REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-885/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 21. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 016- 836/2005 od 14. svibnja 2005. zaključenog između tužitelja ĐC, kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ĐC iznos od 509,96 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 14. svibnja 2005. sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 016-836/2005 (dalje u tekstu: Ugovor). Člankom 5. tog Ugovora, određena je naknada od 1,25% od iznosa kredita, jednokratna, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj navodi da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, s obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi i da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, što je razvidno i iz njegove brojčane oznake te da je čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a čl. 87. st. 1. tog Zakona propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj tvrdi da su ugovor o kreditu sklopili u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, kao jača ugovorna strana, te je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, čime je doveo tužitelja u neravnopravan položaj, u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Navodi da sporna odredba nije jasna, jer izričito ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, te da nije lako razumljiva prosječnom potrošaču jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog, predložio je da sud spornu odredbu, sadržanu u čl. 5. predmetnog Ugovora, utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu vrati naplaćeni iznos naknade, odnosno iznos od 513,32 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, s tim da je podneskom od 20. svibnja 2026., sukladno navodima tuženika iz odgovora na tužbu, snizio tužbeni zahtjev na iznos od 509,96 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te visinu sporne naknade za obradu kredita, jer je tužitelju naknada naplaćena 25. svibnja 2005. u iznosu od 509,96 EUR. Smatra da je u Ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade kredita te da banka ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica da obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom, smatra tuženik, koji je ustvrdio i da se on između ostalog financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima, čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik tvrdi i, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da ugovaranje sporne naknade nije uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da nisu ispunjeni potrebni uvjeti iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača. Istaknuo je i prigovor zastare, jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnova, pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, koji je protekao do podnošenja tužbe. Slijednom navedenog, predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 016- 836/2005 od 14. svibnja 2005. (dalje: Ugovor), otplatni plan za kredit, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa za klijenta, specifikacija uplata, isplatni nalog – obračun te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene dokaza, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Tuženik je na pripremnom ročištu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.370,00 EUR. Glede navedenog prigovora za istaknuti je da je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 509,96 EUR, tužitelj postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, pa s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), jer zahtjev za isplatu u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta u iznosu od 509,96 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).
6. Među strankama nije sporno da su 14. svibnja 2005. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. ugovoreno da se tužitelju naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita.
7. Nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 812,50 CHF, odnosno u važećoj valuti u iznosu od 509,96 EUR i to dana 25. svibnja 2005., kako to i proizlazi iz isplatnog naloga – obračuna. Nije sporno da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, što i proizlazi iz njegovog iskaza, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, odnosno da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje stana kojeg je tužitelj koristio za stanovanje i koji nikada nije davan u najam, pa predmetni Ugovor predstavlja potrošački Ugovor kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8. Sporno je među strankama je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna, te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da je došao radi potpisivanja Ugovora, nakon što je dogovorio kredit, te je nacrt ugovora bio već pripremljen na obrascu. Ugovor je pročitao i potpisao te je odredbu o naplati troškova obrade kredita djelomice shvatio, a nije mu pritom bilo objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i zašto u toj visini, te na koje troškove se ona odnosi. Nije mu pritom bilo rečeno da se može bilo što drugačije ugovoriti, tako da nije bilo pregovaranja o ugovornim odredbama.
10. Dakle, u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te da tužitelju nije bilo objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem točno iznosu. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu, niti mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na koje troškove se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita odnosno u toj visini.
11. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 107. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91).
12. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.
13. Sporna ugovorna odredba kojom se korisnik kredita obvezuje na plaćanje jednokratne naknade ne može se smatrati odredbom koja uređuje predmet ugovora niti cijenu, slijedom čega se na nju ne primjenjuje odredba čl. 84. ZZP/03. Iako je predmetna odredba naizgled sastavljena na jasan i razumljiv način u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja da plati naknadu, iz nje nije razvidno na koje se konkretne troškove navedena naknada odnosi niti iz kojeg razloga se obračunava upravo u određenom postotku od iznosa kredita, a u postupku je utvrđeno i da to nije bilo pojašnjeno tužitelju tijekom pregovora, odnosno prilikom sklapanja Ugovora, zbog čega sud smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.
14. Nadalje, utvrđeno je da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 509,96 EUR, čime je, a imajući u vidu način sklapanja Ugovora i visinu naplaćene naknade, stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom valja naglasiti kako nije logično da bi upravo navedeni postotak od 1,25%, odnosno naplaćeni iznos od 509,96 EUR, odgovarao visini eventualnih troškova, osobito imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Dodatno je za istaknuti i da je cijena kredita već sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik nema osnovu redovne troškove svojeg poslovanja dodatno prenositi na korisnika kredita kao potrošača.
15. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koja je stoga, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost iste i odlučio kao pod točkom I izreke.
16. Sukladno odredbi 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da je tuženik dužan vratiti iznos naplaćene naknade, kao i da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana naplate predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (10. veljače 2025.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je on u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.
17. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 509,96 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno 26. svibnja 2005. do isplate, kako je to i zatraženo. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o toj ugovornoj odredbi, niti je bio upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).
19. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), sastava podneska od 20. svibnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 05. studenog 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 13. svibnja 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (50 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 100,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, kao i na presudu u iznosu od 26,54 EUR, dok mu nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer njegov punomoćnik nije pristupio na isto.
20. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 553,08 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate.
21. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).
U Zagrebu, 21. svibnja 2026.
Sutkinja:
Davorka Ćurko Nasić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
