Poslovni broj: P-2077/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranki trg 3 a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2026.. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103567208 sklopljenog 23. svibnja 2007.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te MALNAR PR kao Korisnika kredita i Založnog dužnika, sadržane u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 217,67 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 31. svibnja 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 258,57 eura zajedno sa zateznim kamatama od 21. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 23. svibnja 2007. kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 5103567208 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 74.200,00 CHF. Ugovorena da je tzv. ulazna naknada koja je naplaćena 30. svibnja 2007.g. u iznosu od 217,67 eura odnosno 0,50 % od iznosa kredita. Smatra da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba o plaćanju navedene ulazne naknade jer je ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez posebnih pregovora o tim odredbama, čime da je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u skladu s odlukom Vrhovnog suda RH posl br. Rev-67372023 od 13. veljače 2024. g. Tuženik da je na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist koja se ogleda u neosnovano naplaćenoj ulaznoj naknadi. Kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na njegovu štetu to tužitelj pored utvrđenja ništavosti odredbe čl .10. Ugovora o kreditu traži isplatu plaćene naknade s kamatama i troškovima postupka. Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu. Smatra da tužitelj treba dokazati svojstvo potrošača. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba da je jasna razumljiva i lako uočljiva. Tom naknadom da su se pokrivali operativni troškovi banke, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezani regulatorni troškovi. Osporava tijek zakonskih kamata; prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe čl. 10. o plaćanju ulazne naknade te traži iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbi. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara te ima li tužitelj svojstvo potrošača.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 23.5.2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 74.200,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 30. svibnja 2007. naplaćen iznos od 217,67 eura /1.640,01 HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je podigao kredit radi adaptacije kuće u kojoj živi na adresi njegovog prebivališta. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom Ugovora.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je potpisao pripremljeni kredit, da nije ni znao da mu je naplaćena naknada za obradu kredit jer je po struci strojobravar i ne razumije se u tu tematiku; bankarski službenik da mu nije spomenuo naknadu za korištenje kredita a nije dobio nikakav dokument od banke iz kojeg bi bilo razvidno da mu je naplaćena naknada za obradu kredita te u kojem iznosu niti mu je objašnjeno od čega se sastoji trošak kredita. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 0,50 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nije mogao pregovarati sa tuženikom pa slijedi da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali. Posebno je za istači da činjenica što je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu, što nesporno upućuje na zaključak da naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi kredita, već su isključivo motivirani interesom tuženika za što većom zaradom, potpuno zanemarujući interes tužitelja korisnika kredita da trošak bude što manji odnosno realan.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 217,67 eura koliko je tužitelju naplaćeno na ime predmetne naknade. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 30. svibnja 2007. g. ; tužba je podnesena 16.12.2025. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 .VPS je 217,67 eura.Trošak je obračunat po vrijednosti premeta spora kondemnatornog zahtjeva jer je istaknuti deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na isplatu pa se po ocjeni ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.( Tako i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž- 17/2026 ). U tom smislu je sud odredio vrijednost predmeta spora na 217,67 eura. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 11.3.2026. u visini od po 25 bodova, zastupanje na ročištu 19.5.2026. g. u visini od 25 bodova a na ročištu 21.4.2026. g. u visini od 12,5 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 218,75 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 13,27 eura pa je ukupni trošak tužitelja 258,57 eura

17.U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog trošak je odbijen. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu 21.4.2026.g. po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti trošak sastava podneska od 17.12.2025. g. u kojem dostavlja dokaz da je platio pristojbu na tužbu kao nepotreban. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Rijeci, 21. svibnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojbe na presudu 13,27 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 6,64 eura

U Rijeci , 21.5.2026. .