Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-212/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje u tekstu: tužitelj), zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 13. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 21. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.451,09 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

iznos 5,03 EUR od 10. svibanj 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. lipanj 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. srpanj 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. kolovoz 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. rujan 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. listopad 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. studeni 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. prosinac 2006.

iznos 5,03 EUR od 10. siječanj 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. veljača 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. ožujak 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. travanj 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. svibanj 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. lipanj 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. srpanj 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. kolovoz 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. rujan 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. listopad 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. studeni 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. prosinac 2007.

iznos 2,15 EUR od 10. siječanj 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. veljača 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. ožujak 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. travanj 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. svibanj 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. lipanj 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. srpanj 2008.

iznos 2,15 EUR od 10. kolovoz 2008.

iznos 12,68 EUR od 10. travanj 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. svibanj 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. lipanj 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. srpanj 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. kolovoz 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. rujan 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. listopad 2009.

iznos 19,38 EUR od 10. studeni 2009.

iznos 15,79 EUR od 10. prosinac 2009.

iznos 15,79 EUR od 10. siječanj 2010.

iznos 15,79 EUR od 10. veljača 2010.

iznos 22,56 EUR od 10. ožujak 2010.

iznos 25,58 EUR od 10. travanj 2010.

iznos 29,92 EUR od 10. svibanj 2010.

iznos 33,78 EUR od 10. lipanj 2010.

iznos 41,20 EUR od 10. srpanj 2010.

iznos 33,95 EUR od 10. kolovoz 2010.

iznos 52,37 EUR od 10. rujan 2010.

iznos 15,07 EUR od 10. veljača 2011.

iznos 54,97 EUR od 10. ožujak 2011.

iznos 49,74 EUR od 10. travanj 2011.

iznos 61,58 EUR od 10. svibanj 2011.

iznos 69,70 EUR od 10. lipanj 2011.

iznos 73,38 EUR od 10. srpanj 2011.

iznos 114,19 EUR od 10. kolovoz 2011.

iznos 75,49 EUR od 10. rujan 2011.

iznos 69,70 EUR od 10. listopad 2011.

iznos 71,12 EUR od 10. studeni 2011.

iznos 70,60 EUR od 10. prosinac 2011.

iznos 75,65 EUR od 10. siječanj 2012.

iznos 79,18 EUR od 10. veljača 2012.

iznos 80,27 EUR od 10. ožujak 2012.

iznos 77,70 EUR od 10. travanj 2012.

iznos 79,07 EUR od 10. svibanj 2012.

iznos 80,48 EUR od 10. lipanj 2012.

iznos 78,37 EUR od 10. srpanj 2012.

iznos 78,17 EUR od 10. kolovoz 2012.

iznos 74,18 EUR od 10. rujan 2012.

iznos 75,54 EUR od 10. listopad 2012.

iznos 78,51 EUR od 10. studeni 2012.

iznos 77,56 EUR od 10. prosinac 2012.

iznos 78,92 EUR od 10. siječanj 2013.

iznos 75,06 EUR od 10. veljača 2013.

iznos 73,56 EUR od 10. ožujak 2013.

iznos 42,14 EUR od 10. travanj 2013.

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 10. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi od 5,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.497,65 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 22. veljače 2023. protiv tuženika podnio tužbu radi isplate, u kojoj se tužbi navodi:

- da tužitelj kao potrošač i tuženikov prednik HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, su u [adresa] 20.3.2006. sklopili ugovor o kreditu broj 17230/06 kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje, temeljem odluke kreditora od 17.3.2006., kredit kunskoj protuvrijednosti od 20.302,18 CHF, a kredit je isplaćen po kupovnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom po stopi od 6,88 %, s rokom otplate od 84 mjeseci; da prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, i to u 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 307,37 CHF i jedan preostali anuitet u iznosu od 305,32 CHF, s time prvi anuitet dospijeva na naplatu 10.5.2006., a posljednji 10.4.2013., a anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća; da predmetni ugovor je potrošački ugovor;

- da obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-

III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; dalje navodeći da nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo; da nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena je upravo time što ih je banka sastavila unaprijed, da riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama, te da tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, te on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora; da glede postojanja pojedinačnog pregovaranja u ovoj fazi, jednaka je situacija kao u odnosu na ugovorne odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke; da navedene ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te da tužitelj traži povrat previše naplaćenih iznosa; da tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali;

- da tužitelj prijepisom poslovnih knjiga tuženika dokazuje sve uplate po predmetnom ugovoru te potražuje da mu tuženik isplati, odnosno vrati iznos koji je tuženik bez osnove naplatio po pojedinim anuitetima po osnovi ništetne odredbe o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.401,05 eura / 18.090,74 kn

(Fiksni tečaj konverzije 7,5345 kn), uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na naznačene pojedinačne mjesečne iznose do isplate (točka I tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga:

- tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, te da tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje;

- potraživanje tužitelja je zastarjelo; te tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru; da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, te da tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora; da zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom ;

- odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne; da iste su dopuštene temeljem čl. 22. i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima; da u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive ; da tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten;

- uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati;

- Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove; jer da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove; a podredno tuženik napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti; da predmet ovog spora je ugovor o kreditu bez određene namjene s rokom otplate od 84 mjeseca ; te da stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom;

- tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva; da tužitelj potražuje razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan korištenja kredita i svakog daljnjeg povećanja anuiteta zbog valutne klauzule, te da tužitelj zapravo zahtijeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula, te da u tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu;

- tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima; da napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena; te da tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku

3. Tužitelj se očitovao:

- da suprotno tuženikovim navodima, tužitelj svojstvo potrošača argumentira i dokazuje, i to kako ispravama koje je priložio tužbi kao dokaz tako i saslušanjem tužitelja; da tužitelj je ugovor sklopio izvan bilo kakve djelatnosti, za privatne potrebe; da s druge strane, tuženik je banka čija je poslovna djelatnost kreditiranje građana; da bez ikakve sumnje riječ je o potrošačkom ugovoru; da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovor o kreditu nije obavljao nikakvu djelatnost;

- da prigovor zastare je neosnovan; Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijski zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14.6.2018. - datum donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž-6632/2017- 10) zbog čega zastara nije nastupila;

- da tužitelj u cijelosti osporava sve navode iz tužbe kojima tuženik pokušava racionalizirati i opravdati ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi čija se kasnija visina mijenja se sukladno odluci tuženika i vraćanju kredita u CHF, a koje su ništetne i nepoštene;

- da tužitelj ima pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da je tuženik bio nepošten stjecatelj.; da tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim

– nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali;

te da slijedom svega navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih prigovora istaknutih u odgovoru; da tuženik se protivi predloženom vještačenju, te ističe da u slučaju da sud usvoji ovaj dokaz, da se uzmu u obzir negativne razlike u odnosu na valutu, i u okviru toga ističe prigovor radi prebijanja u paušalnom iznosu od 350,00 eura, te pridržava pravo specificirati iznos nakon vještačenja.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao podneskom od 6. veljače 2026., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj pod točkom I tužbenog zahtjeva traži da mu tuženik isplati iznos od 2.451,09 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na naznačene pojedinačne mjesečne iznose do isplate, te po točkom II tužbenog zahtjeva tužitelj traži da mu tuženik naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

6. Tuženik navodi da tužitelj je tužbom postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.401,05 EUR / 18.090,74 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate, a da tužitelj je zatim podneskom od 6.2.2026. postavio tužbeni zahtjev kojim preinačava tužbu postavljajući kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.451,09 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate; da tuženik ističe kako je tužitelj podneskom od 6.2.2026. preinačio tužbeni zahtjev te se tuženik ovim putem prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbenog zahtjeva te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev; a da u slučaju da bi sud, unatoč tuženikovom protivljenju preinaci dopustio preinaku, tuženik ovim putem ističe prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev.

7. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva sređenog podneskom od 6. veljače 2026. i svih navoda. Tužitelj smatra da tuženik iznosi neosnovane prigovore, dalje navodeći da tužitelj ima pravo postaviti konačno sređeni tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka; da tuženik se neosnovano protivi preinaci tužbe te neosnovano ističe prigovor zastare; da preinaka je svrsishodna upravo za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužitelj ju nije mogao preinačiti prije vještačenja budući je konačno sredio tužbeni zahtjev u skladu s vještačenjem; da Vrhovni sud RH je u presudi broj Rev 896/2023 od 12. lipnja 2024. odbio reviziju banke, a u obrazloženju naveo: - "nakon zaključenog prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja tužitelju je dopušteno preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, na temelju odredbe čl. 191. st. 2. ZPP" - "o pravnom pitanju za koje je tuženici dopušteno podnošenje revizije u ovom predmetu, zauzeto je pravno shvaćanje na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva"; te da Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici 27. svibnja 2024. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

8. Tuženik je ostao od odgovora na tužbu i svih navoda navedenih u postupku.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 17230/06 od 20.03.2006. (listovi br. 12-14 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 17230/06 (listovi br. 15-17 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 06.02.2007., 05.09.2008. i 16.12.2009. (listovi br. 18, 19 i 20 spisa), Otplatni plan (listovi br. 21-25 spisa), Promet po kreditu (listovi br. 26-34 spisa) i Tečajnu listu HNB (list br. 35 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: stručnu literaturu i sudsku praksu (listovi br. 51-105 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: Izvod iz Zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 (list br. 158 spisa).

9.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja GK kao stranke u svrhu dokazivanja.

9.2. Provedeno je i financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec. iz [adresa], te izvršen uvid u nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 24.12.2025. (listovi br. 126-136 spisa).

10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

11. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora, te ovdje tužitelja GK, kao korisnika kredita, dana 20. ožujka 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 17230/06.

12. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju stavljen na raspolaganje nenamjenski kredit u iznosu od 20.302,18 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugom aktu kreditora, koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 6,88%, sa rokom otplate 84 mjeseca, i to u 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 307,37 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 305,32 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

13. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

14. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. GK je u svojstvu tužitelja iskazala da to je bilo 2006. godine, išla je u Splitsku banku jer joj je Splitska banka bila najbliže, jer je radila u FINA-i, da kredit je uzela za privatne potrebe, uzela je za sinovo vjenčanje, i za potrebe dovršenja kuće koju u gradili, da kredit je bio negdje oko 95.000,00 kuna, a uzela ga je u švicarcima, da nije išla u druge banke, samo je išla u Splitsku banku jer joj je bila najbliža, i oni su joj nudili u švicarcima samo. Na pitanje svog punomoćnika jesu li je upozorili da je rizično uzeti kredit u švicarskim francima, odgovorila je da nisu, ne. Na pitanje jesu li je u banci upozorili da je rizičnije uzeti kredit u francima, nego na primjer kredit u eurima, odgovorila je da ne. Na pitanje jesu li je u banci upozorili na bilo što, odgovorila je da ne. Na pitanje da li je kod uzimanja kredita mogla utjecati na pojedine odredbe samog ugovora ili je banka unaprijed napisala ugovor kojeg je mogla samo prihvatiti ili odbiti, odgovorila je da ugovor je već bio napisani i nije mogla utjecati na ništa, bilo je uzmi ili ostavi. Na pitanje da li je u vrijeme uzimanja tog kredita imala u vlasništvu nekakvu firmu ili privatni obrt, odgovorila je ne, nije. Na pitanje da li je ikada iznajmljivala kuću u koju je utrošila novac, odgovorila je da ne. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li pročitala ugovor o kreditu prilikom dizanja kredita, odgovorila je da je. Na pitanje što je bila po zanimanju i struci od trenutka dizanja kredita i tijekom cijele otplate, odgovorila je da bila je blagajnik na FINA-i, a završila je srednju ekonomsku školu. Na pitanje što je za nju značio tada pojam valutna klauzula u CHF, odgovorila je da mislila je da to mora tak ostati u kreditu, kako su joj ponudili, pa mislila je da se ona ne bude mijenjala, u toku njenoga kredita. Na pitanje je li se raspitivala o kretanju tečaja švicarca prije nego je podizala kredit, odgovorila je da nije. Na pitanje je li možda pokušala dići kredit u nekoj drugoj valuti, kuni ili euru, odgovorila je da ne, da to joj je bilo ponuđeno.

20. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužitelju osporava status potrošača i time aktivnu legitimaciju u ovom predmetu.

21. Naime, iako se radilo o nenamjenskom kreditu, iz iskaza tužitelja razvidno je da tužitelj sredstva predmetnog kredita nije utrošio za obavljanje nikakve gospodarske ili poslovne djelatnosti, već u privatne svrhe i to za sinovo vjenčanje te za dovršenje kuće; da je tužitelj u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita bio u radnom odnosu, te da u vrijeme dizanja predmetnog kredita i za vrijeme trajanja otplate istoga nije bio vlasnik nikakvog trgovačkog društva niti obrta, a i da kuću koja je dovršavana sredstvima tog kredita tužitelj nije nikada iznajmljivao, dok tuženik nije dokazao suprotno.

22. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

23. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

24. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

25. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

26. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

27. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

28. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

29. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

30. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

31. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

32. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

33. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

34. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

35. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

36. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

37. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

38. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

39. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tuženik tvrdnje da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, nije dokazao.

40. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

41. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.

42. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljima je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

43. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

44. U presudi GKD i GKDJ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

45. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

46. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

47. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P -1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

48. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

49. Danim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Natalije Jambrečić utvrđeno je da tužitelj je tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita više platio 2.451,09 EUR, sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa kako je navedeno u Zaključku Nalaza i mišljenja vještaka;

- da i u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužitelj je plaćao više jer je kredit otplaćivan svaki mjesec u istim iznosima, stoga negativne tečajne razlike nisu zabilježene.

50. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Nadalje, primjedbe tuženika koje se odnose na tzv. negativne razlike otklonjene su već samim nalazom i mišljenjem vještaka, dok su primjedbe tuženika koje se odnose na metodologiju vještačenja koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.

51. Nedvojbeno je da je tužitelj povišenjem utuženog iznosa sa iznosa od 2.401,05 EUR na iznos od 2.451,09 EUR, izvršio preinaku tužbe. Međutim, sud ističe da uređenje tužbenog zahtjeva prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka predstavlja dopuštenu preinaku tužbe, sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP -a, te Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojem je Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

52. Shodno svemu iznesenom, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 2.451,09 EUR, a na koji glavnični iznos tužitelju pripada pravo i na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a. 53 Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

54. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer su u ovom slučaju tužitelji kao vjerovnici imali pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

55. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zašt ite.

56. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

57. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 22. veljače 2022., a kojom tužbom tužitelj potražuje isplatu preplaćenog po predmetnom kreditu po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan , kako u odnosu na prvotno utuženi iznos, tako i u odnosu na povišeni iznos.

58. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

59. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.451,09 EUR sa traženim zakonskim zateznim kamatama u cijelosti je usvojen.

60. U odnosu na po tuženiku paušalno stavljeni prigovor radi prebijanja za iznos eventualnih negativnih tečajnih razlika koje je tuženik predložio da vještak prikaže u svom nalazu, sud ističe kako iz provedenog financijskog vještačenja jasno proizlazi da u konkretnom slučaju negativnih tečajnih razlika nije niti bilo, te da nakon provedenog vještačenja tuženik nije ni postavio nikakav određeni prigovor radi prebijanja po ovoj osnovi.

61. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

61.1 Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 23.2.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 3.5.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 9.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 17.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 18.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 13.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 21.5.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.700,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 425,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,15 EUR, sveukupno 2.497,65 EUR.

61.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.

Čakovec, 21. svibnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnici