REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-1177/2019-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog ureda Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 21. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 17.964,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. siječnja 2016. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva:
- isplatu iznosa od 2.761,94 EUR sa zateznim kamatama;
- zatezne kamata na iznos od 17.964,33 EUR iznad dosuđenog u točci I izreke ove presude;
- isplatu iznosa od 5.744,73 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od
29. siječnja 2016. do isplate.
i r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe od 7. srpnja 2025.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.499,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključila 18. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 7103663754, a koji je solemniziran 25. svibnja 2007. po javnom bilježniku Mirni Pliško u Puli. Ističe da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 121.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s kamatnom stopom 4,40% koja je promjenjiva sukladno odluci banke, te da je ugovoreno vraćanje kredita u 160 jednakih mjesečnih anuiteta prema početnom otplatnom planu u iznosu od 997,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, a da je predmetni kredit u potpunosti isplaćen. Navodi da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu, ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,40%, promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, a da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te ističe kako je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Pritom, ukazuje i na odredbe čl. 269., 270., 272. i 324. Zakona o obveznim odnosima te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je predmetnim ugovorom o kreditu i to odredbom čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je tužiteljica bila u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazila u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Prije sklapanja predmetnog ugovora tuženik ni na koji način nije dao informacije i obrazloženja koja bi tužitelj ici kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno ponovno bez pregovaranja mijenjao kamatnu stopu. Iz svega navedenog da je očigledno nepošteno postupanje tuženika i da su sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz ranije navedene presude u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Nadalje, ističe kako tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je nudio taj kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Ističe da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a to je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Navodi da je na dan isplate kredita srednji tečaj CHF iznosio 4,439, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj da se povećavao te narastao i do 6,390, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Uz navedeno da je tuženik povećavao i kamatnu stopu pa je anuitet narastao sa početnih 4.429,46 kuna na čak 7.485,39 kuna. Ukazuje na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. kolovoza 2018., te ističe da je navedenom pravomoćnom odlukom utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, pa kako se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF a tužitelj ica kao potrošač u trenutku sklapanja kredita nije bila valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz navedene presude da su u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj CHF. Nadalje, navodi da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK) 29. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu te je izvršena konverzija kreditnog kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Ističe da time nisu otklonjene posljedice ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužiteljici nije vraćen stvarni iznos za koji je do dana konverzije preplatila predmetni kredit. Tužiteljica se u tužbi poziva na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da je u konačnici predmetni kredit preplatila za 26.543,41 EUR (199.991,31 kuna), koji iznos potražuje u ovom postupku a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljica potražuje i zateznu kamatu od dana njegova dospijeća pa do konačne isplate, što će biti u mogućnosti specificirati nakon provođenja vještačenja u ovom postupku. Potražuje i troškove parničnog postupka.
1.1. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredila svoj tužbeni zahtjev na način da po osnovi tečajnih razlika u odnosu na početni tečaj i po osnovi razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu traži isplatu iznosa od 20.726,27 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate, a da po osnovi nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji traži isplatu iznosa od 5.744,73 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 29. siječnja 2016. do isplate. S time da je tužiteljica predložila da u slučaju da sud smatra da valja uzeti u obzir i preplatu iz konverzije da tada predlaže da sud obveže tuženika da tužiteljici isplati iznos od 17.964,33 EUR sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2016. do isplate, kao i iznos razlike u glavnicama u iznosu od 5.744,73 EUR sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2016. do isplate, odnosno podredno predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 8.160,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 29. siječnja 2016. do isplate.
1.2. Iako se tuženik usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, sud je takvu preinaku dopustio smatrajući ju svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio istaknute zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata te ističe prigovor zastare potraživanja u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015 ), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 29. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, te da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazuje da je konkretna tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju te da je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Dakle, sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Tužiteljici su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Ističe da tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. U odnosu na tvrdnje tužiteljice vezane uz navodno nezakonito utvrđeni iznos glavnice kredita nakon konverzije ukazuje na odredbu čl. 19.c t. 8. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužiteljici naloži da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o namjenskom kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, dodatak ugovora o kreditu, izračun konverzije, pregled prometa kamatnih stopa, nalaz i mišljenje vještaka, iskaz tužiteljice, iskaz vještaka.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.
5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 18. svibnja 2007. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103663754, koji je solemniziran 25. svibnja 2007. po javnom bilježniku Mirni Pliško iz [adresa], i to u kunskoj protuvrijednosti od 121.250,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a s rokom otplate od 160 mjeseci. Nesporno je da je čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,40% godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF (čl. 7. Ugovora). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,40 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj ica bila dužna plaćati.
5.1. Također nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen dodatak ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 29. siječnja 2016. odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
6. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjiva u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu, te pripada li tužiteljici pravo na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog tečaja CHF i razlike nedospjele glavnice), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.
7. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
7.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 7103663754 između tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 2. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
7.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
7.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
7.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
8. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.
8.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, a čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužiteljica iskazivala detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu.
8.2. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je navedeni kredit podignula za kupnju manjeg stana u [adresa] u kojem bi živjela njena djeca pri odlasku na fakultet; da je bila dugogodišnji korisnik Zagrebačke banke te da je stoga išla kod tuženika radi podizanja kredita; da su joj u banci rekli da je kreditno sposobna te da su joj ponudili kredit u kunama, eurima i švicarskim francima; da su joj u banci vezano uz kredite u eurima i kunama rekli da su podložni promjenama dok su joj za valutu švicarski franak rekl i da je najsigurnija opcija i da je to najpovoljniji kredit i da je uz taj kredit vezana i niska kamatna stopa; da je početna rata iznosila oko 4.500,00 kuna dok je naknadno narasla na 7.500,00 kuna; da se je 2016. obratila tuženiku kako bi zatvorila kredit i isti u cijelosti isplatila ali da su joj u banci rekli da ga ne može samo tako zatvoriti već da je prethodno potrebno provesti konverziju kredita; da je tada u cijelosti otplatila kredit po provedenoj konverziji; da je kada je podizala kredit u ugovoru bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da joj je bilo jasno da se može promijeniti i da to ovisi o tržišnim uvjetima ali da se vezano uz izmjenu kamatne stope to nije činilo dogovorom između nje i banke već isključivo voljom banke; da su kamatne stope naknadno rasle ali da ne zna zašto su se tako mijenjale te da joj u banci nisu rekli koji bi to bili parametri po kojima bi se mijenjala kamatna stopa; da je došlo do značajnih povećanja kamatnih stopa jer joj je rata kredita kasnije gotovo dvostruko porasla; vezano uz valutu CHF da su joj rekli da je stabilna valuta i da se ne mijenja često; da je pri sklapanju ugovora o kreditu bila kod javnog bilježnika ali da joj isti nije ništa posebno objasnio; da je prije potpisivanja pročitala ugovor i da nije tražila pojašnjenja jer je vjerovala svom osobnom bankaru, ali da i kada pročita tekst ugovora ona to puno ne razumije; da nije vlasnik obrta ni trgovačkog društva; da je sama otplaćivala kredit; da stan nije iznajmljivan jer su u njemu bili njezina kćerka i sin dok su studirali; da je stan iznajmila tek ove godine prvi puta. Dakle, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljica prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bi la informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao niti pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.
8.3. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
8.4. Dodatno, valja istaknuti kako se ocjenjuje paušalnim i neosnovanim u postupku istaknuti prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužiteljice. Naime, u skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, sud je utvrdio kako je tužiteljica kao fizička osoba zaključila pravni posao sa tuženikom u okviru djelatnosti tuženika, jer je tuženik banka i bavi se emitiranjem novca, a u konkretnom slučaju namjena kredita je bila kupnja stana za stanovanje tužiteljičine djece, kako je to utvrđeno iz iskaza tužiteljice. Dakle, na tuženiku, kao kreditoru, je u smislu čl. 219. i 221.a ZPP teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020), a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.
9. Također, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.
9.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
9.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 6,30 % u odnosu na početnih 4,40 %, te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
9.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
9.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
10. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
10.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
11. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužitelj ici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
11.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
11.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa suprotno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
11.3. Sukladno navedenom, prama pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK.
11.4. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.u predmetu TN protiv Erste Bank Hungary Zrt, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvarivati povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze bile toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija.
11.5. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinka prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
11.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti kako nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao prethodno pitanje), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
11.7. Stoga, tužiteljica unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.
12. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, kao i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.
12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Barbari Babić Gobbo, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 121.250,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,40 %, da je početni tečaj na dan korištenja kredita bio 1 CHF = 4,439430 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.
12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da ukupna razlika između stvarno otplaćenih i ugovorenih anuiteta koja obuhvaća samo pozitivne razlike po pojedinačnom mjesečnom anuitetu iznosi 156.161,87 HRK odnosno 20.726,27 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450; da iznos koji je „vraćen“ tužiteljici odnosno priznat tužiteljici nakon provedene konverzije prema dodatku ugovora o kreditu br. 3209240696 iznosi 82.292,42 HRK odnosno 10.782,44 EUR prema tečaju koji je primijenio tuženik u izračunu konverzije; da ukupan iznos zateznih kamata na dug po osnovi preplate anuiteta tužiteljice od 156.161,87 HRK na dan 20. siječnja 2016. iznosi 61.482,75 HRK odnosno 8.160,14 EUR obračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450; da ukupan dug tuženika koji obuhvaća pretplate po osnovi više naplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene i dug po osnove zakonskih zateznih kamata na preplaćene glavnice anuiteta iznosi 217.644,62 HRK odnosno 28.886,41 EUR; da nakon umanjenja ukupnog duga tuženika za priznatu pretplatu iz konverzije tužiteljici iz dodatka ugovora o kreditu u iznosu od 82.292,42 HRK, ostatak duga tuženika po osnovu zakonskih zateznih kamata na ostvarene pretplate anuiteta do 29. siječnja 2016. iznosi 27.386,83 HRK odnosno preračunato u EUR primjernom fiksnog tečaja konverzije da iznosi 3.634,85 EUR; da nakon umanjenja ukupnog duga tuženika za priznatu pretplatu iz konverzije tužiteljici iz dodatka ugovora o kreditu u iznosu od 82.292,42 HRK, ostatak duga tuženika po osnovi glavnica preplaćenih mjesečnih anuiteta iznosi ukupno 107.965,37 HRK odnosno 14.329,48 EUR prema fiksnom tečaju konverzije; da sveukupan dug tuženika nakon umanjenja za priznatu pretplatu iz konverzije tužiteljici na dan 29. siječnja 2016. iznosi 135.352,20 HRK odnosno 17.964,33 EUR prema fiksnom tečaju konverzije; da razlika između nedospjele glavnice utvrđena u dodatku ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i nedospjele glavnice kredita u CHF prema početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.531,09 HRK; da utvrđena razlika na dan 30. rujna 2015. između nedospjelih glavnica iz EUR kredita i početno ugovorenog kredita preračunata u EUR primjenom tečaja korištenja u izračunu konverzije od 7,632078025504536 HRK za 1 EUR (=271.785,32/35.610,92) iznosi 3.869,34 EUR; da razlika između nedospjele glavnice u EUR u iznosu od 35.610,92 EUR odnosno 271.785,32 HRK iz dodatka ugovora o kreditu i nedospjele glavnice kredita u iznosu 51.344,68 CHF odnosno 227.941,11 HRK iz početnog otplatnog plana na dan 29. siječnja 2016. iznosi 43.844,21 HRK a da preračunato u EUR uz primjenu tečaja od 7,632078025504536 HRK za 1 EUR korištenog u konverziji kredita razlika glavnica iznosi 5.744,73 EUR.
12.3. Vještak je i usmeno saslušan u postupku te je i usmeno na ročištu ponovno izložio svoje zaključke iz nalaza i mišljenja, te je dodatno pojasnio kako negativne razlike nije posebno iskazivao jer iste nisu bile predmet vještačenja, međutim da su iste jasno vidljive u rekapitulaciji na listu 11 nalaza i mišljenja.
12.4. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući kako je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom, te da je vještačenje bespredmetno s obzirom na sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, koje navode tuženika ovaj sud ne nalazi osnovanim, a kako je to već ranije detaljno obrazloženo te takvim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost matematičkog izračuna vještaka
13. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelj sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos preplate u visini od 10.782,44 EUR, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 20.726,27 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
13.1. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 20.726,27 EUR po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do provedene konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 10.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (29. siječnja 2016.) da iznose 8.160,14 EUR. U skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05 utvrđeno je da sveukupan dug tuženika nakon umanjenja za priznatu preplatu iz konverzije (10.782,44 EUR) tužiteljici na dan 29. siječnja 2016. iznosi 17.964,33 EUR, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.)
14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati ukupni iznos od 17.964,33 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, a koji iznos predstavlja sveukupan dug tuženika nakon umanjenja za priznatu preplatu iz konverzije. Na dosuđeni iznos od 17.964,33 EUR tužiteljici pripadaju zatezne kamate od 30. siječnja 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.761,94 EUR sa zateznim kamatama (razlika do zatraženog iznosa od 20.726,27 EUR).
15. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj ica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 5.744,73 EUR, a u kojem dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.
15.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost , kako je to već obrazloženo u točci 11.6. obrazloženja, uz napomenu da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK.
15.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužitelja ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 5.744,73 EUR sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2016. do isplate.
16. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.
16.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
16.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (11. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
16.3. Nije osnovan tuženikov prigovor da je nastupila zastara za preinačeni dio. Naime, uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), i to iz razloga što se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (u skladu s pravnim shvaćanjem građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi, ali je djelomično uspjela u pogledu visine uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, pa tako njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 85 %, dok uspjeh tuženika iznosi 15 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužitelj ici naknaditi parnični trošak u omjeru od 70 %.
18.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 250 bodova, za sastav podneska od 24. listopada 2019., 7. srpnja 2025. i 6. veljače 2026. prema Tbr. 8/1 Tarife 250 bodova za svaki, za sastav podneska od 10. prosinca 2019. prema Tbr. 8/4 Tarife 25 bodova, za zastupanje na ročištima od 12. studenog 2019., 10. srpnja 2025. i 26. veljače 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 250 bodova za svako, za zastupanje na ročištu od 13. veljače 2026. prema Tbr. 9/5 Tarife 50 bodova, te za pristup na ročište za objavu presude 50,00 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, ukupno 1875 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 3.750,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 937,50 EUR (Tbr. 46. Tarife), iznosi 4.687,50 EUR. Također, tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 2.350,00 kuna (odnosno 311,90 EUR), ali joj nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer joj navedeni trošak niti ne nastaje u smislu odredbe članaka 11. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23). Tužiteljici nije priznat ni trošak sastava podneska od 4. kolovoza 2020. jer navedeni trošak nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podneskom tužiteljica samo obavijestila sud o zadatku vještaka, što je mogla učiniti na pripremnom ročištu odnosno prilikom predlaganja provođenja tog dokaznog prijedloga, a tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 9. srpnja 2025. budući da su navodi iz tog podneska mogli biti izneseni na ročištu održanom 10. srpnja 2025. (trošak kojeg ročišta je tužiteljici u cijelosti priznat) pa navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice, dok spisu uopće ne prileži podnesak od 4. veljače 2026. Također, tužiteljici nije priznat zatraženi materijalni trošak za izdavanje dokumentacije u iznosu od 70,00 EUR jer nije dokazala da joj je isti nastao, a tužiteljici nije priznat ni zatraženi trošak vještačenja s obzirom na to da joj isti nije nastao jer vještak do dana izrade ove presude nije uopće zatražio isplatu nagrade i troškova za provedeno vještačenje, niti je iste zatražio prilikom saslušanja pred sudom 26. veljače 2026., pa će neutrošeni dio predujma biti vraćen tužiteljici.
18.2. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 4.999,40 EUR, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 70 % toga iznosa, što iznosi 3.499,58 EUR. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.
18.3. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.
U Puli-Pola 21. svibnja 2026
.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun.
