REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-7884/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana-Marija Leško Blažić, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Klenova 2, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z. punomoćnice tuženika MK – odvjetničke vježbenice, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3.4. Ugovora o kreditu broj 0000025082 od 23. ožujka 2011. sklopljenog između Banco Popolare Croatia d.d., Petrovaradinska 1, Zagreb, MBS [matični broj subjekta], OIB: [osobni identifikacijski broj], prednika tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora i tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: naknada za obradu kredita, naknada HZMO, kao i sve ostale jednokratne naknade i troškove po ovom Ugovoru sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Oduci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, a koje su vidljive u Tablici izračuna EKS. Navedene naknade se, bez obzira na korištenje kredita, izračunavaju i naplaćuju sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ZK iznos od 130,09 EUR sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi mu trošak postupka u iznosu 187,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. prosinca 2025. navodi da je s prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopio 23. ožujka 2011. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 2.650,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 13,00 % godišnje i obvezu otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za devize u EUR u odnosu na kn važeće na dan dospijeća, pa kako se radi o ugovoru sklopljenom na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, na čiji sadržaj on nije mogao utjecati te je određena njegova obveza plaćanja naknada pobliže opisanih u stavku I. izreke presude, o čemu nije bilo moguće pojedinačno pregovarati niti su mu dani jasni parametri na temelju kojih je utvrđena, obračunata i naplaćena mu naknada za obradu kredita u iznosu 103,81 EUR te naknada za HZMO u iznosu 26,28 EUR odnosno nije mu objašnjena struktura tih troškova i zašto iznos naknade za obradu kredita iznosi baš toliko koliko je tuženik naplatio, to tužitelj, pozivom na čl.96. i čl.102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13; dalje: ZZP) u vezi s čl.323 i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva), predlaže odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava tužitelju status potrošača i napominje kako činjenična osnova i visina zahtjeva nisu sporni, ali je sporan osnov istog. Također ističe prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora.

2.1. Na pripremnom ročištu tuženik priznaje da tužitelj ima status potrošača.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i financijsku dokumentaciju.

3.1. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 9. travnja 2026. u iznosu 130,09 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-479/2010-2 od 11. travnja 2011., Revd- 1926/2025 od 21. svibnja 2025., Županijski sud u Puli-Pola Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023. i dr.).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 23. ožujka 2011. ugovor o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti 2.650,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl.2.), uz rok otplate 36 mjeseci u jednakim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize za EUR odnosno kn na dan dospijeća i kamatnu stopu od 13%, koja je promjenjiva te se obračunava sukladno Pravilniku banke (čl.3.) te obvezu tužitelja platiti naknade pobliže opisane u stavku I. izreke presude odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci banke o visini naknade za usluge potrošačima (čl.7.10.),

-da je tužitelju 25. ožujka 2011. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 782,16 kn i naknada HZMO u iznosu 198,00 kn.

6. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja i informiranosti o parametrima o kojima ovisi visina i struktura naknade/troškova plaćanje kojih je određeno spornom odredbom odnosno koji su tužitelji obračunati/naplaćeni napominje se da je tuženik učinio nespornim činjeničnu osnovu, slijedom čega je ta činjenica uzeta kao nesporna.

6.1. S obzirom na izneseno valja zaključiti da tužitelj nije u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama sporne odredbe, iz formulacije koje nije bilo moguće steći saznanje o visini obveze, već samo uopćeno saznanje o postojanju izvjesne/ih obveza plaćanja naknada/troškova.

6.2. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi bila određena visina te naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), već je dano ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takve naknade.

6.3. Nadalje, prilikom ocjene je li sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir da je tuženik učinio nespornim činjeničnu osnovu te dovede u vezu sa sadržajem sporne odredbe koja ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.4. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznos transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

6.5. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

6.6. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu / trošak nisu sami po sebi razumljivi i nema mjesta zaključku da su na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su tužitelju naplaćeni, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost naknada / troškova, pa su te okolnosti utjecale na njegov pravni položaj i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

7. Dakle, tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženika je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbe o naknadi / troškovima te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

8. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi o naknadi / troškovima nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju te naknade / troškova, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 96. i čl.102. ZZP-a u vezi s čl.3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO-a te Direktive i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavu I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

11. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 30.1.2026. te pristup na ročište 9.4.2026. po 50,00 EUR, uz pdv u iznosu 37,50 EUR – sveukupno 187,50 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka