REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

52000 PAZIN, Dršćevka 1

P-36/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Damiru Rabaru, u pravnoj stvari tužitelja MARINA IBACOM d.o.o., OIB 03379733630, Glavice 7, Banjole, zastupanog po punomoćniku Aleksandru Puhu, odvjetniku u Puli, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 23. travnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Vučićevića, odvjetnika u Puli, i zamjenika županijskog državnog odvjetnika Željka Perčinlića, na ročištu za objavu presude 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju MARINA IBACOM d.o.o., Banjole, Glavice 7, OIB: 03379733630, isplati iznos od 444.070,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 26.720,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 26. veljače 2026. naveo da je bio zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine k.č. br. *246/2 k. o. [katastarska općina], sada upisane u zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kod Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižnog odjela Pula. Naveo je da je na temelju presude Trgovačkog suda u Pazinu 10 P-298/2020-56 od 2. srpnja 2021., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 32 Pž-3906/2021- 2 od 13. travnja 2022., u zemljišnim knjigama provedeno brisanje prava vlasništva tužitelja i upis pomorskog dobra.

2. Tužitelj je naveo da se prije podnošenja tužbe obraćao tuženici zahtjevima za mirno rješenje spora, najprije zahtjevom od 14. studenoga 2022., na koji je odgovoreno 6. veljače 2023., a zatim dopunom zahtjeva od 18. lipnja 2024., na koji je odgovoreno 25. lipnja 2024.

3. Tužitelj tvrdi da mu je oduzeto vlasništvo na nekretnini bez odgovarajuće protuvrijednosti, da je time povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, te se poziva na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, članak 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske, odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove te na praksu ESLJP-a i domaćih sudova o legitimnim očekivanjima i odgovornosti države za pogreške državnih tijela.

4. Tužitelj je nadalje naveo da je nekretnina bila predmet prodaje u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom „Mirna-Banjole“ p.o. Pula, da je Ugovor o prodaji stečajnog dužnika kao pravne osobe od 11. studenoga 1991. odobren rješenjem stečajnog vijeća Okružnog privrednog suda u Rijeci broj St-24/90-104 od 11. studenoga 1991., te da je time predmetna nekretnina kupljena u sudskom postupku. Po tužitelju, okolnost da je kasnije pravomoćno utvrđeno da je riječ o pomorskom dobru pokazuje nezakonit ili nepravilan rad države, odnosno suda, jer je sud u stečajnom postupku odobrio prodaju nekretnine koja je bila izvan pravnog prometa.

5. Tužitelj je na ime naknade zatražio isplatu 444.070,00 eura, pozivajući se na elaborat procjene vrijednosti nekretnine, uz zatezne kamate od presuđenja do isplate i naknadu parničnih troškova.

6. Tuženica je odgovorom na tužbu od 17. ožujka 2026. u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Navela je da nije osnovan zahtjev za isplatu odnosno naknadu štete temeljem članka 105. stavka 1. Zakona o sudovima, jer za odgovornost Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suca moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke: nezakonit ili nepravilan rad suca, postojanje štete i uzročna veza između takvog rada i štete.

7. Tuženica je istaknula da se rješenje Okružnog privrednog suda u Rijeci broj St-24/90-104 od 11. studenoga 1991. ne odnosi na tužitelja, da tužitelj nije bio stečajni vjerovnik u tom stečajnom postupku, niti je stekao predmetnu nekretninu u tom postupku. Istaknula je da je nekretnina u vrijeme stjecanja tužitelja, kao i u vrijeme stjecanja njegova pravnog prednika, bila u nevlasničkom režimu kao pomorsko dobro, pa stoga tužitelj nije mogao imati valjano pravo vlasništva ni legitimno očekivanje u odnosu na stvar izvan prometa.

8. Tuženica se pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Pazinu P - 298/2020-56 od 2. srpnja 2021., kojom je utvrđeno da je predmetna nekretnina pomorsko dobro, te na činjenicu da je ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3906/2021-2 od 13. travnja 2022. U bitnome je navela da upis nečijeg prava vlasništva na pomorskom dobru nema pravni učinak i ne proizvodi pravne posljedice jer je pomorsko dobro stvar izvan prometa, koja ne može biti predmet prava vlasništva.

9. Tuženica je prigovorila i aktivnoj legitimaciji tužitelja, navodeći da bi eventualni zahtjev za naknadu štete mogao pripadati pravnom predniku koji je sudjelovao u stečajnom postupku, a ne tužitelju. Istaknula je i prigovor zastare, navodeći da tužitelj štetu izvodi iz događaja iz 1991., odnosno, podredno, iz pravomoćnosti presude u predmetu P-298/2020 koja je nastupila 13. travnja 2022.

10. Tužitelj je podneskom od 1. travnja 2026. ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. U tom podnesku naveo je da je stečajni sudac morao provjeriti pravnu prirodu nekretnine koja je bila predmet prodaje u stečaju, da je propuštanje takve provjere nepravilnost u radu suda te da je upravo sudska suglasnost na prodaju bila conditio sine qua non kasnijeg lanca pravnih odnosa koji je doveo do štete. Tužitelj je naveo da je šteta nastala njemu jer je upravo njemu, kao upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku, brisano vlasništvo i jer je on ulagao u nekretninu.

11. Na pripremnom ročištu 23. travnja 2026. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je naveo da je pravna situacija usporediva s predmetom Gashi protiv Hrvatske. Istaknuo je da se radi o pravnom pitanju i da se odlučne činjenice mogu utvrditi iz materijalnih dokaza.

12. Tuženica je na istom ročištu ostala kod odgovora na tužbu. Posebno je istaknula da je predmetna nekretnina oduvijek u naravi pomorsko dobro, odnosno morska obala, pa je oduvijek bila u nevlasničkom režimu. Nadalje je istaknula da tužitelj zanemaruje članak 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem je pretpostavka stjecanja vlasništva po završnoj pretvorbi društvenog vlasništva, među ostalim, da nekretnina može biti predmet stjecanja prava vlasništva, što kod pomorskog dobra nije slučaj.

13. Tuženica je na ročištu navela i da je pred istim sudom vođen istovjetan postupak s istim činjeničnim i pravnim sadržajem, P-179/2022, u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev za naknadu štete, te da je presuda u tom predmetu pravomoćna, posebno upućujući na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 4942/2024-4 od 24. ožujka 2026.

14. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za k.č. br. *246/2 k. o. [katastarska općina] na listu 75-76 spisa, u presudu Trgovačkog suda u Pazinu P-298/2020-56 od 2. srpnja 2021. na listu 21-31 spisa, u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 32 Pž-3906/2021-2 od 13. travnja 2022. na listu 35-39 spisa, elaborat procjene vrijednosti nekretnine na listu 40- 47 spisa, rješenje Okružnog privrednog suda u Rijeci St-24/90 od 11. studenog 1991. na listu 49-51 spisa, ugovor o prodaji stečajnog dužnika na listu 64 -67 spisa, popis imovine stečajnog dužnika na listu 68-74 spisa, te u spise ovog suda P-298/2020 i P- 179/2022. Sud je odbio dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka i stranaka te za provođenje vještačenja, ocjenjujući da ti dokazi nisu od važnosti za odlučivanje u ovom postupku.

15. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva isplatu 444.070,00 eura tvrdeći da mu je Republika Hrvatska dužna naknaditi vrijednost nekretnine k.č. br. *246/2 k. o. [katastarska općina] zato što je ta nekretnina, nakon pravomoćne presude u predmetu P-298/2020, upisana kao pomorsko dobro umjesto kao vlasništvo tužitelja. Međutim, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu po članku 105. stavku 1. Zakona o sudovima.

17. Za takvu odgovornost nije dovoljno da tužitelj tvrdi kako je određena sudska odluka ili radnja dovela do nepovoljne imovinske posljedice. Tužitelj je morao dokazati nezakonit ili nepravilan rad suca, štetu i uzročnu vezu između upravo tog nezakonitog ili nepravilnog rada i štete. Ove pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

18. U konkretnom slučaju, tužitelj nije dokazao da je stečajni sudac 1991. postupao nezakonito ili nepravilno time što je dao suglasnost na ugovor o prodaji stečajnog dužnika kao pravne osobe. Iz samih tužiteljevih navoda proizlazi da je predmet prodaje bio stečajni dužnik kao pravna osoba, a ne pojedinačna prodaja tužitelju kao kupcu predmetne k.č. br. *246/2. Tužitelj nije dokazao ni da je bio stranka ili stečajni vjerovnik u tom stečajnom postupku.

19. Nadalje, pravomoćno je utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro. To utvrđenje ima deklaratoran karakter jer nekretnina status pomorskog dobra ima po svom položaju, naravi, namjeni i zakonu, a ne tek od dana sudske odluke ili od dana upisa u zemljišnu knjigu. Budući da se na pomorskom dobru ne može steći pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, tužitelj nije mogao steći valjano pravo vlasništva na toj nekretnini, pa mu ono nije moglo biti ni „oduzeto“ u smislu koji bi stvarao obvezu naknade tržišne vrijednosti.

20. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je bio zemljišnoknjižni vlasnik k.č. br. *246/2 k. o. [katastarska općina], da je na temelju presuda u predmetu P-298/2020 brisano njegovo pravo vlasništva i upisano pomorsko dobro, te da zato potražuje iznos od 444.070,00 eura.

21. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora i odgovora tuženice sud je utvrdio da se tužitelj prije parnice obraćao tuženici sa zahtjevima za mirno rješenje spora, te da tuženica te zahtjeve nije prihvatila. Time su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske, no to samo po sebi ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva.

22. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka sud je utvrdio da je za k.č. br. *246/2 k. o. [katastarska općina] provedena uknjižba pomorskog dobra na temelju presude Trgovačkog suda u Pazinu P-298/2020-56 od 2. srpnja 2021. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3906/2021-2 od 13. travnja 2022., te da je pravo vlasništva brisano s imena Marina Ibacom d.o.o.

23. Iz presude Trgovačkog suda u Pazinu P-298/2020-56 sud je utvrdio da je pravomoćno odlučeno da je k. č. br. [katastarska čestica] zgr., uređena morska obala površine 1548 m² k. o. [katastarska općina], pomorsko dobro, te da je tužitelj bio dužan trpjeti brisanje prava vlasništva i upis pomorskog dobra.

24. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3906/2021-2 sud je utvrdio da je žalba UT d.o.o. odbijena kao neosnovana i da je prvostupanjska presuda potvrđena. Visoki trgovački sud je u toj presudi jasno naveo da je pravno nemoguće i nedopušteno steći pravo vlasništva na nekretnini koja je i u vrijeme stjecanja bila u nevlasničkom režimu, pa ni pravomoćnim sudskim rješenjem o uknjižbi, jer je riječ o općem dobru od interesa za Republiku Hrvatsku.

25. Iz iste presude Visokog trgovačkog suda proizlazi i da eventualne posljedice tadašnjeg tuženikova očekivanja nisu bile predmet postupka P-298/2020, ali to ne znači da je u ovom postupku automatski utvrđena osnova za naknadu. Naprotiv, u ovom postupku tužitelj je morao dokazati posebne pretpostavke odgovornosti za štetu, a to nije učinio.

26. Iz ugovora o prodaji stečajnog dužnika i rješenja stečajnog vijeća Okružnog privrednog suda u Rijeci broj St-24/90-104 od 11. studenoga 1991. sud je utvrdio da tužitelj svoj zahtjev veže uz prodaju stečajnog dužnika „Mirna-Banjole“ kao pravne osobe i da tvrdi da je u prilogu ugovora bila navedena k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Međutim, iz tih isprava sud nije mogao utvrditi da je tužitelj bio stranka stečajnog postupka, da je tužitelj osobno stekao predmetnu nekretninu u tom postupku, niti da je stečajni sudac jamčio mogućnost stjecanja vlasništva na stvari koja je po zakonu izvan pravnog prometa.

27. Tuženica osporava sve elemente odgovornosti za štetu, osobito nezakonit ili nepravilan rad suca, postojanje štete, uzročnu vezu i aktivnu legitimaciju tužitelja, te ističe prigovor zastare.

28. Iz podneska tužitelja od 1. travnja 2026. sud je utvrdio da tužitelj svoj zahtjev dodatno obrazlaže tvrdnjom da je propuštanje stečajnog suda da provjeri pravnu narav nekretnine bilo nepravilno postupanje. Međutim, taj podnesak ne sadrži dokaz iz kojega bi proizlazilo da je 1991. u konkretnom stečajnom postupku došlo do postupanja protivnog tada važećem zakonu ili do nečinjenja suprotnog propisanom načinu rada suda.

29. Iz elaborata procjene vrijednosti nekretnine sud je utvrdio isključivo visinu vrijednosti koju tužitelj tvrdi, odnosno iznos kojim obrazlaže novčani zahtjev. Taj dokaz nije odlučan za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se vještačenjem vrijednosti ne može dokazati postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada suca, aktivna legitimacija tužitelja, niti uzročna veza.

30. Iz zapisnika s ročišta od 23. travnja 2026. sud je utvrdio da su stranke ostale kod svojih dotadašnjih navoda, da je tuženica izrijekom ukazala na članak 390.a ZVDSP-a i na pravomoćno okončani istovjetni postupak P-179/2022, te da je sud proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju, a odbio saslušanje svjedoka, stranaka i provođenje vještačenja kao nepotrebno.

31. Iz uvida u spis P-179/2022 sud je utvrdio da je u bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odbijen zahtjev za naknadu štete koji je vezan uz tvrdnje o nemogućnosti zadržavanja vlasništva na pomorskom dobru, a odluka je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4942/2024-4 od 24. ožujka 2026. Time se potvrđuje pravno shvaćanje da činjenica prethodnog zemljišnoknjižnog upisa na pomorskom dobru sama za sebe ne stvara pravo na naknadu štete.

32. Tužitelj prije svega nije dokazao da je ikada stekao valjano pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, izvan pravnog prometa, i na njemu se ne može steći pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Ako je nekretnina po svojoj naravi i zakonu pomorsko dobro, upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi nema konstitutivni učinak kojim bi stvar izvan pravnog prometa postala sposobna biti predmet vlasništva.

33. Nadalje, nije dokazao ni da je pravomoćna presuda u predmetu P-298/2020 „oduzela“ tužitelju vlasništvo u smislu izvlaštenja. Tom presudom nije provedeno izvlaštenje privatne nekretnine, nego je deklaratorno utvrđen status nekretnine kao pomorskog dobra i usklađeno zemljišnoknjižno stanje s pravnim režimom koji je postojao po samom zakonu. Odluka o statusu pomorskog dobra ima deklaratorni učinak.

34. Tužitelj nije dokazao ni da je stečajni sudac postupao nezakonito ili nepravilno. Tužitelj se poziva na rješenje stečajnog vijeća iz 1991., ali iz tog rješenja ne proizlazi da je sudac postupao protivno zakonu, niti da je dao pravno jamstvo da se na stvari koja je pomorsko dobro može steći pravo vlasništva. Čak i kada bi u kasnijem razdoblju nastala pravna dvojba o zemljišnoknjižnom statusu nekretnine, iz toga se ne može izvesti zaključak da je sudac u stečajnom postupku počinio nezakonit ili nepravilan rad u smislu članka 105. Zakona o sudovima.

35. Tužitelj nije dokazao ni uzročnu vezu. Uzročna veza ne može se temeljiti na općoj tvrdnji da do kasnijeg zemljišnoknjižnog upisa tužitelja ne bi došlo da 1991. nije bilo stečajnog postupka. Tužitelj mora dokazati da je neposredna posljedica konkretnog nezakonitog ili nepravilnog rada suca upravo šteta koju potražuje. Vrhovni sud je u odluci Rev 669/2020-2 naglasio da sama tvrdnja o uzrokovanju štete nezakonitim ili nepravilnim radom suda nema vrijednost dokaza.

36. Nadalje, tužitelj nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju potraživati štetu koju izvodi iz stečajnog postupka iz 1991. Tužitelj nije bio kupac u tom postupku niti stečajni vjerovnik. Ako bi se tvrdila šteta zbog plaćanja cijene u stečaju, takva bi šteta mogla nastati osobi koja je cijenu platila, odnosno pravnom predniku, a ne tužitelju koji nije dokazao prijenos takve tražbine na sebe.

37. Pozivanje tužitelja na legitimna očekivanja također nije osnovano. Legitimno očekivanje pretpostavlja dostatnu osnovu u nacionalnom pravu. Kada je riječ o pomorskom dobru, nacionalno pravo upravo isključuje mogućnost stjecanja prava vlasništva. Stoga se ne može štititi očekivanje da će opstati zemljišnoknjižni upis koji se odnosi na stvar izvan pravnog prometa. Visoki trgovački sud je u predmetu Pž - 3906/2021-2 izričito naveo da nije bilo legitimno očekivati drukčiju odluku jer zemljišnoknjižno rješenje nije moglo opstati u odnosu na pomorsko dobro.

38. Ni pozivanje na odredbe o izvlaštenju i naknadi nije osnovano jer u ovom predmetu nije utvrđeno da je nekretnina izvorno bila u stvarnopravnom režimu privatnog vlasništva pa da je tek naknadno, radi javnog interesa, pretvorena u pomorsko dobro. Upravo suprotno, pravomoćno je utvrđeno da je riječ o morskoj obali, odnosno pomorskom dobru. Naknada bi mogla doći u obzir u situacijama u kojima se nekretnina koja izvorno nije bila pomorsko dobro proširuje u pomorsko dobro ili naknadno poprima takav status, ali takve činjenice tužitelj nije dokazao.

39. Za odgovornost Republike Hrvatske zbog rada suca primjenjuje se članak 105. stavak 1. Zakona o sudovima: Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti. Vrhovni sud u odluci Rev 669/2020-2 ističe da nezakonit rad znači postupanje protivno zakonu ili propuštanje primjene zakona, a nepravilan rad činjenje ili nečinjenje protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti; uz to je potrebno dokazati i štetu te uzročnu vezu. U odluci Rev 2830/2013-2 Vrhovni sud zauzima stajalište da nije nezakonit rad kad sudac primjenjuje materijalno pravo i iznosi pravno shvaćanje u postupku; u takvim slučajevima stranka prava štiti pravnim lijekovima.

40. Za pomorsko dobro odlučne su odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama: pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, Republika Hrvatska vodi brigu, skrbi i upravlja njime, a pomorsko dobro je izvan pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Morska obala izrijekom ulazi u pomorsko dobro, a sudska ili upravna odluka kojom se utvrđuje status pomorskog dobra ima deklaratorni učinak. Dodatno, članak 217. istog Zakona propisuje da su upisi prava vlasništva na nekretninama koje su pomorsko dobro po samom zakonu, a koje su prema prijašnjim propisima bile pomorsko dobro, nevaljani i bez pravnog učinka; isto vrijedi za upise koji potječu od nekadašnjeg prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na društvenom vlasništvu ako su nekretnine u vrijeme pretvorbe bile pomorsko dobro po samom zakonu.

41. Visoki trgovački sud je upravo u predmetu 32 Pž-3906/2021-2, koji se odnosi na istu nekretninu, prihvatio da se na pomorskom dobru ne može steći vlasništvo, da je RH ovlaštena poduzimati radnje radi zaštite pomorskog dobra te da je promašen prigovor poštenog suđenja i legitimnog očekivanja u situaciji kad bi zadržavanje knjižnog vlasništva značilo zadržavanje prava na javnom dobru izvan prometa. U istom predmetu utvrđeno je da je k. č. br. [katastarska čestica] zgr., uređena morska obala površine 1548 m² k. o. [katastarska općina], pomorsko dobro, te je naloženo brisanje prava vlasništva s imena Marine Ibacom d.o.o. uz upis pomorskog dobra.

42. Osnovan je i prigovor zastare. Ako tužitelj štetu izvodi iz postupanja stečajnog suda 1991., protekli su svi rokovi iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Ako se pak kao trenutak saznanja za štetu uzima pravomoćnost presude Visokog trgovačkog suda od 13. travnja 2022., tužba od 26. veljače 2026. podnesena je nakon isteka subjektivnog roka od tri godine, čak i uzimajući u obzir zastoj zastare zbog podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Članak 230. ZOO-a propisuje trogodišnji subjektivni i petogodišnji objektivni rok za tražbine naknade štete. Podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje, ali takav zastoj ne dovodi do novog početka tijeka zastare.

43. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da u dokaznom postupku nisu utvrđene činjenice na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tuženica odgovorna za štetu koju tužitelj potražuje. Tužitelj nije dokazao valjano stečeno pravo vlasništva na pomorskom dobru, nije dokazao nezakonit ili nepravilan rad suca, nije dokazao neposrednu uzročnu vezu između takvog rada i tražene štete, a osnovan je i prigovor zastare. Zato je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

44. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a. Budući da je tuženica u cijelosti uspjela u parnici, pripada joj naknada potrebnih troškova postupka.

45. Tuženica je potraživala trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora u predmetu N-DO-28/2022, trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora u predmetu N-DO-17/2024, trošak sastava odgovora na tužbu i trošak pristupa na ročište od 23. travnja 2026., za svaku radnju po 6.680,00 eura, odnosno ukupno 26.720,00 eura.

46. Sud je ocijenio da su navedeni troškovi bili potrebni za vođenje parnice, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, obveznost prethodnog obraćanja Državnom odvjetništvu prije tužbe protiv Republike Hrvatske i složenost pravnih pitanja koja su stranke iznosile. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Pazinu, 22. svibnja 2026.

Sudac

Damir Rabar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženici po ŽDO u Puli – Pola