REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F.Kennedyja 11

P-1131/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 , protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Savska 41 , radi ispravka zk stanja (vps: 6.630,00 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zastupnice po zakonu tuženika, s danom objave 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva u korist tuženika na nekretnini oznake zk.č.br. 5708/4, [adresa], STAMBENA ZGRADA br. 13-31, površine 1985 m2 i to na posebnom dijelu predmetne nekretnine opisanom kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-26), stan na VIII. (osmom) katu, desno od stubišta, površine 39,35 m2, posebni dio, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, s pripadajućim spremištem u razizemlju, zgrada na adresi [adresa], upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te se nalaže ispravak zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Z-16331/14 od 12. siječnja 2023. donesenog u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisa vlasništva posebnog dijela nekretnine na adresi u [adresa] i uspostava novog zemljišnoknjižnog stanja na način da se na predmetnoj nekretnini izvrši brisanje upisanog prava vlasništva tuženika uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist tužitelja u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 169,13 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je Zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu rješenjem poslovni broj Z-16331/14 od 12. siječnja 2023. proveo povezivanje knjige položenih ugovora i zemljišne knjige za zgradu na adresi u [adresa], kojim je rješenjem odredio upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske na posebnom dijelu predmetne zgrade i to stana broj 268 na VIII. katu, površine 39,35 m2, upisanog u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom (ETAŽA-26) koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je uložio prigovor koji je navedeni sud odbio rješenjem poslovni broj Z-19402/23 od 18. ožujka 2025., a koje je tužitelj zaprimio 26. ožujka 2025. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 203. st. 4. i čl. 205. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama tužitelj ističe kako u zakonskom roku podnosi ovu tužbu radi ispravka zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom spomenutog rješenja poslovni broj Z-16331/14 od 12. siječnja 2023. na predmetnoj nekretnini,

3. Tužitelj navodi kako je sud u provedenom postupku povezivanja, rješenjem poslovni broj Z-16331/14 od 12. siječnja 2023. dopustio uknjižbu prava vlasništva za korist tuženika temeljem odredbe čl. 17. st. 4. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva), s obrazloženjem da spisu ne prileže isprave koje bi bile valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva tužitelja, budući da je po navodu suda iz dostavljenih isprava vidljivo pravno sljedništvo u smislu odredbe čl. 17. st. 4. Pravilnika. Navedenom odredbom propisano je da ako neki od vlasnika posebnog dijela nekretnine nije bio upisan u knjizi položenih ugovora kao vlasnik, niti je zatražio upis tijekom postupka povezivanja, kao vlasnik tog posebnog dijela nekretnine, koji je povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, upisat će se osoba za koju zemljišnoknjižni sud može utvrditi da je stekla pravo vlasništva prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o pretvorbi društvenog vlasništva ili osoba za koju zemljišnoknjižni sud može utvrditi da na takvom posebnom dijelu ima pravo vlasništva stečeno na temelju odredaba posebnih zakona. Također, sud je rješenjem poslovni broj Z- 19402/23 od 18. ožujka 2025. odbio prigovor tužitelja protiv navedenog rješenja, smatrajući neosnovanim shvaćanje tužitelja da je temeljem pravnog sljedništva iza poduzeća Stanoinvest stekao pravo vlasništva predmetnog stana, s obrazloženjem da je doista došlo do prijenosa prava i obveza poduzeća Stanoinvest na pravnog prednika tužitelja i to prije nego što je ono prestalo postojati nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima, osnivanjem novih radnih organizacija, međutim, sud smatra da je do toga došlo samo u pogledu prava i obveza vezanih za upravljanje stanovima i zgradama u društvenom vlasništvu koji su predani u fond stambenih zgrada sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima (a to su prema obrazloženju suda samo oni stanovi koji su poduzeću Stanoinvest dani na upravljanje odnosno gospodarenje) te da navedeno pravo upravljanja ne ovlašćuje tužitelja na stjecanje prava vlasništva. Sud ističe da tužitelj nije postao vlasnik stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo u slučaju da nije došlo do njihovog otkupa, budući da je, prema mišljenju suda, okolnost stjecanja prava vlasništva na neotkupljenim stanovima riješena donošenjem Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 145/10, 70/12, 52/18) i propisivanjem da je vlasništvo na takvim stanovima stekla Republika Hrvatska. Međutim, sud zaključno navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o prethodno opisanoj situaciji, budući da se ovdje radi o stanu koji je poduzeće Stanoinvest kupilo od građevinskog poduzeća Vranica Ugovorom o kupoprodaji stana br. 518/70 od 17. kolovoza 1970. i tako steklo pravo vlasništva na njemu. Pritom sud navodi da prema potvrdi registra Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R3-1313/22 poduzeće Stanoinvest ima svog pravnog sljednika i to društvo HUP-ZAGREB d.o.o., a da prema predanim ispravama nije vidljivo je li poduzeće Stanoinvest i one stanove koje je kupilo od J spomenutim kupoprodajnim ugovorom predalo fondu stambenih zgrada, a ako ipak je jesu li ti stanovi bili u postupku otkupa ili ne, je li predmetni stan ušao u temeljni kapital pravnog sljednika navedenog poduzeća, odnosno društva HUP-ZAGREB d.o.o., niti je li nakon kupoprodaje poduzeće Stanoinvest raspolagalo tim stanom za korist drugih poduzeća. Stoga sud u konačnici zaključuje da tužitelj nije dokazao da ima valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na temelju kupoprodaje.

4. Tužitelj, na temelju dokumenata sa kojima je raspolagao sud u postupku povezivanja, smatra pogrešnim izloženo pravno shvaćanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu te smatra da je već temeljem dokaza provedenih u postupku povezivanja, a pogotovo temeljem zakonskih odredbi na koje se poziva i sam sud, sud mogao zaključiti da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu kao pravni sljednik poduzeća Stanoinvest. Naime, na predmetnoj nekretnini u društvenom vlasništvu upisano pravo korištenja imalo je građevinsko poduzeće Vranica iz Sarajeva. Tužitelj je tijekom spomenutog postupka povezivanja poslovni broj Z-16331/14 dostavio Ugovor o kupoprodaji stana br. 518/70 od 17. kolovoza 1970. kojim je poduzeće Stanoinvest kupilo od Vranice 3 stana u predmetnoj zgradi [adresa], pa tako i predmetni stan br. 268 na VIII. katu, u X. stubištu, danas kućni broj 13 na predmetnoj adresi. Ovdje tužitelj napominje da sud pogrešno u rješenju poslovni broj Z-19402/23 u točci 3. obrazloženja spominje stan broj 191. kao stan na koji bi se odnosilo predmetno rješenje. Također, tužitelj ističe da je dostavio Ugovor o korištenju stana br. 26449 od 17. siječnja 1972. iz kojeg je razvidno da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio JJ, zatim Prijavu podataka o stanu, stanaru i članovima porodičnog domaćinstva od 25. siječnja 1979., Zapisnik o bodovanju stana od 30. prosinca 1970., Zapisnik o bodovanju stana iz 1988., Potvrdu o amortizaciji te popis objekata u zgradi s pregledom obveznika u objektu. Iz navedenih isprava nesporno proizlazi da je predmetni stan, kojeg je poduzeće Stanoinvest kupilo od J, naknadno predan fondu stambenih zgrada te od tada pravni prednici tužitelja, kao i sam tužitelj, ne samo da su upravljali predmetnim stanom nego su i raspolagali njime te vršili sva druga vlasnička ovlaštenja. Tako je primjerice tužitelj kao aktivno legitimirana osoba pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovni broj Ps-498/15 vodio postupak iseljenja iz predmetnog stana protiv tada bespravnog korisnika KJ, koji se uselio u isti nakon što ga je nositelj stanarskog prava JJ napustio 1990-ih godina, da bi nakon njegovog prisilnog iseljenja iz stana upravo tužitelj u svojstvu vlasnika predmetnog stana sklopio ugovor o najmu na određeno vrijeme s FJ kao najmoprimkom.

5. Tužitelj ističe kako niti iz jednog dokumenta pribavljenog u postupku povezivanja ne proizlazi da bi upravo predmetni stan ušao u temeljni kapital društva HUP-ZAGREB d.o.o., a posebno se u konkretnoj pravnoj situaciji ne radi o primjeni odredbe čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom, budući da se navedena odredba odnosi na društvena poduzeća koja su prošla postupak pretvorbe i u tom postupku prenijela svoj stambeni fond fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. U konkretnoj pravnoj stvari radi se upravo o pravnom sljedništvu između tužitelja i poduzeća Stanoinvest, u kojem je tužitelj preuzeo prava i obveze poduzeća Stanoinvest, kao što to u svom obrazloženju pravilno navodi sud, ali pogrešno i bez razloga konstatira da bi ta prava bila vezana samo za upravljanje stanovima predanim u fond stambenih zgrada, koje se upravljanje prema mišljenju suda ne odnosi na onu ovlast upravljanja koja bi bila sastavni dio prava vlasništva. Za ovakvo mišljenje i pravni stav suda ne postoji nikakvo uporište ni u pozitivnim zakonskim propisima ni u realnim situacijama, budući da je tužitelj po prestanku postojanja poduzeća Stanoinvest, kao njegov nesporni pravni sljednik u okviru preuzimanja prava i obveza, preuzeo i vlasništvo velikog broja stanova sa kojima kroz cijeli period raspolaže i danas. Iz navedenog je razvidno ne samo da je tužitelj stekao ovaj stan u vlasništvo kao pravni sljednik poduzeća Stanoinvest i preuzimanjem prava i obveza sukladno propisima koje sud navodi u rješenju poslovni broj Z-19402/23 od 18. ožujka 2025., već je zajedno sa svojim pravnim prednicima u kontinuiranom samostalnom, nesmetanom posjedu predmetnog stana još od njegove predaje Samoupravnoj interesnoj zajednici stanovanja općine [adresa]., slijedom čega se može smatrati da je i dosjelošću stekao pravo vlasništva stana. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom. Ističe kako nije sporno da je u zemljišnoknjižnom postupku radi povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora za zgradu u [adresa], rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela oznake Z-16331/14 od 12. siječnja 2023. dopuštena uknjižba prava vlasništva za korist tuženika na predmetnom posebnom dijelu. Također, nije sporno da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Z-19402/2023 od 18. ožujka 2025. odbijen prigovor tužitelja uložen protiv naprijed citiranog rješenja.

7. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao vlasništvo na predmetnoj nekretnini te je sud u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava donio odluku o upisu prava vlasništva Republike Hrvatske, a da tužitelj dostavljenim ispravama nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine za koje traži ispravak i brisanje upisa slijedom čega je osnovano sud odbio prigovor Grada Zagreba.

8. Tuženik također ističe da je na tužitelju teret dokaza, međutim tužitelj se poziva i dostavlja istu dokumentaciju na temelju koje je već pravomoćno odlučeno u zemljišnoknjižnom postupku.

9. Navodi i kako je u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo s upisanim nositeljem prava korištenja za korist "Vranice – građevinsko poduzeće" iz Sarajeva, Ulica JNA 6.

10. U odnosu na Ugovor o kupoprodaji stana broj 518/70 od 17. kolovoza 1970. na koji se tužitelj poziva kao temelj stjecanja prava vlasništva tuženik ističe da tužitelj nije pravni sljednik kupca „Stanoinvest“ Stambeno poduzeće Zagreb, Savska c. 1 iz navedenog ugovora. Ovo stoga što je pravni sljednik navedenog poduzeća društvo HUP-Zagreb d.o.o., a kako je to i obrazloženo u rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2025. Tužitelj ničime nije dokazao da bi predmetni kupljeni stan poduzeće Stanoinvest predalo fondu stambenih zgrada međutim čak i da je tome tako, tužitelj na temelju eventualne ovlasti upravljanja ne bi mogao steći pravo vlasništva jer su sredstva predana fondovima radi upravljanja u gospodarskom smislu, a ne radi stjecanja prava vlasništva.

11. Također ističe da je Stanoinvest bivše stambeno poduzeće koje je gospodarilo stambenim fondom u društvenom vlasništvu. Stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, broj: 52/74) odredbom čl. 15. osnovane su tzv. samoupravne interesne zajednice stanovanja (dalje SIZ) na području općina. Zakonom o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 53(90 i 76/93) propisano je da na dan 31. prosinca 1990. SIZ-ovi stanovanja prestaju postojati, dok je Odlukom o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo (Službeni glasnik Grada Zagreba 40/90) osnovan Fond na koji su prešla prava i obveze nekadašnjih SIZ-ova stanovanja.

12. Odredbom čl. 386. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96) propisan je prestanak rada fondova u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu toga Zakona, dok je odredbom čl. 394. st. 1. alineja 8. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da od dana 1. siječnja 1997. prestaje važiti Zakon o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu time da je Grad Zagreb preuzeo sve poslove Fonda.

13. Temeljem Odluke o ustroju i djelokrugu upravnih tijela Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba 6/97) poslove Fonda preuzeo je Gradski ured za izgradnju Grada, sadašnji Gradski ured za imovinsko - pravne poslove i imovinu Grada.

14. Slijedom navedenog tuženik smatra da tužitelj nije dokazao vlasništvo spornih nekretnina sljedništvom, a koje stajalište je potvrđeno praksom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U odnosu na ostale isprave na koje se tužitelj poziva i to Ugovore o korištenju, Zapisnike o bodovanju i Potvrdu o amortizaciji tuženik ističe da iste ne predstavljaju temelj za stjecanje prava vlasništva za korist tužitelja.

15. Nadalje, tuženik osporava i tvrdnju tužitelja da bi dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Ističe da je na predmetnoj nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu moguće dosjedanje samo u razdoblju prije njihovog prelaska u režim općenarodne imovine ili društvenog vlasništva, ako su za to ispunjene pretpostavke za takav način stjecanja vlasništva propisane pravnim pravilima OGZ-a u razdoblju njihove primjene, ili pak u vremenu nakon 8. listopada 1991. uz ispunjenje ostalih pretpostavki za takav način stjecanja koje propisuje ZOVO ili ZVDSP. Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP -a određeno je ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njim izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP -a). Tužitelj nije naveo niti obrazložio, a kamoli dokazao da je bio samostalni posjednik predmetnih nekretnina te da bi njegov posjed bio zakonit, istinit i pošten niti da je posjednik nekretnine u zakonom propisanom trajanju neprekidnog samostalnog posjedovanja pa tuženik osporava i da bi tužitelj stekao pravo vlasništva na temelju dosjelosti. Tuženik nadalje ističe da se presude Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne mogu primijeniti u konkretnom postupku, jer Grad Zagreb nije fizička, „treća osoba", već se upravo suprotno, financira i iz proračuna Republike Hrvatske te je i dio vlasti. Samim time, ,,u širem smislu", Grad Zagreb se u praksi Europskog suda te i Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne smatra „trećim osobama", već upravo suprotno, Grad Zagreb se smatra u širem smislu i Republikom Hrvatskom. Tuženik ističe da se pojam „država" u smislu odluka Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne odnosi samo na Republiku Hrvatsku, odnosno njena ministarstva, već da su njime obuhvaćena i postupci svih tijela javne vlasti, što uključuje i sudove te gradove, općine, županije itd. Ovo je jasno kada se sagleda sadržaj tih odluka, koje redom govore o pravu odnosno interesu pojedinca i postupanju tijela javne vlasti, na štetu tog pojedinca. Upravo je predmetno i stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odluci broj Pž- 80/2021-3 od 10. siječnja 2022., a isto tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci broj Rev 114/08-2.

16. Tuženik također ističe da se Republika Hrvatska, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačena pravna osoba, kao i crkve ili druge pravne osobe, koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, ne smatraju samostalnim posjednikom u smislu članka 159. Zakona o vlasništvu stvarnim pravima koje mogu ostvariti vlasništvo stvari dosjelošću. Nadalje se ističe da je tužitelj, kao jedinica regionalne samouprave koja ima vlastitu pravnu službu koja redovito primjenjuje propise kojima se uređuje stjecanje prava vlasništva na nekretninama, imao dovoljno razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed predmetnog posebnog dijela. Ovo stoga što isti nije bio upisan u zemljišne knjige niti u knjigu položenih ugovora do okončanja postupka povezivanja već se u zemljišnoj knjizi cijela nekretnina vodila kao društveno vlasništvo s upisanim pravom korištenja u korist građevinskog poduzeća Vranica, pri čemu tužitelj ne dokazuje na koji način su ti posebni dijelovi preneseni iz imovine upisanog nositelja stvarnog prava u imovinu tužitelja. Slijedom navedenog tuženik osporava poštenje tužiteljev posjeda jer je morao posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Budući je poštenje jedina kvaliteta koju posjed mora imati da bi se pravo vlasništva na nekretnini moglo steći dosjelošću to tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva predmetnog stana niti dosjelošću na koju se poziva.

