Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1178/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P- 2715/2019-38 od 11. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-2715/2019-38 od 11. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu ugovora o kreditu broj 5140030250-60010458709/2006 sklopljenog 3. svibnja 2006. između tužitelja i pravne prednice tuženice Slavonske banke d.d. Osijek u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici platiti tužitelju 7.791,31 eura sa zateznim kamatama po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja i kamatne stope. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg iznosa od 5.480,97 eura. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita, kao i u dijelu u kojem je ugovorena clausula rebus sic stantibus. Konačno, u točki V. izreke prvostupanjski je sud o odlučio o trošku parničnog postupka na način da je naložio tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.337,50 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I., II. i V. izreke, tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. , 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te povrat razlike tečaja CHF i kamatne stope u iznosu od 7.791,31 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u svojoj žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s pravnom prednicom tuženice slavonskom bankom d.d., sklopila 3. svibnja 2006. ugovor o kreditu br. 5140030250- 60010458709/2006, u iznosu od 85.144,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznat s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, kao i odredba koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja i razlike kamatne stope, dužna platiti tužiteljici iznos od 7.791,31 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni je sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Tužitelj se također pozvao i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, pa tako i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97.

ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13- 4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivo i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredbi članka 87. ZZP/03 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljica upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da joj je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

15. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, stručno i dovoljno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO -a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

16. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetn ih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i kamatnoj stopi podnesena je 13. lipnja 2019. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

17. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim (odlomak 2.1. obrazloženja prvostupanjske presude) . Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat više plaćenog po osnovu tih ništetnih odredbi od isplate predmetnog kredita (17. svibnja 2006.) do njegovog otkaza (2. kolovoza 2013.). Kako je tužitelj pravnoj prednici tuženice više platio na ime navedenih ništetnih odredbi, tuženica je pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Okolnost da je banka nakon otkaza kredita 11. srpnja 2017. prodala svoje potraživanje po predmetnom kreditu nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer je predmet spora tražbina tužitelja prema banci zbog stjecanja bez osnove, a ne tražbina banke prema tužitelju po otkazanom kreditu.

Za istaknuti je i to da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se navedene presude iz kolektivnog spora, koje utvrđuju povredu kolektivnih interesa i prava potrošača sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka i kamatnom stopom promjenjivom na temelju jednostrane odluke banke, u utuženom razdoblju od 2003. do najkasnije prosinca 2008., odnose i na ugovore o kreditu koje je sklapala Slavonska banka d.d. prije provedenih statusnih promjena 29. veljače 2009. kad je Slavonska banka d.d. pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb. Kako je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Hypo Bank preuzela cjelokupnu imovinu i obveze Slavonske banke d.d. postala je time pravni slijednik Slavonske banke sukladno odredbi članka 522. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08.; dalje ZTD), kao tad važećeg materijalnog prava, upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i da njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelja je generalni pravnu slijednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Kolektivna tužba podignuta je 4. travnja 2012., dakle, jasno je da je Slavonska banka u to vrijeme prestala postojati i nije niti mogla kao samostalni pravni subjekt biti sudionik postupka povodom kolektivne tužbe. Kako je Hypo Alpe Adria Bank bila sudionik kolektivnog spora, te kako se pravo na tužbu obuhvaćeno kolektivnom zaštitom odnosi na sve potrošačke kredite u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a konkretan ugovor je sklopljen 3. svibnja 2006., jasno je da se odluke iz kolektivnog spora donesene u slučaju franak primjenjuju i u ovom slučaju.

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 3. svibnja 2006., a otkazan 2. kolovoza 2013. Stoga je dakle, tužitelj predmetni kredit od 18. lipnja 2008. (trenutak pripajanja) do otkaz kredita (2. kolovoza 2013.) plaćao pravnom predniku tuženice Hypo Alpe Adria Bank d.d. Na taj način Hypo Alpe Adria Bank d.d. preuzela predmetni ugovor o kreditu pa su to potrošački ugovori Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. o kojima se raspravljalo i odlučivalo u kolektivnom sporu. Stoga dakle, bilo bi protivno svim načelima obveznog prava kada bi se s jedne strane učinak pripajanja Slavonske banke d.d. Osijek pravnom predniku tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. svodio na to da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. time postala nositelj prava i obveza ranijeg kreditora, a da se ujedno s druge strane negira da je taj isti potrošački ugovor postao potrošačkim ugovorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na koje se odnosi pravno utvrđenje iz kolektivnog spora.

Također je za istaknuti i to da je u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, koja nije bila tužena u kolektivnom sporu, Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenoga 2023. i U-III-7002/2021 i dr. od 11. svibnja 2023. zauzeo stajalište da pozivanje na presude iz kolektivnog spora u tim predmetima samo po sebi nije proizvoljno jer je sadržaj ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. Osijek u bitnome bio istovjetan ugovorima o kreditu drugih banaka koje su razmotrene u kolektivnom sporu. Pri tom je naglašeno da je se podnositeljica u nekim postupcima sama pozivala na isprave Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je bila tužena u kolektivnom sporu, kao mjerodavne i za ugovorne odnose Slavonske banke d.d. Osijek. U tom pogledu, neovisno o pitanju (ne)postojanja direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora, ne postoji ništa proizvoljno u odlukama sudova kad se pozivaju na presude koje su donesene u drugim slučajevima, ako sud nađe da se radi o bitno sličnim ili istovjetnim predmetima.

18.1. Odluka o parničnom trošku iz točke V. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

18.2. Pozivanje tuženika na zabranu retroaktivne primjene propisa sugerirajući da bi odredba Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" bila protivna odredbi članka 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14., dalje Ustav RH) nije osnovano. Odredbom članka 90. stavak 4. Ustava RH propisano je kako zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti, ne mogu imati povratno djelovanje. U vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a time i odluke o parničnom trošku iz točke IV. izreke presude bila je na snazi "Tarifa" koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio pa tako i odredbe Tbr. 52. stavak 3. i Tbr. 54. "Tarife". Ukoliko bi dio "Tarife" i to baš Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" bio suprotan odredbi članka 90. stavak 4. Ustava RH, tada ga Ustavni sud RH može ukinuti ili poništiti ako utvrdi da je taj propis neustavan ili nezakonit, a ovo na temelju odredbe članka 125. alineja 2. i odredbe članka 126. stavak 2. Ustava RH, kao i na temelju odredbi članaka od 35. do 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/99., 29/02. i 49/02.). Kako do sada "Tarifa" nije ukinuta ili poništena pa tako ni odredba Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" prvostupanjski sud nije postupio protuzakonito i/ili protuustavno kada ju je primijenio u predmetnom slučaju.

19. Slijedom svega navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić