god., Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 41388/06, Otplatni plan od 14.09.2022. god., Izvadak sa računa br. 40312870004 Splitska banka d.d., Izračun negativnih razlika, Presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-722/2025-2 od 18. rujna 2025. god., Presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-82/2025-2 od 27.01. 2025. god., te Presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-909/2022-4 od 08.01. 2024. godine.
Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 41388/06 od 04. svibnja 2006 god., koji je sklopljen između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, IĐ iz [adresa] kao sudužnika, i LĐ iz [adresa] kao jamca.
Osim toga, nisu sporne niti visine tužbenog zahtjeva i istaknutog prigovora radi prebijanja.
Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i pravnog prednika tuženika, i to na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.
Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.
U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).
U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
Stoga odista nisu jasni navodi tuženika kada navodi da donošenjem pravomoćne Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv prednika tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom da je potrošačima pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva, što da dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva, te da činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku.
Dakle, ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split.
Osim toga, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 10 st. 2 ZOO-a, ovaj sud cijeni da su upravljačke strukture prednika tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao financijske ustanove, znale, odnosno po redovitom tijeku stvari, mogle, odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, odnosno da je tuženik imajući u vidu njegovu stručnost i pažnju znao, odnosno mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti odredbe čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezana za CHF, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kredit isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja (čl. 2 Ugovora).
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).
Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.
Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 01. lipnja 2023. god., dakle, tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.
Tuženik stoga tijekom postupka neosnovano ističe i prigovor zastare potraživanja, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, odbijen kao neosnovan.
Međutim, pravni prednik tuženika je jednako kao tužitelj, u konkretnom slučaju doznao za potplaćene iznose anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetni prigovor radi prebijanja je istaknuo u podnesku od 18. ožujka 2026. god., dakle, po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.
Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan uslijed zastarjelosti istaknuti prigovor radi prebijanja, i utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 64,54 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.
Slijedom svega navedenoga, prihvaćen je predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti spornog dijela odredbe čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i predmetni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, u iznosu od ukupno 4.278,38 Eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, te je donijeta odluka kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., pristup na jedno ročište 100 bod., sastav jednog podneska 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a uz iznosu od 162,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 44,62 Eur, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23), pa tako ukupan trošak tužitelja iznosi 857,12 Eur.
U Splitu, 22. svibnja 2026. godine
S U D A C
Živomir Topić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: -pun. tužitelja
-pun. tuženika