17. Podneskom od 5. prosinca 2025. tužitelj je dostavio potvrdu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R3-5901/25 od 6. kolovoza 2025. istaknuvši kako je iz iste razvidno da je predmetno poduzeće prestalo postojati 1977. zbog organiziranja dviju novih radnih organizacija i to Stanoservis, Zagreb i HUP Zagreb. 1983. Stanoservis je prestao postojati zbog udruživanja u sastav RO Domoinvest, koji je, kao i HUP Zagreb, prošao pretvorbu. Tužitelj ističe i kako je od Centra za restrukturiranje i prodaju pribavio Odluke o pretvorbi navedenih poduzeća i rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o nekretninama koje su procijenjene u vrijednost njihovog društvenog kapitala, iz kojih je razvidno da vrijednost stanova tih poduzeća nije uračunata u procijenjenu vrijednost njihovog društvenog kapitala (čl. 2. Odluke za Domoinvest, odnosno čl. 8. Odluke za HUP-Zagreb). Tužitelj ukazuje kako je stoga za zaključiti da predmetni stan nije postao vlasništvo pravnog sljednika ni RO Domoinvest ni HUP-Zagreb, te da iz dokumentacije koja prileži spisu nesporno proizlazi da je Stanoinvest po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima 1974. prenio predmetni stan u stambeni fond prednika tužitelja, Samoupravne interesne zajednice stanovanja i to ne na upravljanje u gospodarskom smislu, kako to tvrdi tužen ik, već se radi o pravu upravljanja u smislu jednog od stvarnih prava društvenog vlasništva. Također, tužitelj ističe kako je preko Stanoinvesta, a nakon toga Samoupravne interesne zajednice stanovanja i daljnjih svojih prednika, u nesmetanom samostalnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetnog stana od 1970., tijekom kojeg razdoblja je i raspolagao njime kao njegov vlasnik, slijedom čega tužitelj svakako ispunjava pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

18. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod gore iznesenih navoda pri čemu je tuženik istaknuo i da, budući da, HUP Zagreb u postupku pretvorbe, a kao pravni slijednik Stanoinvesta nije procijenio predmetne nekretnine u vrijednost društvenog kapitala, da se iste u smislu čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom imaju smatrati vlasništvom Republike Hrvatske.

19. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu, i to: rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-19402/23-79 od 18. ožujka 2025. (list 7.-12. spisa), rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-16331/14-50 od 12. siječnja 2023. (list 13.-22. spisa), prigovor s potvrdom o zaprimanju (list 23. -26. spisa), presliku neslužbenog izvatka iz zemljišne knjige, povijesni prikaz, zk. ul. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica] (list 27. -255. spisa), presliku Ugovora o kupoprodaji stana broj 518/70 od 17. kolovoza 1970. (list 256.-261. spisa), presliku Ugovora o korištenju stana broj 26449 (list 262.-267. spisa), presliku prijave (list 268.-269. spisa), presliku zapisnika o bodovanju (list 270.-272. spisa), presliku potvrde o amortizaciji (list 273. spisa), popis objekata u zgradi (list 274. spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-498/2015-11 (list 275.-278. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3658/17-2 (list 279.-280. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-424/19-31 (list 281. spisa), presliku Ugovora o najmu stana (list. 282.-286. spisa), sudsku praksu (list 302.-314. spisa), Potvrdu sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu R3-5901/25 (list 337.-339. spisa), dopis Centra za restrukturiranje i prodaju od 1. rujna 2025. (list 340. spisa), Odluku o pretvorbi HUP "Zagreb" u dioničko društvo (list 341. -353. spisa), Odluku o pretvorbi poduzeća DOMOINVEST ZAGREB (list 354. -357. spisa), Odluku o pretvorbi poduzeća DOMOINVEST ZAGREB u dioničko društvo – pročišćeni tekst, izmjene i dopune (list 358. - 360. spisa), rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 21. rujna 1995. (list 361. -369. spisa), Zaključak Hrvatskog fonda za privatizaciju od 13. studenog 1997. (list 370. -374. spisa) i Zaključak Hrvatskog fonda za privatizaciju od 4. listopada 2002. (list 375. -376. spisa).

20. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 145/25; dalje: ZPP), tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

21. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva u korist tuženika na nekretnini detaljno naznačenoj u tužbi te nalog za ispravak zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-16331/14 od 12. siječnja 2023. donesenog u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisa vlasništva posebnog dijela nekretnine na adresi u [adresa] te uspostava novog zemljišnoknjižnog stanja na način da se na predmetnoj nekretnini izvrši brisanje upisanog prava vlasništva tuženika uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja.

22. Između stranaka nije sporno da je rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-16331/14-50 od 12. siječnja 2023. (list 13.-22. spisa) radi povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisa vlasništva posebnog dijela nekretnine na adres i u [adresa], između ostaloga, riješeno da se na nekretnini naznačenoj u tužbi i tužbenom zahtjevu, na temelju odredbe čl. 17. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela (Narodne novine, broj: 12/13 i 61/18; dalje: Pravilnik) dopušta upis posebnih dijelova i uspostavlja se vlasništvo posebnog dijela nekretnine za korist Republike Hrvatske.

23. Nesporno je i da je da je ovdje tužitelj protiv navedenog rješenja izjavio prigovor, da je isti odbijen rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-19402/23-79 od 18. ožujka 2025. (list 7.-12. spisa), da je podnositelj prigovora upućen da svoje navodno pravo može ostvarivati u parnici tužbom za ispravak kao i da je tužitelj u roku propisanom odredbom čl. 205. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj: 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24; dalje: ZZK) podnio predmetnu tužbu.

24. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitost upisa prava vlasništva u korist tuženika na predmetnoj nekretnini imajući u vidu tužiteljeve tvrdnje da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine pretvorbom prava upravljanja, odnosno dosjelošću.

25. Odredbom čl. 17. st. 5. Pravilnika određeno je da ako sud ne može utvrditi tko je osoba za koju se može smatrati da ima pravo vlasništva na posebnom dijelu, na temelju predmnijeve iz članka 362. stavka 3. ZV, kao vlasnik će se upisati Republika Hrvatska, dok je odredbom čl. 17. st. 6. Pravilnika propisano da ako neupisani vlasnik raspolaže ispravama koje nisu podobne za upis u zemljišnu knjigu, ali iz tih isprava proizlazi vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva, zemljišnoknjižni sud će donijeti odluku o tome na raspravi u postupku povezivanja cijeneći isprave prema pravilima pojedinačnog ispravnog postupka.

26. Odredbom čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) propisano je da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

27. Nadalje, valja naglasiti da je odredbom čl. 390.a ZVDSP-a propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva te čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

28. Odredbom čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10 i 70/12; dalje: ZUDI) propisano je da su neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom (st.1.). Prema odredbi st. 2. , neprocijenjenom imovinom, u smislu tog Zakona, smatraju se i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine, broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02).

29. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana broj 518/70 od 17. kolovoza 1970. (list 256.-261. spisa) razvidno je, između ostaloga, da je isti sklopljen između građevinskog poduzeća VRANICA iz Sarajeva i stambenog poduzeća Stanoinvest kao kupca, i to za kupnju jednosobnog stana površine 39,35 m2 u prizemlju (stan broj 191).

30. Nadalje, iz Potvrde sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu R3-5901/25 (list 337.-339. spisa) proizlazi da je rješenjem Fi-4320/76 od 31. prosinca 1977. upisan prestanak poduzeća STANOINVEST za održavanje, korištenje i

1 0

izgradnju stambenog i poslovnog prostora, s ograničenom subsidijarnom odgovornošću osnovanih organizacija, Zagreb, Savska cesta 1, zbog organiziranja dviju novih radnih organizacija, i to Stanoservis, Zagreb i HUP Zagreb. Iz predmetne potvrde razvidno je i da je 31. siječnja 1983. upisan prestanak radne organizacije Stanoservis zbog udruživanja u sastav radne organizacije Domoinvest na koju prelaze sva sredstva, prava i obveze, da je 13. srpnja 1989. upisano usklađenje sa zakonom o poduzećima tako da tvrtka od tada glasi Domoinvest poduzeće za završne i obrtničke radove u građevinarstvu i ugostiteljstvu, s potpunom odgovornošću, da je 1993. upisana promjena oblika organiziranja pretvorbom u dioničko društvo tako da tvrtka glasi Domoinvest d.d. za graditeljstvo, trgovinu i inženjering, dok je rješenjem od 8. srpnja 1997. upisano usklađenje općih akata sa zakonom o trgovačkim društvima, tako da tvrtka glasi Domoinvest d.d. za građevinarstvo, inženjering i trgovinu.

31. Iz navedene potvrde je razvidno i da je radna organizacija HUP Zagreb provela pretvorbu poduzeća te je rješenjem od 24. ožujka 1993. upisana promjena oblika organiziranja pretvorbom poduzeća, tako da tvrtka glasi Hotelsko ugostiteljsko poduzeće ZAGREB dioničko društvo, dok je rješenjem od 15. prosinca 1995. upisano usklađenje općih akata sa zakonom o trgovačkim društvima, tako da tvrtka glasi HUP – ZAGREB dioničko društvo za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam.

32. U odnosu na pravno sljedništvo poduzeća Stanoinvest za održavanje, korištenje i izgradnju stambenog i poslovnog prostora, s ograničenom subsidijarnom odgovornošću osnovanih organizacija i ovdje tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika valja naglasiti da tužitelj tvrdi da je poduzeće Stanoinvest na temelju Ugovora o kupoprodaji stana broj 518/70 od 17. kolovoza 1970. (list 256.-261. spisa) steklo predmetnu nekretninu (stan) koji je naknadno predan Fondu stambenih zgrada, te od tada pravni prednici tužitelja, kao i sam tužitelj, vrše pravo upravljanja predmetnim stanom.

33. Ovdje valja naglasiti da je Stanoinvest stambeno poduzeće gospodarilo stambenim fondom u društvenom vlasništvu, odnosno upravljalo je zgradama, stanovima i poslovnim prostorima, i to na temelju Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu (Službeni lista SFRJ, broj: 35/65).

34. Stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, broj: 52/74) to je pravo preneseno na Samoupravne interesne zajednice (dalje: SIZ) stanovanja na području općina.

35. Nadalje, Zakonom o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 53/90 i 76/93) propisano je da na dan 31. prosinca 1990. SlZ-ovi stanovanja prestaju postojati, dok je Odlukom o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 40/90) osnovan Fond na koji su prešla prava i obveze nekadašnjih SlZ -ova stanovanja.

36. Odredbom čl. 386. ZVDSP-a propisan je prestanak rada fondova u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu toga Zakona, dok je odredbom čl. 394. st. 1. t. 8. ZVDSP-a propisano da od dana 1. siječnja 1997. prestaje važiti Zakon o

1 1

fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a sve poslove Fonda preuzeo je Grad Zagreb.

37. Iako iz Potvrde sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu R3-5901/25 (list 337.-339. spisa) proizlazi da je poduzeće STANOINVEST za održavanje, korištenje i izgradnju stambenog i poslovnog prostora, s ograničenom subsidijarnom odgovornošću osnovanih organizacija prestalo postojati 1977. zbog organiziranja dviju novih radnih organizacija, i to Stanoservis, Zagreb i HUP Zagreb, prema ocjeni ovog suda to je poduzeće prije prestanka postojanja bilo dužno prema odredbi čl. 148. Zakona o stambenim odnosima predati samoupravnim interesnim zajednicama zgrade, stanove i poslovne prostore, koje su ih unijele u fond stambenih zgrada, odnosno njihovim pravnim sljednicima, slijedom čega je došlo do prenošenja prava i obveza vezanih uz zgrade, stanove i poslovne prostorije na pravne sljednike, odnosno došlo je do prijenosa prava i obveza na pravne prednike Grada Zagreba u pogledu upravljanja zgradama pa je stoga pravo upravljanja pravnim sljedništvom stekao Grad Zagreb, odnosno ovdje tužitelj.

38. Nadalje, u odnosu na tuženikov prigovor da tužitelj u konkretnom slučaju nije pravni sljednik poduzeća Stanoinvest, već je to društvo HUP - Zagreb d.o.o., valja naglasiti kako je iz dopisa Centra za restrukturiranje i prodaju od 1. rujna 2025. (list 340. spisa) razvidno da poduzeće STANOSERVIS, Zagreb nije bilo subjektom pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, dok je u odnosu na poduzeće HUP – ZAGREB dostavljena preslika Odluke o pretvorbi HUP "Zagreb" u dioničko društvo (list 341. -353. spisa), a iz koje je razvidno da vrijednost stanova nije uračunata u procijenjenu vrijednost navedenog društvenog poduzeća, odnosno da je izuzeta iz vrijednosti društvenog kapitala poduzeća.

39. Slijedom svega navedenog, tužitelj je u odnosu na pravo upravljanja predmetnom nekretninom dokazao da je on pravni sljednik poduzeća Stanoinvest.

40. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da, čak da je tužitelj i dokazao da je predmetni stan poduzeće Stanoinvest predalo Fondu stambenih zgrada, tužitelj na temelju eventualne ovlasti upravljanja ne bi mogao steći pravo vlasništva jer su sredstva predana fondovima radi upravljanja u gospodarskom smislu, a ne radi stjecanja prava vlasništva, valja naglasiti kako se prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju ne radi samo o pravu upravljanja u gospodarskom smislu, već sadržajno to pravo upravljanja predstavlja pravo vlasništva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-526/2016 od 21. rujna 2016.).

41. Također, iz dostavljenog Ugovora o korištenju stana broj 26449 od 17. siječnja 1972. (list 26-267. spisa) razvidno je da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio JJ, dok iz Prijave podataka o stanu, stanaru i članovima porodičnog domaćinstva od 25. siječnja 1979. (list 268.- 269. spisa), Zapisnika o bodovanju stana (list 270.-272. spisa), potvrdu o amortizaciji (list 273. spisa) te iz popis objekata u zgradi s pregledom obveznika u objektu (list 274. spisa) proizlazi da je predmetni stan, kojeg je poduzeće Stanoinvest kupilo od J, naknadno predan fondu stambenih zgrada te da su od tada pravni prednici tužitelja (te sam tužitelj) upravljali i raspolagali predmetnim stanom.

1 2

42. Slijedom svega navedenog, tužitelj je u smislu odredbe čl. 364. st. 6. ZVDSP-a dokazao svoje tvrdnje da je izvanknjižni nositelj prava upravljanja na predmetnom stanu kao pravni sljednik poduzeća Stanoinvest pa je stoga pretvorbom tog prava, na temelju gore navedene odredbe stekao pravo vlasništva na istom.

43. Bez obzira na gore navedeno utvrđenje ovog suda, valja naglasiti da bi tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao i dosjelošću.

44. Naime, odredbom čl. 159. st. 1. ZVDSP-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

45. Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2.).

46. Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 3.).

47. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (st. 4.)

48. Imajući u vidu gore citirane zakonske odredbe proizlazi kako, da bi se na temelju zakona steklo pravo vlasništva dosjelošću, potrebna je određena kvaliteta posjeda odnosno da je isto samostalan, zakonit, istinit i pošten (redovna dosjelost) ili barem pošten (izvanredna dosjelost), i to kroz određeno vrijeme. U odnosu na nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske vrijeme potrebno za redovnu dosjelost je 20 godina, a za izvanrednu dosjelost 40 godina.

49. Nadalje, odredbom čl. 11. st. 1. ZVDSP-a propisano je da tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik, tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno (st. 2.).

50. Odredbom čl. 18. st. 1. ZVDSP-a propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Stavkom 2. navedenog članka propisano je, između ostalog da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Nadalje, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu

1 3

pravo na taj posjed ne pripada (st. 3.). Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (st. 5.).

51. Prema ocjeni ovog suda, tužiteljev posjed, putem njegovih pravnih prednika, od 1974. odnosno od predaje predmetnog stana SIZ-u stanovanja općine Trešnjevka je samostalan, pri čemu se samostalnost presumira sukladno citiranoj odredbi čl. 11. st. 2. ZVDSP-a, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno.

52. Nadalje, tužiteljev je posjed i zakonit jer je pravni temelj stjecanja Ugovor o kupoprodaji stana sklopljen od strane pravnog prednika tužitelja.

53. Njegov je posjed i istinit jer nije stečen silom, ni potajno ili prijevarom, niti zlouporabom povjerenja.

54. Zaključno, tužiteljev je posjed i pošten u smislu citirane odredbe čl. 18. st. 5. ZVDSP-a, pri čemu tuženik nije tijekom postupka dokazao suprotno.

55. U odnosu na vrijeme potrebno za dosjelost, valja naglasiti da je odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO), a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

56. Odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO (Narodne novine, broj: 53/91 koji je stupio na snagu 8. listopada 1991., stavljena je izvan snage navedena odredba čl. 29. ZOVO-a.

57. Nadalje, odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96) propisala je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu , kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a navedenu je odredbu ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., Narodne novine, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

58. Međutim, prema pravnom shvaćanju zauzetom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 974/2017, Rev-59/2021-2, Rev 291/14-2, Rev 1095/2021-2 i Rev 1095/2021-2, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

59. Slijedom navedenog, u vrijeme potrebno za dosjelost valja računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ali samo ako su pretpostavke ispunjene u razdoblju do najkasnije 17. studenog 1999. i ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP -a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

60. Imajući u vidu da tužiteljev posjed traje od 1974. i da je do 17. studenog 1999. proteklo više od 20 godina posjedovanja potrebnog za redovnu dosjelost, prema ocjeni ovog suda u vrijeme potrebno za dosjelost valja

1 4

računati i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. Valja napomenuti i da, sve i da se razdoblje početka posjedovanja računa od 8. listopada 1991. , i tada je proteklo više od 20 godina do 2025. godine kada je podnesena tužba u ovom predmetu, a koje je vrijeme potrebno za redovnu dosjelost.

61. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 364. st. 6. te odredbe čl. 159. st. 1. ZDVSP-a odlučeno je kao u t. I. izreke.

62. Odluka o troškovima postupka iz t. II. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 163. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

63. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,38 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi -Narodne novine broj 37/23; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama -Narodne novine br. 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 112,75 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarifa u svezi s odredbom čl. 1. st. 2. ZSP-a).

64. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 169,13 EUR pa je slijedom navedenog odlučeno kao u t. II. izreke presude.

65. Odluku o parničnom trošku iz t. III. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 21. svibnja 2026.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.