Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1507/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RČŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima, Bana Jelačića 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku poslovni broj P-84/2025-5 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku poslovni broj P-84/2025-5 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. I III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-2769170 od 14. travnja 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade za obradu zahtjeva iznos od 269,30 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. travnja 2005. do isplate. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 300,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 62,50 eura.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08

- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti uz dosudu parničnog troška tuženiku , podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva te zahtjev za isplatu s osnove naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 269,30 eura sa pripadajućom kamatom od 22. travnja 2005.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio predmetni Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.890,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja ;

- da je Ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i kredit mu je odobren kao namjenski radi kupnje osobnog vozila pa mu pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača;

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužitelju prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 21. travnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.029,02 kuna/269,30 eura (3,30% od iznosa kredita), koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita;

- da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz potvrde tuženika od 12. veljače 2024.;

- da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz članka 3. Ugovora, a da iz iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, a tuženik nije uspio dokazati suprotno;

- da prigovor zastare nije osnovan.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je sporna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je kao takva ništetna.

11. Sud se u pobijanoj presudi pozvao na primjenu odredbi članka 215., 225., 1111., 1115. te 1021-1025. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) te članaka 59., 81., 82., 83., 84., 87., 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP) te pravilno utvrdio da odredba o ulaznoj naknadi uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu te ništetna uslijed čega tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa .

12. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je iznio odlučne činjenice, naveo dokaze na kojima temelji svoju odluku te dao razloge o pravno relevantnim pitanjima. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud primijenio odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama, da je utvrdio status tužitelja kao potrošača te da je ocijenio spornu odredbu kao unaprijed formuliranu i odredbu o kojoj se nije pregovaralo. Prvostupanjski sud se jasno očitovao o svim ključnim prigovorima tuženika, osobito o navodnom pojedinačnom pregovaranju, transparentnosti odredbe, postojanju neravnoteže te pravnoj prirodi naknade. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik niti je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

13. Sukladno odredbi članka 81. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba u smislu odredbe članka 81. ZZP, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP.

14. U žalbi tuženik ponavlja tvrdnje u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao jasne razloge. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je tužitelj potrošač, da je ugovor unaprijed sastavljen (standardni obrazac), da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ugovor ne sadrži konkretizaciju usluga ili troškova koje naknada pokriva te da tuženik nije dokazao suprotno, iako je na njemu teret dokazivanja.

15. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije temeljio odluku na presudi iz kolektivnog spora niti je tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost odredbi, kako smatra tuženik, već je proveo individualnu ocjenu konkretnog ugovora.

16. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ako nije pojedinačno pregovarana i ako nije transparentna, može biti nepoštena i time ništetna.

17. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na koju upućuje prvostupanjski sud, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenu visinu naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

21. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tužen ik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogao utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetn im ovu ugovornu odredbu.

22. Suprotno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je u bitnome proveo test poštenosti, odnosno utvrdio je da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, da tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, da naknada ne odgovara stvarnoj protučinidbi i da uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije bio u mogućnosti procijeniti stvarni teret takve naknade. Zakonska dopuštenost određene vrste naknade ne znači automatski i njezinu poštenost u konkretnom ugovoru. Stoga prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da je svaka ugovorna odredba podložna kontroli poštenosti.

23. Pravilno je sud otklonio prigovor zastare jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2).

24. Time je pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

25. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a) te je sukladna vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) pa se žalba tuženika i u ovome dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak postupka ukazuje neosnovana.

26. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih povreda postupka, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP -a jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić