Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1274/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Rukavini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-311/2024-18 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-311/2024-18 od 26. lipnja 2025. u toči I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Prihvaća se žalba tužiteljice te se preinačuje rješenje o troškovima postupka u očito odbijajućem dijelu u točki IIII. izreke presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-311/2024-18 od 26. lipnja 2025. i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici, pored iznosa dosuđenog u točki III. izreke presude, daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Prihvaća se žalba punomoćnika tužiteljice te se preinačuje rješenje o troškovima delegacije u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-311/2024-18 od 26. lipnja 2025. i rješava:

Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti punomoćniku tužiteljice, odvjetniku Domagoju Rukavina iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, troškove delegacije na teret državnog proračuna u ukupnom iznosu od 530,08 EUR na žiro račun navedenog Odvjetničkog društva kod ..., IBAN broj [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 75,77 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, koja glasi: ČLANAK 12. ZAVRŠNE ODREDBE Stavak 12.4. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

1.1.Točkom II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 786,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 3.4.2007. do isplate, a u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 789,81 eur sa zakonskom kamatom od donošenja odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.2. U točki IV. izreke prvostupanjske odluke u cijelosti se odbija zahtjev punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Domagoja Rukavine, za naknadu troškova delegacije na teret državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 530,08 EUR, kao neosnovan.

2. Protiv citirane presude žalbu pravovremeno podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu naknade parničnih troškova i troška žalbe tuženiku.

2.1. Tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu pobijajući odluku o parničnom trošku u odnosu na očito odbijajući dio troškova postupka u točki III. izreke te odluku od troškovima delegacije u točki IV. izreke, iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 381. stavak 1. ZPP-a, predlažući da se ista preinači te da se priznaju tužiteljici troškovi postupka prema označenoj vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi članka 37. stavak 1. ZPP-a kao i troškovi delegacije uz trošak žalbe.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.4 Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi s pripadajućom kamatom.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio 29.3.2007. namjenski Ugovor o kreditu broj [broj kredita] za izgradnju obiteljske kuće, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 12.4. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao je tužiteljicu na plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

6.1. Nije sporno da je tužiteljica sklopila navedeni Ugovor o kreditu u statusu potrošača te da je tuženik naplatio tužiteljici iznos od 786,53 eur prilikom isplate kredita 3.4.2007.

7. Sporno je je li odredba čl. 12.4. sklopljenog Ugovora o kreditu nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li nastupila zastara utužene tražbine kao i tijek zakonske kamate.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te iskaz tužiteljice, utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu za izgradnju obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o predmetnoj odredbi o naknadi za obradu kredita, a koja odredba je tipizirana i uređena od strane tuženika bez ikakvog informiranja tužiteljice kao potrošača te da tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, isto nije dokazao. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica u predmetnom slučaju bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja što je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih čime je tuženik iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti je tužiteljici objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom prvostupanjski sud ističe da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nedopušteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao, međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe da je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužiteljici pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Konačno, tuženik da nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita iz čega sud zaključuje da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužiteljice i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tuženik da nije dokazao da je tužiteljicu informirao o smislu i sadržaju predmetne odredbe i naknade koju će platiti, niti joj skrenuo pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici.

9.1. Nadalje prvostupanjski sud, u odnosu na navode tuženika da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, navodi da u predmetnoj odredbi nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita te da nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Iz svih navedenih razloga prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovaranjem predmetne naknade nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice na štetu tužiteljice kao potrošača, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja i o njoj se nije pregovaralo. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita predstavlja nepoštenu odredbu pozivajući se i na presude Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., u kojima je izraženo shvaćanje da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

9.2. Također prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik nepošteni stjecatelj naplaćene naknade budući da je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe koja je nametnuta tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene te otklanja i prigovor zastare s obrazloženjem da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te da zastara u konkretnom slučaju počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a što je donošenje ove presude, pa da stoga zastara još nije niti počela teći, sve sukladno zauzetom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. broj: Su-IV-47/2020.

9.3. Slijedom izloženih utvrđenja, pozivajući se na mjerodavne odredbe članka 81. - 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 69/03 – dalje ZZP/03), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), prvostupanjski sud utvrđuje predmetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom, a time i ništetnom i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 786,53 eur tužiteljici sa kamatama kao nepošteni stjecatelj, od dana stjecanja do isplate.

9.4. Odluku o parničnom trošku (točka III. izreke) sud donosi na temelju vrijednosti predmeta spora u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva te primjenom odredbe čl. 154. stavak 1. u svezi čl. 155. ZPP-a dosuđuje tužiteljici parnični trošak u iznosu od 789,81 eur, odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate, dok u točki IV. izreke sud odbija zahtjev punomoćnika tužiteljice na isplatu nastalih mu troškova delegacije s obrazloženjem da nije priložio autobusnu kartu i dokaz o izbivanju iz pisarnice za dva održana ročišta.

10. Pravilno je sud prvog stupnja na utvrđene odlučne činjenice primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je ocjenjujući sve provedene dokaze prema odredbi članka 8. ZPP-a, pa tako i iskaz tužiteljice, utvrdio sve bitne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te je pravilno primijenio odredbu članka 81. stavak 4. ZZP/03, čije odredbe Zakona su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, sukladno kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je bio teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, koje činjenice u konkretnome slučaju tuženik nije dokazao, niti je svojim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11.1. Iz utvrđenih okolnosti pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, da se radi o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru pripremljenog po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaj na sadržaj ugovora pa tako niti u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te da joj nije bilo objašnjeno koji je to valjani i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita , pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tuženik u okolnostima konkretnog slučaja nije postupao u dobroj vjeri jer nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača čime je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog (ne)prihvaćanja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO jer se ne radi o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da se ni jedna povreda prava potrošača ne može smatrati onom manjeg značaja.

13. U pogledu tvrdnji tuženika o transparentnosti ugovorne odredbe valja odgovoriti kako ta okolnost ne isključuje provođenje testa poštenosti, koje pravno shvaćanje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. U citiranoj revizijskoj odluci se navodi, između ostaloga, da transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena već je u okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.

13.1. Polazeći od navedenog stajališta s kojim se slaže i ovo žalbeno vijeće, te utvrđenja suda prvog stupnja da stranke nisu u predugovornoj fazi pregovarale o visini ulazne naknade, koja je ugovorna odredba sastavnim dijelom Ugovora pripremljenog na standardiziranom obrascu, a na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati kao slabija ugovorna strana, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je time došlo do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelj ice i izostanka dobre vjere tuženika. Također treba reći da je, protivno navodima tuženika u žalbi, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj jer je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je s istom bila upoznata kao i na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje. Nadalje, uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, kako pogrešno tumači žalitelj, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Isto tako, iako je tužiteljica mogla razumno izvesti zaključak o visini sporne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini svaki od njih) te nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

13.2. U prilog navedenome prvostupanjski sud se pravilno pozvao i na presude Suda Europske unije te je i Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Iz svih navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika i na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

15. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelj ice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. Također ustrajanje žalitelja na prigovoru zastare pozivanjem na petogodišnji zastarni rok je bez osnove budući da se navedeni rok odnosi na novčani zahtjev koji u ovoj parnici nije postavljen, a na ne deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti koji se prema odredbi čl. 328. ZOO ne gasi odnosno ne zastarijeva. Dakle, prvostupanjski sud je prigovor zastare pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

17. Slijedom svega navedenoga, evidentno je da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje oduke dao jasne, dostatne i argumentirane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj. Stoga se ukazuju neosnovanima i žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) odnosno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

18. Iz navedenih je razloga žalbu tuženika valjalo kao neosnovanu odbiti i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude te odbiti i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

19. Odlučujući o troškovima postupka, sud prvog stupnja je u točki III. Izreke, dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. u svezi članka 155. ZPP-a, odmjerenim prema vrijednosti predmeta spora od 786,53 eur, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i 107/25 – dalje Tarifa) za poduzete radnje po punomoćniku tužiteljice i sudskih pristojbi, u ukupnom iznosu od 789,81 eur s kamatama od presuđenja do isplate prema odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

20. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora uzimajući u obzir samo kondemnatorni tužbeni zahtjev.

21. Naime, odredbom članka 37. stavak 1. ZPP-a propisano je: „Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.“

Gotovo identično propisuje i odredba članka 16. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/2023 – dalj ZSP) za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora radi odmjeravanja visine suske pristojbe.

21.1. Sukladno prednje citiranim odredbama, po mišljenju ovoga suda, osnovano tužiteljica žalbom ukazuje da je prvostupanjski sud trebao vrijednosti predmeta spora odrediti prema zbroju vrijednosti kondemnatornog i deklaratornog zahtjeva te budući da je riječ o preciznim i jasnim zakonskim odredbama koje ne trebaju posebno tumačenje nije primjenjivo pravno shvaćanje na koje se prvostupanjski sud poziva.

21.2. Osim toga, u okolnostima konkretnog slučaja upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Tim više, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i osnovanost kondemnatornog zahtjeva iako ne i visinu istoga) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi pa su gotovo svi troškova postupka nastali upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Također treba reći da obzirom na prednje zauzeto pravno shvaćanje u svezi početka tijeka zastare (pod točkom 16.), deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe može i samostalno egzistirati te ne služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva. Stoga bi, po mišljenju ovoga suda, priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, bilo povrijeđeno i pravo tužiteljice na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

22. Nadalje, polazeći od odredbe članka 40. stavak 2. i 3. ZPP-a, a imajući u vidu odredbu članka 19. ZSP-a, ovaj sud cijeni da je tužiteljica očito suviše visoko naznačila vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva koji je trebalo označiti sa 1.327,22 eur, a što je u skladu s prednje navedenom odredbom ZSP-a. Stoga vrijednost predmeta spora u ovom slučaju, kao zbroj kondemnatornog i deklaratornog zahtjeva sukladno čl. 37. stavak 1. ZPP-a, iznosi 2.113,75 eur.

23. Međutim, protivno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio koje su radnje poduzete od strane punomoćnika tužiteljice pa je iste sukladno odredbama Tarife, a prema prednje utvrđenoj vrijednosti spora, trebalo odmjeriti u uvećanom iznosu od 50,00 eur po radnji. Stoga je, pored dosuđenih parničnih troškova iz točke III. izreke prvostupanjske presude valjalo obvezati tuženika na plaćanje daljnjih troškova postupka u ukupnom iznosu od 250,00 eur (uračunat PDV) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice glede opravdanosti troška sastava podneska od 19.5.2025. (mada se isti nalazi u spisu), a kojim je zatražen trošak delegacije jer isti ne može pasti na teret tuženika.

24. U odnosu na zatražene troškove delegacije osnovani su žalbeni navodi punomoćnika tužiteljice da već samom prisutnošću na raspravnim ročištima uz ispunjenje uvjeta propisanih člankom 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS) punomoćniku tužiteljice pripada naknada troška javnog prijevoza u zatraženoj visini povratne autobusne karte u iznosu od 15,04 eur (za dolazak na svako ročište) kao i pravo na naknadu troškova izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom, jer se prema javnim i lako dostupnim informacijama (google karta i sl.) može utvrditi da putovanje od mjesta ureda punomoćnika tužiteljice do Općinskog suda u Kutini i natrag traje duže od tri sata odnosno minimalno četiri sata. Stoga je punomoćniku tužiteljice trebalo priznati naknadu troškova delegacije u zatraženom iznosu od 530,08 eur na teret državnog proračuna.

25. Slijedom izloženog te primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u točki III. i IV. izreke ove presude.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka, sadržana u točki V. izreke ove presude, donijeta je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. stavak 5. ZPP-a, a odnosi se na trošak plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eur te sastava žalbe protiv odluke o trošku po Tbr. 10.4. u iznosu od 62,50 eur (uračunat PDV).

U Rijeci 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić