Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-12/2026-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 37/II., protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1880/2022- 16 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1880/2022-16 od 14. studenoga 2025. i predmet vraća istome sudu na ponovno suđenje, drugom sucu pojedincu.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.250,00 EUR -a neto za razdoblje od 1.4.2017. do 30.09.2024., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 25,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22) te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22) i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić, koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], s kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a (''NN'' 114/22) te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22) i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena''.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. Zahtijeva naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužiteljice.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužiteljica jer je presuda razumljiva, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.250,00 EUR sa zateznom kamatom, za razdoblje od 1. travnja 2017. do 30. rujna 2024.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika,

- da je mjesto njezina prebivališta u [adresa],

- da je njezino mjesto prebivališta do radnog mjesta udaljeno oko 33,29 km,

- da je odlukama tuženika o isplatama naknade prijevoza tužiteljici od 1. srpnja 2016., 25. listopada 2018. i 15. rujna 2020. određeno da će se tužiteljici naknada za trošak međumjesnog i mjesnog prijevoza iz točke 1. te odluke isplaćivati sukladno broju dolazaka na posao i cijeni godišnje karte, ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte odnosno mjesečne karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg javnog prijevoznika koji pruža usluge javnog prijevoza na relaciji [adresa],

- da je protiv tih odluka tužiteljica imala pravo izjaviti zahtjev za zaštitu prava,

- da tužiteljica navedene odluke nije osporavala,

- da tuženik isplaćuje tužiteljici trošak međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa],

- da tužiteljica radi u turnusima 12 sati dan, 12 sati noć i 2 slobodna dana,

- da tužiteljica stvarne troškove prijevoza od tuženika nije nikada tražila, niti je osporavala pravilnost obračuna isplaćenih troškova.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da se tužiteljica, ako joj način prava na korištenje predmetne naknade nije dogovarao, na početku kalendarske godine trebala o tome izjasniti na početku godine, odnosno ako je smatrala da je došlo do promjene korištenja predmetnog prava ili promjene boravišta ili prebivališta, ali da plaćanje stvarnih troškova nije nikada tražila te da stoga ne postoji niti obveza poslodavca za isplatu tih troškova.

7.2. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 67. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'', broj 141/12, 14/12, 150/13 i 153/13 – dalje: TKU/12), koja se primjenjuje od 1. siječnja 2013. (čl. 92. TKU/12) i čl. 66. st. 1.Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'', broj 128/17, 47/18, 123/19 i 66/20 – dalje: TKU/17), koji se primjenjuje od 1. prosinca 2017.

8. Odluka suda prvoga stupnja nije pravilna i ne može se prihvatiti. Naime, osnovano tužiteljica u žalbi ističe da je u ovom slučaju riječ o novčanoj tražbini radnika iz radnog odnosa, da radnik ima pravo zahtijevati izravnu zaštitu povrijeđenog prava pred sudom te da u ovom slučaju nije odlučno što tužiteljica protiv odluke poslodavca donesenoj u vezi s isplatom troškova prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla nije izjavila zahtjev za zaštitu prava (točka 10. obrazloženja).

9. Tužiteljica također osnovano u žalbi ukazuje da je u odluci tuženika od 1. srpnja 2016., u točki 1. navedeno da udaljenost od adrese stanovanja do mjesta rada iznosi 33,29 km, da je u točki 2.1. navedeno da će se naknada troškova međumjesnog prijevoza iz točke 1. (33,29 km) obračunati u iznosu od 0,75 kn po prijeđenom kilometru, na temelju ispunjenog i potpisanog formulara radnice na kojem će radnica evidentirati stvarne dolaske na posao osobnim automobilom i dostaviti jedinici za obračun plaće do 3. dana u mjesecu za prethodni mjesec, a u točki 2.2. da će se naknada troškova prijevoza obračunati i u visini cijene mjesečne pokazne karte javnog prijevoza odnosno karnet karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg prijevoznika. Prema točki 2.3. naknada troškova iz točke 2.1. i 2.2. obračunat će se na temelju evidencije o broju dolazaka na posao i povratak s posla, dok je točkom 2. određeno da će se obračunata naknada troškova međumjesnog prijevoza na način utvrđen u točki 2. te odluke isplatiti radnici u iznosu koji je povoljniji za KBC Split. Isto tako osnovano ukazuje da iz obrazloženja navedene odluke također proizlazi da se radnica izjasnila da za dolazak na posao i povratak s posla koristi vlastiti prijevoz te da u spornom razdoblju nije mijenjala mjesto rada i prebivališta ([adresa]).

9.1. Prema tome, budući da je poslodavac raspolagao podatkom o udaljenosti mjesta rada i prebivališta za tužiteljicu te da se tužiteljica izjasnila da za dolazak na posao i povratak s posla koristi vlastiti prijevoz, a odredbom čl. 67. TKU/12 i TKU/17 bilo je propisano pravo radnika na naknadu troškova prijevoza za dolazak posao i povratak s posla u visini za poslodavca najpovoljnijeg troška javnog prijevoza koji mu omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva samo zbog toga što tužiteljica odluci poslodavca nije prigovarala te što od njega nije tražila plaćanje stvarnih troškova prijevoza.

10. Prema odredbi čl. 67. st. 18. TKU/12, isto kao i odredbi čl. 66. st. 9. TKU/17 te čl. 65. st. 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'', broj TKU/22, 56/22, 127/22 i 58/23 – dalje: TKU/22), redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.

10.1. Prema čl. 67. st. 6. TKU/12, ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru.

10.2. Prema čl. 66. st. 13. al. 2. TKU/17, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se:

- za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kada organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru,

- za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

10.3. Prema čl. 65. st. 16. TKU/22, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se:

- za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru

- za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

11. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica u iskazu navela da radi u turnusima:

12 sati dan, 12 sati noć i dva slobodna dana, što joj onemogućava korištenje prijevoza jer da u noćnim satima kod takvog načina rada nema adekvatne veze, a pogotovo vikendom i praznikom te da bi joj autobusnim prijevozom bilo nemoguće uredno doći na posao, odnosno s posla kući (točka 9. obrazloženja).

11.1. Osim toga, tužiteljica je u spis dostavila obračunsku ispravu za isplatu plaće – naknade za listopad 2019., iz koje je također vidljivo da tužiteljica radi u drugoj smjeni, blagdanom, nedjeljom, subotom i noću (str. 5 spisa).

11.2. Stoga osnovano tužiteljica u žalbi također navodi da visina cijene prijevoza nije jedini kriterij za odabir najpovoljnije varijante naknade troškova prijevoza za poslodavca te da odabir najpovoljnije varijante prijevoza ne znači da poslodavac može potpuno diskrecijski odlučiti o najpovoljnijoj varijanti, ne uzimajući u obzir koliko je njegov odabir otegotan za određenog zaposlenika.

11.3. Tužiteljica se pritom osnovano poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-764/2023-2 od 13. prosinca 2023., u kojoj je, u odnosu na pravno pitanje:

"Da li se odredba kolektivnog ugovora/pravilnika o radu kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla koja je najpovoljnija za poslodavca treba tumačiti na način da poslodavac diskrecijski odlučuje o najpovoljnijoj varijanti prijevoza, neovisno o njezinoj racionalnosti i prikladnosti za radnika, ili poslodavac pritom mora voditi računa da odabrana varijanta prijevoza nije preotegotna za radnika?"

zauzeto pravno shvaćanje da visina cijene prijevoza nije jedini kriterij za odabir najpovoljnije varijante za poslodavca, da to što je odredbama TKU i Dodataka TKU, propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja je najpovoljnija za poslodavca, samo po sebi ne znači da je to isključivo najjeftinija varijanta prijevoza, da je takvo tumačenje pretjerano formalističko i suprotno smislenom i logičnom tumačenju odredbi TKU i Dodataka TKU koje se odnose na pravo zaposlenika na naknadu mjesečnog troška prijevoza na posao i s posla odnosno da pravo poslodavca na odabir najpovoljnije varijante prijevoza, ne znači da poslodavac može potpuno diskrecijski odlučiti o najpovoljnijoj varijanti puta, ne uzimajući u obzir koliko je njegovo odabir otegotan za određenog zaposlenika, što je ujedno odgovor na postavljeno pravno pitanje.

12. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, u postupku nisu utvrđene činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava pa je, na temelju čl. 370. ZPP, pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, drugom sucu pojedincu (čl. 371. ZPP).

12.1. U ponovnom postupku prvostupanjski će ponovno odlučiti o izvođenju dokaza koje je predložila tužiteljica, utvrdit će omogućava li organizirani međumjesni prijevoz tužiteljici redovit dolazak na posao i povratak s posla odnosno je li previše otegotan za tužiteljicu s obzirom na raspored radnog vremena i vozni red te nakon toga o osnovanosti tužbenog zahtjeva donijeti novu odluku, imajući pritom u vidu razloge navedene u ovom rješenju, citirane odredbe TKU/12, TKU/17 i TKU/22, kao i Tumačenje Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama br. 61/19 od 21. siječnja 2019. prema kojem, da bi se prijevoz smatrao organiziranim, zaposleniku mora omogućavati redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane. Dakle, ako i jedan radni dan zaposleniku nije moguć javnim prijevozom redovan dolazak i odlazak s posla, da se tada prijevoz ne može smatrat organiziranim.

13. Odluka iz točke II. donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.

U Velikoj Gorici 21. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor