Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1442/2019-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E I P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, B. Frankopana 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Petrova 182, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 16. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nade Magdić, odvjetnice iz Ogulina, i zamjenice punomoćnika tužitelja LM, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba, te objave presude 21. svibnja 2026.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba u odnosu na tužitelja EM radi isplate iznosa od 525,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te da je djelomično povučena tužba u odnosu na tužitelja MM radi isplate iznosa od 925,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 1.273,68 EUR (tisuću dvjesto sedamdeset tri eura i šezdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom na:

iznos 8,38 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate

iznos 8,38 EUR od 29. veljače 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 30. travnja 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 30. rujna 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 31. listopada 2008. do isplate

iznos 19,13 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 28. veljače 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 30. travnja 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 30. rujna 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. listopada 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate

iznos 21,42 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate

iznos 21,41 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 28. veljače 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 30. travnja 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 30. rujna 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 31. listopada 2010. do isplate

iznos 21,41 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 28. veljače 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 30. travnja 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 30. rujna 2011. do isplate

iznos 18,90 EUR od 31. listopada 2011. do isplate

iznos 14,40 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 29. veljače 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. travnja 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. rujna 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. listopada 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 28. veljače 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. travnja 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. rujna 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 31. listopada 2013. do isplate

iznos 14,14 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate, i

iznos 14,14 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 2.207,35 EUR (dvije tisuće dvjesto sedam eura i trideset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom na:

iznos 9,23 EUR od 31. svibnja 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 30. lipnja 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 31. srpnja 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 31. kolovoza 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 30. rujna 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 30. studenoga 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 31. prosinca 2006. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 31. siječnja 2007. do isplate,

iznos 9,23 EUR od 28. veljače 2007. do isplate,

iznos 9,24 EUR od 31. ožujka 2007. do isplate,

iznos 9,24 EUR od 30. travnja 2007. do isplate,

iznos 9,24 EUR od 31. svibnja 2007. do isplate,

iznos 9,24 EUR od 30. lipnja 2007. do isplate,

iznos 9,24 EUR od 31. srpnja 2007. do isplate,

iznos 9,24 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate,

iznos 15,07 EUR od 30. rujna 2007. do isplate,

iznos 15,07 EUR od 31. listopada 2007. do isplate,

iznos 15,07 EUR od 30. studenoga 2007. do isplate,

iznos 15,07 EUR od 31. prosinca 2007. do isplate,

iznos 15,06 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate,

iznos 15,06 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 30. travnja 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 30. rujna 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

iznos 29,57 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

iznos 32,61 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

iznos 29,35 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30 lipnja 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30 lipnja 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

iznos 23,22 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju EM na ime troškova ovog postupka isplati iznos 1.817,66 EUR (tisuću osamsto sedamnaest eura i šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju MM na ime troškova ovog postupka isplati iznos 1.817,66 EUR (tisuću osamsto sedamnaest eura i šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 6. kolovoza 2015. podnijeli tužbu protiv tuženika (ranije pod tvrtkom Hypo Alpe Adria Bank d.d.) u kojoj tužbi navode da je tužitelj VM dana 3. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 136-152/2007 sa tuženikom na iznos od 33.000,00 CHF s rokom vraćanja od 22 godine, a tužitelj MM da je dana 27. lipnja 2005. sa istim tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 136- 194/2005 na iznos od 46.800,00 CHF s rokom vraćanja do 30. lipnja 2025. Ističu kako je u čl. 3. oba Ugovora o kreditu ugovoreno da se na predmetni kredit zaračunavaju kamate i to tužitelju EM od 4,20% godišnje, a tužitelju MM od 3,99% godišnje, dok je čl. 6. oba Ugovora ugovoreno da u odnosu na tužitelja EM banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. Ugovora neće mijenjati do 31. 12. 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, da će se od 1. 1. 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, te da se nakon promjene kamatne stope ista mijenja sukladno odluci banke o kamatnim stopama ili drugog akta banke, a u odnosu na tužitelja MM da banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ugovora neće mijenjati do 30. 4. 2006. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, te da je banka od 1. 5. 2006. ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Ističu kako je presudom br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- od 13. 6. 2014. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa, utvrđeno pod toč. 5. izreke da je tuženik u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja istog tužitelji kao korisnici kredita nisu sa tuženikom pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Stoga, kako je tuženik povrijedio odredbu čl. 3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu naplatio tužiteljima više stope zateznih kamata od ugovorene redovne kamate, to tužbenim zahtjevom tužitelji temeljem čl. 1111. ZOO-a traže povrat previše uplaćenog iznosa na ime kamata i to VM u iznosu od 3.067,36 CHF, a MM u iznosu od 4.991,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2. U odgovoru na tužbu od 10. rujna 2015. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe kako je točno da je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da bi ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kreditima u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila ništetna, međutim, da u toj presudi nije naveden jasan način odnosno nisu određeni parametri po kojima bi sudovi u individualnim parnicama mogli objektivno i na isti način za sve potrošače utvrditi jesu li potrošači preplatili iznos kamata ili nisu. Nadalje, ističe kako niti jedan sud nije primijenio čl. 173., 175. i 176. Zakona o bankama koji je u spornom razdoblju kao specijalni propis uređivao način informiranja potrošača i na temelju kojeg se može utvrditi da je postupanje tuženika bilo zakonito i da odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna. Isto tako da pri ocjenjivanju prava tužitelja treba uzeti u obzir i Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12 i 143/13), budući da je odredbama tog Zakona propisan okvir na temelju kojih će se određivati promjenjiva kamatna stopa, pri čemu tužitelji nisu u svojoj tužbi dokazali da su svoj zahtjev postavili u skladu sa odredbama čl. 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju, već isti predstavlja njihovo proizvoljno utvrđenje kamatne stope, pri čemu se apsolutno derogira promjenjiva kamatna stopa, na koju tuženik, unatoč svemu, ima pravo. Tuženik stavlja i prigovor promašene aktivne legitimacije, budući da prema čl. 2. st. 2. toč. (a) i (b) Direktive o ugovorima o kreditiranju potrošača Europskog parlamenta i Vijeća 87/102/EEC od 23. travnja 2008., isključeni su iz primjene te Direktive ugovori radi kupnje nekretnina i ugovori kojima je vraćanje duga osigurano založnim pravom na nekretninama, pri čemu su Ugovori o kreditu sklopljeni između stranaka upravo takva vrsta ugovora, sukladno tome tužitelji u tom smislu nemaju status potrošača na kojeg se odnose ovdje navedene presude. Isto tako tuženik ističe i prigovor zastare uz pojašnjenje kako iako samo pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva i na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, imovina odnosno imovinska korist stečena na temelju ništetnog ugovora tumači se u skladu s odredbama zakona o stjecanju bez osnove u kojem slučaju je zastarni rok 5 godina. Pored zastare tražbine, tuženik ističe i prigovor zastare samog prava na temelju čl. 227. ZOO-a.

3. Tijekom postupka tužitelj VM je dana 7. svibnja 2015. sa tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK/15), čime je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a tužitelj MM je 19. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-194/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem ZID ZPK/15, čime je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Također, tijekom postupka došlo je do promjene tvtke tuženika pa sada ista glasi Addiko bank d.d.

4. Tuženik je na ročištu 6. lipnja 2017. prigovorio tužiteljima da su isti s obzirom na sklopljene Anekse ugovora izgubili pravni interes za vođenje ovog postupka.

5. U ovom je parničnom predmetu već bila donesena presuda broj P-190/2017- 11 od 5. srpnja 2018. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a koja je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1908/2018 od 20. rujna 2019. ukinuta te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Pri tome, uputa je toga suda da je, osim upotpunjenja činjeničnog stanja, potrebno tužbeni zahtjev urediti na način da se zahtjev za isplatom postavi u kunama, a ne u kunskoj protuvrijednosti u CHF. Kako je u međuvremenu došlo i do službene promjene valute u Republici Hrvatskoj, tužitelji su nakon provedenog sudskog vještačenja iznos zahtjeva za isplatom postavili u eurima.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 136-152/2007 od 3. svibnja 2007., presliku Ugovora o kreditu broj 136-194/2005 od 27. lipnja 2005., presliku solemnizacije Ugovora o kreditu 136-194/2005 javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, presliku Aneksa uz ugovor o kreditu br. 136-152/2007 i presliku presliku Aneksa uz ugovor o kreditu br. 136-194/2005, z.k. izvatka broj 1750 za čkbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka, te su saslušani svjedoci FM i NM te tužitelji u svrhu dokazivanja.

7. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Nesporno je tužitelj VM s tuženikom (ranije tvrtka Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) 3. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita adaptacija kuće, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 33.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 3. Ugovora ugovoreno da se na predmetni kredit zaračunavaju kamate u iznosu od 4,20 %, da je čl. 6. ugovora ugovoreno da će se od 1. 1. 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, te da se nakon promjene kamatne stope ista mijenja sukladno odluci banke o kamatnim stopama ili drugog akta banke, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 15.416,09 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 13.094,56 KN. Nesporno iz navedenog ugovora u čl. 2. proizlazi da će se preplaćeni iznos koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to do najviše 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

10. Nesporno je tužitelj MM s tuženikom (ranije tvrtka Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) 27. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 136-194/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita stambeni kredit u svrhu adaptacije kuće, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.800,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 3. Ugovora ugovoreno da se na predmetni kredit zaračunavaju kamate u iznosu od 3,99%, da je čl. 6. ugovoreno da banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. neće mijenjati do 30. travnja 2006. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, te da je banka od 1. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 19.502,43 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 3.755,48 KN. Nesporno iz navedenog ugovora u čl. 2. proizlazi da će se preplaćeni iznos koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to do najviše 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Također je nesporno da se pred ovim sudom vodi parnični postupak broj P-267/2023 između tužitelja ZM i tuženika, te parnični postupak broj P- 376/2020 između tužitelja MM i tuženika radi isplate po ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli.

11. Sporno je između stranaka da li tužitelji imaju pravni interes budući da su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke ništetne te da li tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, a sporna je visina potraživanja po toj osnovi.

12. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenih ugovora o kreditu iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj VM s tuženikom **.**.2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, te tužitelj MM s tuženikom **.**.2005. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu kojim je utvrđeno da je 5. tuženica Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

15. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi.

17. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

18. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetne Ugovore o kreditu da je sa VM sklopljen 3. svibnja 2007., a tužiteljem ČM **.**.2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena petotužena) u razdoblju u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopili ovdje tužitelji s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Tužitelj VM je u svom iskazu naveo je da mu je kredit bio potreban za adaptaciju kuće, da je bio klijent kod tuženika u vrijeme kada je sklopio predmetni ugovor, da mu je to bio prvi kredit te se obratio tuženiku sa zahtjevom za odobrenje kredita, da je tražio kredit u iznosu od 20.000,00 EUR-a, te da mu je savjetnik u banci rekao da su švicarci povoljniji, da ako se bilo što dogodi, odnosno ako bi došlo do bilo kakve oscilacije da to neće dovesti do nikakve znatne razlike, odnosno da će on biti uvijek povoljniji jer se radi o stabilnoj valuti. Naveo je da je tražio pojašnjenja obzirom da mu je kredit vezan uz CHF bio nepoznat pojam s obzirom da su svi vezali ugovore uz EUR-o. Istaknuo je kako nije dobio paralelni izračun kredita u EUR-ima, već upravo suprotno isticano je da je kredit u CHF povoljniji, da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, prvu godinu fiksna, da mu je rečeno da će se nakon tih godinu dana u banci dogovarati slijedeća kamatna stopa, te mu nije rečeno da on na tu kamatu nema nikakav utjecaj. Kod javnog bilježnika ugovor mu je bio pročitan, naglasak je stavljen na posljedice neplaćanja. Kada se pojavila mogućnost konverzije kredita osobno se obratio banci te radi konverzije kredita budući da su iznosi rata koji su bili vezane uz chf stalno divljali, te se nakon provedene konverzije iznosi rata nisu smanjivali ali nisu ni rasli. Kod sklapanja ugovora o konverziji bio je upoznat sa uvjetima konverzije kao što je to propisivao tada doneseni zakon. Predmetni kredit zatvorio je prijevremenom otplatom i to tako što je digao novi kredit također kod tuženika u kunama no sada je isti konvertiran u eure. Naveo je da je pročitao ugovor o kreditu i aneks kod potpisivanja no da mu nije bilo sve jasno jer nije financijski ekspert, primjedbe na preplatu koja je bila iskazana u aneksu nije imao, bilo mu je bitno da čim prije završi tu priču, naveo je da mu je bio jedino ponuđen ovaj ugovor kod kojeg je fiksna kamata samo prvih godinu dana dok je ostatak otplate bila moguća promjena kamate prema odluci banke te da mu je istovremeno pojašnjeno da je chf stabilna valuta već desetljećima. U vrijeme sklapanja ugovora se bavio skladištenjem i logistikom u građevinskoj firmi.

20. Tužitelj MM naveo je da mu je 2005. godine bio potreban kredit za adaptaciju kuće u kojoj stanuje i danas, te je u tu svrhu i utrošio sredstva dobivena kreditom, u visini od 30.000,00 EUR-a, da je u banci tražio taj iznos, zahtjev je proslijeđen kreditnom odjelu banke, da ga je nakon nekog vremena nazvao djelatnik iz banke i rekao mu da je zahtjev odbijen jer da nije kreditno sposoban, ali da može dobiti taj iznos u CHF. Obzirom da mu nije bilo poznato da bi tada netko imao ugovor vezan za CHF pitao je što se može dogoditi te mu je objašnjeno da je CHF najstabilnija valuta, da se godinama nije mijenjao tečaj, te da će bilo što ako se i dogodi uvijek biti niža rata od onog vezanog uz EUR-o. Rečeno mu je da je kamatna stopa promjenjiva ali da je to isto tako i kod EUR-a, te da će u svakom slučaju biti niža od onoga u EUR- ima, da će jednu godinu kamatna stopa biti fiksna, a ostalo razdoblje otplate da će biti promjenjiva kamata no pri tom mu nisu objašnjavali na temelju čega može banka donijeti odluku o promjeni visine kamatne stope. Kod javnog bilježnika pročitan mu je cijeli ugovor, rečeno mu je samo da je kamata promjenjiva i koje će biti posljedice neplaćanja, a nisu objašnjeni nikakvi rizici koji bi postojali zbog ugovaranja ove valute niti promjenjive kamatne stope. Aneks ugovora sklopio je negdje 2015. godine. Ugovor je pročitao prije njegova potpisivanja no ne može reći da ga je u cijelosti razumio, a da je unaprijed znao da se rate kredita toliko mogu mijenjati sigurno ga ne bi sklopio. Iznosi rata su u početku bili oko 1.260,00 kuna a kasnije su narasli na oko 2.200,00 kuna, a nije bilo moguće ranije konvertirati taj predmetni kredit, odnosno to nije bilo moguće u Hypo banci, a u slučaju da bi htio u drugoj banci dići kredit kojim bi zatvorio ovaj utuženi troškovi zatvaranja tog kredita bili bi toliko visoki da se to nije isplatilo jer je banka htjela naplatiti sve tzv. povlastice koje je do tada ostvario kao klijent banke jer je kao klijent imao povoljnije uvjete kredita. Vezano za konverziju banci se obratio te su ga naknadno iz banke kontaktirali radi sklapanja ugovora o konverziji na koji ugovor je pristao jer mu se time smanjila rata tako da mu sada rata iznosi 230,00 eur dok je ranije bila 2.200,00 kuna. Kredit nadalje otplaćuje, a isti ističe u lipnju ove godine time da ga plaća putem trajnog naloga. Kuća koju je adaptirao sredstvima od predmetnog kredita služi mu isključivo za stanovanje te ondje nije nikada obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Pročitao je aneks ugovora, a nije imao primjedbe na izračun konverzije. Naveo je da je on tražio fiksnu kamatu za cijelo vrijeme otplate ali da je politika banke bila takva da je fiksna kamata bila samo prvu godinu i to 3,99% dok je ostatak otplate kamata bila promjenjiva te on nije znao koji su bili parametri na temelju kojih se kamata mogla mijenjati. U to vrijeme tužitelj je radio u zaštitarskoj službi u pratnji novca.

21. Svjedok HM naveo je da je radio kod tuženika od 2001. godine do studenoga 2012. godine, te da je u vrijeme sklapanja ugovora sa VM 2007. godine radio na poslovima financijskog savjetnika, što znači da je obrađivao zahtjeve za kredit. Uobičajena procedura kod odobravanja kredita je bila nakon što je kredit odobren od strane kreditnog odbora banke, pravna služba sačinila je ugovore o kreditu koji su dostavljeni u Poslovnicu, gdje su predani klijentu. U rijetkim slučajevima klijenti su čitali sami ugovor u Poslovnici, u pravilu se svima žurilo, međutim svi ugovori pročitani su im i objašnjeni kod javnog bilježnika, gdje se vršila solemnizacija. Ne sjeća se konkretno tužitelja, obzirom da je u tom periodu se obrađivao velik broj kredita, a procedura je u svim slučajevima bila ista. Naveo je kako niti jedna stranka nije mogla znati u trenutku zaključenja ugovora na koji način će se mijenjati kamatna stopa u tijeku razdoblja otplate kredita, a obzirom da je bilo određeno da se ista mijenja sukladno odluci Uprave, naveo je kako je banka nudila kredite i u EUR-ima i švicarskim francima, u tom periodu, te je procedura od realizacije kredita bila takva da su stranke pristupile u Poslovnicu, gdje im je djelatnik banke predočio uvjete za kredite u obje valute, koji su zapravo bili identični što se tiče kreditne sposobnosti, rokova otplate, te je jedina razlika bila u valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nije siguran da li je postojala kakva razlika što se tiče naknada za obradu kredita. Stranka je predočila koji iznos kredita bi joj bio potreban te je on sačinio usporedbu ukoliko bi se taj iznos vezao uz valutu EUR i valutu CHF, te obzirom da je tečaj franka bio u tom periodu dosta nizak, kada bi stranke vidjele izračun prema kojem bi mjesečni anuitet u slučaju vezanja kredita uz CHF bila niža oko stotinu kuna više nisu uopće dvojili oko toga koji kredit će uzeti. U tim slučajevima čak su se odlučivali i na veće iznose kredita nego što su prvotno imali namjeru. Naveo je da su u tom periodu gotovo svi krediti bili sa promjenljivom kamatnom stopom, te da je strankama objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa, na način da im je rekao da se ista tijekom godine može više puta mijenjati, da li prema gore ili prema dolje, a da to ovisi prema odluci uprave banke.

22. Svjedok NM je naveo da je radio kod tuženika ranije Hypo banke, od 2004. godine do 2007. godine kao financijski savjetnik, a koji posao je obuhvaćao i realizaciju kredita sa fizičkim osobama, da se sjeća tužitelja MM kao stranke, te misli da se radilo o stambenom kreditu, da su svim klijentima uvijek bili ponuđeni krediti vezani uz EUR i CHF, uvjeti za iste su bili gotovi isti, razlikovali su se samo u dijelu kamatne stope i valutne klauzule, a u svima je bila i promjenljiva kamatna stopa. U tom periodu početna kamatna stopa za EUR je bila iznad 7%, a za CHF je bila 4 – 5%, te kada bi se izračunala mjesečna rata ista bi bila niža za kredite vezane uz CHF tako da su se stranke odmah odlučivale za takav kredit. Naveo je da je objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa na način da bi im rekao da je ista vezana uz odluku banke da promijeni te kamatne stope.

23. Sud je iskaze tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnima jer su iskazivali izravno, dosljedno i životno, a dijelom su isti podudarni sa navodima svjedoka te je u tom dijelu i prihvatio iskaze svjedoka kada navode da zaposlenici banke nisu klijentima objasnili na temelju čega banka donosi odluku o promjeni kamatne stope jer niti sama banka nije mogla znati u trenutku zaključenja ugovora na koji način će se mijenjati kamatna stopa u tijeku razdoblja otplate kredita, a obzirom da je bilo određeno da se ista mijenja sukladno odluci Uprave banke. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljima kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljima posebno tumačile odredbe ugovora u kamatnoj stopi na način da se prikažu parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da su bili svjesni da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu iako im nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaze tužitelja u cijelosti prihvaća.

24. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelji nisu dokazali svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 2. st. 2. toč. (a) i (b) Direktive o ugovorima o kreditiranju potrošača Europskog parlamenta i Vijeća 87/102/EEC od 23. travnja 2008. valja reći da u konkretnom slučaju niti ne dolazi do primjene citirane Direktive. S druge strane valja reći da člankom 4. stavka 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/22 i 59/23-dalje ZZP) koji zakon implementira, za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije, obvezujuću smjernicu 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim ugovornim odredbama potrošačkih ugovora, i koji sadrži identične odredbe kao i članak 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, a kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da iz sadržaja samih predmetnih Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj VM kao korisnik kredita, odnosno jednako tako da ga je sklopio i tužitelj MM, kao fizičke osobe bez napomene da bi nastupili u nekom drugom svojstvu, uz namjenu

– adaptacija kuće, a iste su tužitelji i vlastoručno potpisali, te isti ni u čemu ne upućuje da bi se radilo o kreditu koji se odobrava za financiranje obavljanja ikakve poslovne djelatnosti. Također, u Dodacima ugovoru o kreditu od 21. siječnja 2016. koji je sklopio VM i od 19. siječnja 2016. koji je sklopio MM, kojima je izvršena konverzija kredita navodi se da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur. Dakle, iz potonjih Dodatka ugovoru proizlazi kako se radi o ugovoru reguliranom Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a koji pak u svom članku 2. definira potrošača kao fizičku osobu koja u transakcijama obuhvaćenim tim zakonom djeluje izvan svoje poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Također, odredba čl. 53. ZZP propisuje kao i članak 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Prema tome, budući da iz samih ugovora proizlazi da su tužitelji nastupili kao potrošači, u konkretnom je slučaju teret dokaza da se ne radi o tužiteljima kao potrošačima bio upravo na tuženiku, a tuženik tijekom postupka ničime nije dokazao da tužitelji u ugovornom odnosu ne bi nastupili kao potrošači (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio da tužitelji predmetne ugovore o kreditu ne bi sklopili u svojstvu potrošača, odnosno da bi se tijekom razdoblja otplate kredita promijenila svrha radi koje je tužiteljima odobren kredit u smislu da bi kredit bio korišten u svrhu koja je namijenjena njihovu zanimanju i poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako nije navodio niti da bi se sredstva ostvarena kreditom utrošila u neku drugu namjenu različitu od ugovorom predviđene. Stoga sud nije našao osnovanim ovaj prigovor tuženika.

25. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskim ugovorima o kojima tužitelji kao stranke nisu mogli pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbama iz članka 3. i 6. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelji nisu mogli utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i

poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljima niti da su tužiteljima sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke.

27. Glede prigovora tuženika da tužitelji nemaju pravni interes za isplatom budući da nemaju pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da su tužitelji prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristali biti korisnici kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale neotplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da su provedenom konverzijom tužitelji obeštećeni glede utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim

odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uvidom u dodatke ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istim tužitelji ni jednom odredbom tog dodatka nisu odrekli svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelji imaju pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 3. svibnja 2007. i od 27. lipnja 2005. o promjenjivoj kamatnoj stopi do dana sklapanja ugovora o konverziji.

28. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 6. kolovoza 2015. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

29. Iz nalaza i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa koji je dostavljen 15. rujna 2025. u odnosu na tužitelja EM proizlazi

da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu uslijed promjene kamatne stope koja je vrijedila na dan isplate kredita, 4,20 %, odnosno da je u utuženom razdoblju od 31. siječnja 2008. do 13. prosinca 2013. zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 1.273,68 EUR. Iz nalaza proizlazi da su manje plaćeni iznosi nakon 1. siječnja 2014. iznosili – 596,61 EUR. Također, sudska vještakinja je u nalazu navela da preplata utvrđena konverzijom iznosi EUR 1.714,21 odnosno kuna 13.094,56. Nadalje iz nalaza vještakinje proizlazi da se kod ovoga suda pod brojem P-267/2023 u tijeku je postupak u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, radi više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate iz Ugovora o kreditu broj 136-152/2007 od 03.05.2007. godine. Za iznos preplate utvrđene konverzijom koja iznosi EUR 1.714,21 odnosno kuna 13.094,56 u tom je predmetu umanjena preplata tužitelja s osnove više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF te se u ovom predmetu nema osnova umanjivati preplata tužitelja.

30. Glede tužitelja MM u nalazu se navodi da prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.09.2015. godine iznosi CHF 28.552,92, odnosno 19.502,43 EUR, a preplata utvrđena konverzijom iznosi EUR 491,63 odnosno kuna 3.755,48. Tuženik je kod izračuna preplate po konverziji u obzir uzeo sve uplate koje je tužitelj MM izvršio na temelju ugovora o kreditu uključujući plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope. Nadalje iz nalaza vještakinje proizlazi da se kod ovoga suda pod brojem P-376/2020 u tijeku je postupak u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, radi više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate iz Ugovora o kreditu broj 136-194/2005 od 27. lipnja 2005., sve u periodu od 27. lipnja 2005. kao dana sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015. kao dana konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. U navedenom predmetu sudska vještakinja je imenovana vještakom te je izradila nalaz i predala sudu dana 03.01.2025. godine. Za iznos preplate utvrđene konverzijom koja iznosi EUR 491,63 odnosno kuna 3.755,48 u tom je nalazu umanjena preplata tužitelja s osnove više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF te nema osnova za umanjivanje utvrđene preplate u ovom predmetu.

31. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju dostavljenom 6. studenog 2025. tužitelj navodi da je suglasan s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka osim u dijelu u kojem je vještak računao manje plaćeno od siječnja 2014. do rujna 2015. jer da je do smanjenja kamatne stope došlo na temelju Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je kamatna stopa određena u visini od 3,23 %, te do promjene nije došlo odlukom tuženika, a također prigovara o utjecaju konverzije na potraživanje tužitelja. Tuženik je u podnesku od 4. ožujka 2026. naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještačenja, ali osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna (kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa), a osim toga da bi obvezu tuženika trebalo umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike.

32. Vezano za ovaj prigovor tuženika valja reći da se radi o prigovoru pravne prirode te se tiče samog zadatka vještačenja. Vještačenje koje je provedeno na način

kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, dakle bez obveze plaćanja anuiteta primjenom kamatne stope određene jednostrano sukladno odluci banke. Kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino na naprijed navedeni način. Što se tiče prigovora da bi obvezu tuženika trebalo umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike ukazuje se na odluku Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-549/2023-4 donesenu u proširenom vijeću od 13 sudaca sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a da kod ništetnosti ugovora pa tako i djelomične ništetnosti svaka strana ima pravo zatražiti restituciju na temelju čl. 323 st. 1. ZOO-a te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene banke da se razlika umanji za negativne tečajne razlike to da je ista istakla protutužbeni zahtjev ili procesno pravni ili materijalno pravni prigovor radi prebijanja u smislu odredbi čl. 195. i 196. ZOO. Budući da tuženik u ovom slučaju u pogledu negativnih tečajnih razlika nije postavio konkretan zahtjev za isplatu sud je odlučio u granicama zahtjeva tužitelja i dosudio mu zatraženi iznos na ime onoga što je tužitelj tuženiku više platio zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi.

33. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

34. S obzirom na sve navedeno sud je usvojio tužbeni zahtjev kako su ga postavili tužitelji svojim podneskom od 6. studenog 2025. dakle, ne uračunavajući negativne razlike slijedom ranije iznesenih razloga time da su time tužitelji djelomično povukli svoje tužbene zahtjeve. Naime, tužitelj VM je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 3.067,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Iz nalaza sudske vještakinje proizlazi da je tom tužitelju kredit isplaćen 21. svibnja 2007. po tečaju 1 CHF = 4,419 KN (list 249), pa je dakle utuženi iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosio 13.554,66 KN, što iznosi 1.799,01 EUR, dok je sređenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu u iznosu od 1.273,68 EUR.

35. Tužitelj MM tužbom je zatražio isplatu u iznosu od 4.991,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Iz nalaza sudske vještakinje proizlazi da je tom tužitelju kredit isplaćen 30. lipnja 2005. po tečaju 1 CHF = 4,728045 KN (list 264), pa je dakle utuženi iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosio 23.601,27 KN, što iznosi 3.132,43 EUR, dok je sređenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu u iznosu od 2.207,35 EUR. Tuženik se nije posebno očitovao o smanjenju tužbenog zahtjeva pa je sud na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP utvrdio djelomično povlačenje tužbe kao u izreci rješenja i to u odnosu na EM u iznosu od 525,33 EUR, a u odnosu na MM u iznosu od 925,08 EUR.

36. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

37. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljima za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

38. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužiteljima priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1., tbr. 40. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa) u zatraženom iznosu od 275,00 eur, sastav žalbe od 18. srpnja 2018. u zatraženom iznosu 343,75 eur sukladno tbr. 10. st. 1. i tbr. 46. Tarife, sastav podneska od 6. studenoga 2025. u zatraženom iznosu 275,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 6. lipnja 2017., 29. svibnja 2018., 25. lipnja 2020., 15. veljače 2023., 13. veljače 2025. i 16. travnja 2026. u iznosima od po 275,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje, tužiteljima je priznat iznos predujma za sudsko vještačenje u zatraženom iznosu od 599,44 EUR, iznos plaćene pristojbe na tužbu i na presudu u iznosima od po 123,03 EUR, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 246,07 EUR. Sud nije priznao traženi trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 92,90 EUR s obzirom na to da isti trošak nije bio potreban za vođenje parnice jer je tijekom spotupka provedeno sudsko vještačenje. Također, nije priznat niti trošak sastava podneska od 3. rujna 2020. kojim tužitelji požuruju rad suda u iznosu od 50,00 EUR uvećano za 10% prema tbr. 40. i 25 % prema tbr. 46. Tarife jer isit nije bo potreban za vođenje parnice. Ukupno je tužiteljima priznat trošak u iznosu od 3.635,32 EUR te je tuženik dužan svakom tužitelju platiti polovicu tog iznosa, odnosno 1.817,66 EUR u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 21. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, B. Frankopana 8

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Hrvoju Matiću iz Odvjetničkog ureda Hrvoje

Matić iz Zagreba, Maksimirska 81

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte