REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7675/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HZMO, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se u cijelosti tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. iz Zagreba, Vatroslava jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati na ime naknade štete svotu od 11.828,51 € uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 16.05.2025. godine da isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik HZMO AG stradala je u prometnoj nesreći dana 10.071975. godine kojom prilikom je zadobila teške tjelesne ozljede, a koju nesreču je skrivio LG upravljajući teretnim kamionom reg, oznaka KN-80-61 koji je u trenutku nesreće bio osiguran kod tuženika. Odgovornost osiguranika naslova utvrđena je pravomoćnim rješenjem Prekršajnog suda u Zagrebu od 10.071975. godine, odnosno presudom Okružnog suda u Zagrebu broj P-205/76 od 08.09.1976. godine. Na osnovu navedene prometne nesreće AG je rješenjem tužitelja broj IN-682411 od 05.02.1997. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu. Tužitelj je za razdoblje od 01.04.2023. do 30.04.2025. godine s osnova invalidske mirovine ukupno isplatio 19.714,18 €. Kako je ozljeda zadobivena u prometnoj nesreći utjecala na invalidnost osiguranice HZMO u omjeru 60% to iznos od 11.828,51 € predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju (60% od 19.714,18 €). Tužitelj je zahtjevom od 25.04.2025. godine potraživao od tuženika naknadu štete u iznosu od 11.828,51 € za utuženo razdoblje, ali je tuženik dopisom od 07.05.2025. godine otklonio tužiteljev zahtjev kao neosnovan navodeći da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi postupak po istom pravnom pitanju vezano za zahtjev za naknadu štete samo za ranije razdoblje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost te činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku JG priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada. Osporava se osnov i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik u spis predmeta dostavlja sudsku praksu iz koje je razvidno stajalište da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex specialis koji je mjerodavan u konkretnom slučaju, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Obzirom da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iako tuženik smatra da je teret takvog dokaza na tužitelju, jer je on dužan dokazati postojanje štete kao jednog od elemenata odštetne odgovornosti, predlaže se provesti prije navedeni dokaz financijskog vještačenja i to na okolnost utvrđenja stvarne štete, a sve sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Zaključno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak pristojbe na odgovor na tužbu.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u prijavu ozljede na radu, rješenje Prekršajnog suda u Zagrebu od 10.07.1975. godine, presudu Okružnog suda u Zagrebu broj P-205/76 od 8.09.1976. godine, rješenje broj IN-682411 od 5.02.1997. godine, nalaz i mišljenje vještaka iz postupka P-205/76, obračun isplaćene mirovine od 24.04.2025. godine, ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja.

4. Nesporno je da je tužiteljev osiguranik AG nastradala u prometnoj nezgodi dana 10. srpnja 1975. godine u kojoj je zadobila teške tjelesne povrede, a koju nesreću je skrivio LG upravljajući teretnim kamionom reg. oznake [registarska oznaka]/61 koji je u trenutku nesreće bio osiguran kod tuženika. Odgovornost osiguranika tuženika utvrđena je pravomoćnim rješenjem Prekršajnog suda u Zagrebu od 10. srpnja 1975. godine i presudom Okružnog suda u Zagrebu broj P-205/76 od 8. rujna 1976. godine. Rješenjem tužitelja broj IN-682411 od 5. veljače 1997. godine osiguraniku HZMO-a, AG priznato je pravo na invalidsku mirovinu. Tužitelj je za razdoblje od 1. travnja 2023. do 3. travnja 2025. godine s osnova invalidske mirovine ukupno isplatio 19.714,18 eur. Kako je ozljeda zadobivena u prometnoj nesreći utjecala na invalidnost osiguranice HZMO u omjeru od 60 %, iznos od 11.8280,51 eur predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju, a što je razvidno iz obračuna isplaćen mirovine od 24. travnja 2025. godine i ispisa iz banke podataka doznačenih u mirovinska primanja.

5. Odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.

6. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira ZOOP.

7. U ovom postupku između stranaka radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovina stoga se u ovom slučaju promjenjuje odredba čl. 27 zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

8. Prema čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, stoga u ovom slučaju treba utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena ozljedom na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo slučaju kada bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.

9. Prema odredbi čl. 221a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom slučaju teret dokazivanja je na strani tužitelja.

10. Tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Sud zaključuje da s obzirom da u ovoj pravnoj stvari nije utvrđeno postojanje stvarne štete sukladno mjerodavnom zakonu o obveznim osiguranjima u prometu čl. 27 st. 3.

11. Sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti jer tužitelj nije dokazao postojanje razlike između invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku