Poslovni broj P-1983/2023-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576, zastupan po punomoćnicima iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 27. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika te javne objave od 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 21291 od 5. rujna 2006. godine te Uvjeti ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01 zaključenog na iznos od 20.627,22 CHF i to zaključenog između PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576 kao davatelja kredita i UČ, OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita kako slijedi:

Uvjeti ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01:

"5.1. Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedeći na dan plaćanja."

"6.2. Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta."

"9.1. Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu. Korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%."

"11.3. U slučaju spora iz Ugovora ili u vezi s Ugovorom Davatelj Kredita, Korisnik kredita i jamci ovime uglavljuju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu."

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju UČ, OIB [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 2.652,85 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća:

- na iznos od 1,40 EUR od dana 1. 10. 2006.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 3,61 EUR od dana 1. 3. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 15,19EUR od dana 1. 4. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 17,49 EUR od dana 1. 5. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,77 EUR od dana 1. 6. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 24,67 EUR od dana 1. 7. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 29,26 EUR od dana 1. 8. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 31,87 EUR od dana 1. 9. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 35,48EURod dana 1. 10. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 34,14 EUR od dana 1. 11. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 36,13 EUR od dana 1. 12. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 45,85 EUR od dana 1. 1. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 45,43 EUR od dana 1. 2. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 44,89 EUR od dana 1. 3. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 49,74 EUR od dana 1. 4. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,80 EUR od dana 1. 5. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 49,52 EUR od dana 1. 6. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 58,95EUR od dana 1. 7. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 72,80 EUR od dana 1. 8. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 82,08 EUR od dana 1. 9. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,83 EUR od dana 1. 10. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 58,59 EUR od dana 1. 11. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 58,67 EUR od dana 1. 12. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 63,31 EUR od dana 1. 1. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 67,49 EUR od dana 1. 2. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,35 EUR od dana 29. 2. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,53 EUR od dana 1. 4. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,32 EUR od dana 1. 5. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,21EUR od dana 1. 6. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,42 EUR od dana 1. 7. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,57 EUR od dana 1. 8. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 65,42 EUR od dana 1. 9. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 61,74 EUR od dana 1. 10. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,41 EUR od dana 1. 11. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 67,17 EUR od dana 1. 12. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,51 EUR od dana 1. 1. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 59,29 EUR od dana 1. 2. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 62,62 EUR od dana 1. 3. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 63,26 EUR od dana 1. 4. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 67,06 EUR od dana 1. 5. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 58,86 EUR od dana 1. 6. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 59,43 EUR od dana 1. 7. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 60,56 EUR od dana 1. 8. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 60,0 0EURod dana 1. 9. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,87 EUR od dana 1. 2. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,82 EUR od dana 1. 3. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,77 EUR od dana 1. 4. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,72 EUR od dana 1. 5. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,67 EUR od dana 1. 6. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,62 EUR od dana 1. 7. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 11,27 EUR od dana 1. 8. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 11,17 EUR od dana 1. 9. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 11,06 EUR od dana 1. 10. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,96 EUR od dana 1. 11. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,86 EUR od dana 1. 12. 2007.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,76 EUR od dana 1. 1. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,65 EUR od dana 1. 2. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,54 EUR od dana 29. 2. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,43 EUR od dana 1. 4. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,33 EUR od dana 1. 5. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,21 EUR od dana 1. 6. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,10 EUR od dana 1. 7. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,98 EUR od dana 1. 8. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,88 EUR od dana 1. 9. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,77 EUR od dana 1. 10. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,64 EUR od dana 1. 11. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,52 EUR od dana 1. 12. 2008.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,40 EUR od dana 1. 1. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,29 EUR od dana 1. 2. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,16 EUR od dana 1. 3. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 9,04 EUR od dana 1. 4. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,91 EUR od dana 1. 5. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,79 EUR od dana 1. 6. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,66 EUR od dana 1. 7. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,53 EUR od dana 1. 8. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,78 EUR od dana 1. 9. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,64 EUR od dana 1. 10. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,50 EUR od dana 1. 11. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,36 EUR od dana 1. 12. 2009.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 8,22 EUR od dana 1. 1. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,98 EUR od dana 1. 2. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,93EUR od dana 1. 3. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,90 EUR od dana 1. 4. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,86 EUR od dana 1. 5. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,82 EUR od dana 1. 6. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,78 EUR od dana 1. 7. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,75 EUR od dana 1. 8. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,71 EUR od dana 1. 9. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,66 EUR od dana 1. 10. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,63 EUR od dana 1. 11. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,59 EUR od dana 1. 12. 2010.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,55 EUR od dana 1. 1. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,51 EUR od dana 1. 2. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,47 EUR od dana 1. 3. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,43 EUR od dana 1. 4. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,38 EUR od dana 1. 5. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,35 EUR od dana 1. 6. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,30 EUR od dana 1. 7. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od1,26 EUR od dana 1. 8. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,21 EUR od dana 1. 9. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,17 EUR od dana 1. 10. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,13 EUR od dana 1. 11. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,08 EUR od dana 1. 12. 2011.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1,04 EUR od dana 1. 1. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,99EUR od dana 1. 2. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,95 EUR od dana 29. 2. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,90 EUR od dana 1. 4. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,85 EUR od dana 1. 5. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,81 EUR od dana 1. 6. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,76 EUR od dana 1. 7. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,72 EUR od dana 1. 8. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,67 EUR od dana 1. 9. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,62EUR od dana 1. 10. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,57 EUR od dana 1. 11. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,52 EUR od dana 1. 12. 2012.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,47 EUR od dana 1. 1. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,42EUR od dana 1. 2. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,37 EUR od dana 1. 3. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,32 EUR od dana 1. 4. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,27EUR od dana 1. 5. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,22 EUR od dana 1. 6. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,17 EUR od dana 1. 7. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,12 EUR od dana 1. 8. 2013.godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 0,07 EUR od dana 1. 9. 2013.godine do namirenja tužitelja,

izračunavaju tako da se do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022.g po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku do 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 163,85 EUR te zateznim kamatama zatraženim na taj iznos.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 1.360,29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2026. pa do isplate po stopi određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

riješio je

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom dana 5. rujna 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 21291 na iznos od 20.627,22 CHF i to tužitelja u svojstvu korisnika kredita te tuženika kao Davatelja kredita, a koji Ugovor NIJE KONVERTIRAN sukladno ZIDZPK/15.. Odredbom čl. 11. stavka 3. Uvjeta ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01, a koji Uvjeti se primjenjuju na predmetni ugovorni odnos, ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Tužitelj smatra kako je navedena odredba nepoštena i to prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača- dalje "ZZP" (96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a (96/03). Naime, o navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo već je ona dio unaprijed formuliranih Općih uvjeta od strane tuženika te stoga tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Potrebno je napomenuti kako je udaljenost prebivališta tužitelja od ugovorenog mjesno nadležnog suda preko 200 km, a čime je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Dakle, tuženik je iskoristio svoj jači položaj za nametanje ovakve nepoštene odredbe. Zbog navedenoga je odredba članka 11. stavka 3. Uvjeta ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01, a u skladu s odredbom članka 87. ZZP-a ništetna. Ovakvo tumačenje nepoštenosti i ništetnosti na ovaj način ugovorene mjesne nadležnosti suda proizlazi i iz recentne sudske prakse u odlukama: Županijskog suda u Splitu od 25.04.2016. godine, posl.br. Gž 1621/2016 i Županijskog suda u Rijeci od 15.11.2018. godine, posl.br. Gž- 2066/2017 , Županijskog suda u Bjelovaru od 30.09.2019. godine, posl.br. Gž- 759/2019 i Županijskog suda u Zagrebu od 16.10.2019. godine, posl. br. Gž- 3792/2019. Županijskog suda u Bjelovaru od 30.09.2019. godine, posl.br. Gž- 759/2019 i Županijskog suda u Zagrebu od 16.10.2019. godine, posl. br. Gž- 3792/2019. Nadalje, glede neravnoteže tužitelj navodi kako se ista ogleda u udaljenosti između mjesta prebivališta tužitelja i ugovorenog mjesno nadležnog suda. Udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja i Općinskog građanskog suda u Zagrebu (Ul. grada Vukovara 84, 10000, Zagreb) iznosi preko 200 km u jednom smjeru odnosno sveukupno preko 500 km, a za koji put prijeći je potrebno gotovo 5 sati. Tužitelj navodi Rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. br.: Gž-35/2021-2 od 25. siječnja 2021. godine u kojem je navedeno kako: "Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata. Dakle, i iz navedenoga proizlazi kako je između stranaka nastala neravnoteža glede ugovorene mjesne nadležnost. Odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku određeno je kako je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Predmetni Ugovor o operativnom leasingu zaključen je u poslovnici tuženika u Rijeci, potvrđen je od bilježnika u Rijeci i sklopljen je radi kupnje osobnog vozila u salonu u Rijeci. Dakle, navedeno mjesto sklapanja ugovora nije točno. Zbog navedenoga, mjesno i stvarno je nadležan Općinski sud u Rijeci.

Vezano uz očekivani prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužitelj navodi odluku Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž 317/2017-2 od 06.03.2018. godine u kojoj je navedeno: „ To znači, u slučaju ništetnosti , koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari riječ, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari.“ Nadalje, tužitelj u skladu s prije navedenim navodi pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2 u kojem je navedeno: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ."

Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoren je kredit u iznosu CHF 20.627,22, a koji se isplaćuje trgovcu. Nadalje, odredbom čl. 3. Ugovora ugovoren je broj mjesečnih obroka 84 i to u iznosu od 296,07 CHF. Istom je odredbom ugovorena godišnja kamatna stopa u visini od 5,60%. Uz predmetni Ugovor priloženi su i Uvjeti ugovora o kreditu, inačica CHF-2005- 01, a kojima je odredbom toč. 3. ugovorena namjena kredita za kupnju vozila. Nadalje, odredbom toč. 5. Uvjeta određeno je kako sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Povrat kredita određen je odredbom toč. 6.2. na način da je korisnik kredita obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno toč. 9.1. ugovornih uvjeta dok je toč. 9.1. ugovornih uvjeta određeno kako visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Istom je toč. određeno kako se pod navedenim uvjetima može promijeniti godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Predmetni ugovor sadrži osim odredbe o mjesnoj nadležnosti i druge nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP(96/03), a što ih čini ništetnim temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Naime, odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je visina kamatne stope u iznosu od 5,60 % odnosno efektivne kamatne stope na kredit od 6,68% uz iznos obroka od 296,07 CHF. Dalje, odredbom toč. 6.1. Uvjeta ugovora ugovoreno je kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno toč. 9.1. ugovornih uvjeta, a istom je toč. određeno kako visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Tužitelj navodi kako predmetne odredbe Uvjete dopuštaju tuženiku jednostranu promjenu ugovorne odredbe o visini kamatne stope i visini obroka iz čl. III. Ugovora, a osim toga nameću tužitelju određene obveze s kojima tužitelj u trenu sklapanja Ugovora nije bio upoznat. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (N.N. 96/03) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: - Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; - Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe , dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; - Odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon nadalje u čl. 102. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Dalje, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, a potvrđeno i pravomoćno nakon presude posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda, utvrđena je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača jer su banke u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U predmetnom je postupku riječ o istovjetnom modusu operandi, ali iz razloga što tuženik nije bio obuhvaćen predmetnim postupkom ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog spora, ali svakako postoji mogućnost primjene analogije te primjene utvrđenja o poštenosti postupanja pri ugovaranju (ne)određenih odredbi te (ne)upoznavanja sa posljedicama istih. Sve kada u predmetnom postupku ne bi bilo moguće primijeniti Zakon o zaštiti potrošača, a jest, predmetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope su ništetne i sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Naime, tužitelj ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu bio već sastavljen te kako nije bio u mogućnosti pregovarati o pojedinačnim odredbama istog kao ni o (ne)primjeni Uvjeta ugovora. U stvarnosti je u pitanju tipski ugovor, a kojem je tužitelj pristupio potpisivanjem uz prihvat pripadajućih Uvjeta. Iz samog je Ugovora vidljiv iznos obroka - 296,07 CHF te visina kamatne stope – 5,60%. S druge strane tužitelju nije bio upoznat niti mu je bio pojašnjen način izmjene kamatne stope te kako si je Uvjetima i to toč.6.1. i toč. 9.1. tuženik ostavio mogućnost jednostrano, samovoljno izmijeniti visinu kamatne stope bez točno određenih parametara. Dakle, tužitelj navodi kako niti u jednom trenu nije bio upoznat sa činjenicom na koji će mu točno način tuženik mijenjati kamatnu stopu temeljem vlastite Odluke. Tužitelj zasigurno ne bi potpisao Ugovor o kreditu da je u ijednom trenutku bio informiran kako će mu tuženik samovoljno povisivati kamatnu stopu iz Ugovora i to bez točno određenog maksimalnog iznosa kamatne stope. Temeljem navedenoga jasno proizlazi kako je tuženik povrijedio osnovnonačelo obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja te kako je odredbama toč.6.1. i toč. 9.1. Uvjeta ugovorio promjenljivost kamatne stope na način koji nije bio odrediv tj. na način da je tuženik mogao vlastitom odlukom povisiti kamatnu stopu. Stoga tužitelj navodi kako je člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe. Nadalje, osim ništetnosti na temelju (ne)odredivosti kamatne stope tužitelj navodi kako smatra da su odredbe i to tč.6.1. i toč. 9.1. Uvjeta ništetne iz razloga što je u pitanju tipski ugovor odnosno Opći uvjeti koji su suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročili neravnopravnost na štetu tužitelja. Naime, kako je tužitelj već naveo odredbe toč.6.1. i toč. 9.1. Uvjeta odredbe su koje su bile navedene uz Ugovor u Uvjetima te su unaprijed bile formulirane od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula kao ni na sadržaj samih Uvjeta. Naime, financijskim će se vještačenjem točno utvrditi visina stečenog bez osnove koju je tuženik stekao temeljem predmetnih odredbi. Tužitelj stoga navodi kako smatra da su odredbe toč.6.1. i toč. 9.1. Uvjeta o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Visina neravnoteže utvrdit će se financijskim vještačenjem.

Tužitelj, prvo, ističe kako sama općenita dopuštenost valutne klauzule, odredbom čl. 22. ZOO-a, ni na koji način ne isključuje istu od preispitivanja poštenosti i ništetnosti pri ugovaranju valutne klauzule CHF. Naime, u slučaju da valutna klauzula nije zakonski dopuštena ista bi bila, bez potrebe za provođenjem dokaznog postupka osim uvida u Ugovor, proglašena ništetnom- a što nažalost nije slučaj. Navedeno isključivo znači kako je u predmetnom parničnom postupku potrebno provesti opširniji dokazni postupak i utvrditi bitne činjenice o(ne)dopuštenosti valutne klauzule CHF. Razlog uvođenju valutne klauzule u hrvatski pravni sustav 90-ih godina jest velika inflacija i nestabilnost valute krajem 80-ih godina te početkom 90-ih godina. Zbog osiguranja vjerovnika i njegove tražbine u Hrvatski pravni sustav uvedena je te dozvoljena valutna klauzula. Naime, da je tome tako proizlazi i iz rada U, Č, "Ograničenja u primjeni valutne klauzule načelima moralnog sadržaja" u kojem je navedeno kako: "Dakle, razlog uvođenja valutne klauzule u hrvatski pravni sustav bila je prilagodba postojećoj gospodarskoj situaciji i već usvojenoj praksi kod ugovaranja novčanih obveza, kod kojih se ispunjenje takve obveze vezivalo uz vrijednost izraženu u najčešće njemačkoj marki, a sve zbog izrazito visoke inflacije koja je bila izražena krajem 80–ih i početkom 90– ih godina. . Nakon izrazite nestabilnosti početkom 90-ih godina, 30. svibnja 1994. godine se kao službena valuta uvodi hrvatska kuna. Hrvatska kuna je od uvođenja izrazito stabilna valuta te je krajnje upitna opravdanost ugovaranja valutnih klauzula s obzirom na svrhu istih. Navedeno je stajalište i Prof. dr. sc. ČČ koji u radu Valutna klauzula navodi kako: "Kuna je od samoga uvođenja bila jedna od najstabilnijih valuta u svijetu. Zato je svrha ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu prestala postojati...Budući da je kuna vrlo stabilna (čak i precijenjena) valuta, svrha postojanja valutne klauzule kod ugovaranja kredita u Hrvatskoj više ne postoji. Zato treba mijenjati odgovarajući članak Zakona o obveznim odnosima koji je dopuštao valutnu klauzulu." Dakle, upitan je razlog ugovaranja valutne klauzule u slučaju valute koja je stabilna kao i inflacija. Tužitelj smatra da je isključiv razlog ugovaranja valutne klauzule, a pogotovo u CHF valuti s kojom RH nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka, profit. Naime i da se tuženik zadužio u CHF valuti, a što tužitelj osporava, isti je zbog valutne klauzule samo kod kamata koje predstavljaju cijenu kod Ugovora o leasingu stekao veći profit nego bi to bilo u slučaju da nije ugovorena valutna klauzula. Tužitelj smatra kako je takvo ponašanje nemoralno te sama opća zakonitost valutne klauzule nema utjecaja na to. Nadalje, Tužitelj smatra kako je postupanje tuženika sasvim sigurno nemoralno, ciljano te kako je istog potrebno podvesti pod Zakon o zaštiti potrošača, ali i opća načela Zakona o obveznim odnosima te ga u tom smislu promatrati. Tužitelj vezano uz valutnu klauzulu dakle ističe kako: 1/ se o istoj nije pojedinačno pregovaralo 2/ ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako predmetna odredba nije bila razumljiva na način da istome nisu bile poznate ekonomske posljedice ugovaranja iste dok su tuženiku morale biti poznate odnosno bile su poznate. Naime, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. posl. br.: C-26/13 navedeno je kako: „...zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i+ razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.” . Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF. Navedena je odredba također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a . U presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga navedeno je kako :„Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima.“ Takvo je stajalište potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 03. rujna 2019. godine pod posl. br. : Rev 2221/2018-11. S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zaključeno je kako: „Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.“ Dalje, presudama suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine navedeno je kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednost valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim je presudama suda Europske unije istaknuto kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači- prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza jasno proizlazi kako tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“ i sl. Dakle jasno je kako su banke, pa tako i tuženo trgovačko društvo, i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. ZZP-a, a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a. Tako je tužitelj nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) te povišenja kamatne stope plaćao mjesečno veće anuitete kako će točno financijsko knjigovodstveni vještak odrediti. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Tužitelj navodi kako je prilikom izračuna preplate uzeto u obzir da je po predmetnoj partiji kredita uplatio 137.985,73 kn. S druge strane iz dostavljene dokumentacije je vidljivo kako je tužitelj sukladno početnom tečaju od 4,69497 kn za 1 chf trebao uplatiti iznos od 116.763,34 kn. Dakle, temeljem navedenoga tužitelj smatra da je preplatio iznos u visini od 2816,70 EUR-a / 21.222,39 kn, a koji će se iznos točno odrediti financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 05. rujna 2006. u 5.1,- valutna klauzula u CHF, 6.2. i 9.1. način promjene kamatne stop i 11.3 ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu sadržaja pobliže opisanog u točki I izreke ove presude te isplatu stečenog bez osnove u visini od 2.816,70 EUR uz zateznu kamatu te naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda Odredbom čl. 46. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) određeno je da je za suđenje nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Usto, Ugovorom o kreditu u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu, ali i da tome nije tako, za suđenje u predmetnom postupku bio bi nadležan sud u Zagrebu. Tuženik ističe kako nije riječ o prorogacijskoj klauzuli, odnosno klauzuli kojom se ugovara nadležnost suda koji inače ne bi bio nadležan, već je u predmetnom slučaju u ugovoru samo potvrđena mjesna nadležnost suda u Zagrebu koji bi svakako bio nadležan s obzirom na sjedište tuženika. Navedeno shvaćanje nebrojeno je puta potvrđeno u sudskoj praksi, između ostalog i od strane Općinskog suda u Đakovu, Županijskog suda u Splitu i Županijskog suda u Rijeci. Nadalje, tuženik ističe da nema poslovne jedinice niti podružnice izvan svog sjedišta, slijedom čega se imaju primjenjivati odredbe čl. 48. st. 1. u svezi s čl. 46. st.1. ZPP-a, a što potvrđuje i Županijski sud u Rijeci u rješenju od dana 10.05.2022. godine, posl. br. Gž-2462/21. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2014. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutom prigovoru, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2006. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe kako je predmetno potraživanje tužitelja u cijelosti neosnovano, a posebno uzimajući u obzir činjenicu da je ugovor o kreditu br. 03044 raskinut s danom 05.03.2014.g. i to zbog neplaćanja. Tuženik je za cijelo vrijeme otplate kredita neuredno podmirivao rate, štoviše samoinicijativno je prestao s podmirivanjem svojih obveza. Iz tog se razloga tuženik sa zahtjevom za isplatu štete obratio osiguravatelju Croatia osiguranje, a sve sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja br. 53- 141022110-008578, a iz kojeg je zahtjeva razvidno da je tuženik propustio uplatiti dugovani iznos od 4.139,84 EUR/31.191,32 kn čime je nanio izravnu štetu tuženiku. Iz svega navedenog, razvidno je da tužitelj nije uredno isplaćivao mjesečne anuitete ugovora o kreditu, stoga, sve i da ima osnove potraživati ikakav iznos od tuženika, a nema, ni u kojem slučaju nema pravo ni potraživati preplaćeni iznos kao da je rate podmirivao uredno, budući da to očigledno nije slučaj. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi. Tužiteljeve tvrdnje su u potpunosti promašene i paušalne te tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik nije banka, nije dioničko društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV- a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca. Naime, kamatna stopa sastoji se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika. Kamatna stopa mijenjana je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj. Dakle, iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji se mijenjao u skladu s prethodno navedenim, ne predstavlja prihod tuženika. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku. Prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. U Uvjetima ugovora o kreditu, koji je sastavni dio ugovora o kreditu, u čl. 9.1. navedeno je: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu.“ Slijedom iznesenog, predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 9.1. Uvjeta o kreditu određeno: „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.“ Stoga je nejasno zašto tužitelj, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego sad, godinama nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 14. studenog 2025. te potražuje isplatu iznosa od 2.652,85 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate sve na način pobliže opisan u točki II izreke ove presude. Ujedno navodi kako je kod preciziranja svog potraživanja uzeo u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

Tuženik u podnesku od 02.12.2025. navodi kako se protivi djelomičnom smanjenu tužbenog zahtjeva pa predlaže da sud tužitelja odbija s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost visine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Dijani Tomljanović- Butković. Tuženik je uložio u spis pisani iskaz svjedoka HČ od čijeg je saslušanja odustao.

Ocjenom svih provedenih dokaza a u smislu odredbe čl 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim.

Nije sporno kako su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 21291 dana 05.09.2006 na iznos od 20.627,22 CHF u protuvrijednosti u kunama, namjena kredita kupnja vozila Seat, Ibiza Sportrider, 1.4 16V, rok otplate 84 mjeseca, kamatna stopa početna 5,60% dospijeće anuiteta zadnjeg u mjesecu. Vozilo je kupljeno kod Porsche inter auto d.o.o. Rijeka.

Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj status potrošača.

Tužitelj je iznos dobivenim kreditom utrošio na kupnju novog motornog vozila Seat, Ibiza, što je razvidno iz iskaza tužitelja i samog ugovora o kreditu, stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost, već je vozilo isključivo koristio u svoje osobne svrhe, a tuženik na kojem je teret dokaza da tužitelj nije potrošač to nije dokazao.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kredita kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te odredaba općih Uvjeta o promjeni kamate stope kao i odredbe u ugovorenoj mjesnoj nadležnosti.

Nesporno je da se tužitelj ne može pozivati na učinke presude donesene u kolektivnom sporu tzv. "Franak" u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredbi ugovora o kreditu u kojem je promjena kamatne stope ovisna o jednostranoj odluci banke te se iste ne reflektiraju i na tužitelja jer tuženik nije bio stranka tog postupka, pa oduku o tome je li ništena odredbe ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti odnosno glavnica vezana uz tu valutu treba sagledati kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

Iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je kod zaključenja ugovora ponuđeno isključivo zaključenje istog u CHF valuti, nije mu nuđen ugovor u EUR valuti. Sve je dogovora kod prodavatelja vozila Porsche Inter auto, kod davatelja kredita nije niti išao. Prva rata je bila oko 1400 kn, a poslije je narasla na 2150 kn, o valuti CHF mu ništa posebno nije rečeno, na sadržaj ugovora nije mogao utjecati, nije mu ništa objašnjeno o načinu promjene kamatne stope niti koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

Tuženik je prvotno predložio saslušanje svjedoka HČ na okolnosti iz odgovora na tužbu i načina pregovora s klijentima, no kasnije je od tog prijedloga odustao i dostavio u spis pisanu izjavu navedenog svjedoka.

Sud neće tumačiti navedenu pisanu izjavu jer svjedok HČ nije neposredno pregovarao s tužiteljem kod zaključenja ugovora o kreditu već je isti educirao i savjetovao prodajne savjetnike po auto kućama koje su nudile proizvode tuženika.

U odnosu na ništetnost odredbe o načinu promjene kamatne stope.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g.

( NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba toč. 6.1. i toč.9.1. uvjeta koje se odnose na kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenim odredbama promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku tuženika, te način ugovaranja promjenjivosti kamate stope nije bio odrediv ni na koji način , tužitelj niti u jednom trenutku nije bio upoznat na koji način tuženik mijenjati kamatnu stopu temeljem svoje Odluke. Dakle tuženiku je jednostrano, samovoljno mogao promijeniti kamatnu stopu, a na isto tužitelj ako potrošač nije mogao utjecati. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. III predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,60 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,60% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor i opći uvjeti koji čine njegov sastavni dio ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu i opći uvjeti koji čine njegov sastavni dio tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Zaposlenik auto kuće-prodajni savjetnik kod koje je tužitelj kupio vozilo i koji je s tužiteljem i razgovara (pregovarao) kod zaključenja istog nikako ne može imati znanja o detaljima uvjeta kreditiranja, poglavito o specifičnosti valute CHF, njezinom povijesnom tečaju i utjecaju HNB na isti, a niti znanja o načinu promjene kamate stope i parametrima koji utječu na promjenu iste.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 6.1. i 9.1. uvjeta koji su sastavni dio ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g.

Navedena ugovorna odredba je u smislu odredbe čl. 269 st. 2 i 272 ZOO-a st. 1 neodređena i neodrediva slijedom čega je pozivom na odredbu čl. 322 ZOO-a ništetna. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na primjenu valutne klauzulu u CHF valuti.

Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da je tečaj CHF u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Dakle kod pregovaranja o kreditu u cijelosti su izostale informacije od strane tuženika o rizicima u vezi promjena tečaja CHF i njihovim utjecajima na opseg obveze tužitelja kroz razdoblje trajanja ugovora, stoga bez potpunih i transparentnih informacija banke, tužitelj nije mogao spoznati sve posljedice ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke i valutnom klauzulom u CHF. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

U odnosu pak na navode tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22 ZOO-a, valja navesti kako je točno da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, dakle ugovaranje iste nije zabranjeno, no tuženik je ugovaranjem iste otklonio mogućnost da bi zbog značajne promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja (tako navodi Ustavni sud u odluci U-I-392/2011 od 13.12. 2016), naime uloga valutne klauzule jest zaštitna funkcija, dakle očuvanje jednake vrijednosti činidaba, no ugovaranje iste na način kako je to tuženik učinio je ništetno kako je već naprijed obrazloženo.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz točke 5.1 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštena i ništetna sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe i čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.

Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti i načinu promjene kamatne stope ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a ne kako to pogrešno smatra tuženik od dana podnošenja tužbe.

Prigovor zastare tražbine tužitelja nije osnovan, naime Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović- Butković proizlazi kako preplate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,60% iznose 2.811,77 kn odnosno 373,16 EUR, a preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta ukupno iznose 18.220,75 kn odnosno 2.418,31 EUR, a negativna razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelji platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, ukupno iznosi 1,044,39 kn odnosno 138,62 EUR, dakle neto preplata tečaja iznosi 2.279,69 EUR.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije istakao primjedbe te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 24.11.2025. na način da na ime preplate kamate potražuje iznos od 373,16 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate te iznos do 2.279,69 EUR na ime preplate tečaja (uključene i negativne razlike) sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate sve na način obliže opisan u točki II izreke ove odluke.

Tuženik također nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

Nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, ista je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda

Kako je tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje to je u odnosu na preplaćeni iznos zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti tužitelju valjalo dosuditi 2.279,69 EUR, a na ime preplate kamate iznos od 373,16 EUR.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove, banke su nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, jer kako je tuženik je nesavjestan stjecatelj. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva jer je tužitelj u tužbi potraživao iznos od 2.816,70 EUR dok konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 2.652,85 EUR, to je valjalo odbiti tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 163,85 EUR sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos te odlučiti kao u točki III izreke ove presude

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti valja navesti kako ovaj sud isti drži neosnovanim. Točno je i nije sporno da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, radi se o prorogacijskoj klauzuli, točno je da tuženik ima sjedište na području nadležnosti suda u Zagrebu, no navedena ugovora odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti se po stavu ovoga suda ima smatrati nepoštenom odredbom u smislu čl. 49. st.1 Zakona o zaštiti potrošača. To iz razloga jer tuženik ničim nije dokazao da se o navedenog odredbi ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovaralo, radi dokazivanja istog nije predložio niti jedan dokaz, a ista odredba je pored toga unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca jer se nesporno radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik. Nadalje valja se pozvati i na pravno shvaćanje zauzeto na Zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Ovakva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u obvezama i porivima potrošača ovdje tužitelja jer tužitelju otežava ostvarivanje njegovih prava pred sudom nadležnim u mjestu njegovog prebivališta, te ga prisiljava da svoje pravo ostvari pred sudom koji je udaljen od njegovog mjesta stanovanja 209 km u jednom smjeru te iziskuje putovanje stranke od najmanja pet sati u oba smjera što se smatra dugim putovanjem i isto je na štetu potrošača. Stoga je navedena ugovorna odredba toč.11.3 nepoštena i sijedom toga ništetna sukladno čl. 87 ZPP-a pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

Vezano za primjenu odredbe čl. 59 ZPPP-a valja navesti kako pojam "poslovne jedinice izvan sjedišta pravne osobe" treba široko tumačiti na način da obuhvaća svaku podružnicu, poslovnicu ili filijalu trgovca, s time da upis takve poslovne jedinice u sudski registar nije od značaja za ocjenu pravilne primjene odredbe čl. 59. ZPP-a. Nadalje nesporno je predmetni ugovor zaključen u poslovnici tuženika u Rijeci, prodajni savjetnik koji je tu žitelju ponudio sklapanje ugovora se nalazio u Porsche inter auto Rijeka, tada je sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud prvostupanjski sud slijedom čega je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. i 155 Zakona o parničnom postupku jer tužitelj samo s neznanim dijelom tužbenog zahtjeva nije uspio.

Stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 14.11.2025. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1) za zastupanje na ročištu od 10.05.2024. i 13.09.2024. i 27.03.2026. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 9 toč.2), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika.

Pored toga tužitelju valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u visini od 400 EUR, sudske pristojbe na tužbu u visini od 37,31 EUR , presudu u visini od 72,98 EUR. Stoga sveukupno na ime troška tužitelju pripada iznos od 1.360,29 EUR. Na dosuđeni iznos tuženiku pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja pozivom na odredbu čl. 151 st. 3 ZPP-a. Slijedom toga odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 21. svibnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika