REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-1141/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-502- 03/25-01/139, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 2. svibnja 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Gospić, KLASA: UP/I-502-03/24-02/11720, URBROJ: 338-09-02-24-4 od 12. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/139, URBROJ: 338-01-06- 05-25-02 od 2. svibnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Gospić, KLASA: UP/I-502-03/24-02/11720, URBROJ: 338- 09-02-24-4 od 12. prosinca 2024.. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanjem događaja od 2. lipnja 2024. koji za posljedicu ima ozljedu dijagnozu izražene šifrom prema MKB-10 klasifikaciji S52.6 ozljedom na radu te je odlučeno da se tužiteljici u svezi navedenoga događaja ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu na temelju odredbe čl. 67. t. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23.; dalje: Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju) jer je u postupku utvrđeno da je ozljeda tužiteljice nastala izvan radnog mjesta i radnog vremena.

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Ističe, u bitnome, da osporavana rješenja nisu obrazložena sukladno čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku budući da su upravna tijela preuzela navode poslodavca bez valjane dokazne ocjene te bez utvrđivanja relevantnih činjenica o mjestu i vremenu nastanka ozljede. Navodi da nije utvrđeno gdje se ozljeda dogodila, iako je nesporno da je do ozljede došlo tijekom obavljanja rada kod poslodavca TOP VENTUS d.o.o., te da su zaključci upravnih tijela utemeljeni isključivo na očitovanju poslodavca, koje tužiteljica smatra netočnim i neistinitim. Tvrdi da u postupku nisu izvedeni relevantni dokazi na okolnosti nastanka ozljede, niti je drugostupanjsko tijelo moglo mijenjati činjenično stanje bez novih dokaza. Ističe da je nakon donošenja prvostupanjskog rješenja pribavila ovjerene izjave dviju svjedokinja (LĐ i ĐĐ) koje potvrđuju da se ozljeda dogodila na radnom mjestu, u radno vrijeme i pri obavljanju redovnih radnih zadataka te smatra da navedeni dokazi u potpunosti osporavaju činjenične zaključke upravnih tijela. Smatra da je odluka tuženika donesena jer je strani radnik te pri tome i muslimanka iz Bosne jer da drugog obrazloženja za takvu odluku nema. Također ukazuje na medicinsku dokumentaciju koja, prema njezinom stajalištu, potvrđuje mehanizam ozljede u skladu s opisom nesretnog slučaja na radu. Obzirom da je pretrpljena ozljeda u uzročnoj vezi s poslovima radnog mjesta na osnovi kojeg je tužiteljica kao osiguranica bila obvezno zdravstveno osigurana, predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Poziva se na zakonske i podzakonske odredbe temeljem kojih je doneseno osporavano rješenje. Osporava da je ozljeda od 2. lipnja 2024. nastala kao ozljeda na radu u smislu čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Navodi da iz medicinske dokumentacije proizlazi opis pada bez naznake da se radi o ozljedi na radu, dok se iskazi tužiteljice i svjedoka smatraju nedovoljno uvjerljivima i kontradiktornima u pogledu okolnosti nastanka štetnog događaja. Posebno se ukazuje na razlike između izjava, vremenske neusklađenosti te na činjenicu da su iskazi svjedoka pribavljeni nakon prvostupanjskog postupka. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Kako se ne radi o pravnoj stvari za rješavanje koje bi bilo potrebno provesti raspravu na koju bi se pozvale stranke te kako stranke nisu predložile održavanje rasprave, to je sud presudu donio bez rasprave i pozivanja stranaka (čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS). Tijekom spora strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZUS-a.

5. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da je tužiteljica u razdoblju od 14. svibnja 2024. do 15. listopada 2024. bila u radnom odnosu kod poslodavca TOP VENTUS d.o.o. na radnom mjestu spremačice, odnosno da je s te osnove ostvarivala status u obveznom zdravstvenom osiguranju. Nije sporno ni da je zadobila ozljedu desne ruke slijedom čega je zbrinuta u zdravstvenoj ustanovi te stoga takve činjenice ne treba dokazivati sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZUS-a.

6. Sporno je, međutim, je li do ozljede došlo u okolnostima koje predstavljaju ozljedu na radu u smislu čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno je li ozljeda nastala tijekom i u vezi s obavljanjem radnih zadataka, ili je riječ o okolnostima iz čl. 67. istog Zakona koje isključuju priznanje ozljede na radu.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Prema odredbi čl. 17. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju: pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade.

10. Čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se ozljedom na radu smatra: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. istog članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz čl. 16. toga Zakona.

11. Čl. 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se ozljedom na radu, u smislu istog Zakona, ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana, do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i si.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

12. Dalje, prema čl. 36. Pravilnika ozljeda na radu može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te osiguranoj osobi iz čl. 16. istoga Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu čl. 66. Zakona. Dalje, prema čl. 37. Pravilnika ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. tog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

13. Sukladno čl. 39. Pravilnika u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i Pravilnika.

14. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi kako je upravni postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice od 8. listopada 2024. podnošenjem prijave ozljede na radu vezano uz događaj od 2. lipnja 2024., po dijagnozi danoj po izabranom doktoru opće/obiteljske medicine MKB-10 šifre S52.6 Fractura radii et ulnae partis distalis s napomenom uzroka ozljede W01 Pad na istoj razini prilikom okliznuća, spoticanja i posrtanja.

15. U dostavljenom zahtjevu i prijavi tužiteljica navodi da je 2. lipnja 2024. oko 16:30 sati, pred kraj smjene, u vili u [adresa], otišla do kolegice uzeti ključeve od ostave. Nakon što je preuzela ključeve, uputila se prema kuhinji s namjerom prebrojavanja čaša, no nije došla do kuhinje jer je pala na ulaznim vratima prema kuhinji. Dalje navodi da su kolegice LĐ i ĐĐ čule njezin vrisak te joj priskočile u pomoć, nakon čega su obavijestile agenciju da je došlo do nesreće na radu. Po dolasku nadležne osobe DĐ, ista je prevezla tužiteljicu u agenciju, gdje je potom čekala daljnji prijevoz na hitni medicinski prijem u [adresa], odakle je upućena u Zadar na daljnju obradu. Tužiteljica nadalje navodi da je liječniku izjavila kako se radi o ozljedi na radu te opisuje uvjete rada kao izrazito otežane, navodeći da je radila u okolnostima nedostatka opreme (ljestve), skliskih podova, te pojačanog obujma posla i kratkih rokova, uz napomenu da su radnici bili izloženi pritisku da se objekt dovrši radi dolaska gostiju.

16. Uvidom u medicinsku dokumentaciju (nalazi Opće bolnice Zadar, Objedinjenog hitnog bolničko prijema - OHBP) utvrđeno je da je pregled tužiteljice obavljen 2. lipnja 2024. u 19:31 sati te iz koje proizlazi da je tužiteljici pružena liječnička pomoć tog dana zbog prijeloma desnog ručnog zgloba, a zbog koje ozljede je tužiteljica operativno zbrinuta 21. lipnja 2024. u istoj zdravstvenoj ustanovi.

17. Dana 5. studenoga 2024. poslodavac tužiteljice, TOP VENTUS d.o.o., je na zahtjev prvostupanjskog tijela dostavio očitovanje o okolnostima nastanka ozljede tužitelja u kojem navodi da je tužiteljica predmetnog dana obavljala radne zadatke, ali da joj je radno vrijeme u razdoblju predsezone završavalo ranije, odnosno da su spremačice poslove završavale prije službenog završetka radnog vremena (koje je do 16:00 sati). Dalje navodi da se predmetna ozljeda dogodila izvan radnog vremena i izvan radnog mjesta te da poslodavac nije imao razloga ne prijaviti ozljedu kao ozljedu na radu, budući da bi u tom slučaju trošak naknade plaće bio na teret HZZO-a od prvog dana bolovanja, dok je u konkretnom slučaju teret snosio poslodavac u prvih 42 dana . Poslodavac nadalje pojašnjava organizaciju rada i okolnosti zapošljavanja tužiteljice, navodeći da je ista došla raditi zajedno sa članovima obitelji, da joj je tijekom sezone bio osiguran smještaj radi liječenja u Hrvatskoj te da je u kasnijoj fazi radnog odnosa iskazala interes za produljenje ugovora i radne dozvole. Navodi se i da je tužiteljica naknadno tražila prijavu na nepuno radno vrijeme (4 sata), radi ostvarivanja određenih prava iz mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, što prema navodima poslodavca nije bilo moguće prema važećim propisima, te da je nakon toga od takvog zahtjeva odustala.

18. Slijedom navedenog, prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su ocijenili kako se tužiteljici dijagnoza S52.6 ne može priznati ozljedom na radu nastalom 2. lipnja 2024. jer je predmetna ozljeda nastala izvan radnog vremena i radnog mjesta.

19. Da bi se određena dijagnoza iz određenog događaja mogla priznati ozljedom na radu, potrebno je da su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te da ne postoje razlozi iz čl. 67. istoga Zakona zbog kojih se ozljeda ne može priznati. U konkretnom slučaju prvenstveno nije nedvojbeno dokazano da je do ozljede došlo na radnom mjestu i u radnom vremenu na način kako to tužiteljica navodi.

20. Navedeno je sud zaključio analizirajući sve u postupku izvedene dokaze, pri čemu je osobitu pozornost posvetio međusobnoj usklađenosti navoda tužiteljice, izjava svjedokinja LĐ i ĐĐ, medicinske dokumentacije i očitovanja poslodavca.

21. Sud najprije utvrđuje da medicinska dokumentacija nesporno potvrđuje nastanak ozljede (prijelom desne ruke) istog dana kada se događaj zbio, kao i hitno medicinsko zbrinjavanje tužiteljice u bolničkoj ustanovi. Međutim, navedena dokumentacija sama po sebi ne daje potpun i precizan prikaz okolnosti nastanka ozljede u smislu njezine pravne kvalifikacije kao ozljede na radu, već sadrži anamnestički opis mehanizma ozljede.

22. U tom kontekstu, odlučujuće značenje za utvrđivanje sporne činjenice imaju izjave tužiteljice i svjedokinja, kao i očitovanje poslodavca. Svjedokinje LĐ i ĐĐ u svojim sadržajno gotovo identičnim izjavama od 16. siječnja 2025. opisuju da je tužiteljica predmetnog dana obavljala poslove čišćenja objekta „ [adresa] u [adresa], pri čemu je rad u objektu bio organiziran u više razina (prvi i drugi kat). Prema njihovim navodima, one su se u trenutku događaja nalazile na drugom katu, dok se tužiteljica nalazila na prvom katu u blizini kuhinje, gdje je prema njihovim navodima do pada došlo na dva načina, najprije dok je tužiteljica nosila čaše i posuđe, a potom prilikom čišćenja kuhinje zbog skliskih pločica.

23. Sud utvrđuje da između navoda tužiteljice i sadržaja izjava svjedokinja postoje bitne razlike u opisu same dinamike događaja. Tužiteljica u zahtjevu navodi da je nakon preuzimanja ključeva krenula prema kuhinji radi brojanja čaša, ali da do kuhinje nije ni došla jer je pala na ulaznim vratima prema kuhinji. Pri tome ne opisuje da je nosila posuđe ili čaše niti navodi sklizak pod kao neposredni uzrok pada. Nasuprot tome, svjedokinje u svojim izjavama navode da je tužiteljica pala dok je nosila posuđe i čaše, odnosno da se okliznula tijekom čišćenja kuhinje jer su pločice bile mokre uslijed čišćenja i kiše. Takvi navodi međusobno se razlikuju ne samo u odnosu na radnju koju je tužiteljica obavljala u trenutku pada, već i glede mjesta samog pada i neposrednog uzroka ozljeđivanja. Naime, iz navoda tužiteljice proizlazi da je do pada došlo prije ulaska u kuhinju, odnosno u prijelaznom prostoru prema kuhinji, dok iz izjava svjedokinja proizlazi da se pad dogodio tijekom obavljanja poslova unutar kuhinjskog prostora. Isto tako, tužiteljica ne navodi da je pod bio mokar ili sklizak, dok svjedokinje upravo tu okolnost ističu kao odlučujući uzrok pada. Sud navedene razlike ocjenjuje bitnima jer se odnose upravo na odlučne okolnosti nastanka događaja i mehanizam ozljeđivanja. Tužiteljica doduše u zahtjevu navodi sklizak pod kao okolnost na koju se, prema njenim tvrdnjama (jer isto nije dokumentirano u medicinskoj dokumentaciji), požalila liječniku prilikom hitnog prijema, zajedno s općenitom primjedbom na uvjete rada: „skidaj paravane sa stolice, čisti klime sa stolice, nema ljestve, podovi klizavi, a oni gone požuri." Međutim, sud ocjenjuje da se navedena primjedba odnosi na opće uvjete rada kod poslodavca, a ne na opis dinamike konkretnog štetnog događaja budući da klimatizacijski uređaji, ljestve ni stolica nemaju nikakve veze s ranije opisanim mehanizmom ozljeđivanja. Kada bi se i prihvatilo da se ta primjedba odnosi na sam događaj, ona bi bila u međusobnoj proturječnosti s navodima same tužiteljice prema kojima do pada nije ni došla do kuhinjskog prostora, a sklizak pod svjedokinje vezuju upravo uz kuhinjski prostor.

24. Tužiteljica nadalje navodi da je liječniku prilikom hitnog prijema u bolnicu izjavila kako se radi o ozljedi na radu, međutim iz sadržaja medicinske dokumentacije ne proizlazi da je prilikom pregleda evidentirano da je ozljeda nastala tijekom obavljanja radnih zadataka. U medicinskoj dokumentaciji zabilježen je tek mehanizam ozljede kroz opis poskliznuća i pada u razini, bez detaljnijeg opisa radnog konteksta događaja.

25. S druge strane, prema očitovanju poslodavca ozljeda se dogodila izvan radnog mjesta i radnog vremena, koje završava u 16,00 sati, uz napomenu da su u predsezoni spremačice redovito završavale i prije tog vremena. Sama tužiteljica u prijavi navodi da se ozlijedila oko 16,30 sati, dakle nakon isteka radnog vremena. U postupku nije predložen dokaz kojim bi se utvrdilo da je tužiteljica u tom trenutku obavljala prekovremeni rad po nalogu ili znanju poslodavca (dapače, prema izjavi se radilo o vremenu „pred kraj smjene“ te tužiteljica nije ni tvrdila da b i se radilo o radu nakon radnog vremena, dok su ĐĐ i LĐ u svojim izjavama naznačile vrijeme nezgode oko 16,00 sati), zbog čega se ta okolnost ne može uzeti u njezinu korist.

26. Na temelju svih izvedenih dokaza, sud ocjenjuje da su izjave svjedoka o opisu radne okoline i neposrednih okolnosti nakon pada, kao i samom vremenu pada, u bitnom dijelu proturječne načinu nastanka događaja prema navodima tužiteljice, kao i medicinskoj dokumentaciji, zbog čega sud njihove iskaze u dijelu opisa neposrednog nastanka događaja ne može prihvatiti kao dovoljno pouzdanu osnovu za utvrđenje da je ozljeda nastala upravo u okolnostima kako ih tužiteljica opisuje. Sud nadalje prilikom ocjene vjerodostojnosti pisane izjave ĐĐ uzima u obzir da je ista kćer tužiteljice (prema navodima poslodavca tužiteljice, a što tužiteljica nije osporila ). Sud stoga ocjenjuje da se radi o obiteljski povezanoj osobi čija je nepristranost objektivno upitna, a njezin iskaz (sadržajno istovjetan s izjavom svjedokinje LĐ) usmjeren na uspjeh tužiteljice u ovom sporu, a ujedno je u bitnim dijelovima kontradiktoran navodima same tužiteljice, kako je prethodno obrazloženo.

27. Stoga su upravna tijela, prema ocjeni ovog suda, pravilno provela ocjenu dokaza u smislu čl. 9. Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP), pri čemu su cijenila sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Prigovor tužiteljice da nisu provedeni svi relevantni dokazi sud ocjenjuje neosnovanim. U postupku su izvedeni svi relevantni dokazi - medicinska dokumentacija, izjave stranaka i očitovanje poslodavca, a vrednovane su čak i izjave svjedokinja dostavljene tek uz žalbu. Činjenično stanje je stoga potpuno i pouzdano utvrđeno, a u postupku nije počinjena nikakva povreda koja bi mogla utjecati na zakonitost i pravilnost pobijanih odluka.

28. Sud je razmotrio i navod tužiteljice kojim se osporavanom drugostupanjskom odlukom implicira postojanje diskriminacije i netrpeljivosti prema njoj kao stranoj radnici i osobi muslimanske vjeroispovijesti podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Međutim, takvi navodi nisu potkrijepljeni niti jednim konkretnim dokazom koji bi upućivao da su upravna tijela postupala na temelju bilo kojeg zabranjenog diskriminacijskog osnova, a što je tužiteljica bila dužna učiniti vjerojatnim. Iz sadržaja osporenih upravnih akata proizlazi da su razlozi odbijanja zahtjeva isključivo vezani uz ocjenu provedenih dokaza i utvrđivanje okolnosti nastanka ozljede u smislu odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. U obrazloženjima upravnih odluka nema navoda niti formulacija koje bi upućivale na različito postupanje prema tužiteljici zbog njezina podrijetla, državljanstva ili vjerske pripadnosti, niti iz tijeka upravnog postupka proizlazi da je bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osiguranike u usporedivoj situaciji.

29. Sud utvrđuje da je izreka osporavane odluke jasna, a obrazloženje sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje (čl. 98. st. 5. ZUP-a).

30. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citiranih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilnika za priznavanje predmetne ozljede ozljedom na radu budući da nije dokazano da je ista nastala u radnom vremenu i tijekom obavljanja radnih zadataka tužiteljice, sud nalazi da osporenim rješenj ima nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

31. Stoga je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude.

32. Tužiteljica u konkretnom upravnom sporu ne plaća sudsku pristojbu iz čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP) jer su stranke na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP-a oslobođene od plaćanja sudskih pristojbi kada pokreću postupke o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što je u konkretnom predmetu slučaj.

U Rijeci 21. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).