Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: Pn-209/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja PĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Eroru, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Lovačko društvo "Jastreb" Petrijevci, OIB:67269328180, Petrijevci, Kolodvorska 1, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 6. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja KĐ, odvjetničke vježbenice u uredu Dražena Srba, odvjetnika u Osijeku, odlukom objavljenom 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku LOVAČKO DRUŠTVO ZA UZGOJ, ZAŠTITU I LOV DIVLJAČI „JASTREB“ PETRIJEVCI iz Petrijevaca, Kolodvorska 1, OIB: 67269328180 isplatiti tužitelju PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.203,38 EUR na ime naknade imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućim od 15. travnja 2025. godine pa sve do konačne i potpune isplate, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužitelj djelomično povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu naknade štete iznad iznosa od 1.203,38 eura do iznosa od 1.327,01 eura.

II. Nalaže se tuženiku LOVAČKO DRUŠTVO ZA UZGOJ, ZAŠTITU I LOV DIVLJAČI „JASTREB“ PETRIJEVCI iz Petrijevaca, Kolodvorska 1, OIB: 67269328180 nadoknaditi tužitelju PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.854,64 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3. listopada 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnom navodi da se dana 15. travnja 2025. godine u 17:50 sati na cesti DC2 - DUBRAVA KRIŽOVLJANSKA – KOPRIVNICA - VIROVITICA (DC 5) – SVETI ĐURAĐ (DC5) – NAŠICE – OSIJEK - VUKOVAR – ILOK NAŠICE (D53) – JOSIPOVAC (D34), Općina Bizovac na 36 km + 200 m dogodila prometna nezgoda na način da je tužitelj upravljao osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka] (u njegovu vlasništvu) te mu je u jednom trenutku iz odvodnog kanala sa sjeverne strane kolnika izletjela divljač (fazan) krećući se iz smjera sjevera prema jugu. Tom prilikom je došlo do udara prednjeg dijela osobnog automobila tužitelja u divljač koja je nakon udara ostala u prednjem braniku gdje je i uginula. Naglašava da je divljač izletjela na kolnik na području lovišta kojim gospodari tuženik. Prilikom štetnog događaja na osobnom vozilu tužitelja registarske oznake [registarska oznaka], marke i tip vozila AUDI A6, je nastala imovinska šteta koju tužitelj cijeni na iznos od 1.327,01 eura. S obzirom da šteta potječe od divljači koja predstavlja opasnu stvar te da je ta divljač za vrijeme štetnog događaja izletjela pred osobni automobil tužitelja na dijelu lovišta kojim gospodari tuženik, predlaže da Sud obveže tuženika da tužitelju naknadi naprijed navedeni iznos imovinske štete te da ga ujedno obveže da tužitelju nadoknadi i troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u pogledu osnovanosti, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva, jer smatra da je isti neosnovan. Ističe kako je Hrvatski lovački savez, OIB: 28817560444, sa sjedištem u [adresa] (dalje u tekstu: HLS) u ime tuženika s tužiteljem dana 16. lipnja 2025. zaključio Sporazum o namirenju (s tim da je HLS zaprimio potpisani Sporazum dana 30. lipnja 2025.) u vezi predmetnog šetnog događaja prema kojem su sporazumne strane suglasno ugovorile naknadu za cjelokupnu štetu na vozilu u iznosu od 400,00 eura, a koji iznos se HLS obvezao isplatiti tužitelju. Po Sporazumu, HLS je tužitelju dana 16. rujna 2025. isplatio dogovoreni iznos, međutim, tužitelj je HLS-u vratio uplaćeni iznos. Ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer je tužitelj zaključio nagodbu koja je obvezujuća s HLS-om te svoje potraživanje koje proistječe iz štetnog događaja može ostvarivati isključivo od one ugovorne strane s kojom je zaključio predmetni Sporazum, a ne od tuženika neposredno. Stoga je predložio da Sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev te da obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi parnične troškove.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Tužitelj je pojasnio da je točno da je sklopio Sporazum o namirenju sa HLS-om glede predmetnog štetnog događaja. Potpisani Sporazum od strane tužitelja HLS je zaprimio 30. lipnja 2025. te je u točki V. istoga ugovoreno da se HLS obvezuje isplatiti iznos od 400,00 eura na ime imovinske štete iz predmetnog štetnog događaja tužitelju u roku od 60 dana od dana kad je HLS primio potpisani Sporazum od strane tužitelja i to uplatom na bankovni račun tužitelja. Tužitelj je osobno bio u kontaktu sa HLS-om glede isplate predmetnog iznosa iz Sporazuma o namirenu te je razmijenio više poruka putem e-pošte u kojemu je HLS prvo odgovarao da će isplata biti u roku od 60 dana od kad je HLS zaprimio potpisani Sporazum o namirenu, da bi pred sam istek tog roka, dana 25. kolovoza 2025. HLS odgovorio da će isplata biti izvršena uskoro, odnosno da će biti izvršena čim HLS-u Ministarstvo doznači sredstva predviđena za predmetnu svrhu, s tim što je HLS naveo u toj poruci da se nada da će to biti uskoro. S obzirom na sadržaj navedenih poruka, tužitelj je zaključio da HLS neće ispuniti svoju obvezu u ugovorenome roku te je pričekao još 10 dana nakon isteka roka nadajući se da će možda HLS uplatiti sredstva, a kako isti nije uplatio sredstva, tužitelj je deseti dan nakon isteka roka jednostrano raskinuo predmetni Sporazum u pisanom obliku te je pismeno o raskidu 10. rujna 2025. putem punomoćnika dostavio HLS-u na adresu e-pošte koju je ranije koristio u prepisci sa HLS-om. Smatra da su bili ostvareni uvjeti za jednostrani raskid Sporazuma, bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje HLS-u jer je mišljenja da HLS s obzirom na sadržaj ranije razmijenjenih poruka putem e-pošte ne bi ispunio svoju obvezu niti u tom dodatnom roku. Stoga je tužitelj uplatu iznosa od 400,00 eura, koju je HLS izvršio tek 19. rujna 2025., vratio HLS-u jer je u trenutku uplate tužitelj već bio raskinuo Sporazum o namirenju sa HLS-om. Tužitelj je nakon provedenog prometnog vještačenja, u podnesku zaprimljenom 2. travnja 2026. (str. 118-120 spisa), smanjio tužbeni zahtjev za isplatu naknade predmetne štete na način da sad potražuje iznos od 1.203,38 eura.

3.1. Tuženik je ostao kod svojih navoda iz odgovora na tužbu. Dakle, mišljenja je da tužitelj nije raskinuo Sporazum sa HLS-om sukladno pozitivnim propisima, da je taj Sporazum i dalje na snazi, da je neosnovano vratio HLS-u uplatu od 400,00 eura i da tužitelj slijedom sveg navedenog nema više pravni interes voditi ovaj postupak.

4. Kako bi utvrdio činjenično stanje sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost sklapanja Sporazuma o namirenju sa HLS-om, daljnje komunikacije vezane za ispunjenje obveze iz tog Sporazuma te na okolnost samog raskida Sporazuma o namirenju. S obzirom da je bila sporna i visina nastale štete na tužiteljevom automobilu, provedeno je prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku iz područja prometa, strojarstva i tehnike, JĐ (Moto Ing d.o.o. za vještačenje i procjenu šteta), na okolnost stvarne visine štete na vozilu tužitelja. Na kraju dokaznog postupka pročitana je dokumentacija sadržana u sudskom spisu i to kako slijedi: Službena bilješka str. 5,6 spisa, zapisnik o očevidu str. 7-9 spisa, zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola str. 10 spisa, 2 fotografije str. 11,12 spisa, izvid štete str. 13 spisa, potvrda o uplati str. 18-20 spisa, sporazumno namirenje str. 24 spisa, ispis poruka razmijenjenih e-poštom str. 28-32 spisa, jednostrani raskid ugovora str. 33 spisa, ispis poruka e-pošte str. 34-35 spisa, podnesak PP Belišće sa službenom bilješkom i zapisnikom o očevidu, zapisnikom o prisutnosti alkohola, zapisnikom o preuzimanju divljači, situacijskim planom i 6 fotografija u boji str. 41-52 spisa, izvid štete sa zapisnikom o izvidu str. 54,55 spisa, potvrda o uplati str. 105 spisa, nalaz i zaključak sudskog vještaka str. 108-111 spisa, račun vještaka str. 112 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koja je nastala na njegovom osobnom automobilu, prilikom naleta na divljač - fazana na području na kojem tuženik ima lovište kojim gospodari.

6. Među strankama nije sporna dinamika nastanka štetnog događaja. Dakle, nije sporno da se je štetni događaj dogodio 15. travnja 2025., u 17,50 sati na mjestu koje je pobliže opisano u samoj tužbi, na način da je fazan (divljač) izletio iz odvodnog kanala na prometnicu te je nakon udara u prednji branik osobnog automobila tužitelja ostao zaglavljen u tom braniku prouzročivši pri tome štetu na automobilu. Nije sporno niti da je tužitelj sa HLS-om prethodno bio sklopio Sporazum o naknadi štete koju ovdje utužuje te da je potpisani Sporazum sa svoje strane dostavio HLS-u 30. lipnja 2025. Također, nije sporno niti da HLS nije izvršio isplatu štete u roku koji je bio ugovoren Sporazumom, već je isplatu izvršio protekom tog roka. Nije sporno niti da je tužitelj vratio HLS-u sredstva koje je HLS uplatio tužitelju po isteku roka iz Sporazuma.

7. Među strankama je sporna visina štete koja je nastala na osobnom automobilu tužitelja jer tuženik smatra da tužitelj neosnovano potražuje iznos koji je znatno veći od stvarno nastale štete. Sporno je i je li tužitelj sukladno pozitivnim propisima raskinuo Sporazum o namirenju koji je ranije sklopio sa HLS-om vezano za naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja. Samim tim je sporno ima li tužitelj uopće pravni interes voditi ovu parnicu, a s tim u vezi je sporno je li tuženik pasivno legitimiran u ovom predmetu.

8. Iz dokumentacije pročitane u dokaznom postupku utvrđeno je kako slijedi:

- da je Sporazumom o namirenju (str. 24 spisa), koji je tužitelj sklopio sa HLS- om u točki V. ugovoreno da stranke suglasno određuju da će isplata ugovorene naknade štete iz točke II. u iznosu od 400,00 eura biti izvršeno u roku od 60 dana od strane HLS-a na bankovni račun tužitelja, s tim da se taj rok računa od dana primitka potpisanog Sporazuma kod HLS-a,

- da iz ispisa poruka e-pošte (str. 28-32 spisa) proizlazi da se komunikacija odvijala između tužitelja i odjela za prijavu šteta HLS-a, u vremenu od 16. lipnja 2025. do 10. rujna 2025., s tim da 16. lipnja 2025. tužitelj HLS-u postavlja upit: "Kad bi najranije mogao dobiti odštetu?" te dalje navodi da moli da mu navedu koji je rok za isplatu jer mora popraviti auto, a HLS odgovara da mu šalje na adresu Sporazum na potpis te traži od tužitelja da jedan potpisani primjerak vrati HLS-u na adresu [adresa] te naglašava da će isplata štete biti sukladno članku V. potpisanog Sporazuma, nakon toga tužitelj 23. lipnja 2025. odgovara da je Sporazum potpisao te 5. srpnja 2025. postavlja upit HLS-u jesu li isti zaprimili potpisani Sporazum, s tim da HLS odgovara da je Sporazum zaprimljen 30. lipnja 2025. i da će isplata biti u roku od 60 dana od primitka Sporazuma u HLS-u, potom 29. srpnja 2025. tužitelj ponovno postavlja upit kad bi mogla biti isplata, na što mu HLS odgovara prema članku V. potpisanog sporazuma i nakon toga tužitelj i HLS ponovno razmjenjuju više poruka sa sličnim upitima i odgovorima, s tim da 25. kolovoza 2025. HLS prvo odgovara da će isplata biti uskoro, a nedugo nakon toga odgovara da će isplatu izvršiti čim Ministarstvo doznači HLS-u sredstva predviđena za predmetnu svrhu te da se nada da će to biti uskoro,

- iz pismena naslovljenog kao Jednostrani raskid ugovora (str. 33 spisa) proizlazi da je isto potpisano po tužiteljevom punomoćniku, datirano je s 10. rujna 2025., a u istome tužitelj jednostrano raskida naprijed navedeni Sporazum o namirenju koji je sklopio sa HLS-om te obavještava HLS da će svoja prava za naknadu štete nastavno ostvarivati pred sudom protiv odgovornog lovoovlaštenika i to iz razloga što HLS nije ispunio svoju obvezu, odnosno što nije u roku od 60 dana tužitelju isplatio ugovoreni iznos štete, predmetno pismeno prema ispisu e-pošte (str. 34,35 spisa) proslijeđeno je HLS-u 10. rujna 2025.,

- iz zapisnika o očevidu te iz fotografija (str. 44-46 i 50-52 spisa) proizlazi da je u štetnom događaju nastala šteta na osobnom automobilu u vlasništvu tužitelja, koja je u zapisniku o očevidu opisana kao šteta na prednjem braniku i prednjoj ukrasnoj maski uz nestručnu procjenu od oko 1.000,00 eura, s tim da evidentirana oštećenja u zapisniku o očevidu u cijelosti odgovaraju stanju na fotografijama na kojima se jasno vidi fazan zaglavljen u zaštitnoj maski prednjeg branika automobila.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je nakon štetnog događaja prikupio svu potrebnu dokumentaciju koja je bila potrebna za podnošenje odštetnog zahtjeva te je istu dostavio HLS-u. Iz HLS-a su ga povratno kontaktirali, rekli su mu da će poslati sporazum te ako isti prihvaća sadržaj tog sporazuma tada je potrebno da ga potpiše i vrati na adresu HLS-a što je tužitelj i učinio. Rekli su mu da će šteta biti isplaćena u roku 60 dana od dana kad je HLS zaprimio sporazum potpisan s tužiteljeve strane. Otprilike 3 do 4 dana prije isteka tog roka, tužitelj se obratio putem e-pošte HLS-u te mu je odgovoreno da HLS čeka sredstva iz ministarstva i da će isplata biti kad dobiju sredstva. Nije više mogao čekati isplatu jer je mišljenja da je stvarna šteta tri puta veća od iznosa koji je HLS trebao isplatiti temeljem Sporazuma o namirenju pa se obratio odvjetniku te je dalje odvjetnik otkazao Sporazum. Zaprimio je 19. rujna 2025. uplatu od strane HLS-a u iznosu od 400,00 eura, ali je istu vratio HLS-u jer je već ranije putem odvjetnika raskinuo Sporazum o namirenju. Pomislio je da HLS uopće neće isplatiti iznos iz Sporazuma o namirenju jer mu se nakon isteka roka nisu javili te nisu predložili neki dodatni rok. Sporazum o namirenju je potpisao jer se nadao da će isplata biti u primjerenom roku i da neće morati pokretati nikakve postupke za naknadu štete, ali kako se HLS nije držao Sporazuma na kraju je morao raskinuti Sporazum i pokrenuti ovaj spor.

9.1. Sud u cijelosti cijeni kao istinit iskaz tužitelja jer je tužitelj iskazivao jasno i uvjerljivo. Njegov iskaz u cijelosti je u skladu sa ispisom poruka e-pošte koje je razmijenio sa HLS-om te Sporazumom o namirenju koji je sklopio sa HLS-om pa Sud nema niti jedan razlog zbog kojeg bi sumnjao u istinitost tako danog iskaza.

10. Iz Nalaza i zaključka stalnog sudskog vještaka za promet, procjenu i tehniku motornih vozila, strojarstva i zaštitu na radu koji je sačinio JĐ, u ime Moto Ing d.o.o. za vještačenje i procjenu šteta od 16. ožujka 2026. (str. 108-111 spisa) proizlazi da je u štetnom događaju na osobnom automobilu tužitelja nastala šteta na rešetki hladnjaka i interkuleru koje je bilo potrebno zamijeniti, s tim da ti dijelovi ukupno koštaju bez PDV-a 814,41 eura. Prilikom zamjene tih dijelova vještak je utvrdio da je potrebno 2,20 radnih sati limara, s tim da radni sat limara iznosi 60,00 eura. Dakle, rad limara na zamjeni oštećenih dijelova ukupno iznosi 132,00 eura, s tim da je osim rada potreban i potrošni materijal u iznosu od 16,29 eura. Slijedom navedenog, utvrdio je da naprijed navedeni troškovi otklanjanja štete na osobnom automobilu tužitelja sa dijelovima i radom limara na njihovoj zamjeni ukopno iznose 962,70 eura bez PDV-a, odnosno 1.203,38 eura s PDV-om.

10.1. Sud u cijelosti prihvaća Nalaz vještaka jer na isti stranke nisu imale primjedbi, osim toga Nalaz je dan u skladu sa pravilima struke, uz detaljan prikaz oštećenih dijelova na vozilu, njihove cijene, kao i troškova potrebnih za rad prilikom zamjene oštećenih dijelova.

11. Odredbom čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu ( Narodne novine broj: 99/18, 32/19, 32/20, 127/24, dalje ZOL), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ZOL ne propisuje drugačije. Odštetna je odgovornost u konkretnom slučaju uređena i općim propisima obveznog prava kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti i to konkretno čl. 1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), koji određuje da se za štetu od opasne svari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju, te daljnjim odredbama čl. 1063. -1067. ZOO-a budući da divljač koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima predstavlja opasnu stvar, a šteta nastala u vezi opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari (osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete). Nadalje, iz čl. 360. ZOO-a proizlazi da u dvostrano obveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama predviđenima odredbama ZOO-a raskinuti ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu. Kad ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, tad prema čl. 362. ZOO-a, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor tad mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, a ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku tad nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora, odnosno, smatra se da je ugovor raskinut po samom zakonu ako dužnik ne ispuni obvezu u ugovorenom roku (čl. 361. st. 1. ZOO-a). Međutim, vjerovnik može prema čl. 363. ZOO-a raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, primjene citiranih odredbi, ovaj Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Prije svega treba naglasiti da je rok za ispunjenje obveze HLS-a prema tužitelju iz točke V. Sporazuma o namirenju istekao 30. kolovoza 2025., a što među strankama nije niti bilo sporno jer je sam HLS prilikom razmjene e-pošte sa tužiteljem, u poruci e-pošte od 7. srpnja 2025. (str. 31 spisa) potvrdio da je zaprimio predmetni Sporazum potpisan od strane tužitelja 30. lipnja 2025. . Budući je iz prepiske e-pošte (str. 28-32 spisa) razvidno da je tužitelj u više navrata pisano tražio od HLS-a odgovor kad će biti isplaćena šteta iz Sporazuma o namirenu te da je HLS u više navrata tužitelju odgovarao da će to biti do isteka roka, da bi nekoliko dana prije isteka roka, 25. kolovoza 2025., tužitelju odgovorio da će isplata biti tek kad Ministarstvo doznači HLS-u potrebna sredstva, ne navodeći niti okvirno kad bi to moglo biti, Sud izvodi zaključak da je tužitelj opravdano u takvim okolnostima zaključio da je u cijelosti neizvjesno hoće li uopće i kada HLS ispuniti svoju obvezu pa je stoga opravdano izveo i zaključak da HLS svoju obvezu neće moći ispuniti niti u naknadnom roku koji bi mu moguće tužitelj ostavio pod prijetnjom raskida Sporazuma. Takav zaključak tužitelja u cijelosti je životan, s obzirom da je tužitelj opravdano smatrao da je visina štete kud i kamo viša, ali je unatoč tome pristao da mu HLS isplati znatno manji iznos od 400,00 eura, očekujući da će to HLS i napraviti te da će na taj način izbjeći sudski postupak i da će dobiti na ime naknade štete u primjerenome roku iznos koji će moći iskoristiti za plaćanje troškova popravka štete na svom osobnom automobilu. Slijedom navedenog, tužitelj je po isteku roka iz Sporazuma o namirenu pisanom izjavom od 10. rujna 2025. (str. 33 spisa), koju je izjavu isti dan putem e-pošte dostavio HLS-u, potpuno opravdano raskinuo Sporazum o namirenju. Takav oblik raskida u naprijed navedenim okolnostima prema ocjeni ovog Suda izvršen je sukladno pretpostavkama propisanim čl. 360. i 363. ZOO-a pa je stoga Sporazum o namirenju od 16. lipnja 2025. u cijelosti raskinut prije pokretanja ovog postupka.

14. U okolnostima kad je Sporazum o namirenju raskinut, tuženik je pasivno legitimiran u ovom postupku jer je tužitelj ovlašten od tuženika zahtijevati naknadu štete s obzirom da mu HLS istu prethodno nije namirio. To ovlaštenje tužitelj crpi iz čl. 1045. i 1064. ZOO-a kojima je jasno propisano da je štetu dužan naknaditi onaj tko ju prouzroči te da za štetu od opasne stvari, s tim da se divljač smatra opasnom stvari, odgovara njezin vlasnik, a u konkretnom slučaju tuženik nije osporavao da gospodari kao lovoovlaštenik područjem na kojem se dogodio štetni događaj. Divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 4. ZOL-a), a prema pravnom statusu (žive) divljači, ona nije u ničijem vlasništvu pa je za štetu od takve divljači odgovorna osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik) sukladno odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO-a. Da je divljač opasna stvar, jasno proizlazi i iz sudske prakse, npr. iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004., Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008., Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-1542/24 od 26. veljače 2025.

15. Lovoovlaštenik odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, čl. 80. st. 6. ZOL-a. Međutim, ta odredba ne znači da u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov da lovoovlaštenik uopće ne može odgovarati za štetu. Lovoovlaštenik i unatoč citiranoj odredbi i nadalje odgovara za štetu od naleta divljači na vozila, na području u kojem gospodari, iako nije provođen lov u vrijeme naleta po načelu objektivne odgovornosti u smislu čl. 1063. ZOO-a u vezi sa čl. 76. st. 2. ZOL-a. Da je tome tako proizlazi i iz aktualne sudske prakse, npr. iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-166/24 od 24. rujna 2024., te iz brojnih drugih odluka. Da bi se tuženik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu čl. 1067. ZOO-a u konkretnom slučaju trebao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Dakle, isti je trebao dokazati da je šteta nastala radnjom tužitelja kao oštećenika ili neke treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Međutim, tuženik u ovom postupku takve okolnosti uopće nije navodio pa samim tim Sud iste nije niti utvrđivao.

16. Stoga je tuženik po načelu objektivne odgovornosti temeljem svega naprijed navedenog dužan tužitelju nadoknaditi štetu koju je fazan kao divljač prouzročio na tužiteljevom osobnom automobilu. Tuženik je kao odgovorna osoba dužan uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja (čl. 1085. st. 1. ZOO-a), a budući u konkretnom slučaju uspostava prijašnjeg stanja nije moguća jer iziskuje zamjenu oštećenih dijelova na tužiteljevom automobilu novim dijelovima uz plaćanje troškova novih dijelova i rada potrebnog prilikom zamjene, tad je tuženik dužan isplatiti tužitelju odgovarajući novčani iznos na ime naknade štete (čl. 1083. st. 3. ZOO-a). Visina štete, u konkretnom slučaju, utvrđena je provedenim prometno strojarskim vještačenjem te iz Nalaza vještaka proizlazi da zamjena oštećenih dijelova na osobnom automobilu tužitelja novim dijelovima uz uračunate troškove rada limara iznosi 1.203,38 eura. S obzirom da je tužitelj u podnesku od 2. travnja 2026. (str. 118-120 spisa) zatražio na ime naknade štete iznos koji je vještak naznačio u Nalazu, temeljem svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

16. 1. Tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete određen je u skladu s čl. 1086. ZOO-a, od trenutka nastanka štetnog događaja do isplate. Same zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos određene su u skladu s čl. 29. ZOO-a.

17. Tužitelj je u tužbi naznačio da potražuje na ime naknade štete isplatu iznosa od 1.327,01 eura. Nakon provedenog prometno strojarskog vještačenja isti je smanjio tužbeni zahtjev podneskom od 2. travnja 2026. na način da potražuje iznos od 1.203,38 eura. Tim činom tužitelj je djelomično povukao tužbu jer se u sudskoj praksi smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe. S obzirom da je do djelomičnog povlačenja tužbe došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o predmetu spora za to povlačenje bio je potreban pristanak tuženika u smislu čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se nije protivio opisanom povlačenju, isti se prešutno upustio u raspravljanje na ročištu održanom 6. svibnja 2026. pa je Sud izveo zaključak da se je tuženik usuglasio sa djelomičnim povlačenjem tužbe. Budući se tuženik suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbe, Sud je odlučio kao u izreci rješenja pod točkom I.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje P. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.327,01 eur za sve radnje do djelomičnog povlačenja tužbe, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe troškovi su odmjereni prema iznosu od 1.203,38 eura jer je taj iznos tužitelj naznačio kao iznos naknade štete koji potražuje od tuženika u podnesku zaprimljenom 2. travnja 2026., a kojim podneskom je zbog smanjenja tužbenog zahtijeva ujedno i djelomično povukao tužbu.

Tužitelj je uspio u cijelosti u ovom postupku pa su mu stoga i priznati troškovi koji su prema ocjeni ovog Suda bili nužni za uspjeh, a koji se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku. Stoga je tužitelju priznato kako slijedi:

-trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, Tbr. 7.1. Tarife,

-trošak sastava obrazloženog podnesaka od 23. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura, Tbr. 8.1. Tarife, jer se u tom podnesku tuženik očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- trošak zastupanja na ročištima od 14. siječnja 2026. i 26. veljače 2026. u iznosima od po 200,00 eura, ili 400,00 eura ukupno za oba ročišta, Tbr. 9.1. Tarife.

- trošak sastava obrazloženog podneska od 9. travnja 2026. u iznosu od 150,00 eura Tbr. 8.1. Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o nalazu vještaka te je u istome postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka smanjivši pri tome zahtjev za isplatu naknade štete u odnosu na tužbu, odnosno djelomično je povukao tužbu.

- trošak zastupanja na ročištu održanom 6. svibnja 2026., u iznosu od 150,00 eura, Tbr. 9.1. Tarife.

Slijedom navedenog, troškovi zastupanja iznose 1.100,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što iznosi 1.375,00 eura. Pored navedenog troška zastupanja tužitelju je priznat i stvarni trošak koji je isti platio za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, a koji je trošak u cijelosti i utrošen za namjenu za koju je uplaćen, što je razvidno iz rješenja (str. 116 spisa) i računa vještaka (str. 1125. spisa). Nadalje, priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura, kao i trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura, koji će tužitelj biti dužan platiti po objavi presude, a ako ga ne plati, pristojba će biti prisilno naplaćena. Prema tome, tužitelju su priznati ukupni troškovi u iznosu od 1.854,64 eura.

19. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova pristupa njegova punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno jer je taj trošak u trenutku izrade pisanog otpravka presude neizvjestan. Ukoliko punomoćnik tužitelja pristupi na ročište za objavu, Sud će o trošku pristupa na to ročište odlučiti naknadno.

20. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 21. svibnja 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku