Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1511/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ICJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužen ika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-397/2024-11 od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-397/2024-11 od 14. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5140030242 -60010447847/05, sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., Osijek 20. srpnja 2005., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% (jedanposto) jednokratno, unaprijed." U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 198,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2005. do isplate. U točki III. izreke odbijena je tužiteljica sa dijelom zahtjeva kojim je tražila isplatu daljnjeg iznosa od 6,53 eura sa kamatom od 30. srpnja 2005. do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 258,57 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2025. pa do isplate, dok je u točki V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu iznosa od 198,05 eura s osnova naknade za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom od 30. srpnja 2005. do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbi članka 365. stavak 1. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Sud je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su 20. srpnja 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužen ika - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF za devize Slavonske banke d.d. Osijek, na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed (članak 6. stavak 1. Ugovora),

- da je kredit odobren za adaptaciju kuće,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP), a tuženik trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru,

- da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da su između stranaka vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik,

- da je neosnovan prigovor zastare,

- da je tuženik na ime naknade za obradu kredita od tužiteljice naplatio iznos od 198,05 eura, da visinu tuženik ne spori, a ista proizlazi iz isplatnog naloga tužen ika od 29. srpnja 2005.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

11. S ovakvim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom se u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

12. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je iznio odlučne činjenice, naveo dokaze na kojima temelji svoju odluku te dao razloge o pravno relevantnim pitanjima. Činjenica da tuženik nije zadovoljan opsegom ili sadržajem obrazloženja ne znači da presuda nema razloga u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud primijenio odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama, da je utvrdio status tužiteljice kao potrošača te da je ocijenio spornu odredbu kao unaprijed formuliranu i odredbu o kojoj se nije pregovaralo. Stoga nije ostvarena istaknuta bitna povreda niti je povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako smatra tuženik. Okolnost što sud nije pojedinačno odgovorio na svaki navod žalitelja ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama niti predstavlja povredu prava na obrazloženu sudsku odluku.

13. Sukladno odredbi članka 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03 te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

14. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelj ice te predmetni Ugovor, na temelju kojih je utvrdio da je tužiteljica ispoštovala navedene ugovorne odredbe unaprijed sročene od strane tuženika te da se o tome nije posebno pregovaralo.

15. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužitelj ica s tuženikom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za adaptaciju kuće, što joj u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status potrošača.

16. Neosnovan je prigovor da sud nije naveo pravni temelj ništetnosti. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud primijenio odredbe ZZP o nepoštenim ugovornim odredbama te opća pravila obveznog prava o ništetnosti (Zakon o obveznim odnosima, ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i "Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

17. Tuženik tvrdi da su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

18. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ako nije pojedinačno pregovarana i ako nije transparentna, može biti nepoštena i time ništetna.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na koju upućuje prvostupanjski sud, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenu visinu naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

23. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tužen ik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogla utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetn im ovu ugovornu odredbu.

24. Suprotno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je u bitnome proveo test poštenosti, odnosno utvrdio je da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, da tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, da naknada ne odgovara stvarnoj protučinidbi i da uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužiteljica nije bila u mogućnosti procijeniti stvarni teret takve naknade. Zakonska dopuštenost određene vrste naknade ne znači automatski i njezinu poštenost u konkretnom ugovoru. Stoga prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da je svaka ugovorna odredba podložna kontroli poštenosti.

25. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje su konkretne usluge bile obuhvaćene predmetnom naknadom niti da je tužiteljica prije sklapanja ugovora mogla procijeniti stvarni opseg i svrhu troška koji joj se stavlja na teret. Sama činjenica što je u ugovoru navedena visina naknade ne znači da je sporna odredba transparentna jer se transparentnost ugovorne odredbe ne iscrpljuje isključivo u njezinoj gramatičkoj razumljivosti, već podrazumijeva da prosječan potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može razumjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije zauzeo stajalište da banka nema pravo ugovarati naknadu za obradu kredita, već je pravilno ocijenio da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao transparentnost i poštenost predmetne ugovorne odredbe.

26. Neosnovano žalitelj tvrdi da je već sama činjenica iskazivanja efektivne kamatne stope (EKS) dovoljna za transparentnost ugovorne odredbe jer to samo po sebi ne oslobađa banku obveze da pojedinu naknadu jasno i transparentno ugovori. Stoga pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio argument tuženika da je transparentnost ostvarena samim uključivanjem troška u EKS.

27. Suprotno žalbenim navodima, iz prakse Suda EU na koju se žalitelj poziva u žalbi ne proizlazi da je svaka odredba o naknadi za obradu kredita dopuštena samom činjenicom što je tekstualno razumljiva već da potrošač mora moći razumjeti prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu te procijeniti ekonomske posljedice ugovorne odredbe. Upravo je to prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno ispitao.

28. Neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud bio dužan prihvatiti njegovu tvrdnju kako trošak obrade kredita predstavlja naknadu za troškove poslovanja banke. Takvi troškovi predstavljaju troškove obavljanja djelatnosti kreditne institucije te sami po sebi ne opravdavaju automatsko prevaljivanje zasebne naknade na potrošača bez jasnog i transparentnog objašnjenja sadržaja i svrhe takve naknade. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije dokazao da je predmetna naknada bila individualizirana i povezana s konkretnim uslugama pruženim tužiteljici. Sudska praksa na koju se žalitelj poziva ne obvezuje ovaj sud, jer se osnovanost tužbenog zahtjeva uvijek procjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja.

29. Time je pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

30. Pravilno je sud otklonio i prigovor zastare. Zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

31. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora pa se žalba tuženika i u ovome dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak postupka tužiteljici ukazuje neosnovana.

32. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa).

33. Neosnovano tuženik smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije nužan trošak za vođenje parničnog postupka. Riječ je o radnji predviđenoj Tarifom, a pristup na ročište za objavu presude važan je zbog pravila sadržanih u odredbi članka 335. ZPP-a, u svezi uručenja presude gdje je pravilo da se presuda uručuje na ročištu za objavu, a ne izuzetak, kao i zbog pravila o računanju roka za žalbu koji teče od dana objave presude. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom iznosu na ime sudskih pristojbi jer se ne radi o tužitelju i tužbi u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, koji bi bio oslobođen plaćanja pristojbi temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23).

34. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih povreda postupka, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

35. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP -a jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić