Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29 A
Gž-1224/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Dragice Samardžić, predsjednice vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ankice Matić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB:94472454976, zastupanog po punomoćnici Božani Ivanda, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri, u Zagrebu, protiv tuženika SD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Tokiću, odvjetniku u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P- 167/2025-10 od 13. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-167/2025-10 od 13. veljače 2026. i sudi:
1. Nalaže se tuženiku iz osnove regresa isplatiti tužitelju iznos od 9.838,48 eura, sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2021. do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
2. Tuženiku se nalaže iz osnove naknade parničnog trošak isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.529,76 eura sa zateznim kamatama od 13. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
1. Dužan je tuženik SD iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]), na ime regresa, isplatiti tužitelju ADRIATIC osiguranje d.d., Listopadska 2, Zagreb, (OIB 94472454976), iznos od 9.838,48 eur, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23.12.2021. godine sve do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
2. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR."
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj, pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda preinači, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tužitelja je osnovana.
5. Predmet spora je regresni zahtjev radi isplate iznosa od 9.838,48 eura kojeg je tužitelj isplatio oštećeniku zbog prometne nezgode koja se dogodila 1. srpnja 2018. koju je uzrokovao tuženik koji je upravljao osobnim automobilom pod utjecajem alkohola, čime je izgubio prava iz osiguranja.
6. Tužiteljeva tražbina se temelji na odredbi članka 24. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23) u vezi članka 24. stavkom 1. točkom 2. kojom je propisano da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja, između ostaloga ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, sve u vezi odredbe članka 199. stavaka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23, ) kojom je propisano da vozač vozila kategorije A1, A2, A, B, BE, F, G i AM ne smije upravljati vozilom na cesti niti početi upravljati vozilom ako je pod utjecajem droga ili lijekova ili ako u krvi ima alkohola iznad 0,50 g/kg, odnosno odgovarajući iznos miligrama u litri izdahnutog zraka. Navedeno proizlazi i iz tužiteljevih Uvjeti za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, koji su sastavni dio police osiguranja sklopljene između parničnih stranaka.
7. Među parničnim strankama nije sporno:
- da se dana 1. srpnja 2018. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao tuženik te da je na drugom vozilu koje je dolazilo iz suprotnog smjera prouzročena imovinska šteta,
- da je u vrijeme prometne nezgode vozilo kojim je upravljao tuženik bilo osigurano kod tužitelja policom auto odgovornosti,
- da je vlasnik vozila na kojem je prouzročena imovinska šteta obeštećen po zahtjevu za naknadu štete te je tužitelj refundirao inozemnom osiguratelju iznos od 13.260,00 eura,
- da je iznos od 13.260,00 eura ina ime naknade štete tužitelj isplatio 29. studenog 2019.,
- da je tuženik platio dio regresnog duga, i to uplatama izvršenim u razdoblju od 2020.-2023., pri čemu je posljednja uplata bila 25. rujna 2023.,
- da je dopisom od 6. rujna 2023. tužitelj pozvao tuženika na uplatu preostalog regresnog duga u iznosu od 9.838,48 eura i te da tuženik nije podmirio taj preostali dug.
8. Što se tiče alkoholiziranosti tuženika iz potvrde MUP-a, PU Dubrovačko- neretvanske, Postaja prometne policije Dubrovnik od 31. srpnja 2018. i podataka o prometnoj nesreći proizlazi da je nakon nastanka prometne nesreće tuženik proveo alko-test te je utvrđeno da je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola od 1,57 g/kg.
9. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, a potom spori i uzročno- posljedičnu vezu između alkoholiziranosti i prometne nesreće te ističe prigovor suodgovornosti oštećenika.
10. U ovom slučaju se primjenjuje zastarni rok od tri godine sukladno odredbi članka 234. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).
11. Tužitelj je oštećeniku isplatio štetu 29. studenoga 2019., a tužba je podnesena 25. veljače 2025. Nije sporno da je tuženik vršio djelomične uplate i da je posljednja uplata bila 25. rujna 2023. Tuženik tvrdi da je zastara nastupila jer je tužba podnesena nakon isteka roka zastare, a tužitelj da nije, uz tvrdnju da je došlo do prekida zastare zbog priznanja duga djelomičnim uplatama. Tužitelj tvrdi da ga je tuženik zamolio da mu se omogući sukcesivno plaćanje jer mu je jednokratna otplata predstavljala veliki teret, da je tužitelj na to pristao i da je time tuženik priznao svoju odgovornost.
12. Među parničnim strankama je sporno je li djelomičnim plaćanjem dijela duga došlo do priznanja duga, a time i prekida zastare.
13. Prema odredbi članka 240. stavka 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.
14. Prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju u spisu nema dokaza da je tuženik izravno i nedvojbeno, pisanim putem priznao predmetni dug. U odnosu na djelomične uplate, plaćanjima izvršenim u razdoblju od 2020. – 2023., od kojeg je zadnja uplata bila 25. rujna 2023. da je, sukladno članku 240. ZOO-a prekinut je zastarni rok, ali samo u odnosu na plaćeni dio duga, ali ne i u odnosu na preostali neplaćeni dio duga. Plaćanje jednog dijela duga, do čega je došlo u ovom pravnom odnosu, da se ne može smatrati priznanjem drugog dijela duga, tj. duga koji nije plaćen. U odnosu na ostatak duga da nije bilo izričitog priznanja niti konkludentnog, davanjem otplate, plaćanjem kamata, davanjem osiguranja ili na drugi način kojim bi se nedvojbeno očitovala volja dužnika da priznaje preostali dug. Da bi se radilo o priznanju duga u smislu članka 240. stavak 1. i 2. ZOO-a isto da mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine. Zbog navedenog prvostupanjski sud zaključuje da nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg tuženik nije platio. Tužitelj koji tvrdi da je na zahtjev tuženika omogućio sukcesivno plaćanje, dakle u odnosu na tvrdnju o dogovoru parničnih stranaka o plaćanju duga u obrocima, na kojem je teret dokaza te činjenice, u smislu odredbe članka 7. i 219. ZPP-a, u spis da nije dostavio dokaze niti predložio izvođenje dokaza na tu okolnost te da je o postojanju te činjenice prvostupanjski sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP-a odnosno da tužitelj nije dokazao da je među strankama ugovorena isplata duga u više obroka i dospijeću pojedinih obroka. Radi toga da u konkretnom slučaju izvršene uplate tuženika u razdoblju od 2020. -2023. ne predstavljaju ugovorene rate već djelomično vraćanje duga, pa tim uplatama zastara nije prekinuta u odnosu na preostali neplaćeni dio duga. Radi toga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
15. Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u smislu odredbe članka 216. ZOO-a. Točno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. veljače 2025., a tužitelj je oštećeniku isplatio štetu 29. studenoga 2019.
16. Međutim, suprotno zaključku prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju djelomičnim uplatama, a posebno posljednjom uplatom od 29. rujna 2023. došlo je prekida zastare u odnosu na neplaćeni dio duga i tužba, koja je podnesena 25. veljače 2025., je podnesena u roku od tri godine računajući od posljednje uplate. Radi toga nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Naime, u ovom slučaju se, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, primjenjuje odredba članka 240. ZOO-a prema kojoj se zastara prekida kada dužnik prizna dug, a to su između ostalog i isplate duga u razdoblju od 2020.-2023., odnosno posljednja isplata izvršena 29. rujna 2023. U smislu stavka 2. članka 240. ZOO-a dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što je između ostalog i davanje otplate duga.
17. S obzirom da je tužitelj tuženiku omogućio plaćanje na rate, a tuženik je posljednju uplatu dijela duga od 100,00 eura izvršio 29. rujna 2023. time je tuženik konkludentnim radnjama priznao dug tužitelja. Pri tome, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi s tuženikom sklopio pisani dogovor o plaćanju duga na rate jer je tužitelj to s tuženikom dogovorio usmeno, a što je tuženik i činio plaćajući dug na rate u razdoblju od 2020. -2023. dok je posljednja rata od 100,00 eura uplaćena 29. rujna 2023. kojom je došlo do prekida zastare. S obzirom na navedeno u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredbe članka 220. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare jer se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 240. ZOO-a.
18. Kako je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola od 1,57 g/kg on je izgubio prava iz osiguranja te tužitelj iz tog razloga ima pravo na regresnu isplatu iznosa kojeg je isplatio oštećeniku iz predmetnog štetnog događaja dok drugi razlozi koje tuženik navodi u odgovoru na tužbu nisu odlučni u ovoj pravnoj stvari.
19. Radi toga su žalbeni razlozi i navodi tužitelja osnovani jer prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje niti je pravilno odlučio o prigovoru zastare odnosno pogrešno je smatrao da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.
20. S obzirom na navedeno tužitelj ima pravo na regresnu isplatu razlike od 9.838,48 eura koju je isplatio oštećeniku iz predmetnog štetnog događaja sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate.
21. Radi toga je, temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a, preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku je naloženo iz osnove regresa isplatiti tužitelju iznos od 9.838,48 eura sa zateznim kamatama.
22. Temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s člankom 166. stavkom 2., člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 1.529,76 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Tužitelju je priznat parnični trošak: sastava tužbe, zastupanja na jednom ročištu, sastava dva podneska i sastava žalbe po 100 bodova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, 107/25), uvećano za PDV, te trošak sudskih pristojbi tužbe i presude, u ukupnom iznosu od 1.529,76 eura.
Split, 21. svibnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Dragica Samardžić
