Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1240/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Križanec, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po predsjedniku Uprave BČ i članu Uprave ČČ, a oni po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Hrvoje Matić u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3853/2024-13 od 3. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3853/2024-13 od 3. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 8. stavak 2. i članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu broj: 016-1099/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog/sklopljenog 20. lipnja 2005. od strane tuženika (tada HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, SČ i AČ, kao sudužnika te ŽČ, kao založnog dužnika, koji je solemniziran dana 21. lipnja 2005. godine od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod posl. brojem: OU-913/2005, a koje odredbe glase:

Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 12. stavak 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-1099/2015 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 8. lipnja 2016., između tuženika (tada HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, SČ, kao sudužnika i založnog dužnika, CČ, kao sudužnika, te ZČ, kao sudužnika, koji je solemniziran istog dana od strane Javnog bilježnika Stanislave Galović, pod posl. brojem: OV-4561/2016, u dijelu u kojem navedena odredba glasi:

Potpisom na ovom Aneksu ugovorne strane u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 707,49 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od 14. srpnja 2018. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.100,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 3. ožujka 2025. do isplate.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP -a u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a, jer su u obrazloženju presude, protivno žalbenim navodima izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile. U razlozima presude je navedeno i koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio.

8. Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe Ugovora i njegova Aneksa, sklopljenih između stranaka, a kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.

10. U postupku je utvrđeno:

- da su 20. lipnja 2005. stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 016-1099/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita ,

- da je u odredbi članka 8. stavak 2. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, te se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke,

- da stavak 3. članka 8. određuje da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d., te se korisnik kredita obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina,

- da je u članka 12. stavak 2. Aneksa ugovora ugovoreno da potpisom na tom Aneksu ugovorne strane u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su odredbe članka 8. stavak 2. i 3. predmetnog Ugovora i članka 12. stavak 2. Aneksa istog određene, odnosno odredive, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora i njegova aneksa, pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama,

- da se radi o standardnim stipulacijama,

- da su navedene odredbe neodređene, odnosno neodredive, a to iz razloga, što na temelju navedenih odredbi tužitelj, kod sklapanja nije imao mogućnost točno utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a poglavito nije mogao utvrditi što ta naknada točno predstavlja,

- da tužitelj prilikom sklapanja ugovora i aneksa nije bio upoznat s odredbama navedenih Općih uvjeta i Tarife Odluka o naknadama Banke, a niti mu je pri sklapanju ugovora ili aneksa bio uručen primjerak istih,

- da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Tarife Odluke o naknadama banke i Općim uvjetima poslovanja sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema tom ugovoru nije pojedinačno pregovaralo,

- da kako su sporne odredbe neodređene, a nisu ni odredive, to su iste u smislu odredbe članka 270. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) ništetne i prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača pa su kao takve nepoštene, a time i ništetne i u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03),

- da je dakle, tuženik navedenim ugovornim odredbama sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu,

- da je tužitelju 13. srpnja 2018. naplaćena naknada u iznosu od 707,49 eura,

- da tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetne naknade i datum plaćanja iste,

- da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je imao ikakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita.

11. Osnovom gornjih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Naime, odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP/03 propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Odredbom članka 81. stavak 4. ZZP/03 određeno je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Kako su sporne ugovorne odredbe u konkretnom slučaju unaprijed pripremljene od strane tuženika, te o njima stranke nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a niti je znao na koji će se način formirati visina sporne naknade i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, time je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, a tim prije što tuženik nije dokazao da je imao troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o nepoštenim odredbama primjenom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koje su kao takve ništetne temeljem članka 87. stavak 1. ZZP/03.

17. Pritom je za ukazati i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. (Zaključak pod točkom 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Uz navedeno Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donio je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključak koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, pa je utoliko prvostupanjski sud pravilno i prigovor zastare smatrao neosnovanim.

19. Slijedom toga, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi iz predmetnog Ugovora i njegovog Aneksa i time obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 707,49 eura primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a time da mu pravo na zateznu kamatu pripada od dana kada je izvršena uplata (članak 1115. ZOO-a).

20. Nadalje, da je tužitelj na ime naknade prijevremene otplate kredita uplatio upravo iznos od 707,49 eura tuženik i ne spori.

21. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

22. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao.

23. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

24. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

25. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

26. Pored toga time što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

27. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

28. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Slijedom svega navedenoga, neosnovano žalitelj ističe kako se pobijana odluka temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

30. Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

31. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP -a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupaka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 21. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević