Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu

Trg Pape Ivana Pavla II br. 1

34550 Pakrac

Posl.br.: P-376/2023-40

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice-specijalistice Lidije Karolj, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja ČS, punomoćnika tužitelja Ivana Vukovića, odvjetnika iz [adresa], te zamjenika punomoćnika tuženika JS, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, uz javno objavljivanje 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102608542 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 1.247,36 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa od 1.247,36 EUR do zatraženog iznosa od 1.750,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovanim.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.626,16 EUR zajedno s zakonskom zateznom počam od dana 21. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnio je tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. [adresa], OIB:23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik sklopili dana 8. rujna 2005. godine Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102608542 (dalje: Ugovor), a koji Ugovor je potvrđen kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužitelju kredit od 23.301,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetni kredit tužitelj je otplaćivao u mjesečnim anuitetima. Glede predmetnog kredita između parničnih stranaka sklopljen je Aneks Ugovora o kreditu glede konverzije kredita uz valutnu klauzulu EUR. Unatoč sklopljenom Dodatku ugovora i izvršenoj konverziji, tužitelj ističe kako ima opravdan pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev- 2868/18-2 od dana 12. veljače 2019. Glede samog postupka provedbe konverzije tužiteljevog kredita, ukazuje se na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu MS / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. U navedenoj presudi sud utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. Odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tužitelj je preplatio iznos od 1.750,34 eura / 13.175,80 kuna. Kako tužitelj nije financijski stručnjak i nema saznanja o tome koliki je točno iznos preplatio tuženiku, isti si zadržava pravo da konačan iznos potraživanja precizira po provedenom financijskom vještačenju. Ugovor tužitelj i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena u članku 4. Ugovora o kreditu promjenjivost kamatne stope na način da da je ista promjenjiva sukladno jednostranom aktu, Odluci banke bez ikakve mogućnosti da korisnik kredita prigovori opravdanosti povećanja iste. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj stoga podnosi ovu tužbu te predlaže naslovnom Sudu da nakon provedenog postupka, pa makar i zbog ogluhe donese slijedeću presudu: "1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102608542 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja RS, Kloštar [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove tečajnih razlika zbog valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 1.750,34 eura / 13.175,80 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od dana 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče kao u tužbenom zahtjevu, sve u roku od 15 dana. 3. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 17. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd- 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. donio rješenje posl. br. Revd- 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd-2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos-1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenjem VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Vezano za pozivanje tužitelja na presudu Suda EU u predmetu C-118/17 (MS protiv Erste Bank Hungary Zrt), valja istaknuti da su i Sud EU u predmetu C-567/20 i VSRH u oglednom postupku naveli da ista nije primjenjiva na konverziju u Hrvatskoj. Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno je da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji je razmatran u presudi MS te konverzije provedene u RH. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. ZOO te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranicama Banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste Bank za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Klijent je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ŠS (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.514,84 / 201,05 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.514,84 / 201,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose (kao u odgovoru na tužbu) i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 17. veljače 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 5.143,49, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EUR-sku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 5.143,49 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 4.143,30 te s danom 17. veljače 2016. godine (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 131,05 (kn 1.000,19), što ukupno čini iznos od kn 5.143,49. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 5.143,49 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do ne pripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 5.143,49 / EUR 682,66 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - kn 4.143,30 / EUR 549,91 od 01.10.2015. do isplate, - kn 1.000,19/ EUR 132,75 od 18.02.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu troškova koji su prethodili ovom postupku – trošak pribave kreditne dokumentacije od banke u iznosu od 49,77 EUR, tuženik ističe da isto nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, te da nije riječ o radnji koja je potrebna za vođenje postupka sukladno odredbama ZPP-a. Sukladno odredbi članka 152., 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 42-61)

3. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 06. rujna 2023. navodi, između ostalog, kako je provedbom konverzije bilo potrebno da se tužitelj dovede u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo primjene ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Kako konverzijom nije došlo do takve situacije, jasno je kako postoji jasan i neupitan pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka. Prilikom izračuna konverzije, u obzir nisu uzeti bitni elementi i činjenice, a isti su: ništetnost dijela odredaba Ugovora o kreditu u dijelu gdje je iskazana valuta CHF, ništetnost dijela odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope koju je tužitelj ovlašten jednostrano povisiti sukladno svojim Odlukama. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) zauzeo pravno shvaćanje na sjednici vijeća Građanskog odjela VSRH od dana 30.01.2020. godine, kako slijedi: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Zbog navedenog, ni jedan dio potraživanja tužitelja nije u zastari. U pogledu izjavljenog prijeboja od strane tuženika za navodne potplate anuiteta, tužitelj kako tuženik nema nikakvog potraživanja prema tuženiku po bilo kakvoj osnovi pa niti prigovor radi prijeboja tuženika nije osnovan. Dodatno, takvo potraživanje tuženika i da je osnovano svakako je zastarjelo. Glede istaknutih dokaznih prijedloga tuženika, tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod. posl. brojem Rev-18/2018 jasno zauzeo stav o tome na kome je teret dokaza statusa potrošača: “Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“. Vrhovni sud Republike je u svojoj odluci posl. broj Rev-18/18 ponovio i ranije zauzeto stajalište iz odluke Rev-3142/18 o tome kako je nepotrebno provođenje dokaznog postupka u svrhu utvrđivanja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u valuti CHF, a što tuženik nastoji provesti predlaganjem dokaznih prijedloga u vidu saslušanja nekih svjedoka. (list 259-263)

4. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Križevcima, posl.br. P- 376/2023-6 od 12. rujna 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. (list 265-266)

5. Rješenjem Županijskog sud u Zagrebu posl.br. Gž-762/2024-2 od 03. siječnja 2025. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Križevcima, posl.br. P-376/2023-6 od 12. rujna 2023. (list 323-325)

6. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 28. travnja 2025. između ostalog obavještava sud da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev 637/2019 dana 27. prosinca 2024, godine otpremio presudu od dana 15. studenog 2022. godine. VSRH na postavljeno materijalnopravno pitanje dalje sljedeći odgovor: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Ono što je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu jesu upravo točke 17. i 18. obrazloženja predmetne odluke Rev- 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Naime, u točki 17. i 18. VSRH navodi se sljedeće: „17. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glava II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. VSRH poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. U konačnici VSRH daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka Gos-1/2019 i Rev-637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. (list 326-331)

7. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 20. svibnja 2025. između ostalog navodi da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. “U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK) ističe se kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK–a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima." (list 335-337)

8. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 10. veljače 2026. uređuje tužbeni zahtjev koji glasi: "I 1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102608542 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak. 2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 1.247,36 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. II Za slučaj da sud ocijeni da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da bi tužitelj imala pravo na potpuno obeštećenje i restituciju, zbog provedene konverzije u valutu EUR, a sud utvrdi da bi tužitelj imao pravo na zakonsku zateznu kamatu na preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF do dana konverzije, tužitelj sukladno odredbama čl. 188.st.2. ZPP-a postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kako to slijedi: 3. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužitelju RS, Kloštar [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 358,91 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. 4. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

9. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 25. veljače 2026. navodi kako je tužbom od 19. travnja 2023. godine pod točkom II. tužbenog zahtjeva postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.750,34 EUR, a koji se dana 10. veljače 2026. godine uređuje na način da se potražuje iznos od 1.247,36 EUR, tuženik ističe da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 502,98 EUR. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 održanoj 26. travnja 2021. godine zauzeto pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Slijedom navedenog, tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 502,98 EUR iz podneska tužitelja od 10. veljače 2026. godine te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 1.750,34 EUR Tužitelj podneskom od 10. veljače 2026. godine uz postojeće tužbene zahtjeve postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 358,91 EUR, a s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. Tuženik ističe da izričito protivi učinjenoj preinaci tužbe, a ujedno smatra bi se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja, odnosno radi se o sasvim novim okolnostima, koje tužitelj ranije u postupku uopće nije niti spomenuo. Opreza radi u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev tuženik se očituje kako slijedi. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Konverzija predmetnog Ugovora o kreditu je provedena s učinkom na 30. rujna 2015. godine, a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose. Odredbom članka 226. stavka 2. ZOO određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti. Obzirom da je od dana 30. rujna 2015. godine, kao dana učinaka konverzije, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, tuženik ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Za slučaj da potraživanje tužitelja ne bi bilo u zastari, tuženik ističe da bi tužiteljev zahtjev opet bio neosnovan. Odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da - iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate. Nadalje, točkom 5. istog članka zakona određeno je da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. tog stavka koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka smatra preplatom koja se preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se na preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Iz citiranih odredbi zakona nedvojbeno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev u izričitoj suprotnosti s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i u suprotnosti s drugim stavovima koje je tuženik iznio po pitanju konverzije, slijedom čega je isti u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 401-403)

10. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 04. ožujka 2026. navodi kako pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije moglo biti rješavano sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu glede konverzije, kao ni ZID ZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Tužitelj ima pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev u situaciji kada provedena konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora. Konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, no ne i na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što je i restitucijski zahtjev za povrat onoga što je stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U skladu s navedenim tužitelj kao potrošač neovisno o provedenoj konverziji kredita ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica uzrokovanih ništetnim ugovornim odredbama, kako one o promjenjivosti kamatne stope, tako i one kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, pod uvjetom da onim što mu je priznato na ime preplate pri izračunu i provedbi konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te da se pritom sam tužitelj nije odrekao prava isticanja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u sklopljenom Aneksu tom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora. Iz sadržaja proizlazi da u njemu nema takve izjave tužitelja, a u Aneksu Ugovora, ali niti u izračunu konverzije sačinjenom po tuženiku ne navodi se promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, niti izračun konverzije sadrži obračun preplaćena iznosa po osnovi više plaćene kamate u odnosu na onu početno ugovorenu kamatnu stopu. Nadalje, kako unatoč zakonom propisanoj mogućnosti da ne prihvati po tuženiku predloženi prijedlog konverzije kredita (banka je prema odredbama ZID ZPK/15 bila obvezna izvršiti izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i dostaviti ga potrošaču zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu), takva je mogućnost izbora na strani tužitelja faktički bila prividna u situaciji kada mu je alternativna opcija bila ostanak u takvom ugovornom odnosu u kojem je kretanje tečaja CHF-a, a ovisno o tomu i visina anuiteta kredita bilo potpuno nepredvidiva. Stoga u tom kontekstu i tužitelj kao potrošač mora imati mogućnost uspostave položaja u kojem bi se nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale, a posljedično tomu i mogućnost povrata koristi koju je trgovac – tužena banka stekla na njegovu štetu na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF. Sklapanjem Dodatka izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate i ne radi se o sklapanju novog ugovora, što uostalom proizlazi i iz samog Aneksa Ugovora. Također, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 nije postojala pravomoćna odluka o utvrđenju ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pa tužitelj, kao prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji nije mogao znati da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, dok u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 postojala pravomoćna odluka odnosno tužitelj je o tome mogao imati informaciju (isto kao što je takvo saznanje imao i tuženik), ali je eventualno odricanje tužitelja od potraživanja po toj osnovi trebalo biti sadržano u Aneksu ili drugoj ispravi. Završno, u pogledu prednjeg ukazuje se i na odluku Suda Europske unije broj C-118/17 od 14.3.2019. u kojem je zauzeto shvaćanje da nacionalni sud mora provjeriti da li je nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora nikada nije ni postojala a osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Slijedom navedenog, predlaže se provesti postupak u ovom predmetu i udovoljiti tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. (list 412- 415)

11. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 06. ožujka 2026. ukazuje na činjenicu da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj Su IV –162/2021 od 26.11.2021. godine donesen sljedeći zaključak: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. “Dakle, iz zaključka Vrhovnog suda je jasno da je tužitelj ovlašten preinačiti (povećati) tužbeni zahtjev po izračunu od strane sudskog vještaka, a sam sud takvu preinaku treba dopustiti. Pristanak ili uskrata pristanka tuženika u toj su situaciji potpuno nebitni jer je riječ o svrsishodnom postupanju i preinaci u cilju rješenja spora između stranaka. Sam tuženik je osoba bez potrebnog stručnog znanja da bi mogao unaprijed predvidjeti i znati iznos koji je preplatio tuženiku. Taj iznos je znao tuženik kao financijska institucija, ali je isto osporavao u cijelosti dok se nije utvrdio točan iznos preplate po sudskom vještaku. Nadalje, na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, dana 27.5.2024, broj: Su-IV-123/2024-5, donesen je i sljedeći zaključak: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.". Dakle, obzirom da je nakon izrade Nalaza i mišljenja vještaka tužbeni zahtjev uređen na način da je izvršeno uračunavanje preplate iz konverzija sa potraživanjem tužitelja, jasno je kako su sva elaboriranja tuženika potpuno besmislena i nemaju uporišta niti u zakonskim odredbama, a niti u sudskoj praksi već se ista iznose potpuno paušalno i potpuno su promašena. Isto tako, tuženik se nema prava protiviti povlačenju tužbenog zahtjeva iz navedenih razloga. Što se tiče navoda tuženika u kojim isti citira Zakon o potrošačkom kreditiranju vezano uz zakonsku zateznu kamatu, za ukazati je kako je odredbama članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/2015 na koje se tuženik poziva, određeno da korisnik kredita (kao vjerovnik priznate preplate) nema pravo na zatezne kamate na taj iznos (a koje bi mu po općem propisu pripadale za razdoblje od 1.10.2015. (prvi dan nakon obračunskog datuma konverzije) do dana s kojim će se ta preplata iskoristiti). Sudski vještak u ovom predmetu nije niti računao zakonske zatezne kamate na preplatu nakon 30.9.2015. pa je ovakav prigovor tuženika potpuno besmislen i promašen. Slijedom navedenog, predlaže se provesti postupak u ovom predmetu i udovoljiti tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. (list 419- 420)

12. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem obavijesti o promijeni kamatne stope (list 10-14), ugovora o kreditu br. 5102608542 od 08. rujna 2005. (list 15-18, 183-186), pregleda prometa po kreditu od 22. veljače 2023. (list 19-36), otplatnog plana (list 37-39), obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 19. siječnja 2016. (list 62-63), pregleda prometa po kreditu od 22. veljače 2023. (list 64- 74), mišljenja nezavisne odvjetnice Juliane Kokott od 03. veljače 2022. (predmet C- 567/20) (list 75-83), presude suda od 21. prosinca 2021. (list 84-92), pregleda prometa po kreditu od 22. veljače 2023. (list 93-109), reklamnog materijala za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, informacije pojam "valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom", brošure Stambeni krediti Erste banke, grafičkog prikaza i kretanja tečaja, e-maila korespondencije ĆS, pisani iskaz ĆS, dopisa HNB (list 130-173), Aneksa br. 1 ugovora o kreditu od 17. veljače 2016. (list 178-182), obavijesti o izračunu konverzije kredita (list 218-221), izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s prilogom (list 222-230), obrasca s nacrtom aneksa (list 231-238), letka s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja eura (list 239-240), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. po sudskom vještaku Josipu Rašiću, dipl.oec. od 22. prosinca 2025. (list 348-373).

Saslušan je tužitelj (list 426) u svrhu dokazivanja.

Sud je pročitao sudsku praksu (list 110-129, 174-177, 187-216, 241-257).

13. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

14. Tužitelj je tužbom potraživao novčani iznos od 1.750,34 EUR (13.175,80 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa s temelja tečajnih razlika (kao u tužbi). Tužitelj je u podnesku od 10. veljače 2026. nakon nalaza i mišljenja vještaka postavio tužbeni zahtjev na iznos od 1.247,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je prihvatio i negativne tečajne razlike s osnove promjene tečaja (razdoblje kada je tečaj bio niži sukladno nalazu vještaka) kao i preplatu priznatu u konverziji. Tužitelj je istakao za slučaj da sud ocijeni da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da bi tužitelj imao pravo na potpuno obeštećenje i restituciju, zbog provedene konverzije u valutu EUR, a sud utvrdi da bi tužitelj imao pravo na zakonsku zateznu kamatu na preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF do dana konverzije, tužitelj sukladno odredbama čl. 188.st.2. ZPP postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za iznos zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 358,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik je u podnesku od 25. veljače 2026. istakao kako je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe i to u iznosu od 502,98 EUR, kojemu se tuženik protivi (čl.193.st.2. ZPP). Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor radi prijeboja – preplate iz konverzije u iznosu od 682,66 EUR (5.143,49 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je u podnesku od 22. siječnja 2026. precizirao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u tečaju i to za iznos 211,39 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

15. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom. Jesu li prilikom konverzije uzeti u obzir preplaćeni iznosi s osnova nepoštenih ugovornih odredbi odnosno je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje: ZID ZPK).

16. Iz Ugovora o kreditu br. 5102608542 od 08. rujna 2005. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora iznos od CHF 23.301,00 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3.). Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima (240 anuiteta). Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. (čl. 6. i 7.). Pod pojmom Valutna klauzula navedeno je kako povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenja o plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. (čl. 8.)

17. Iz Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102608542 od 17. veljače 2016. (dalje Aneks) proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili kako je dana 30. rujna 2015, stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te da banka pristupa potpisivanju aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora o kreditu. Banka je dostavila korisniku kredita izračun konverzije kredita, te je sastavljen novi otplatni plan. Otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te nastupa primjena kamatne stope koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 1. preambula, čl. 3. izračun konverzije). Nedospjela glavnica kredita iznosi 14.598,18 CHF (čl. 4. obveza iz osnovnog ugovora u CHF). Utvrđeno je da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 9.939,45 EUR. Postoji više uplaćeni iznos preplata u iznosu od 5.143,49 HRK (čl. 5.3.), te je utvrđen način korištenja preplaćenog iznosa temeljem sporazuma (čl. 7.). Aneks je sklopljen sukladno obrascu za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 19. siječnja 2016., obavijesti o izračunu konverzije kredita i izračunu konverzije kredita br. 5102608542 na dan 30. rujna 2015. (list 62-63, 222-225)

18. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. travnja 2026. saslušan je tužitelj ČS koji je iskazao kako je kredit podigao u svrhu adaptacije obiteljske kuće. Bio je klijent od ranije te se odlučio podići i kredit kod tuženika. U banci su mu rekli da je švicarski franak najsigurnija valuta kao i kamata. Jedino su mu ponudili i kredit u švicarskim francima. Nije pregovarao oko ničega. Pročitao je ugovor o kreditu, najviše ga zanimalo koja je visina kamate, kolika će mu biti rata. Bila mu je početna rata oko 700,00 kn, a kasnije je porasla do 1.200,00 kn. Nije mu baš bio jasan pojam valutne klauzule. Tuženik mu nije pojasnio posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF. U vrijeme podizanja kredita radio je u vojsci i to po terenu. Informirao se kod tuženika da li mu se može smanjiti rata, u banci su mu odgovorili da to nisu u mogućnosti dok se ne otplati kredit. Ne sjeća se je li ugovorio sa tuženikom konverziju. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovorio je kako mu nitko nije pojasnio rizike vezanja kredita uz tečaj CHF niti dao usporedbu sa vezanjem kredita uz tečaj u kn ili EUR; nitko mu nije pojasnio parametre vezane uz promjenu kamatne stope. (list 426)

19. Nakon izvedenih dokaza sud ocjenjuje kako se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 08. rujna 2005. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. pa se temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl.118. ZZP tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na ta pravna utvrđenja i ovaj sud je za njih vezan.

20. Sud prihvaća iskaz tužitelja budući je životan i logičan. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je kredit namijenjen za adaptaciju nekretnine, u ugovoru tužitelj dolazi kao fizička osoba, ne u drugom svojstvu te isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom pa sud zaključuje kako tužitelj ima svojstvo potrošača.

21. U ovoj pravnoj stvari na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, no tuženik isto nije dokazao.

22. Tako je navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Reklamni materijal tuženika o stambenim kreditima, grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR te pisani iskaz ŠS s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i ostali dokazi koje je tuženik dostavio tijekom postupka nedokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

23. Sukladno odredbi čl. 81. st.1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270.st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, ništetne. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za istaknuti je kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući tužitelj nije informiran kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te tužitelj nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata te je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.

26. Stoga sud je mišljenja da odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st.1. ZZP, odnosno ništetne u smislu odredbe čl.322. ZOO.

27. Za zaključiti je kako se s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na pravni odnos stranaka ima primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora pa sukladno odredbama čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO tužitelj s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana.

28. Slijedom svega navedenog, utvrđene su ništetnima ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102608542 od 08. rujna 2005. solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle kojima je ugovorena valutna klauzula te se utvrđuje da iste ne proizvode pravne učinke među ugovornim stranama, sve budući su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te predstavljaju nepoštenu ugovornu obvezu, odnosno ništetne su u smislu odredbe članka 322. st. 1. ZOO. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

29. U odnosu na navode tuženika kako tužitelj nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u zakonu uz pozivanje na presudu suda EU (C-567/20) ovaj sud ističe kao u nastavku.

30. Nakon uvida u Aneks ovaj sud utvrđuje da sklapanjem Aneksa odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Naime svrha odredbe čl. 19. b ZID ZPK/15 da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15 propisan je način na koji se vrši konverzija kredita, no tom odredbom, a niti drugim odredbama Aneksa koji su stranke sklopile u skladu s tim zakonom nije uređeno pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, već se konverzija kredita u valuti CHF odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i istim se riješilo pitanje kamatne stope od dana sklapanja Aneksa. Tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ne odriče zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužitelj kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate kredita uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. (pravna stajališta izražena i kroz presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž- 63/2024 od 16. svibnja 2024. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž- 1004/2023-2 od 14. listopada 2024.)

31. Valja istaknuti kako se i u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu (Aneksa) tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Isto se tako ističe u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-57/2024-2 od 23. siječnja 2024. te odluci Ustavnog suda RH broj U-III- 5853/20 od 05. travnja 2023. kojom se potvrđuje pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

32. Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos- 1/2019, te je u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. No, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

33. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

34. U tom pravcu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz zadatak vještaku određen rješenjem ovog suda posl.br. P-376/2023-19 od 12. prosinca 2025. (list 344-346).

35. U nalazu i mišljenju od 22. prosinca 2025. stalni sudski vještak Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Josipu Rašiću navodi kako je tuženik prilikom konverzije priznao sve uplate tužitelja do 30. rujna 2015. Vještačenjem utvrđeno je slijedeće: 1. Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, a sve u iznosu 12.430,01 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 3. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan dospijeća (plaćanja) u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja ugovora o kreditu. 2. Isto tako evidentni su i periodi u kojima su tečajevi na dan dospijeća (plaćanja) anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćani, bili niži od početnog tečaja (tečaja na dan odobrenja), a u tim periodima nastale su tečajne razlike u iznosu -1.592,69 kn što je prikazano u stupcu 10. tablice 3. nalaza.

3. Ukoliko prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita s osnove tečajne razlike uzmemo u obzir i prethodno utvrđene negativne tečajne razlike, u koloni 11. tablice 3. utvrđen je iznos preplaćenih anuiteta kredita s osnove tečajne razlike u iznosu 10.837,32 kuna. Preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđena ukupna preplata s temelja tečajnih razlika iznosi 1.438,36 EUR, a sve prikazano prema mjesecima obračuna i otplate kredita u stupcu 12. tablice 3. 4. Zatezne kamate na preplaćene iznose tečajnih razlika do 30.09.2025. iznose 2.704,20 kn odnosno 358,91 EUR. 5. Utvrđen je iznos preostalih preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika nakon što se uračuna iznos preplate utvrđen u konverziji a isti iznosi 9.398,22 kuna odnosno 1.247,36 EUR (prikazano u tablici 6. nalaza). (list 348-373)

36. Tuženik po punomoćniku u podnesku 22. siječnja 2026. ističe ,između ostalog kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Kako je vještak u točki 2 predmetnog nalaza i mišljenja dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 1.592,69 kuna/211,39 EUR, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.592,69/EUR 211,39 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose (kao u podnesku). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. (list 384-394)

37. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 10. veljače 2026. očituje se na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka na način da ne stavlja primjedbe i prigovore. Tužitelj ističe kako je sudski vještak nalaz i mišljenje izradio sukladno pravilima struke, objektivno, nepristrano i stručno. Istim je preplata tužitelja po osnovi valutne klauzule utvrđena na jasan i objektivan način, na isto je obračunata i zakonska zatezna kamata tekuća do dana 30.9.2015., a dodatno je izvršeno uračunavanje preplate koja je tužitelju priznata u konverziji. Kada se sve navedeno uzme u obzir, sudski vještak izvodi jasan zaključak kako unatoč provedenoj konverziji tužitelj nije obeštećen u cijelosti niti je izvršena potpuna restitucija tako da na dan 30.9.2015. tužitelj ima prema tuženiku potraživanja u iznosu od ukupno 1.247,36 EUR dok je iznos preplate priznate u konverziji uračunat i prebijen iznosom zakonske zatezne kamate na koju tužitelj ima pravo od svakog preplaćenog anuiteta do 30.9.2015. Slijedom navedenog, upravo navedeni iznos tužitelj sada i potražuje od tuženika, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015., odnosno prvog idućeg dana nakon nastupa pravnih posljedica konverzija i propuštanja tuženika da se tužitelju izvrši potpuna restitucija i povrat cjelokupne preplate. Slijedom navedenog, tužitelj precizira i usklađuje svoju tužbu s nalazom i mišljenjem vještaka. (list 395-397)

38. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke, savjesno i objektivno.

39. Što se tiče pojedinačnih uplata anuiteta od strane tužitelja sud utvrđuje da je tuženik sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju toga kredita, što je utvrđeno iz nalaza vještaka koji navodi kako su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od strane tužitelja od početka trajanja kredita te je tuženik priznao sve uplate kada je sklopljen Aneks ugovora o kreditu dakle konverzija kredita je provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK.

40. Temeljem provedenog vještačenja utvrđeno je kako je izračun tuženika izrađen na način da nije primijenjen tečaj na dan korištenja kredita, već tečaj za CHF na dan isplate odnosno uplate anuiteta kredita. Dakle, provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka te tužitelj kao potrošač ima pravo na restitucijski zahtjev.

41. Stoga, tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jer postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji mu pripada po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka tužitelja uračunala prilikom izračuna konverzije (preplata).

42. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i to u iznosu od 1.247,36 EUR (preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule i to nakon uračunavanja negativnih razlika, razlika preplata s temelja tečajnih razlika iznosi 1.438,36 EUR, zakonska zatezna kamata do 30. rujna 2015. iznosi 358,91 EUR odnosno ukupno 1.797,27 EUR te nakon odbijanja iznosa na ime preplate po konverziji ukupan iznos preostalih preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika iznosi 1.247,36 EUR), sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01. listopada 2015. do isplate kako je to tužitelj postavio tužbenim zahtjevom, uz primjenu odredbe čl. 29. ZOO, odnosno odlučeno je kao u toč. II izreke. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 1.247,36 EUR do zatraženog iznosa tužbom od 1.750,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom odnosno odlučeno je kao u toč III. izreke. Slijedom iznijetog, sud nije posebno odlučivao o kumuliranom tužbenom zahtjevu.

43. U slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi. (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od dana 26. travnja 2021. te izraženo pravno shvaćanje i kroz odluku Županijskog suda u Zagrebu posl.broj Gž-44/2023 od 21. ožujka 2023.)

44. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina do podnošenja tužbe dana 19. travnja 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina.

45. U odnosu na istaknute po tuženiku procesno pravne prigovore radi prebijanja s osnova potplaćenih iznosa od strane tužitelja i to vezano uz razlike u tečaju s obzirom na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao i u odnosu na prigovor radi prijeboja – preplate iz konverzije sud o istima nije posebno odlučivao budući je tužitelju dosuđena razlika preplate anuiteta uz uzimanje u obzir i tzv. negativne razlike u ukupnom iznosu od 211,39 EUR te uračunavanje iznosa preplate po konverziji utvrđenog po vještaku u iznosu od 549,91 EUR.

46. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st.2.,čl.155. i čl.164. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 – dalje: Tarife).

Tužitelj je potraživao tužbom iznos od 1.750,34 EUR, dok preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 10. veljače 2026. potražuje iznos od 1.247,36 EUR.

47. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio u odnosu na osnov u cijelosti, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 71,26 % (1.247,36 EUR: 1.750,34 EUR), dok je tuženik uspio u odnosu na visinu sa 28,74 %, a u odnosu na osnov sa 0%. Ukupan uspjeh tužitelja je 85,63 % (100+71,26=171,26 %: 2), a tuženika 14,37 % (0%+28,74%=28,74%:2), pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak temeljem čl. 154. st. 2. ZPP od 71,26 % (85,63 % -14,37 %) troškova tužitelja.

Tužitelju su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 06. rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na ročištu od 12. rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na ročištu od 07. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 20. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR, PDV u iznosu od 25,00 EUR, a ne u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), sastava podneska od 10. veljače 2026. u iznosu od 150,00 EUR, PDV u iznosu od 37,50 EUR, a ne u iznosu od 250,00 EUR (VPS iznosi 1.247,36 EUR nakon preciziranja tužbenog zahtjeva), sastava podneska od 04. ožujka 2026. u iznosu od 150,00 EUR, PDV u iznosu od 37,50 EUR, a ne u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 10. travnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR, PDV u iznosu od 37,50 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.720,68 EUR shodno uspjehu u postupku od 71,26 % u iznosu od 1.226,16 EUR, te trošak na ime vještačenja u iznosu od 400,00 EUR bez obzira na uspjeh u postupku, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.626,16 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate odnosno odlučeno je kao u točki IV izreke.

Tužitelju nije priznat trošak na ime sastava podneska od 24. listopada 2023. (odgovor na žalbu tuženika), zaprimljenog u sudu 25. listopada 2023. u iznosu od 250,00 EUR jer nije bio potreban u postupku (čl. 381. st. 1. ZPP); sastava podneska od 29. prosinca 2025. zaprimljenog u sudu 30. prosinca 2025. (prigovor tužitelja protiv rješenja o sudskoj pristojbi) u iznosu od 250,00 EUR jer trošak ne može ići na teret protivne strane u postupku; sastava podneska od 04. ožujka 2026. zaprimljenog u sudu 04. ožujka 2026. u iznosu od 250,00 EUR kojim tužitelj traži odgodu ročišta i trošak na ime sudske pristojbe na presudu, budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi shodno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23).

U Pakracu, 21. svibnja 2026.

S U D A C:

MATIJA STOKIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu i uručenje presude.

DNA:

1. Odvjetnički ured Ivan Vuković

Križevci, Zakmardijeva 18

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o.

Zagreb, Lopašićeva 6

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte