Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1198/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4535/2025-10 od 26. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4535/2025-10 od 26. studenoga 2025. u pobijanom dijelu:

a) pod točkom I. izreke,

b) pod točkama II. izreke,

c) pod točkom III. izreke u pobijanom dosuđujućem dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 276,54 eura sa zateznim kamata.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4535/2025-10 od 26. studenoga 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos preko 276,54 eura do 1.204,65 eura (dakle za razliku od 928,11 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, na način da se u ovom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak u svezi sastava i podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu od 28. prosinca 2007. koja određuje da banka ima pravo od korisnika kredita naplatiti naknadu u visini od 1,30% od iznosa kredita, jednokratno, prije isplate kredita. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud utvrdio da je ništetna odredba članka 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu koja određuje da banka ima pravo od korisnika kredita naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.204,65 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o tzv. „ulaznoj naknadi“ tj. naknadi za obradu kredita i tzv. „izlaznoj naknadi“ tj. naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81., 82. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.; dalje ZZP/03).

7. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud povrijedio neku od navedenih odredbi. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužitelj i tuženica 28. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 32.913,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita 1,30 % na iznos kredita, jednokratno, prije isplate kredita,

- da je odredbom članka 11.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici na ime naknade za prijevremenu obradu kredita sukladno uvjetima iz odluke o kamatama i naknadama Kreditora,

- da su tužitelju prilikom isplate kredita i prilikom prijevremene otplate kredita naplaćene predmetne naknade,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbe o visini naknade,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. „ulazna naknada“, dakle, naknada prilikom prvog korištenja kredita, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 11.1. predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. „izlazna naknada“, dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita, posebno ne na koje se točno troškove odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita,

- da je predmetni kredit tužitelj podigao radi kupnje motornog vozila, dakle za osobne potrebe.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju (tzv. „ulazna naknada“), kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. „izlazna naknada“) pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da su citirane ugovorne odredbe ništetne, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03.; dalje ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP -a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

14. U predmetnom slučaju primjenjuje se Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.; dalje ZZP/07),kao važeće materijalno pravo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i njegove otplate.

15. Prema odredbi članka 96. stavaka 1. ZZP-a/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva utvrđenje ništetnosti zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica je predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora pa je sukladno tomu izveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna tzv. ulazna naknada. Tuženica nije predložila izvođenje dokaza saslušanjem svog djelatnika na predmetne okolnosti. Izvođenjem predloženog dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornoj odredbi predmetnog ugovora nije pregovaralo.

17. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskim ugovorima, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 96. stavka 1. i članka 102. stavka 1. ZZP.

Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

18. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 96. stavka 1., članka 98. i članka 100. ZZP-a/07, za navesti je slijedeće.

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP -a/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

21. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranih obrazaca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o visini naknade (jer je visina određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i krajnjoj svrsi te naknade.

22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskim ugovorima, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, tužitelju je plaćanje predmetne naknade bilo nužno kako bi mu se odobrio kredit i isplatio.

24. Prema odredbi članka 98. ZZP-a/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužitelja.

25. Slijedom navedenog, za zaključiti je, kako je prvostupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članka 96., 98. i 100. ZZP/07, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 6.1. predmetnih Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 102. ZZP/07 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a ovo u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

26. Sukladno iznijetom ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita.

27. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.). Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

28. Odredbe članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

29. Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

30. Pored toga što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

31. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo: „1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava. 2. Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.“

32. Slijedom navedenog predmetna odredba u naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

33. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO -a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

34. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

35. U predmetnom slučaju prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članka 96., 97., 98. i 100. ZZP/07-a, koji se primjenjuje u predmetnom slučaju jer je ugovor sklopljen 28. prosinca 2007. slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 102. ZZP/07 (ranija odredba članka 87. ZZP/03) nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o tzv. ulaznoj naknadi), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita).

36. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. izlazne naknade tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita.

37. Prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj: Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo je stav prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

38. Također je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga, u ovom, ali i u nekom drugom postupku, ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

39. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. a) i b) izreke ove drugostupanjske presude.

40. Pravilno tuženica u žalbi u navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora pa da je posljedično pogrešna i odluka o parničnom trošku. Naime, u odlomku 17. obrazloženja prvostupanjske presude prvostupanjski sud navodi da je prihvatio vrijednost predmeta spora iskazanu po tužitelju.

41. Kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu s ciljem da poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom sluča ju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Međutim, u predmetnom slučaju tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice te postavio samo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnih dviju ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj nakadi ugovora koji je zaključen između stranaka 28. prosinca 2007. Dakle, tužbeni zahtjev se sastoji od zahtjeva koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti), te je u tužbi označio kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.330,00 eura.

S obzirom da je cilj utvrđenja ništetnosti da tužitelj ostvari eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju te da je sankcija ništetnosti to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO- a), prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda pravilno tuženica u žalbi, ali i tijekom postupka prigovora, da je vrijednost predmeta spora previsoko određena u odnosu na vrijednost naplaćenih naknada koje su naplaćene temeljem ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj nakadi.

Naime, iz u spis priložene Prometne kartice po kreditu br 500639 proizlazi da je tuženica tužitelju na ime tzv. ulazne naknade (naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita) dana 31. prosinca 2007. naplatila iznos od 1.887,96 kuna (sada 250,57 eura)[1] , dok mu je dana 2. rujna 2013. na ime tzv. izlazne naknade naplatila iznos od 1.967,19 kuna (sada 261,09 eura), dakle ukupno 511,66 eura. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud smatra da je primjeren iznos vrijednosti predmeta spora za predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev 511,66 eura.

42. Sukladno vrijednosti predmeta spora od 511,66 eura tužitelj je imao trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, a ovo na temelju T. br.7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" br. 138/23., dalje „ Tarifa"). Nadalje tužitelj je imao i trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2025. u iznosu od 25 bodova na temelju odredbe T.br. 8. točka 1.“Tarife" te trošak zastupanja na ročištima od 10. rujna 2025. i 3. studenog 2025. po 25 bodova, a ovo u suglasju s odredbom T. br. 9. točka 1. „Tarife". Slijedom navedenog proizlazi kako ukupan trošak tužitelja odgovara iznosu od 100,00 bodova prema „Tarifi". Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (T. br. 54. „Tarife") te trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% ( T. br. 46. „Tarife"), kao i pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 13,27 eura, proizlazi kako je ukupan parnični trošak tužitelja, koji joj je trebalo priznati i dosuditi na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, 276,54 eura, a ne 1.204,65 eura kako je to utvrdio i dosudio prvostupanjski sud. Tužitelju ne pripada trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude s obzirom da nije pristupio na to ročište, kako to pravilno u žalbi prigovora tuženica.

43. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi odluku o parničnom trošku do dosuđenog iznosa od 276,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

44. S druge pak strane žalbu tuženice je trebalo djelomično uvažiti, te djelomično preinačiti pobijanu odluku o trošku i to na način da se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog mu iznosa od 276,54 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 1.204,65 eura (dakle za razliku od 928,11 eura), s pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

45. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke, a ovo na temelju odredbe 368. stavak 1. ZPP-a.

46. Odluka iz točke II. Izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi članka 373. točka 3. ZPP-a.

47. Zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava žalbe i sudskih pristojbi koje se plaćaju na žalbu trebalo je odbiti kao neosnovan jer tuženica u ovoj parnici nije uspjela niti jednim dijelom u odnosu na tužbeni zahtjev, a ovo u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić