Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2668/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Mrklić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi nadzora poreza na dohodak, 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje 2. točke izreke rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 471-02/24-01/196, ur.broj: 513-04-25-2 od 30. rujna 2025. i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa: UP/I-471-02/24-01/44, ur.broj: 513-07-15-24-01 od 19. travnja 2024, kao i zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju isplati u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe iznos od 64.112 ,53 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 11. listopada 2025. do isplate.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-471-02/24-01/196, ur.broj:

513-04-25-2 od 30. rujna 2025., u 1. točki izreke, utvrđen je nastup zastare prava na utvrđivanje obveze poreza i prireza porezu na drugi dohodak za 2018. godinu te je postupak obustavljen u skladu s člankom 109. stavcima 3. i 4. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24., 151/25.). Drugom točkom izreke tuženikova rješenja, a koju tužitelj osporava tužbom u ovom upravnom sporu, riješeno je da se u preostalom dijelu žalba tužitelja odbija te da porezno rješenje ostaje na snazi.

2. Naime, rješenjem prvostupanjskog poreznog tijela, u dijelu u kojem do donošenja i dostave rješenja o žalbi nije nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza na dohodak, tužitelju je utvrđena osnovica poreza na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 60.277,30 EUR, na koju je utvrđena ukupna obveza poreza na dohodak i prireza u svoti od 35.804,71 EUR. Nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. tužitelju utvrđena osnovica poreza na dohodak u iznosu od 3.812,43 EUR, na koju je utvrđena ukupna obveza poreza na dohodak i prireza u svoti od 2.264,58 EUR. Za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. tužitelju je utvrđena porezna osnovica u iznosu od 34.459,47 EUR, na koju je utvrđena ukupna obveza poreza na dohodak i prireza u svoti od 26.043,24 EUR.

3. Tužitelj je podnio tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede pravila upravnog postupka. Navodi da su porezna tijela propustila utvrditi početno stanje na početku nadziranog razdoblja. Smatra da su odlučnu činjenicu o tome s koliko je novca raspolagao prije početka nadziranog razdoblja trebala utvrditi barem procjenom kako bi se taj iznos oduzeo iz prometa u nadziranom razdoblju. Tužitelju je pritom neprihvatljivo da porezna tijela ne uvažavaju njegovu izjavu o iznosu gotovog novca na dan 1. siječnja 2018. koju je ovjerio u javnog bilježnika. Naime, na taj bi način svaka fizička i pravna osoba u trenutku početka poreznog nadzora bila tretirana kao da nema nikakvu novčanu imovinu budući da o istoj nema vjerodostojne isprave, a i da ih ima, ne bi bile upotrebljive jer porezno tijelo nije obavilo porezni nadzor prije početka obavljanja nadzora, što je prirodno, životno i logično. Tužitelj smatra da bi porezna tijela procjenom zasigurno utvrdila kako na dan 1. siječnja 2018. raspolaže sa znatno višim iznosom gotovog novca od onog koji je sam deklarirao.

4. Nadalje, tužitelj navodi kako su na prihodovnoj strani uzeti u obzir prihodi od turizma prema predanim TZ obrascima. Međutim, ukazuje na to da takve obrasce imaju obvezu predavati, u pravilu, paušalni obveznici iznajmljivanja, tako da su za svaku nadziranu godinu uzeti u obzir iznosi koji su već oporezivani kao turistički prihod, zbog čega se ne mogu sada ponovno uzimati kao osnovica za razrez svih poreznih davanja po najvišim stopama.

5. Osim toga, tužitelj smatra da su porezna tijela nepravilno ocijenila vjerodostojnost ugovora o zajmu koji je sklopio **.**.2020. s ČA i ŠA na iznos od 200.000,00 EUR. Navedeni ugovor o zajmu sastavljen je u pisanom obliku, potpun je te je u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pritom je nesporno utvrđeno da je zajam isplaćen u cijelosti, odnosno da je tužitelj iznos zajma primio u cijelosti, i to najkasnije na dan sklapanja ugovora. Naime, AA i ŠA dostavili su 15. studenog 2023. očitovanje kojim su potvrdili da je predmetni ugovor o zajmu konzumiran u cijelosti te su se obrazloženo očitovali da sredstva za davanje tog zajma potječu iz rada i ušteđevine te su dostavili odgovarajuće bankovne izvode radi utvrđenja tijeka novca koji je podizan sa njihovih računa, dok je ostatak zajma isplaćen iz vlastite ušteđevine u gotovu novcu. Iako, sukladno zakonu, potpisi na ugovoru o zajmu ne moraju biti ovjereni u javnog bilježnika, navedene su osobe ponovno dale izjavu, ovjerenu u javnog bilježnika, kojom potvrđuju sve ranije izneseno u pogledu sklapanja ugovora o zajmu, kao i porijekla sredstava za isplatu zajma, čime osnažuju cijeli pravni posao i sve prateće pravne radnje. Tužitelj stoga smatra kako porezno tijelo neosnovano zaključuje da ugovor o zajmu ne predstavlja vjerodostojnu ispravu jer nije ovjeren kod javnog bilježnika niti je na računima tužitelja utvrđen trag novca. Pritom, prema mišljenju tužitelja, sadržaj ugovora o zajmu u cijelosti odgovara vjerodostojnoj ispravi kako je određena člankom 66. stavkom 4. Općeg poreznog zakona. Tužitelj ukazuje i na to kako niti jedan propis ne sugerira da bi se davanje i primanje zajma trebalo odvijati na način da se isplata i uplata obavljaju sa računa zajmodavatelja na račun zajmoprimatelja, odnosno nije reguliran niti ograničen tijek novca te način plaćanja i vraćanja.

6. Tužitelj predlaže da ga se u sporu sasluša, kao i svjedoke ČA i ŠA te da se obavi financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku za financije i računovodstvo koji bi, uvažavajući sve dokumente i činjenice koje prileže u spisima upravnih tijela i eventualne druge isprave koje bi na traženje sudskog vještaka dostavio tužitelj, utvrdio početno „procijenjeno“ stanje na dan početka poreznog nadzora te potom uzeo u obzir sve isprave i dokumente uključujući i ugovor o zajmu i utvrdio eventualni porez na dohodak i prirez porezu na dohodak od drugog dohotka.

7. Tužitelj stoga predlaže Sudu da poništi 2. točku izreke drugostupanjskog rješenja te prvostupanjsko rješenje u cijelosti, kao i da naloži tuženiku povrat stvari isplatom iznosa od 64.112,53 EUR i nadoknadu troškova upravnog spora s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

9. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

10. U sporu je održana rasprava 13. svibnja 2026. uz nazočnost zamjenice opunomoćenika tužitelja, odvjetničke vježbenice IA. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

11. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

12. Sud je odbio navedene dokazne prijedloge kao nepotrebne ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju ostalih dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

13. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

14. Prema odredbama članka 76. stavaka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20. – dalje: Zakon), drugim dohotkom smatra se primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane, pri čemu se drugi dohodak utvrđuje na način propisan člancima

88. i 89. tog Zakona.

15. Odredbom članka 88. stavka 1. Zakona propisano je da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje.

16. Prema članku 88. stavku 2. Zakona, usporedbu podataka iz stavka 1. tog članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora.

17. Prema članku 88. stavku 3. Zakona, ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. tog članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. Zakona.

18. U konkretnom je slučaju porezno tijelo u postupku nadzora poreza na dohodak, kojeg je provelo na temelju citiranih odredbi Zakona, po osnovi nesrazmjera u vrijednosti tužiteljeve imovine i sredstava kojima je ta imovina stečena, utvrdilo razliku između stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje, o čemu je sastavljen je zapisnik, klasa: 471-02/23-01/351, urbroj: 513-07-15-24-22 od 26. ožujka 2024. na temelju kojeg je doneseno prvostupanjsko porezno rješenje.

19. Iz podataka prikupljenih tijekom poreznog nadzora o primitcima i izdatcima tužitelja za razdoblje koje u konkretnom slučaju nije obuhvaćeno zastarom, od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019., od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. te od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022., proizlazi da postoji nerazmjer između ostvarenih primitaka i izdataka u pogledu kojeg tužitelj nije vjerodostojno dokazao izvore stjecanja imovine u smislu odredbe članka 76. Zakona, zbog čega razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak koji podliježe oporezivanju porezom na dohodak.

20. Naime, porezno je tijelo utvrdilo primitke tužitelja u 2019. godini u ukupnom iznosu od 1.236.200,00 HRK, i to od prodaje udjela u investicijskom fondu 1.140.000,00 HRK, povrata akontacije od Auto Stanko d.o.o. 15.000,00 HRK, uplate na račun od tužiteljeva sina 3.200,00 HRK, primitka ostvarenog od turističkog prometa 78.000,00 HRK .

21. S druge strane, izdaci u 2019. godini utvrđeni su u ukupnom iznosu od 1.793.610,00 HRK, za kupnju udjela u PBZ fondovima 970.000,00 HRK, kupnju u PBZ investicijskim fondovima 330.000,00 HRK, uplatu za Lepar Studio d.o.o. 26.000,00 HRK, uplatu za Auto Stanko d.o.o. 15.000,00 HRK, uplate VA 94.600,00 HRK, ŽA 3.000,00 HRK, MA 14.000,00 HRK, PA 15.782,00 HRK, UA 22.986,00 HRK, Suzani Bolanča 16.264,00 HRK, CA 50.000,00 HRK, KA 3.700,00 HRK, GA 3.500,00 HRK, NA 16.800,00 HRK, EA 155.000,00 HRK za kupnju nekretnine, BA 3.000,00 HRK za kupnju nekretnine, porez na promet nekretnina 210,00 HRK, doprinos HOK 949,59 HRK, doprinos za zdravstveno osiguranje 857,10 HRK, doprinos za mirovinsko osiguranje 1.105,92 HRK, doprinos za zapošljavanje 94,00 HRK, uplata AA 3.800,00 HRK, uplata FA 13.976,00 HRK, uplata JA 9.695,00 HRK te osobna potrošnja 23.380,50 HRK.

22. U 2020. godini porezno je tijelo primitke tužitelja utvrdilo u ukupnom iznosu od 2.749.278,36 HRK, koji se sastoje od prodaje udjela u investicijskom fondu 1.146.495,53 HRK, primitka od isteka oročenja po računima 750.032,37 HRK i 750.040,89 HRK, primitak od mirovine 16.709,57 HRK, uplata od sina Filipa Lukete 4.000,00 HRK, primitak od turističkog prometa 82.000,00 HRK.

23. Izdaci u 2020. godini utvrđeni su u ukupnom iznosu od 2.866.943,50 HRK, koji se odnose na uplate oročenja na račune 750.000,00 HRK, 750.000,00 HRK i 1.200.000,00 HRK, kao i uplate: LA 7.000,00 HRK, VA 55.000,00 HRK, TA 3.868,00 HRK, SA 8.008,00 HRK, ĐA 9.900,00 HRK, DA 8.490,00 HRK, ĆA 3.191,00 HRK, Suzani Bolanča 15.812,00 HRK, CA 15.000,00 HRK, HA 9.320,00 HRK, RA 4.589,00 HRK, FA 3.385,00 HRK te za osobnu potrošnju 23.380,50 HRK.

24. U pogledu 2021. godini porezno tijelo nije utvrdilo nesrazmjer između primitaka i izdataka te je kao početno stanje na dan 1. siječnja 2022. utvrdilo iznos od 209.849,48 HRK.

25. U 2022. godini porezno je tijelo primitke tužitelja utvrdilo u ukupnom iznosu od 856.013,82 HRK, koji se sastoje od primitaka od isteka oročenja po računima 550.168,08 HRK, inflatorni dodatak 2.700,00 HRK, uplata mirovine 21.999,17 HRK, uplata od strane Ivice Lukete 200.000,00 HRK, primitka od turističkog prometa 81.146,82 HRK.

26. Izdatke u 2022. godini porezno je tijelo utvrdilo u ukupnom iznosu od 1.486.113,50 HRK, koji se odnose na razliku uplaćenog gotovog novca od samog žalitelja 491.415,37 HRK, razliku uplaćenog gotovog novca od žalitelja 185.000,00 HRK, kao i uplate: ZA 6.014,98 HRK, ŽA 1.000,00 HRK, OK 8,770,99 HRK, VA 38.000,00 HRK, ČK 9.615,85 HRK, ŠK 15.047,80 HRK, AK 10.989,73 HRK, IK 15.000,00 HRK, VK 30.358,64 HRK, ŽK 25.393,47 HRK, GA 31.907,13 HRK, Suzani Bolanča 7.264,00 HRK, MK 19.261,99 HRK, CA 76.300,00 HRK, PK 3.995,00 HRK, UK 450.000,00 HRK, FA 18.148,05 HRK, porez i prirez na dohodak od najma 19.250,00 HRK, troškovi osobne potrošnje 23.380,50 HRK.

27. Kako bi opravdao razliku u primicima i izdacima, tužitelj je kao izvor stjecanja imovine naveo ušteđevinu koju je čuvao u gotovu novcu te primitke ostvarene na temelju ugovora o zajmu prema kojem je od svoje kćeri i njezina supruga primio zajam u iznosu od 200.000,00 EUR u gotovini.

28. Međutim, pravilno je porezno tijelo otklonilo prigovor tužitelja jer okolnost da ugovor o zajmu, za koji se tvrdi da je sklopljen 10. siječnja 2020., nije ovjeren u javnog bilježnika opravdano dovodi u sumnju vjerodostojnost takve isprave kao dokaza da je navedeni pravni posao doista bio sklopljen. Ispravno pritom ukazuje porezno tijelo na to kako nije životno logično niti uvjerljivo da bi netko pozajmio toliko veliki iznos novčanih sredstava, a da ne bi prethodno osigurao autentičnost pozajmice makar ovjerom potpisa u javnog bilježnika. Osim toga, osobe koje se u ugovoru navode kao zajmodavatelji nisu dokazale izvore stjecanja novčanih sredstava koji daju u zajam niti se iz prometa po bankovnom računu vidi da je do navedene pozajmice uopće došlo. U takvim okolnostima nedostatka uvjerljivih materijalnih dokaza, naknadno dane izjave pribavljene za potrebe postupka poreznog nadzora nisu dovoljne budući da se radi o velikoj svoti novca za stjecanje koje bi trebala postojati vjerodostojna dokumentacija.

29. Naime, novčani priljevi i odljevi moraju se prvenstveno moći dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, dok su izjave poreznog obveznika u tom smislu samo pomoćno dokazno sredstvo. Tužitelj ovdje nije dokazao vjerodostojnim ispravama izvore stjecanja u pogledu izdataka u 2019., 2020. i 2022. godini u dijelu u kojem oni premašuju njegove dokazane primitke, zbog čega je tuženik pravilno ocijenio da razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja drugi dohodak na koji je dužan platiti porez. Pritom je pravilno otklonjen prigovor tužitelja da u slučaju primitaka ostvarenih od turističke djelatnosti nije došlo do dodatnog oporezivanja budući da je predmet oporezivanja u konkretnom slučaju bila razlika između izdataka i onih primitaka za koje je tužitelj dokazao izvore stjecanje.

30. S obzirom na navedeno, Sud nalazi kako osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu.

31. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. te članka 118. stavka 1. ZUS-a, odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje pojedinačnih odluka poreznih tijela, kao i za povrat plaćenog iznosa porezne obveze. Nadalje, budući da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično usp io u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora.

32. Prema navedenom, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu 21. svibnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv I. i II. točke izreke ove presude i rješenja dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.