Poslovni broj P. 875/2022-43

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja DF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Cvijetko Rihter, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo, OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split, koju zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik iz OD Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 18.ožujka 2026. godine, a presude javno objavljene dana 21.svibnja 2026. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj i tuženi sklopili 10. studenog 2006.g. broj: 061107141017 solemniziran pod OU 939/06 od 10. studenog 2006.g. kod javne bilježnice Lucije Carić i baš točka 1.4 kojom je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata ( obveze ) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, te točka 1.5 kojom je ugovoreno da će se svaki povrat, izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, točke 3.1 kojom je ugovoreno da je ugovorena kamatna stopa iznosi 4.89% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, kao i točka 3.3. kojom je ugovoreno da promjene kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split isplatiti tužitelju DF iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.191,33 Eura sa zateznom kamatom koja teče od 13.siječnja 2016. pa do isplate , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split isplatiti tužitelju ĆF iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.397,53 EUR-a sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 21.svibnja 2026.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 07.lipnja 2019, tužitelj navodi da je s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 050913230633 koji je solemniziran OV- 7785/04 od 14.rujna 2005. Navedenim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu glavnice od 23.328,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 10 godina odnosno 120 jednakih mjesečnih ra ta, s kamatnom stopom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,39% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Člankom 3 st.3 Ugovora je propisano da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Čl. 1 točka 3 Ugovora je propisano da su strane suglasne da se iznos isplate kredita i otplata obračunavaju primjenom valutne klauzule. Točkom 4 čl. 1 je propisano da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.

Tužitelj je s tuženikom sklopio 10.studenog 2006. Ugovor o kreditu broj:061107141017 solemniziran pod UO-936/06 od 10.studenog 2006 kod j.b. Lucije Carić, na iznos od 40.000,00 CHF s rokom otplate 10 godina, a kojim iznosom kredita je zatvoren prethodni ugovor o kreditu koji je naveden u tužbi i adaptaciju stana, i to na rok od 10 godina, a točkom 1.4. je ugovoreno da ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, te je točkom 1.5 ugovoreno da će se svaki povrat, izvršne u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta. Točkom 1.3. je ugovoreno da je kamatna stopa iznosi 4,89% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, dok je točkom 3.3. ugovoreno da promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 151109070538 OV-176/16 o 12.siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u EUR.

Od sklapanja ugovora 2006. tuženik je jednostranom i samovoljnom odlukom mijenjao kamatnu stopu, pa smatra da je nedopušteno ponašanje tuženika u odnosu na promjenu kamatne stope tijekom ugovornog odnosa na temelju jednostrane odluke tuženika.

Tužitelj se poziva na presudu Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014 kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošača-Hrvatski savez, Udruga za zaštitu potrošača protiv i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takvim nezakonitim postupanjem tuženika nastala je velika razlika pretplatnih kamata i razlike anuiteta usluge promjene kamatne stope-ugovorene kamatne stope. Tužitelj je prije pokretanja ovog postupka dao izračunati pretplaćene kamate po vještaku Jurici Dobriniću i Makarske, koji je izračunao da ta razlika predstavlja ukupni iznos od 58.563,36 po pretplaćenim anuitetima kredita za navedeni period do studenog 2016.

S obzirom na sve prethodno navedeno, predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev sadržajno naveden u izreci odluke, uređen podneskom od 06.listopada 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka u valuti EUR (list spisa 273-276) te na ročištu dana 18.ožujka 2026. (list spisa 351).

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenu na ovaj sud dana 23.srpnja 2019.g. tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, s obzirom da tuženik ima sjedište u [adresa], pa je stoga za suđenje u ovom sporu zadužen skladu s odredbom članka 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) , mjesno nadležan Općinski sud u Splitu.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu sa odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30.09.2015, konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke izmijenile osnovni ugovor. Tuženik upućuje na odredbu čl. 19a st.1 alineja 3 ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača, nastale zbog prestanka ugovora o kreditu denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos tj. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

U skladu s odredbama ZID ZPK u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19e st.5 prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom dana 08.01.2016. sklopio Dodatak ugovora kojim je konverzija i provedena. Navedeni Dodatak je potvrđen dana 12.01.2016 kod j.b. Nikše Mozare u Dubrovniku pod posl.br. OV - 176/16. Konverzija se provodi na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početak koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Dodatka dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19b ZID ZPK, upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene, zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su svi početno utvrđeni obroci konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Kod tužitelja je kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđena pretplata u iznosu od 4.918,34 EUR, koja se u skladu s odredbom članka 19.c vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.

Ističe da je tuženik kao kreditna institucija u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi konverziju kredita i u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode nije dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan pristupiti konverziji kredita, međutim, kada je tužitelj svojevoljno prihvatio konverziju i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija provedena, onda se prava i obveze ugovornih strana moraju prosuđivati isključivo u skladu s činjenicom da ugovor o kreditu s valutnom klauzulom pravno više ne postoji. Ukazuje kako je rješenjem U-I-3685/2015 i dr. od 04.travnja 2017. Ustavni sud RH potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ustavni Sud RH je također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita dio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom za CHF.

Tuženik opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tuženiku niti jednu informaciju koju je imao. U vrijeme sklapanja kredita tuženik je u ponudi imao kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja odredba je jasna, lako uočljiva, razumljiva.

Osporava visinu tužbenog zahtjeva te ističe kako se tužbeni zahtjev temelji na dva osnova, tečajnim razlikama i promjenama kamatne stope, da je tužitelj trebao precizirati, koji iznos i po kojoj osnovi traži, tako da nije jasno kako je tužitelj došao do izračuna utuženog iznosa. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U podnesku od 29.siječnja 2020. tuženik navodi da je glede učinaka konverzije potpuno nebitno kolika je visina pretplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji. Ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, ali u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine u ukupnom iznosu od 39.262,76, a po osnovu utvrđene, tužitelju priznate i iskorištene pretplate po ugovoru o kreditu br. 151109070538, uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem, polugodištu za tri postotna poena, koje na ukupni iznos teku od 12.01.2016. pa do isplate.

4. U podnesku od 02.ožujka 2020. tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na navode tuženika da je prihvatom konverzije i potpisivanjem dodatka ugovora promijenjena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukazuje na pravna stajališta više Županijskih sudova u RH, prema kojima konverzija odnosno zaključene Aneksa ugovora nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev. Glavni motiv i ratio legis prije navedenog ZID ZPK je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s potrošačem u kojem je bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora se ne rješavaju pitanja pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF u utuženom razdoblju, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Smatra kako se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Osnovnog ugovora o kreditu, dok se ne odnose na izvanugovorne odnose među strankama. Ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.srpnja 2013. Presudom i rješenjem VSRH Rev-2221/18 je dana 3.rujna 2018. odbijena revizija tuženika protiv II. Odluke VTS RH pod brojem Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. Pravomoćnom odlukom Pž-6632/17 je riješeno prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu potvrđenog pod brojem UO-939/06 od dana 10.studenog 2006. Tužitelj se poziva na pravno stajalište VSRH izraženog u presudi Rev-3142/2018 od dana 19.ožujka 2019.

Zaključenjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan. Konverzijom kredita nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukazuje na presudu C-118/17 od 14.ožujka 2019 Suda Europske Unije. Tužitelj smatra kako u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite njegovih prava i interesa, iz razloga što Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je tužiteljev kondemnatorni zahtjev konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ukazuje na pravno stajalište VSRH u odluci Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018. te smatra kako ne isti neosnovan.

5. U dokaznom je postupku sud pregledao cjelokupnu pravno relevantnu dokumentaciju u spisu i to Izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu po vještaku Jurici Dobriniću (list spisa 10-17), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br:061107141017 od dana 07.studenog 2006., solemniziran kod j.b. Lucije Carić OU-936/06 dana 10.studenog 2006(list spisa 18-24), izvadak iz zemljišne knjige z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 27), Ugovor o kreditu br.050913230633 od 13.rujna 2005. solemniziran 14.rujna 2005. pod brojem OV-7785/05 (list spisa 29-33), Dodatak Ugovora o kreditu OV-176/16 (list spisa 34-39), prometi po računu tužitelja DF do 01.01.2014. (list spisa 40-49), promet po računu od 01.01.2014. do 01.12.2016. (list spisa 50-52), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list spisa 53-57), Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju OTP banke d.d. (list spisa 58-60, 157-160), Rješenje Trgovački sud u Splitu Tt-18/6212-7 od 03.listopada 2018. (list spisa 70), Rješenje ŽS u Velikoj Gorici Gž-848/2019-2 od 12.rujna 2019. (list spisa 73-74), potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu (list spisa 75), Presuda ŽS u Rijeci Gž-380/2018-3 od dana 03.lipnja 2019 (list spisa 86-96), presuda i rješenje VSRH Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019. (list spisa 97- 124), otplatni plan za kredit 151109070538 sa valutnom klauzulom u EUR (list spisa 161-163), otplatni plan za kredit 061107141017 sa valutnom klauzulom u CHF (list spisa 164-166), pregled uplata po kreditu:061107141017 (list spisa 167-174), usmeno je saslušan tužitelj DF (list spisa 203-204), pročitan nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić (list spisa 212-267), sudska praksa VRSH (list spisa 280-349), usmeno je saslušana vještakinja na ročištu dana 18.ožujka 2026. (list spisa 351).

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).

Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.

Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08). Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom:1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača -tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Naime, iako je u konkretnom slučaju pravni odnos između stranaka nastao 2005. godine odnosno prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju te se ne bi neposredno primjenjivalo pravo Europske unije postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005. godine (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).Dakle, po ocjeni ovog suda trebalo je primijeniti navedenu Direktivu budući da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.) sadrži odredbe koje su u skladu sa navedenim aktom te se navedena Direktiva ima primijeniti kao nacionalni propis.Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu naprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Prema odredb i čl. 6. Direktive države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.). U skladu s gornjim odredbama Direktive i prema odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U pog ledu činjenice da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK nije bila propisana u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu valja reći je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. S obzirom na to da ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 07. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.

Slijedom naprijed izloženog sud nalazi da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

9.U odnosu na pravni interes tužitelja za istaknuti je da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju koje nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C - 452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovoren ih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije. Dapače i sam tuženik u Dodatku ugovoru o kreditu čl.1.2. navodi da sklapanjem Dodatka ne nastaje novacija obveze iz čl.145. ZOO-a već da se radi o istoj tražbini (obvezi) iz osnovanog ugovora.

10.U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete.Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos redovne kamate povrat kojeg tužiteljica potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa odnosno kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet kredita švicarski franak, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i predmetni Ugovoru o kreditu, ništetne, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu nedvojbeno postala poznata tek onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih sudskih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ovom sudu podnesena 07. lipnja 2019. i time nedvojbeno unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od datuma pravomoćnosti presuda u postupku kolektivne zaštite donošenjem kojih je presuda tužitelju postala poznata ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi.

10.1.Osim toga, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužiteljica teorijski imala pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno ista tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došla u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora, što također govori u prilog utvrđenju suda da zastara predmetnog potraživanja tužiteljice (po osnovi preplaćene kamate) teče tek od dana 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje promjenu čine ovisnom isključivo o jednostranoj odluci banke bez da su u ugovor o kreditu uneseni egzaktni parametri kojima određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci banke nepoštene i stoga ništetne odnosno da zastara predmetnog potraživanja tužiteljice (po osnovi valutne klauzule u CHF) teče tek od dana 14. lipnja 2018. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne i nepoštene jer potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao dana kad je ustanovljena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u bitno istovrsnom Ugovoru o kreditu. Kako od dana 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe 07. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, to je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovan.

11.U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 07. studenoga 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 061107141017 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod brojem OV-939/06 dana 10. studenoga 2006. kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju i adaptaciju stambenog prostora, zatvaranje postojećih kredita,uz valutnu klauzulu, u iznosu od 40.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz rok otplate od 10 godina, otplatom kredita u 120 mjesečnih anuiteta,uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,89% godišnje, pri čemu se promjena kamatne stope vrši u skladu s važećim odlukama Banke. Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, s prilozima.

12.Pri tome, iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tzv.stambenom kreditu – kreditu za kupnju, adaptaciju, gradnju, dovršenje kao i da se radi o kreditu građana, dakle, kreditu za stambene potrebe koji tuženik odobrava tužitelju kao građaninu i stoga fizičkoj osobi, a ne kao vlasniku obrta niti trgovačkom društvu, a koje činjenice cijenjene u svezi sa činjenicom da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svoje ime i za svoj račun uz suprugu PF kao zalogodavca te u svezi s iskazom tužitelja , koji iskaz u potpunosti odgovara sadržaju izvedenih materijalnih dokaza osim čega je sudu i u potpunosti životan, logičan i uvjerljiv radi čega ga sud u cijelosti prihvaća kao isitnit kada iskazuje da je cijeli svoj život bio klijent prvo Dubrovačka banke, a nakon toga OTP banke koja je preuzela Dubrovačku banku. Kao dugogodišnji klijent je 2005. trebao kredit za obnovu kuće u [adresa], koje je bila uništena u ratu. U to vrijeme je bio u invalidskoj mirovini te mu je banka odobrila kredit u CHF. Od banke je očekivao da mu daju najpovoljniju ponudu te je stoga i prihvatio kredit u CHF, u potpunosti u dobroj vjeri jer je prije toga uvijek bio zadovoljan njihovom uslugom. Naknadno su počeli dolaziti sve veći mjesečni obroci kredita te je teško to uspijevao vraćati. Dodatno mu je trebalo još novaca pa je naknadno odobreno i još jedna određena suma za istu svrhu. Naknadno 2016. godine ugovorio je aneks ugovora o kreditu odnosno tkzv. konverziju kredita u EUR. Banka je konverziju odobrila te mu je jedna dio pretplaćenog iznosa vratila. Naknadno se konzultirao sa financijskim stručnjakom koji je napravio izračun te ga obavijestio da su na ime pretplate dužni još novaca, stoga je ustao s ovom tužbom. Prilikom samog procesa dobivanja kredita u banci ovaj kredit u CHF mi je prezentiran kao najbolja i najpovoljnija opcija. Nisu ga informirali o kojim parametrima bi rasla kamatna stopa odnosno ovisno o kojim parametrima niti ništa vezano za rast tečaja. Potpuno je vjerovao preporuci banke te je naravno i pročitao ugovor prije potpisa. Naglašavaa da je sve radio u dobroj vjeri, a u tom momentu je bio zadovoljan što mu je odobren kredit i što će dobiti novce. Kod javnog bilježnika je solemnizirao ugovor. Tamo mu nitko ništa nije objasnio samo su mi dali ugovor na potpisivanje. Inače je po struci turistički radnik. Ova kuća za koju je dobio kredit radi obnove je obioteljska kuća sa tri etaže čiji je vlasnik u cijelosti. Sin sa obitelji živi na dvije etaže, a tužitelj sa suprugom u trećoj etaži. Iz iskaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a temeljem čega sud dalje utvrđuje da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, u prilog utvrđenju da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač svjedoči i nesporna činjenica da je tuženik po stupanju na snagu ZIDZPK/15 tužitelju ponudio i s njim sklopio Aneks kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit s valutnom klauzulom u CHF, a čime je sam tuženik potvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač budući tuženika u protivnom ZIDZPK/15 ne bi obvezivao na davanje ponude za konverziju kredita. Pri tome, a obzirom na činjenicu da je tužitelj po zanimanju turistički djelatnik sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj. Valja ovdje dodati i to da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev - 18/2018 od 26. svibnja 2020. u sporovima u kojima se tužitelji pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnim sporovima (kakav je predmetni spor) teret dokaza tvrdnje da tužitelj nema svojstvo potrošača leži na tuženiku koji takav prigovor ističe.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P - 1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP -a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

14. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

14.1. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stalalište da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

16. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli . U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

18. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

19. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećan i iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

20. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

21. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetna pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

22. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

23. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 8.01.2016.g. sklopile sklopile DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu i provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

24. Čitanjem DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu od 8. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice na dan 25.12.2015, iznosi 3043,01€. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Niti jednom odredbom Dodatka se ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

25. Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na isplatu tuženika prema informativnom izračunu konverzije proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

26. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristala tzv. konverzijom.

28. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama, a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

30. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

31. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njegova potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

31.1 Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

31.2. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

32. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

33. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 ZF protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegove imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

34. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO -a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Nadalje, jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,89 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

37. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

36. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

37. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještakinji dan zadatak određen rješenjem ovog suda od 22. svibnja 2025. poslovni broj P-875/2022. Stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

-preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 2.694,44 CHF, odnosno 12.374,90 HRK po početnom tečaju, ili 1.642,41 EUR (tab. 3).

-manje plaćena kamata iznosi 6,80 CHF, odnosno 31,23 HRK po početnom tečaju, ili 4,14€

-preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 49.511,59 HRK, odnosno 6.571,33 EUR (tab. 4).

-negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 1.030,38 HRK, odnosno 136,76 EUR (tab. 4).

-ukupna pretplata kamate (više plaćena kamata) i pretplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) iznosi 8.213,74 EUR (tab. 5. st. 4).

-zatezna kamata na preplatu kamata i tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 12.01.2016. iznosi 3.188,65 EUR (tab. 5. st. 5).

-razlika između pretplate kamate, pretplate tečaja (pozitivnih tečajnih razlika), zateznih kamata na pozitivne pretplate kamate i tečaja i preplate u konverziji iznosi 46.648,61 HRK, odnosno 6.191,33 EUR (tab. 6).

37.1.Vještakinja Stefani Gardašanić u svom iskazu danom na ročištu dana 18.ožujka 2026. izjavljuje kako ostaje kod svog nalaza i mišljenja. Pojašnjava da u konkretnom slučaju pretplata kamate je utvrđena u iznosu 1.642,41 EUR, pretplata tečaja 6.571,33 EUR, te nakon što se pripišu zatezne kamate i odbije priznata pretplata konverzije, po njenom mišljenju tužitelj ima pravo na 6.191,33 EUR.

38.Na ovako dan nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi (tuženik nije imao primjedbu na matematičku točnost izračuna vještaka) te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna.

39. Tužitelj je uredio svoj zahtjev na način da potražuje iznos od 6.191,33€ EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2016. do isplate.

40.Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 5.211,06€ EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.

40.1.Stoga je tužitelju trebačlo, u skladu sa nalozom i mišljenjem vještakinje, dosuditi iznos 6.191,33 EUR Eura sa zateznom kamatom od dana konverzije uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka II. izreke), kako je tužitelj i zatražio na ročištu 18.ožujka 2026.g.

41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

41.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 03. ožujka 2020., 08. svibnja 2020., 02.lipnja 2023. (Tbr.9.t.1.) svako po 100 bodova, 24. travnja 2023, u iznosu od 50bod (Tbr.9.2.), te sastav podnesaka od 02. ožujka 2020., 29. rujna 2020. i 06. listopada 2025. (Tbr.8.t.1.), svako po 100 bodova, ukupno 650 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.625,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 648,17 EUR-a i plačenu sudsku pristojbu za tužbu od 124,36€, što konačno daje iznos od 2.397,53 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

41.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 21. svibnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika