Zakon.hr

Poslovni broj: P-3181/2019-53

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Mariu Vrtodušiću, odvjetniku iz OD Vukić i partneri, odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz OD Knezović i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-245/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. travnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Marija Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU-721/2005 dana 8.04.2005.g., u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečne anuitete po promjenama kamatnih stopa tuženika od 30.09.2007. godine pa nadalje.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.771,31 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 11,44 EUR od 30.09.2007.g. do isplate,

- na iznos od 11,43 EUR od 31.10.2007.g. do isplate,

- na iznos od 11,42 EUR od 30.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 11,40 EUR od 31.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 11,38 EUR od 31.01.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,36 EUR od 29.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,85 EUR od 31.03.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,80 EUR od 30.04.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,74 EUR od 31.05.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,69 EUR od 30.06.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,63 EUR od 31.07.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,57 EUR od 31.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,51 EUR od 30.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 66,73 EUR od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 66,64 EUR od 30.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 66,55 EUR od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 66,46 EUR od 31.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,37 EUR od 02.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,28 EUR od 31.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,18 EUR od 30.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,09 EUR od 01.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,00 EUR od 30.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 65,90 EUR od 31.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 65,80 EUR od 31.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 65,70 EUR od 30.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 65,61 EUR od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 64,78 EUR od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,11 EUR od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 65,29 EUR od 31.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 65,19 EUR od 01.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 65,07 EUR od 31.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,97 EUR od 03.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,85 EUR od 31.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,74 EUR od 30.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,62 EUR od 31.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,51 EUR od 31.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,38 EUR od 30.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,26 EUR od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,14 EUR od 01.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 53,83 EUR od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 53,72 EUR od 31.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 53,61 EUR od 28.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 53,50 EUR od 01.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 53,39 EUR od 02.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 53,27 EUR od 31.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 53,16 EUR od 08.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 53,04 EUR od 31.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 52,92 EUR od 31.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 52,79 EUR od 10.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,82 EUR od 18.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,71 EUR od 17.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,59 EUR od 17.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,48 EUR od 14.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,36 EUR od 14.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,26 EUR od 14.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,14 EUR od 14.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,02 EUR od 14.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,91 EUR od 16.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,78 EUR od 14.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,66 EUR od 14.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,54 EUR od 15.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,42 EUR od 14.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,29 EUR od 14.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 43,16 EUR od 14.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 43,03 EUR od 14.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,90 EUR od 14.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,77 EUR od 15.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,64 EUR od 14.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,51 EUR od 14.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,37 EUR od 15.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,23 EUR od 16.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,09 EUR od 14.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 41,96 EUR od 14.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 41,81 EUR od 14.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 41,67 EUR od 14.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 41,52 EUR od 15.01.2014.g. do isplate,

koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 306-245/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. travnja 2005. godine, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Marija Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU- 721/2005 dana 8.04.2005.g., u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.611,87 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 6,20 EUR od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 12,34 EUR od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 16,76 EUR od 31.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 28.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,25 EUR od 31.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,31 EUR od 30.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,88 EUR od 01.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,32 EUR od 31.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,59 EUR od 31.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR od 30.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,19 EUR od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 12,21 EUR od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,26 EUR od 31.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,63 EUR od 01.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 27,24 EUR od 31.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 25,42 EUR od 03.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 28,97 EUR od 31.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 59,70 EUR od 30.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 53,37 EUR od 31.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 72,70 EUR od 31.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 66,02 EUR od 30.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 55,28 EUR od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 77,88 EUR od 01.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 105,08 EUR od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 85,31 EUR od 31.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 92,79 EUR od 28.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 31.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 83,80 EUR od 01.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 30.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 85,43 EUR od 02.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 123,45 EUR od 31.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 127,15 EUR od 08.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 158,90 EUR od 31.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 142,58 EUR od 31.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 124,75 EUR od 10.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od 31.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 121,37 EUR od 18.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 120,04 EUR od 17.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od 31.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 128,43 EUR od 17.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 31.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 132,78 EUR od 14.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 2,99 EUR od 21.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 29.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 136,75 EUR od 14.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 131,69 EUR od 14.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 135,13 EUR od 14.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 31.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 137,45 EUR od 14.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 133,54 EUR od 16.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 134,56 EUR od 14.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 131,61 EUR od 14.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 125,30 EUR od 15.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,10 EUR od 31.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 132,01 EUR od 14.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 135,38 EUR od 14.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od 31.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 132,62 EUR od 14.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 31.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 120,14 EUR od 14.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 131,07 EUR od 14.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 31.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 132,02 EUR od 15.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 127,75 EUR od 14.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od 31.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 114,40 EUR od 14.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 114,10 EUR od 15.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 117,36 EUR od 16.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 31.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 122,60 EUR od 14.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 30.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 129,85 EUR od 14.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 126,12 EUR od 14.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 128,77 EUR od 14.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 131,78 EUR od 15.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 113,99 EUR od 14.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 117,36 EUR od 15.03.2014.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 31.03.2014.g. do isplate,

- na iznos od 116,24 EUR od 15.04.2014.g. do isplate,

- na iznos od 112,53 EUR od 15.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,34 EUR od 16.06.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,87 EUR od 15.07.2014.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 31.07.2014.g. do isplate,

- na iznos od 116,09 EUR od 16.08.2014.g. do isplate,

- na iznos od 119,67 EUR od 15.09.2014.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 30.09.2014.g. do isplate,

- na iznos od 118,91 EUR od 16.10.2014.g. do isplate,

- na iznos od 122,02 EUR od 15.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 124,11 EUR od 15.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 31.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 122,84 EUR od 15.01.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 16.02.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,21 EUR od 14.03.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 14.04.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 14.05.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 13.06.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 15.07.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 17.08.2015.g. do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od 14.09.2015.g. do isplate,

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.347,47 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015.g. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.059,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015.g. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 7.838,42 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2026. do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi najprije navodi kako je tuženik promijenio tvrtku tako da sada ista glasi Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.). Nadalje navodi kako je s tuženikom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj 306-245/2005, broj partije, temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio i iznos od 95.000,00 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju kako je utvrđeno odredbama predmetnog Ugovora. Odredbama Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,25 %, promjenjiva u skladu s odlukama tuženika-čl 6 ugovora. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu što je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta kao i plaćanje većeg iznosa kamate od početno ugovorene. Tužitelj se poziva na pravomoćnu i ovršnu presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke, 1., 2., 3., .4., 5., 6., i 7 izreke kojom je između ostalog utvrđena da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. g., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je ništetna. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati s time i ugovoreni mjesečni anuitet, a ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa stoga navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije razumljiva te je takva nepoštena i ništetna temeljem čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još se manje radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač poput tužitelja mogao razumjeti. Time je tuženik, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese tužitelja, nametnuo tužitelju ovu odredbu koja neprijeporno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu tužitelja kao potrošača, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Dakle tužitelj stoga smatra da je djelomično ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati povećati ugovoreni anuitet za slučaj promjene redovne kamate stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, te je tuženik dužan vratiti tužitelju sve iznose koje mu je naplatio s osnove nezakonitog povećanja kamatne stope. Tuženik je stoga u obvezi tužitelju bratiti iznos od 30.733,23 kn sa zzk od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.

Tužitelj se nadalje poziva na pravomoćnu i ovršnu presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013 u dijelu točke 1., 2., 3., .4., 5., 6., i 7 u kojoj je između ostalih utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004 do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U konkretnom slučaju tuženik je u vrijeme zaključenja spornog ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanih za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema euru, zatim od tome da je rast tečaja švicarskog franka u konkretnom slučaju zbog skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope što ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojem se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, a time i ništetnim. Tijekom pregovaranja tuženik je uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta i da je to za njega najpovoljnije. Dakle tuženik je propustio tužitelju objasniti pravo značenje tog pridjeva značaj te valute kao sigurnog utočišta. Tuženik je propustio istinito informirati tužitelja da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelja kredita, a ne potrošača, nadalje ističe da tužitelj kao prosječni potrošač u vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao biti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao o tome biti i obaviješten. Tužitelju je u osnovi jasan pojam valutne klauzule tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kune no nisu razumljive odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, a o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo pa stoga ima mjesta ispitivanju njihove nepoštenosti, a u smislu je li propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u značajna neravnoteža u pravima obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku kao banci, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga je tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije formirao tužitelj nije bio svjestan niti rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio i najnižu ugovornu kamatu čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom CHF povoljan i k tomu još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta pri čemu mu je iznosio pojedinačnu procjenu da je kreditno sposoban samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za CHF. U to vrijeme tuženik nije nudio kredite u kunama, a za one u eurima tužitelj prema procjeni nije ispunjavao uvjete, odnosno uvjeti su bili nepovoljni za tužitelja. Tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak, budući da to nije znao bilo mu je praktički svejedno uz koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije i nije znao da ne razumije ni koje će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je tuženik korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezanog uz CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošač koja je rezultirala presudom Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe ili kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Kako je dakle zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje je naplatio temeljem ove ništetne klauzule. Tuženik je tužitelju u obvezi vratiti iznos od 34.563,74 kn s pripadajućim zzk od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Tužitelj nadalje navodi kako je 15. veljače 2016 s tuženikom sklopio Aneks uz ugovor o kreditu kojim je ugovor konvertiran u valutu EUR sukladno ZID ZPK izračunom konverzije proizlazi da je stanje neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015 iznosilo 57.184,18 CHF odnosno 399.785,75 kn po tadašnjem srednjem tečaju tuženika, a s obzirom na nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stanje neotplaćene glavnice na da 30.09.2015 stanje neotplaćene glavnice bi iznosilo 273.513,30 kn. Po provedenoj konverziji nova glavnica iznosi 39.710,85 EUR što po tadašnjem tečaju tuženika iznosi 303.344,52 kn, provedenom konverzije tužitelj je zadužen za viši iznos glavnice u visini od 29.831,21 kn , dakle tužitelj nije obeštećen konverzijom, a pored toga tužitelj je na dan 30.09.2015 bi i u minusu još 7.982,35 kn koje iznose tužitelj također potražuje novom tužbom.

Stoga tužitelj u odnosu na utvrđenje ništetnim dijelova ugovora o kreditu podnosi zahtjeve pobliže opisane u točkama I. i III. izreke ove odluke te na ime preplate kamate iznos od 30.733,23 kn ,sa zakonskom zateznom kamatom na ime preplate tečaja iznos od 34.563,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom iznos od 29.831,21 kn sa zateznom kamatom od 30.9.2015 na ime neosnovano stečene tečajne razlike na glavnici i iznos od 7.982,35 kn na ime manjka utvrđenog u konverziji sa zateznom kamatom od 30.,09.205 kao dana provedene konverzije uz naknadu parničnog troška

Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navoi kako su da su stranke tijekom vremena zaključile Dodatak ugovora skladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nakon što je tužitelju dostavio izračun konverzije kredita. Zaključenjem navedenog Dodatka izvršena je konverzija ugovora. Smatrao je da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je prvotni ugovor na snazi, iako je on prestao postojati zaključenjem Dodatka ugovoru. Pri tome se pozvao na sudsku praksu koja je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Cijeneći navedeni stav, istakao je da u konkretnom slučaju ne postoji povreda koju je potrebno ukloniti, odnosno utvrditi postojanje povrede kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno ukloniti. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos-1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužitelj u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu. Otklonio je isticanu ništetnost ugovornih odredaba osnovnog ugovora na koje se protustranka poziva, cijeneći da se radi pravno valjanim ugovornim odredbama o kojima su stranke pregovarale prethodno zaključenju ugovora. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, istakao je prigovor pomanjkanja pravnog interesa na strani tužitelja smatrajući da je isti izvršenom konverzijom u potpunosti obeštećen čime je u potpunosti ostvario pravnu zaštitu. Kada bi se tijekom postupka utvrđivala pravna valjanost ugovornih odredaba na koje ukazuje tužitelj, istakao je da je ugovorena valutna klauzula bila u skladu sa odredbom članka 22. ZOO-a, i time na zakonu osnovana. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, istakao je legitimno pravo takvog ugovaranja. Suprotno tužitelju, smatrao je da je isti prije zaključenja ugovora u dovoljnoj mjeri bio informiran o svim ugovornim odredbama kako bi nesmetano mogao donijeti odluku o prihvaćanju zaključenja istoga. Posebno je naglasio da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope bili jasno razrađeni u Općim uvjetima poslovanja istoga, zbog čega je tužitelj mogao biti upoznat sa istima. Posebno je napomenuo da niti jedna kamatna stopa nije prelazila zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate, kao i da je volja stranaka bilo ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Posebno je naglasio da tužitelj nakon konverzije nema pravo potraživati povrat po osnovnom ugovoru, koji de facto ne postoji. Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu, koju je tužitelj prihvatio dobrovoljno te veže ugovorne strane. Kada bi sud cijenio osnovanim postavljeni kondemnatorni zahtjev, istakao je prigovor zastare. Smatrao je da na konkretni slučaj valja primijeniti odredbu članka 226. stavak 2. ZOO-a, s obzirom da se radi o povremenim anuitetima koje potraživanje zastarijeva za tri godine od dospjelosti .Cijeneći utuženje smatrao je da je zahtjev obuhvaćen zastarom. Ukoliko bi se cijenilo da je zahtjev za isplatom temeljen na stjecanju bez osnove, tada bi valjalo primijeniti opći zastarni rok te bi utužena tražbina također bila obuhvaćena zastarom. Smatrao je pri tome da je potrebno cijeniti zastarni rok koji teče od samog zaključenja ništetnog ugovora. Suprotno tužitelju, smatrao je da na konkretan slučaj nije moguće primijeniti odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava potrošača na koji se isti pozivao. To stoga jer u navedenom postupku zaštita pružena na apstraktnoj razini te se ne može primijeniti na pojedinačni konkretan slučaj Stoga je smatrao da se tužitelj pogrešno poziva na nastalu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Napadane ugovorne odredbe cijenio je jasnim, razumljivim i uočljivim, zbog čega nije moguće primijeniti test razmjernosti na koji se poziva tužitelj, jer iste ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Smatrajući da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, predložio je njegovo odbijanje, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećano za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

Tužitelj podneskom od 30. travnja 2024. postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te navodi kako je tuženik opet koristeći se položajem „jačeg ” sročio konverziju koja je prije svega protivna Presudi VTS I, ali i samom Zakonu i to čl. 19.c st. 1. toč 2. Zakona. Prema navedenoj zakonskoj odredbi tuženik je bio dužan umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeniti kamatnu stopa jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Suprotno tomu, tuženik je na konvertirani kredit u valutu EUR tužitelju ponovno obračunao promjenjivu kamatnu stopu koja je naravno bila veća od početne kamate koju je vjerovnik primjenjiva ona kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Na takvo nešto zakonodavac nije ovlastio tuženika. Štoviše, takvo disponiranje tuženika u izravnoj je koliziji s Presudom VTS I. Da je tome doista tako jasno proizlazi i iz rješenje Vrhovnog suda RH broj Revd-1517/2020 od 11. siječnja 2023. godine (koje se u prilogu dostavlja i) kojim je dopuštena revizija radi odgovora na pitanje: „ Imaju li korisnici kredita konvertiranih temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) pravo na restituciju, odnosno povrat preplaćenih kamata, i to pravo na povrat razlike početne kamate obračunate na kredite s valutnom klauzulom u EUR i stvarno plaćene povećane kamate prema obračunu temeljem kojeg je izvršena konverzija, budući je banka na konvertirane kredite obračunala kamatnu stopu promjenjivu u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna?”. Naime, iz dostavljene dokumentacije koja prati konverziju razvidno je kako je tuženik već u mjesecu rujnu 2007. povećao kamatnu stopu sa početnih 5,25 % na 5,50 % godišnje, te je s povećanjem kamate nastavio tako da je u mjesecu listopadu 2008. povećao kamatu na daljnjih 6,75%, te je s takvim povećanjem nastavio sve do konverzije kredita. Uslijed takvog povećanja kamate tuženik je neosnovano stekao čak 2.110,35 EUR. Intencija zakonodavca zasigurno nije bila ozakoniti Presudom VTS I već utvrđeno nepošteno i nezakonito postupanje banaka. Upravo suprotno tome, zakonodavac je imao namjeru pomoći zakinutim potrošačima i u jednom dijelu u tome je nedvojbeno uspio jer je provedenom konverzijom znatno smanjena glavnica kredita u KN protuvrijednosti tako da se ista nakon višegodišnje uredne otplate kredita napokon snizila ispod glavnice koju je tužitelj primio kreditom. Dakle, jednostrano povećanje kamate kakvo je bilo predmetom konverzije jednako je ništetno kako za kredite u HRK tako i one vezane uz valutu EUR ili CHF. I o tome dakako postoji sudska praksa. Kad tome ne bi bilo tako radilo bi se o toliko očitoj i teškoj diskriminaciji potrošača. Slijedom iznijetog, i samo ako Sud nađe da je (primarni) tužbeni zahtjev postavljen tužbom neosnovan, tužitelj sukladno čl. 188. st. 2. i 3. ZPP-a postavlja i eventualni zahtje v koji m zahtijeva od Suda da naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između početne kamatne stope koja jeiznosila 5,25 % godišnje i promjenjive stvarno plaćene kamatne stope koje je tuženik jednostrano određivao (povećavao) tijekom otplate, i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je time nezakonit o povećao anuitet i svoju maržu. Stoga se predlaže Sudu da ukoliko odbije primarni tužbeni zahtjev, temeljem odredbe 188. st. 2. i 3. ZPP-a donese presudu kojom se " Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Dodatka ugovoru o kreditu od 15.02.2016., Dodatka Ugovoru o kreditu broj 306-245/20005, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke pod brojem OV-4429/2016, u dijelu u kojem je tuženik na konvertirani kredit mijenjao kamatnu stopu u razdoblju od mjeseca rujna 2007. do mjeseca rujna 2015. godine na način da je obračunao kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, pa shodno tome tužitelj ima pravo na povrat razlike početne kamate obračunate na kredite s valutnom klauzulom u EUR i stvarno plaćene povećane kamate prema izračunu temeljem kojeg je izvršena konverzija do dana konverzije te isplatu iznosa od 2.110,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik se u podnesku od 10. svibnja 2024. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva te je istakao prigovor zastare.

Tužitelj konačno precizira glavni tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 11. lipnja 2025. te potražuje s osnove preplaćenih kamata iznos od 3.771,31 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 7,611,87 EUR s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa pobliže opisano u točki 2. i 4. izreke ove presude, zatim na ime pogrešno utvrđene glavnice u konverziji iznos od 4.347,47 sa zateznom kamatom od 30.09.2015 te na ime manjka utvrđenog u konverziji iznos od 1.059,44 EUR sa zateznom kamatom od 30.09.2015. sve u roku od 15 dana s naknadom parničnog troška.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kako učinjenoj u podnesku od 11. lipnja 2025.

Sud je dopustio navedene preinake tužbenog zahtjeva. Preinaka učinjena u podnesku tužitelja od 30. travnja 2024. učinjena je prije zaključenja prethodnog postupka te je sita pozivom na odredbu čl. 190 st.1 ZPP-a dopuštena, smatrajući da je isto svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama jer se temelji na istom ugovornom odnosu-ugovoru o kreditu zaključenom 2007. godine. U odnosu na preinaku učinjenu 11. lipnja 2025. iste je učinjena po provedenom financijskom vještačenju, a tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja moga konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva (ranije to nije niti bilo moguće jer tuženik unatoč pozivu tužitelja prije podnošenja tužbe nije dostavio traženu dokumentaciju) koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

Tužitelj je podneskom od 05. siječnja 2026. postavio i drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva navodeći da jednostrano povećanje kamate kakvo je bilo predmetom konverzije jednako je ništetno kako za kredite u HRK tako i one vezane uz valutu EUR ili CHF. I o tome dakako postoji sudska praksa Kad tome ne bi bilo tako radilo bi se o toliko očitoj i teškoj diskriminaciji potrošača. Slijedom iznijetog, i samo ako Sud nađe da je (primarni) tužbeni zahtjev postavljen tužbom neosnovan, tužitelj ustraje kod prvog eventualnog zahtjeva sadržanog u podnesku od 30. travnja 2024. kojim se zahtijeva od Suda da naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između stvarno plaćene povećane kamate koju je tuženik jednostrano određivao (povećavao) tijekom otplate, i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te smatra da u slučaju iz toč. 9. ovog podneska ima pravo na novčani iznos koji predstavlja zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose (posebice s osnove preplaćene kamate i tečaja) a koje je tužitelju kao potrošaču tuženik kao banka uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, slijedom čega sukladno čl. 188. st. 2. i 3. ZPP-a postavlja drugi evenutalni zahtjev. Stoga se predlaže Sudu da ukoliko odbije primarni tužbeni zahtjev sadržan u tužbi te prvi eventualni zahtjev sadržan u podnesku od 30. travnja 2024., postavlja se drugi eventualni zahtjev te se predlaže sudu da temeljem odredbe 188. st. 2. i 3. ZPP-a donese presudu kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 2.254,98 EUR sa zateznim kamata te isplatu iznosa od 2.358,63 EUR sa zateznim kamatama .

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović -Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Također tužitelj tvrdi da je ništetna i odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te povrat iznosa stečenog bez osnove zbog primjene te odredbe ugovora o kreditu. Potražuje i razliku pogrešno utvrđene glavnice u konverziji na dan 30.09.2015 i manjak utvrđen u konverziji.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 306-245/2005 od 08. travnja 2005. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) za kupnju nekretnine, te da je čl.3. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,25% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 4 obvezao predmetni kredit otplatiti u 20 godina, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Člankom 5 ugovorena je naplata jednokratne troškova obrade kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne. Nadalje nije sporno da su stranke 15. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojem je utvrđena nova visina glavnice na dan 30.09.,2015 39.710,85 EUR, te je kod tužitelja utvrđen manjak u visini od 1.044,97 EUR čl. 2 dodatka ugovoru o kreditu kod tužitelja nije utvrđena preplata.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju nekretnine i iskaza tužitelja jasno proizlazi kako je novcem dobivenim kreditom kupio kuću na adresi stanovanja i navedena kuća se nikada nije iznajmljivala, stoga jasno proizlazi, kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti tužitelja, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g.) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,25 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na promjenu iste nije ništa pojašnjeno. Tuženik je odustao od saslušanja bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem vezano za zaključenje predmetnog ugovora. Nadalje tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja ovisi o jednostranoj odluci banke.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 6. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.

U odnosu na pisanu izjavu SBL sud istu neće posebno tumačiti jer navedena nije neposredno pregovarala s tužiteljem o uvjetima kreditiranjima.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Nadalje valja navesti kako iz iskaza tužitelja koji je naveo kako mu ništa nije pojašnjeno o valuti CHF, isključivo mu je ponuđen kredit u CHF valuti, anuitet da mu je narastao sa početnih 2.700 na 4.400 kn, na sadržaj ugovora nije mogao utjecati, rekli su mu da je CHF najsigurnija valuta, stoga jasno proizlazi da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da je tečaj CHF u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Dakle kod pregovaranja o kreditu u cijelosti su izostale informacije od strane tuženika o rizicima u vezi promjena tečaja CHF i njihovim utjecajima na opseg obveze tužitelja kroz razdoblje trajanja ugovora, stoga bez potpunih i transparentnih informacija banke, tužitelj nije mogao spoznati sve posljedice ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke i valutnom klauzulom u CHF. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki III izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Nadalje kod tužitelja nije utvrđena preplata te isti sklanjanjem konverzije nije obeštećen ni na koji način.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13. lipnja 2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković list spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 3.771,31 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 1.415,91 EUR Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 7.611,87 EUR, negativne tečajne razlike iznose 730,97 EUR. Razlika EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015 i nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 4.347,47 EUR, manjak utvrđen u konverziji iznosi 1.059,44 EUR. Vještak navodi kako Na temelju dokumentacije iz spisa može se potvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15. Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir.

Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka već je podneskom od 11. lipnja 2025. specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos od 3.771,31 EUR na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, zatim iznos od 7.611,87 EUR zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iznos od 4.347,47 EUR na ime razlike pogrešno utvrđene glavnice u konverziji te iznos od 1.059,44 EUR na ime manja utvrđenog u konverziji sve na način pobliže opisan u točkama II, IV V I VI izreke odluke.

U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu samo pravne naravi o čemu se sud već naprijed očitovao.

Po prijedlogu tužitelja vještak je pozvan na dopunu nalaza i mišljenja glede izračuna zakonski zateznih kamata na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja od dospijeća pa do 30.09.2015.

Vještak je u dopuni svog nalaza i mišljenja naveo kako zatezna kamata na preplatu kamate iz do 30.09.2015. nosi 2.254,98 EUR, a zatezna kamata na preplatu tečaja do 30.09.2015. iznosi 2.358,63 EUR.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog stečenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banke ukupan iznos od 3.771,31 eur te na ime nepripadnog stečenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 7.611,87 EUR.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II. i IV izreke ove presude

Tužitelju nadalje pripada i iznos od 4.347,47 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF-a na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je za izračun preostale glavnice na dan konverzije trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Ne može se uzeti za točnim tvrdnja tuženika da je tužitelj pristao na novoutvrđenu visinu glavnice sklapanjem dodatka ugovora o kreditu pa da ju kao takvu ne može pobijati, naime tužitelj tada nije niti zao da je ta novoutvrđena visina glavnice pogrešno utvrđenja primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu koja se odnose na ugovaranja valutne klauzule u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedeni zahtjev tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužio u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.

Tužitelju pripada i iznos od 1.059,44 EUR na ime manjka utvrđenog na dan konverzije 30.09.2015. ovom tužbom sud je mišljenja kako i taj iznos tužitelju pripada jer i u tom obračunu sačinjenom po čl. 19 c točka 3 i 4 ZID ZPK korišten tečaj CHF na dan svake pojedine uplate (prije pretvorbe uplata tih uplata u EUR), a ne početni tečaj koji je trebao biti korišten zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na navedeni iznos utvrđenog manjka tužitelju pripada zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove prema čl. 1111 i 1115 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki VI. izreke

Naposljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015. Pored toga kod tužitelja nije utvrđena preplata po konverziji već suprotno manjak.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene točkama II, IV i V i VI ove presude.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Potplate kamate koje je vještak pak utvrdila nisu nastale zbog primjene niže kamate stope, već zbog kašnjenja tužitelja u otplati kredita

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a

Tužitelju zastupan po punomoćniku valjalo priznati trošak prema bodovima kako je ista zatražila dakle za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 30.04.2024., 21.05.2024., 01. 07.2024. i 11. 06.2025., svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 05. siječnja 2026. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8. toč.3), za zastupanje na 08.05.2024., 11.07.2024., 27.06.2025., 29.05.2025, 27.11.2025. i 20.02.2026. svako u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što ukupno iznosi 7.125,00 EUR. Tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500 EUR koji je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari stoga, te trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 213,42 EUR sveukupno trošak iznosi od 7.838,42 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VII. izreke ove presude.

U Rijeci 21. svibnja 2026.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte